Zapis u dnevniku Ivana Tomislav
Danas je još jedan od onih dana kad bih najradije prespavala cijeli život. Sjedim sama u svom stanu, pišem ovo, a u zraku još miriše tuđi parfem. Prokleti filter za zrak i otvoreni prozor, mislim si, opet će sve biti po starom.
Kada sam ušla večeras, kao i svaku večer već sedam godina, odmah sam osjetila nešto ne štima. Dario je, umjesto u dnevnoj, sjedio u kuhinji, uspravnih leđa (njemu nerodno). Lice kao da ga je netko ulovio s parom kuna viška iz kase.
Iva, započeo je prije nego sam skinula cipele.
Pričekaj, uzvratila sam.
Skinula sam cipele, uredno ih naslonila na zid. Kaput, naravno, na vješalicu. Nikad mi nije bilo jasno kako može ostaviti jaknu po stolcima. Otišla sam natočiti vode pa tek onda pogledala prema njemu.
Ivana, trebamo pričat… neugodno mi je…
Po boji glasa znala sam večer mi je otišla. Možda i mnogo više.
Moja mama s Anom i Dorom će uskoro doći kod nas… pogladio je stol. Par tjedana, dok zamjene cijevi; puknula im je glavna.
Odložila sam čašu na podmetač, mirno.
Kod nas?
Pa… da. Mama u tvoj kabinet, Ana i Dora u dnevnu, na rasklopac.
Pogledala sam ga on već odlučio, samo čeka da mu kažem “bravo”.
Jesu na putu? upitala sam.
Uglavnom… Da. U busu su.
Kimnula sam i izašla iz kuhinje.
Ovaj stan sam tražila godinu i pol. Stotine sam oglasa prošla, naživo obilazila kvartove po Zagrebu, od kiše do ljeta. Zbrajala, oduzimala, štedjela. Stan u tihoj ulici u Donjem gradu, drugi kat, dvorište puno starih lipa. Parket sam mijenjala sama dovela majstora, svaki dan nadgledala. Svaku pločicu u kupaoni, svaki gumbić na ormaru birala sam s guštom i kontrolom. Zavjese su uzele tri tjedna mog života.
Prije toga, podstanarstvo u Dubravi osam godina, soba s prozorom prema tramvajskoj. Prije toga, studentski dom, 24 cure na jedan WC. Sjećam se kako bih ustala prije svih da stignem pod tuš. Prije doma, djetinjstvo u dvosobnom s roditeljima, bakom i mlađim bratom, i moj kut odvojen starim ormarom.
Ovo je prvi stan koji je samo moj.
Ovdje nikad nikome glas osim ptica iz dvorišta ujutro. Ovdje vonj kave, jer ju kuham u džezvi, i vosak za parket. Svaka stvar na svom mjestu. Nitko ih ne pomiče noću.
Kabinet koji je Dario upravo odlučio ustupiti mami bio je moj radni prostor. Ogroman stol uz prozor, izvrstan monitor, grafička tabla, police s fasciklima i uzorcima materijala. Pluta na zidu s referencama. Ovdje sam projekte smišljala, tu videopozivima dogovarala poslove, ovdje ostajala do kasno kad bi mi došla dobra ideja. Kabinet ima poseban miris: papir, grafit olovke, kava s podmetača.
Stajala sam na vratima i gledala svoj stol.
Vratila sam se u kuhinju.
Dario, sad imam velik projekt. Radim sa ozbiljnim klijentom.
Iva, pa to su dva tjedna…
A gdje ću raditi?
Kuhinja… ili u dnevnoj. Iva, pa to je obitelj. Kamo će?
Gledala sam kroz prozor. Žuto svjetlo iz dvorišta, lišće leprša u mraku. Izašla sam iz kuhinje.
Dva tjedna, napokon rekla.
Da, dok se sve ne sredi.
Dobro.
U kupaoni sam stajala pod vrućom vodom dok nije počela hladiti.
U pola deset navečer su stigle. Zvono na vratima, glasovi s hodnika, Dora već gladna. Ležala sam na krevetu i zurila u strop.
Dario je provirio:
Iva, dođi ih pozdravit.
Umorna sam, sastanak je bio težak.
Bit će im neugodno.
Ustala sam.
Iva Kovačević, njegova mama, stajala je u hodniku s dugim kaputom i gledala stan kao kad zalaziš u dućan računajući što vrijedi. Ana, njegova sestra, glancala je Dorine tenisice, djevojčica već bosa skakala po parketu i ostavljala crne tragove.
Dora, molim te, izuj se.
Ne čuje, procijedi Ana.
Dobra večer, gospođo Kovačević.
Iva, usne joj stisnute. Došle smo, što ćemo, život…
Iva Kovačević zagrli Darija, tapne ga kao da nešto svoje uzima natrag. Prešla je kroz hodnik gledajući svaki kut, vrata kabineta otvorila spretno, upalila svjetlo, čuo se škripac stolca.
Dobro si opremila, viknula Dario. Ponesi mi stvari.
Dora je već na kuhinjskom stolcu.
Gladna sam! proglasila.
Odmah, Ana pogleda mene. Iva, imaš li kaj hrane? Putu smo, nismo stali nigdje.
U frižideru moj ručak za sutra: salata, jaja, jogurt, ostaci piletine. Nisam išla u dućan mislila sam to ujutro. Imala sam heljdu u ormaru. Mogu skuhati. Već je skoro jedanaest. Sutra u devet videopoziv s klijentom.
Može heljda?
Ako nemaš ništa drugo, slegne ramenima Ana.
Stavila sam vodu.
Sljedeće jutro zvuk TV-a iz dnevne me probudio. Emisija o životinjama, muzika preglasna. Sedam je sati. Ležim i gledam strop. Dario spava, okrenut prema zidu. On spava u svemu, to znam već godinama. Moj aparat za kavu je u kuhinji. Kupaonica je jedna. Kabinet nije moj.
Zamotala sam se u kućni ogrtač i izašla u hodnik.
Iz dnevne smijeh Dora i Ana komentiraju crtiće. Ušla sam u kuhinju stala.
Sinoć, kad sam prala posuđe nakon večere (koja nikome nije bila posebna, ali su pojeli sve), Iva Kovačević stajala je kraj mene i gledala gdje raspoređujem tanjure.
Iva, ti okreneš tanjure naopako u ormar? pita.
Da, manje prašine.
Mmm, ne znam… šutjela je, ali tanjure je po svome okrenula čim sam zaspala.
Sad su tanjuri ispravno okrenuti. Pokraj štednjaka njihova tavu na kojoj se hvata sve, ostavili su tri vrećice s hranom točno gdje obično spremam dasku za rezanje.
Premjestila sam vrećice na stolac pokraj prozora. Stavljam džezvu na štednjak. Dok voda vrije, gledam kroz prozor svjetla se pale, netko šeće psa, lišće na mokrom asfaltu blista.
Kava je bila dobra. Uspjela sam pola popiti u miru prije nego je Dora uletjela, u čarapama i pidžami s autićima.
Imate li keksa? pita, bez pozdrava.
Ujutro se jede kaša.
Neću kašu.
Idi do mame.
Mama spava.
Penje se na stolac, škica kroz prozor. Odložim šalicu, idem se obući.
Raditi u kuhinji je čudan osjećaj. Sjedim za stolom s laptopom, pijem drugu kavu, pokušavam gledati planove, ali čujem glasove. Iva Kovačević ustaje oko osam, dolazi u kuhinju, začudi se što sam tamo.
Kaj, tu radiš?
Da.
Pa nije ti baš zgodno.
Snaći ću se.
Stavlja vodu za čaj, vadi džem iz vrećice, miris je presladak za radno jutro, ali šutim.
U devet se povlačim na poziv s naručiteljem vlasnik terena na Sljemenu želi pravi projekt kuće, ne tipsku. Volim te projekte to sam ja, moj posao, moj prihod.
Pričam poluglasno jer je kabinet sada njihova soba. Onda Dora trči kroz hodnik s plastičnim kamionom, a ja zatvaram vrata, okrećem se prozoru.
Da, može se raditi po terenu, zanimljiva zadaća. Da, sve ćemo izraditi…
Nakon razgovora sjedim i gledam ekran. Projekt dobar, naručitelj ozbiljan, ugovor od šest mjeseci. Moram se fokusirati. Umjesto toga mislim na to da je moj stol zatrpan tuđim stvarima, podmetač za vruće kojeg sam iz Finske donijela sada koristi Iva Kovačević.
Prvi tjedan je bio maglovit. Moj režim je nestao prije sam dizala se u pola sedam, radila u miru do osam, kasnije nužno samo usput. Sada nema nijemosti.
Dora se budi u sedam i priča samoj sebi, crtićima, svima. Visokim glasom koji prolazi kroz sve zidove.
Iva Kovačević zauzima kupaonicu po pola sata točno kad meni treba za videopoziv. Ana ostavlja stvari svuda: kabel za mobitel u hodniku, torbica za šminku na rubu umivaonika, časopis otvoren u dnevnoj. Više puta premještam torbicu, ona je svaki put vraća van.
Treći dan Iva Kovačević skuha ručak. Neočekivano, a mislila sam: možda će biti bolje. Prži polpete, cijelu kuhinju usmrđuje teškim uljem, miris se ne skida satima.
Polpete su, dođi jest, Dario će biti vruće…
Hvala, kasnije.
Zašto kasnije? Dok su vruće treba…
Sad mi je bitno, radim.
Gleda laptop, kao da ne kuži da netko može kompjuter staviti iznad toplih polpeta.
Navečer Dario dođe doma, Iva ga krca večerom, smiju se u kuhinji. Ja u dnevnoj, laptop na koljenima, radim usprkos svemu.
Iva, dođi večerati! vikne Dario.
Ne mogu.
Mama je kuhala.
Čula sam.
Nosi mi tanjur; odbijam.
Kasnije čujem Ivinu opasku Dariju: vidiš, nije sretna što smo ovdje.
Gasim laptop, sjedim. Dora gleda crtiće na tabletu, iz kuhinje se čuju glasovi. Sjedim u tuđoj buci i mislim negdje tu postoji moj kabinet, moj stol, police, moj miris, a sada je sve tuđe.
Peti dan Iva Kovačević promijenila mi je mjesta šalice.
Držim ih lijevo dolje lako dohvatljivo. Sada su gore desno, a dolje su njene žitarice.
Vraćam šalice. Navečer su opet gore.
Gospođo Kovačević, lakše mi je šalice imati dolje.
Iva, tamo su sada žitarice, tako je logično. Hrana s hranom, posuđe s posuđem.
To je moj ormar. Navikla sam po svom.
Dok smo tu, bolje je ovako.
Popijem kavu stojeći, gledam dvorište.
Taj dan mi nestao jogurt. U dućanu sam posebno kupila grčki, za poslije trčanja. Vraćam se i nema ga.
Gospođo Kovačević, jeste li vidjeli jogurt na drugoj polici?
Ja sam dala Dori. Tražila je nešto slatko, pa sam joj dala. Nije štetno. Kupi još, ima dućan kraj vas.
Zatvorila sam frižider.
Molim, nemojte uzimati moje stvari bez dogovora. Ako Dori nešto treba, recite meni ili Ani.
Iva, nemoj preuveličavat, svi zajedno živimo.
Ne, vi ste moji gosti, privremeno.
Pogleda me kao da sam rekla nešto sramotno. Ode.
Navečer mi Dario prigovara mama je uvrijeđena radi jogurta.
Samo sam tražila da me pita prije nego uzme.
Pa to je samo jogurt.
Nije stvar u jogurtu.
Pa u čemu?
Gledala sam strop ni malo domaće topline.
Ovo je moj frižider u mom stanu. Ne moram se pravdati što tražim minimum privatnosti.
Iva, izdrži, to je par tjedana.
Već si par tjedana rekao nekoliko puta.
Pa tako je. Popravak traje.
Javiš li se majstorima, pitaš dokle?
Šutnja.
Mama je rekla da sad čekaju zamjenu vertikale.
Koliko će to trajat?
Ne zna.
Nisi zvao.
Nije rekao ništa. Okrenula sam se zidu.
Dan deveti s tavom sam gotova.
Ne nestala, ali je iznutra neprepoznatljiva. Imala sam odličnu tavu s keramikom, skupu, tri godine čuvam je, perem spužvicom.
Ujutro je izgrebana. Metalna žica. Bijele crte, po cijeloj unutrašnjosti.
Pogledam je, pa odložim.
Ulazi Iva Kovačević.
Dobro jutro. Pripremam doručak?
Ne, hvala.
Iva, uvijek si nekako…
Tko je prao moju tavu?
Gleda je.
Ja sinoc. Masna bila, pa sam ribala.
Metalnom žicom. To je keramika, sad je uništena.
Ne dramatiziraj. Čista je, blista.
Izgrebana. Ne može se više koristiti.
Mojih tava nikad ništa nije bilo toliko bitno.
Prali ste svoju kako želite. Moju ne dirajte.
Samo sam pomogla!
Nisam tražila pomoć.
Zatvorila je vrata snažno.
Navečer Dario se osjeća krivim.
Mama je tužna zbog tave.
Uništila je moju tavu.
Nije namjerno. Pomagala je.
Tava je koštala 400 kuna. Sad ju moram baciti.
Kupit ćemo novu.
Nije stvar u novoj.
U čemu je onda?
Gledam ga ne razumije.
U tome da tu uzimaju moje stvari, kvare ih, a onda ispada da sam ja luda jer mi smeta.
Iva, ona je starija osoba. Ne misli loše.
Ne radi se o namjeri. Radi se o poštovanju.
Iva, izdrži…
Već si sto puta to rekao.
Počeše se po glavi.
Ipa, pa to su naša krv.
Ustala sam, otišla u spavaću. Čula sam Darija kako u kuhinju, pa šaptanje i opet: “Za Ivanu…”
Nazvala sam Martinu, moju najbolju s faksa.
Martina, već devet dana su tu.
Mislila sam da će biti dva tjedna…
Popravak kasni, nitko ne pita dokle.
Iva, klasika. Svi dođu na dva tjedna i ostanu pol godine. Sjećaš li se Vesne? Svekrva tri godine.
Ne budi cinična.
Ozbiljno. Jesi što poduzela?
Pokušavam zaštititi stvari, a Dario govori izdrži.
Drži se. Najbitnije je ne šutjeti.
Nisam ti ja više za šutnju.
Za zidom smijeh, njihovo veselje. Dario i mama tamo mu je dobro. Ali to više nije moj stan, nije moj dom. Njegov jest.
Dvanaesti dan večera.
Pekla sam ribu, klasično s limunom i zelenilom. Volim ribu, često je spremam.
Ivana, vi ste uvijek ovako pripremali? pita Iva.
Različito.
Dario i nije za ribu.
Jede normalno.
Iz ljubaznosti, on je uvijek bio za meso. Ja sam mu radila polpete.
Gospođo Kovačević, riba je zdravija.
Tko što voli. Za muškarca je ipak konkretna klopa! Ribu ne voli nitko pošteno.
Okrenem ribu.
Dario nikad nije prigovarao.
On vas voli, šuti.
Pitali ste ga?
Znam, ja sam mu dvadeset godina kuhala.
Sada kuham ja. Već sedam godina.
Muk, debeo muk. Iva izlazi van s čajem. Ana uzima Dorinu pidžamu pa odlazi.
Dario dođe za pet. Gleda ribu.
Riba?
Riba.
Ok. Mama veli napala si je.
Rekla sam da ga sedam godina ja hranim.
Nemoj joj proturječiti.
Samo da slušam dok mi drži predavanje?
Ne radi ona to namjerno.
A ti stalno tražiš opravdanje. Tavu izgrebala ne namjerno, jogurt pojela ne namjerno, sad sam loša kuharica ne namjerno?
Nije tako rekla.
Je.
On šuti i jede ribu.
Navečer, dok je legao, nisam spavala. On uzdahne.
Iva, ne spavaš?
Ne.
Izdrži još malo. Skoro završavaju.
Javiš majstorima?
Mama kaže tri tjedna još…
Otvorim oči.
Tri tjedna?
Zamjena cijevi kroz cijeli ulaz. To traje.
Nije više par tjedana.
Iva, što mogu? Ne mogu ih tjera direkt na ulicu.
Nitko ne tjera. Tri tjedna su mjesec i više. Gubim posao, ne mogu normalno raditi u kuhinji s djetetom pod nogama.
Mama ide rano leći…
Onda sad radi, noću pije vodu, stalno se pali svjetlo.
Kako znaš?
Ne spavam. Vidim.
Reći ću joj.
Nema potrebe. Samo… tri tjedna.
Projekt mi je bio sve veće opterećenje. Kuća na Sljemenu, kosina, vlasnik želi nešto posebno: katove, terasu s pogledom, smisleno svjetlo. Sklapala mi se ideja, kao da gradim dom koji izrasta iz terena.
Ali raditi je bilo tortura. Kuhinja nije radni prostor: Dora dolazi, Iva kuha i traži mjesto, Ana kuha čaj i priča na glas kraj mene.
Možeš li na telefon negdje drugdje? zamolila sam Anu.
Pa kuhinja je, ja pijem čaj.
Radim.
Ja tiho, ionako.
Nije bila. Smijala se, dijelila, nije mari…
Tada sam počela raditi noću. Kad svi spavaju, kuham čaj i do dva-tri ujutro nadoknađujem. Ujutro sam polumrtva, ali bar stignem.
Dario primjeti:
Opet nisi spavala?
Radila sam.
To nije zdravo.
Nemam izbora.
Radi kad Dora šeta.
To je sat vremena, kad Ana hoće van. A i ne ide često.
Dario odmahne glavom i ode.
Planirala sam pravu, mirnu raspravu. Ali uvijek je bio krivi trenutak: tek došao s posla, mama stalno u blizini, ili sam bila preumorna za išta osim svađe.
Sve se vuklo.
Sedamnaesti dan dogodilo se ono.
Jutro je bilo tmurno, hladno, padala dosadna kiša. Od noći sam crtala projekt, sad u kuhinji, u jedanaest je. Sve je išlo dobro, napokon se slagalo. U posljednjih 72 sata desetak skica sve moje ideje, neprospavane noći.
Skuhat ću si čaj, rekla sam sama sebi.
Dok se voda grijala, leđima sam bila okrenuta stolu. Tri minute, možda pet.
Onda se okrenem.
Dora sjedi na mom stolcu, pred njom moj laptop. U ruci joj je veliki čaša višnje, tipka nasumce. Nagla se da bolje vidi, čaša ide za njom.
Vrisnula sam, bez riječi. Trčim. Prekasno. Višnjev sok se razlijeva po tipkovnici, kapa u sve pukotine. Laptop zatreperi, pa se ugasi.
Dora me gleda velikim očima.
Nisam htjela.
Stojim nad mrtvim laptopom. Višnjeva mrlja širi se prema mojim isprintima.
Ana! viknula sam.
Ana uđe, ugleda ni šokirana, ni iznenađena.
Dora, što si napravila?
Prolila je mi sok po laptopu.
Nije namjerno.
Tamo su svi moji radni fajlovi.
Ma Iva, djeca su to…
Uđe Dario, bunovan.
Šta je bilo?
Laptop.
Pogleda, nagnu, crveni sok kapa.
Uf.
Tamo su 12 sati rada. Tamo je cijeli moj projekt.
Razumijem, Iva…
Razumiješ? Znaš da je to ugovor na pol godine? Znaš da nisam spavala tri dana zbog toga?
Mala djeca, ne znaju…
Ne radi se o djetetu! U mom stanu nemam više nijedan kutak da radim, a da netko ne uleti i sve upropaštava!
Iva Kovačević ulazi.
Sama si kriva, procijedi.
Spremna sam eksplodirati.
Molim?
Kak možeš tako ostavit laptop? Ostaviš dijete s tehnikom, pa…
Izašla sam na tri minute.
To je tvoj propust.
Ovo je moj stan, moja kuhinja i moj stol. Ne moram svaki put skrivati stvari.
Zrela žena, ne treba laptop na kuhinju.
Dario:
Iva, ne viči na dijete. Trebala si paziti.
Gledam ga. On želi da svi budu zadovoljni, a ne kuži da se nikad neće svi sretni napuniti.
Znači sad sam ja kriva?
Ne kažem to…
Upravo si rekao, ne nosi laptop u kuhinju.
Iva, prestani…
Gospođo Kovačević, upravo ste u pravu. Trebala sam ranije misliti.
Pokupila sam laptop, zamotala u kuhinjsku krpu da ne kaplje, i otišla u spavaću. Zatvorila vrata.
Sjedila sam na krevetu i gledala u pod.
Izvan sobe glasovi, vikanje, nervoza, Dario luta do vrata, stane, dalje ne kuca. Otišao.
Stavila sam laptop kraj sebe na krevet. Ostala mrlja od soka, upila se.
Zatvorila sam oči. Ne iz olakšanja, nego jer više nemam snage ni za stisak.
To je to.
Te noći nisam radila.
Ležala sam u mraku i razmišljala vrlo mirno. Dario legne oko 23, pita: “Iva, jesi ok?” Kažem “Ok”, više ne pričamo.
Mislila sam o stanu kako sam ga birala, prvi put ušla u te goli zidove i znala ovo je to. O osam mjeseci štemanja, biranja lampi, svađe za parket. Prva noć na podu, bez namještaja, spavala u vreći. Bila sam doma.
Projekt sam mogla, možda, spasiti. Dovoljno sam zapamtila nacrte. To će biti nekoliko dana povratka unatrag. Ako bude prilike.
Prilike više nije bilo.
Moj stol u tuđem kaosu, kuhinja prepuna tuđih namirnica, kupaona i hodnik sve zauzeto. Muž koji bi trebao znati govori “izdrži, to su naša krv, zreli smo ljudi”.
Tolerirala sam cijeli život. Studentski dom s 24 na WC. Soba u tuđem stanu, šaptom nakon deset. Djetinjstvo iza ormara, gdje je bio moj kut. Godine odbijanja, odricanja. Sve sam to pretvorila u ovaj stan.
A sad opet izdrži.
Ležala sam i pojmila istinu: izdržala sam dovoljno. Nevjerojatno mirno, bez bijesa, samo potpuno sigurna.
Ustala sam u šest. Dok su svi spavali, skuvala kavu, popila kraj prozora. Počela pakirati.
Otvorila ormar za goste, izvukla veliku torbu. Ušla u kabinet.
Iva Kovačević spava. Na mom stolu bočice, lijekovi, na polici njezina vestica. Na pluti telefon. Ne gledam je. Slažem svoje uzorke, fascikle, grafičku tablu. Skidam svoje papire, ostavljam njoj njezinu poruku. Zatvorim tiho vrata.
U dnevnoj Ana i Dora spavaju na razvlačenju, pokrivač u neredu. Ne stajem.
Složila sam im stvari: cipele, jakne, pakete s hranom, torbicu, kablovi, sve uz vrata.
Ulazim u spavaću.
Dario spava potrbuške, lice u zidu. Sjedam mu na kraj kreveta.
Dario.
Promrmlja nešto.
Dario, ustani.
Okrene se, oči otvori. U mom licu shvati nema odgađanja.
Iva? Što je bilo?
Složila sam stvari tvoje mame i Ane. U hodniku su. Zvala sam taksi, dolazi za 20 minuta.
Sjede.
Što?
Danas idu.
Iva, ti nisi normalna… kamo da idu?! Tamo ne mogu spavati, prašina, bušenje!
Nije to moj problem. Vi ste odlučili bez mene. Sad odlučujem ja.
Iva…
Ako želiš, idi s njima. Sad sam ja na redu.
Izašla sam.
Ana je prva ušla u hodnik, ugledala stvari.
Iva, pa kaj je ovo?
Taksi za 18 minuta. Vaša adresa.
Ti nas izbacuješ?
Da.
Pogledala je kao da se šalim.
Dolje traje gradilište, ne može se…
Nije moj problem.
Reći ću mami.
Reci.
Uskoro ulazi Iva Kovačević u haljini, mrzovoljna, netom probuđena. Ugleda stvari. Ugleda mene.
Što ti radiš?
Vaše stvari. Taksi dolazi. Izvolite.
Kako te nije sram, Iva? Pa ovo je i Dariov stan!
Stan je moj, vlasništvo moje, kredit moj. I točka.
Ne smiješ nas tako…
Mogu. Ako ne odete, zvat ću policiju. Na našoj imovini nastala je šteta tavu ste uništili, laptop isto. Imam poprilično za iznijeti.
Ti… Dario!!
Dario stoji na vratima spavaće, obučen, spreman. Gleda mamu, mene, stvari.
Iva, ne možeš ovo.
Kako ne mogu?
Tako, izbaciti ljude.
Odlaze svojim tempom, civilizirano, taksi na moj trošak.
Iva, priđe bliže, spušta glas, hajde da pričamo. Ljutnja te vodi zbog laptopa, malo kuliraj…
Znaš li što govorim? Vrlo sam mirna i odlučna. Želim da odu.
Ali… moja mama.
Znam. Poštujem. Ali ovo je moj dom i hoću da mi bude dobro nije mi dobro već sedamnaest dana.
Gleda me onim pogledom muškarca koji ne zna što kad su njemu najvažniji protiv.
Iva, pa to je obitelj…
Dario, još nešto. Udala sam se za tebe, ne za tvoju mamu i sestru. U ovih sedamnaest dana nijednom nisi bio uz mene. Stalno “izdrži, nisu zlonamjerni, trebala si bolje paziti”. To nije obitelj, to je prešutna izdaja. S tim ne mogu.
Tišina.
Iza mene Iva nešto brunda, ne čujem. Gledam Darija.
Na licu mu izraz čovjeka koji zna što je istina, ali nije htio znati. Pokušava reći nešto, ali se predomisli.
U tom trenu zvuk poruke taksi za tri minute.
Taksi dolazi. Dario, pomozi mami.
Iva odlazi kao netko tko napušta svoj dom. Uzima još nešto, Ana nosi Doru, sva uplakana. Dora me pogleda:
Odlazimo?
Da, Dora.
Zašto?
Vaš je stan spreman, lažem. Netko to mora reći djetetu.
Dora kimne i uvuče se Ani pod rukom.
Dario iznosi zadnju torbu. Vraća se.
Iva…
Što?
Da i ja… ne kaže do kraja.
Gledam ga. Čovjek od četrdeset pet godina, menadžer, uvijek želi mir svuda. Sedam godina živi u mom stanu, pije moju kavu, spava na mom kauču, ali kad dođe vrijeme izabere mamu.
Spakiraj se, kažem.
Stvarno?
Da.
Gleda me, pa ide po stvari, izlazi kroz vrata.
Zatvaram. Stan je prazan.
Slušam kako lift ide dolje i vrata se zatvaraju.
Prođem po stanu. Kuhinja mrlja od soka, Dorin plastični čaša, njihova šalica. Odnesem šalicu u sudoper.
Prošetam hodnikom: trag dječjih čizmi. Kabinet je opet moj: stol, police, pluta. Miris parfema u zraku, proći će. Otvorit ću prozor.
U dnevnoj rasklopljeni kauč, pokrivač zgužvan. Složim ga.
Vratim se u kuhinju, stavljam vodu.
Nazovem Martinu.
Iva, kaj ima? Vidim da si online još od šest ujutro.
Otišli su.
Pauza.
Kako misliš?
Složila sam im stvari, naručila taksi.
Svi?
Svi. Dario isto.
Duga pauza.
Iva…
Nemoj.
Ništa.
Znam što misliš.
Iva…
Gledam kroz prozor. Kiša je stala, cesta je mokra, u lokvama se ogledava jutarnje nebo.
Ne znam kako dalje. Sad samo želim jedno.
Što?
Znaš šta, nisam sigurna. Sad mogu u tišini piti kavu. I to mi je dovoljno.
Skuham kavu u džezvi, gledam pjenicu.
U stanu je tiho. Živo tiho kako u stanu u kojem imaš sebe i kavu. Vani cvrkut, pas, rani tramvaj.
Sipam kavu u svoju šalicu, onu koju sam uvijek držala dolje lijevo.
Stanem na prozor.
Van se grad budi, život ide dalje. Stan je u neredu: mrlja, pokrivač, tragovi, miris parfema. Ali to je moj nered i sama ću ga maknuti kad budem htjela.
Ostavim ključ na ormarić jedan, ne dvije vezice.
Vratim se prozoru i popijem kavu.
