Prilog uz stan
– Nisi dobro shvatila, Vesna. Nisam došao na večeru. Došao sam ti nešto reći, nešto važno.
Vesna Tomislavova Petrović stajala je leđima okrenuta mužu ispred štednjaka. Drvena žlica se zaustavila iznad lonca s juhom. Temeljac je tiho krčkao, ispuštajući male mjehuriće, i taj zvuk postao je jedino što je mogla čuti u stanu. I taj zvuk kao da se utišao, odmičući s nje.
– Što je važno? – upitala je, ne okrećući se. Glas je bio miran, skoro služben.
Nikola prošao je pored nje do stola, stavio aktovku na stolac. To mu je bio ritual trideset godina: aktovka na stolac, sako na naslon stolca. Vesna je znala svaki pokret napamet, kao stihove iz pjesme koju znaš tako dugo da joj smisao izblijedi, ali riječi ostaju.
– Odlazim, – rekao je. Bez stanke, bez uvoda. Samo: odlazim.
Žlica je pala na drveni držač pokraj štednjaka. Vesna se polako okrenula.
Nikola je sjedio za stolom, još u sakou. Pedeset i osam godina, bio je još uvijek taj muškarac kojeg je nekoć znala, a opet – sasvim drugi. Sljepoočnice mu skroz sijede. Ruke mirno na stolu, kao čovjek koji je davno odlučio ono što izgovara.
– Kamo ideš? upitala je. Glupo pitanje, već je znala gdje.
– K Petri. Ti je ne znaš. Radi kod nas u uredu. Ima trideset i četiri.
To zadnje rekao je drugačije, kao da broj godina išta opravdava. Možda i je.
Vesna je dohvatila lanenu salvetu koju je ranije presavila u trokutić, pripremajući tanjure. Igrala se njome u rukama. Kupovala ih je na tržnici od jedne žene iz Ivanića. Uvijek su bile lijepe, debele, Nikola ih je gnječio nemarno do kuglice pokraj tanjura. Vesna ih je svaki put ravnala, prala, glačala. Trideset godina.
– Koliko dugo?, – pitala je.
– Godinu i četiri mjeseca.
Godinu i četiri mjeseca. Prošlo ljeto. Išli su tada zajedno na more u Opatiju, prvi put nakon kojeg desetljeća. Vesna je mislila da je to novo poglavlje. Očito nije.
– Moraš razumjeti, – počeo je Nikola. Nagnuo se, ali je gledao preko njezina ramena u prazno. Nisi ti loša osoba. Samo Vesna, ugasila si se. Postala si dio ovog stana. Prilog uz njega. Dolazio bih doma i vidio čista, prozračna stakla, opeglane košulje, poredano posuđe. Sve točno kako treba. Samo tebe nije bilo. Tebe, žive žene.
Vesna je slušala. Lanena salveta pod prstima postajala je tvrda kao šipka.
– S Petrom sam živ. Zanima se za moj posao. Pita, sluša, imamo teme za razgovor.
– A sa mnom ih nikad nije bilo?
– Vesna – kratko šutio. – Posljednjih deset godina pričala si samo o stanu, djeci i susjedima. Oprosti, ali to je istina.
Djeca. Sin Ante živi u Rijeci s obitelji. Kći Mila u Zagrebu, otišla pred pet godina. Zvali bi nedjeljom, ponekad došli za blagdane. Vesni su nedostajali svaki dan, ali to je bila ona tiha tuga o kojoj se ne govori. Samo živiš s njom.
– Odlaziš odmah?, – upitala je.
– Ne večeras. Treba mi nekoliko dana da pokupim stvari. Ako hoćeš, mogu spavati kod Borisa.
Boris. Najbolji prijatelj. Znači da je Boris znao. Možda već dugo.
– Ostani, – rekla je Vesna. Glas ravnomjeran. – Pakiraj ovdje.
Okrenula se štednjaku i ugasila plin. Juha je još tiho ključala u praznini.
Te večeri ležala je na svojoj strani kreveta, gledala strop. Nikola je, činilo se, odmah zaspao, ili se pravio. Bijeli strop s pukotinom u kutu, koju su stalno planirali popraviti, a nikad nisu. Vesna je znala: sad više nikad ne treba. Zašto?
Suze su došle oko tri ujutro. Ne glasne, samo toplo nešto što curi niz lice. Pustila ih je. Ležala je i plakala bez zvuka, dok se vani nije pojavio prvi sivi trag zore.
Nikola je otišao četiri dana kasnije. Uzeo je dva kofera, laptop, knjige o ekonomiji i nekoliko kozmetičkih stvari. Vesna je sjedila u kuhinji, pila čaj kojem nije osjećala okus. Kad su se vrata zatvorila za njim, bilo je mirnije nego ikad prije. Ne ona tišina kad uvečer svi zaspu. Nego druga tišina, kad iz stana odneseš sav namještaj.
Prvih dana Vesna se kretala stanom i radila isto što uvijek. Prala, slagala. U nedjelju je iz ormara izvukla njegove bijele košulje i sjela s njima na rub kreveta. Devet komada. Uvijek je tražio odvojeno pranje bijelog, posebni škrob za ovratnike. Trideset godina je glačala te košulje. Sad su joj ležale na krilu, a nije imala kamo s njima.
Na kraju ih je vratila u ormar. Zatvorila vrata.
Ante je nazvao u srijedu. Glas oprezan, kao čovjek koji zna što treba reći, ali ne zna kako.
– Mama, tata mi je zvao. Kako si?
– Dobro sam.
– Kako to misliš dobro?
– Dobro je dobro, Ante. Sve u redu.
Čula je da želi još nešto, možda predložiti da dođe, zvati je k sebi u Rijeku, dati neki savjet. Samo je pitao:
– Jedeš?
– Jedem.
– Dobro. Reci ako ti što treba.
– Reći ću.
Nije normalno jela cijeli tjedan. Ne zato što nije htjela. Otvorila bi hladnjak, a unutra još njegovi jogurti, sir, senf u teglici, njegov kruh. Nije bacila. Samo bi zatvorila vrata i otišla ne misleći.
Mila je došla za vikend. Nije najavila, zvala je s kolodvora.
– Mama, stigla sam u Zagreb. Dođi po mene.
Vesna ju je dočekala na Dolcu. Mila je bila kopija Vesne iz mladosti: tamna kosa, prava leđa, pogled malo ukošen, ali mlađa trideset godina, potpuno svoja.
– Smršavila si, mama.
– Normalno je.
– Nije normalno u dva tjedna. Mila je primila pod ruku. – Idemo doma. Donijela sam ti sarmu.
Mila je prespavala dvije noći. Kuhala, spremala, gledala s Vesnom filmove. Tek druge večeri, kasno, dok su sjedile u kuhinji, Vesna je počela pričati. Ne plakati, ne žaliti se pričati. O tome kakav je Nikola bio na početku, kako su se upoznali u knjižnici Filozofskog fakulteta. Kako su se vjenčali kad su joj bile dvadeset i sedam, njemu dvadeset i devet. Kako je radila kao povjesničarka umjetnosti u gradskom muzeju i voljela taj posao. Onda se rodio Ante, pa Mila, život je postao drugačiji. Ne loš. Samo drugačiji.
– Radila si, zar ne, mama? Kad si prestala?
– Kad ste vi imali četiri i sedam godina. Tata je rekao da je bolje da sam kod kuće, vi ste još mali. Pristala sam.
– I nikad nisi požalila?
Vesna je malo razmislila.
– Tada ne. Sad više ne znam.
Mila je otišla u nedjelju na večer. Vesna je gledala kroz prozor kako odlazi prema tramvaju. Mala figura s ruksakom. Zatim je nestala iza ugla.
Stan je opet bio tih. Samo sad drukčije. Tišina koja ne stiska u grlo.
Sljedećih tri tjedna Vesna je postojala. Ustajala, umivala se, pravila kavu, išla u dućan, gledala kroz prozor. Glačala stolnjake koje više nitko ne prlja, zalijevala cvijeće na prozoru. Život je tekao svojim putem, ne pitajući za dopuštenje.
Jedne večeri posegnula je na ormar za starom kutijom. Ne znajući zašto. Ruke su same izabrale. Unutra njezin diplomski, nekoliko kataloga izložbi gdje je radila kao kustos, i hrpa fotografija. Na jednoj ona u muzeju, uz flamanskog slikara, ozbiljna, mlada, s pokazivačem. Iza zabilješka njezinim rukopisom: Otvaranje izložbe. Ožujak 1992. Imala je 29.
Dugo je gledala tu fotografiju. Stavila ju na noćni ormarić licem prema gore.
Te večeri nazvala je Jasna.
Jasna Marić bila joj je prijateljica još s faksa. Otišle su svaka svojim putem, viđale se rijetko, ali razgovori bi potekli gdje su zadnji put stali.
– Vesna, znam, Mila mi je pisala.
– Mila ti je pisala? – Vesna se lagano nasmiješila. – Udružile ste se protiv mene.
– Nismo. Samo se brinemo. Kako si?
– Živim.
– Nije baš odgovor.
– Drugi nemam.
Jasna je šutjela, onda rekla:
– Znaš što ima u galeriji Forum mjesto. Konsultant za postav izložbi i rad sa posjetiteljima, povremeno, tri dana tjedno. Pravo tvoje. Osim tebe nitko to ne zna u ovom gradu.
Vesna se preselila u dnevnu, sjela u mrak.
– Jasna To je bilo prije 25 godina.
– Umjetnost ne stari. Ni ti ne stariš u tome. Tamo su stari majstori, impresionisti, suvremeni. Ti to poznaješ bolje od sadašnjih kustosa. Samo odi do voditeljice jednom. Bar porazgovaraj.
Tišina je bila topla.
– Idi, – prošaptala je Jasna. – Bar zbog sebe.
Vesna je šutjela. Onda klimnula i tiho: Daj mi kontakt.
Te noći nije spavala. Nije mislila na Nikolu. Razmišljala o sebi. O ženi s fotografije na noćnom ormariću o njoj.
Voditeljica galerije, profesorica Ružica Sinković, dočekala ju je energično. Sjedokosa, naočale s crvenim okvirom, odmah joj pružila ruku.
– Vi ste Vesna Petrović, o vama Jasna stalno govori. Dođite, pokazat ću vam galeriju.
Vesna ju je slijedila kroz sale. Osjetila je nešto. Disala je. Nakon dugo vremena – disala.
Galerija nije bila velika, ali ugodna. Tri sale: stalna postava europskih slikara 18.-19. stoljeća, prostor za suvremene, jedan mali prostor za predavanja. Zidovi svijetli, svjetlo meko. Vesna se uhvatila da nesvjesno slaže slike u glavi: ovo treba malo gore, ovdje kut nije dobar.
– Ovdje prolaze pokraj slike, – rekla je Ružica, zastavši kod jednog nizozemskog mrtve prirode. – Znam da je jaka, ali uopće ne funkcionira na tom zidu. Vaše mišljenje?
Vesna je gledala nekoliko sekundi.
– Treba je podići dvanaest centimetara i staviti na drugi zid. Ovdje je loš kut svjetla i smeta je preživa susjedna slika.
Ružica je gledala, lagano se nasmiješila.
– Vidimo se u ponedjeljak. Tri dana tjedno, za početak.
Vesna je izašla iz galerije. Ožujak, još hladno, ali u zraku već nešto drugo. Samo je stajala na rubu tramvajske stanice, držala torbu, i nije mislila ni na stan, ni na Nikolu, ni na košulje, ni salvetu. Samo je stajala.
Nazvala je Jasnu.
– I? upitala je odmah.
– Počinjem u ponedjeljak.
– Jesam ti rekla! – Jasna je poskočila.
– Vidjet ćemo, – rekla je Vesna, ali joj je u glasu nešto bilo novo.
U petak se naručila kod frizerke. Spontano. Naišla je na mali salon, kroz prozor ugledala ženu s kratkom frizurom i ušla. Frizerka se zvala Željka.
– Što ćemo? pitala je.
Vesna je gledala svoje u ogledalu. Tamna kosa sa sijedima skupila se u rep koji ima već petnaest godina. Možda više.
– Skroz kratko. I ostavite dio sive. Nek vidi, nek bude moje.
Željka je podigla obrvu.
– Sigurno? Sve se farbaju.
– Sigurno.
Tri sata kasnije, kad je pogledala u ogledalo, dlanovi su joj zastali. Nova ona. Kosa srebrno tamna, lice posve otkriveno. Kao druga žena.
– Super vam stoji, – rekla je Željka.
Vesna je platila, izašla, uhvatila svoje lice u izlogu. Ta žena je gledala ravno.
U subotu je otišla u trgovinu odjećom. Ali ne samo po obilje kutija i džempera, kao do sad. Stala je ispred izloga, gledala stari plavi sako, hlače s visokim strukom, lanenu haljinu. Kupila je sako i hlače. U kabini, gledajući se u ogledalo, prvo je pomislila da se ne prepoznaje. Onda prepoznaje. Samo je dugo nije vidjela.
Ponedjeljak. Prvi radni dan u galeriji. Ružica ju je upoznala s mlađim administratorom Markom i restauratorom Ivanom, koji je u kutu popravljao okvir.
– Ivan, ovo je Vesna. Povjesničarka umjetnosti. Nova kustosica.
Ivan je podignuo pogled, klimnuo i nastavio dalje.
Prvi Vesnin dan u Forumu bio je tih, ali ispunjen. Pregledavala kataloge, proučavala dokumentaciju o kolekciji, razgovarala s Ružicom o stalnom postavu.
– Treća sala? Što nije u redu, recite iskreno, – pitala je Ružica.
– Pretrpana. Ima šesnaest slika, a prostor diše s deset. Pogled luta. Kad nema fokusa, posjetitelj ništa ne pamti.
Ružica ju je gledala zadovoljno.
Večerima se Vesna vraćala stanu. Bijeli zidovi, njeno cvijeće, njeni stolnjaci. Ali ona je svaki dan bila drugačija. Kao da je iz nje polako isparavala stara vlaga.
Nazvala je Milu nakon dva tjedna.
– Mama, imaš sasvim novi ton, – rekla joj je Mila.
– Kakav?
– Živ.
Nikola je za to vrijeme živio kod Petre. Stan s jednom sobom, nije to očekivao. Petra radi od devet do pet, ide na jogu dva puta tjedno, vikendom s prijateljicama. Nikola nije znao što sa sobom tih sati.
Cijeli život doma ga je čekala večera. Cijeli život Vesna koja zna njegov ritam, voli tišinu. Sada dolazi u prazan stan i prazni hladnjak.
On ne zna kuhati. Zna jaje ili sendvič. Prva tri tjedna je bilo simpatično. Onda više ne.
Petra kuha, ali radi toga što ona jede, ne zbog njega. To ga je počelo boljeti, a nije znao reći zašto.
– Nikola, možeš u dućan? Ja imam kavu s curama.
Odlazio bi, pred policom ne zna što uzeti. Vesna je uvijek znala.
Jedne večeri u travnju, Petra se vratila kasno. Puna energije.
– Nikola, došao nam je novi direktor projekta! Ima trideset i jednu, iz Pariza. Kako zanimljiv čovjek.
Nikola je sjedio s knjigom, podigao pogled.
– Dobro, – rekao je.
– Cijeli ručak smo pričali o arhitekturi! Znaš kakvo viđenje ima
– Dobro, – ponovio je.
Petra ga pogleda. U pogledu joj nešto što on ne želi razumjeti.
– Ne pitaš o čemu smo pričali?
– O arhitekturi. Upravo si rekla.
Otišla je u kuhinju, lupala posuđem. Nikola je sjedio s knjigom koju nije čitao.
U travnju, Vesna već mjesec i pol radi u galeriji. Promijenila je postav sali, Ružica je gledala i dugo šutjela.
– Znate vi što je pauza u glazbi?, – pitala je.
– Znam.
– Vi znate napraviti pauzu u prostoru. Rijetka vještina.
Zajedno su pripremile ciklus predavanja. Vesna je pristala, iako ju je bilo strah. Nije predavala dvadeset godina.
– Strah? – pita Ružica.
– Malo.
– To je dobro. Ozbiljno pristupate, onda.
Prvo predavanje. Dvanaest ljudi. Vesna pred nizozemskom mrtvom prirodom, kojeg je pomaknula na drugi zid. Glas napet, ali popušta. Govori o svakodnevnim stvarima na slici: kruhu, bokalu, šljivama. O tome kako kao da je netko upravo izašao iz prostorije, a predmeti još pamte njegovu toplinu.
Poslije joj je prišla starija žena.
– Znate, pet puta sam tu bila. Uvijek prolazila pokraj te slike. A sad mi je toplo.
Vesna je hodala kući pješice. Travanj je bio skoro proljeće, u zrak je ulazila lakša svjetlost. Hodala je i mislila na tu ženu. Netko je otišao predmeti još imaju toplinu. Nije je boljelo kao u veljači.
U svibnju je došla Jasna. Nisu se vidjele više od godinu, a kad je Vesna otvorila vrata, Jasna je gledala, šutke.
– Ošišala si se, – rekla je.
– Već mjesecima.
– Bože. Jasna je stavila torbu. Vesna, dobro izgledaš. I ne mislim za svoje godine.
– Daj, Jasna.
– Ozbiljno. Neka si druga.
Sjele su u kuhinju, razgovarale do ponoći s vinom. Jasna je pričala o svom Splitu, poslu na fakultetu, Vesna o galeriji, Ružici, predavanjima.
– Zamisli, našla sam studentske zabilješke. Sjećaš se kad smo bile u Firenci? Treća godina?
– Uffizi. Ti si ponijela sendvič i stajala tri sata pred Botičellijem.
– Dva i pol.
– Tri.
Vesna se smijala. Istinski. Prvi put nakon par mjeseci.
– Jesi ljuta na njega?, – tiho je upitala Jasna.
Vesna je držala čašu u ruci.
– Nekad jesam. Ali sve manje. Znaš što je najčudnije? Nije bijes prema njemu, nego prema sebi, što sam toliko dugo živjela ne živeći. On je vidio to, makar ružno rekao. Ne bih ni bila svjesna.
– To nisi bila ti, – rekla je Jasna. – Bila je to uloga. Supruga, majka, uvijek ispravno.
– Ali ja sam izabrala biti ta.
– Dio toga. Ne nestati.
Vesna je gledala van, u noć. Znala je, Jasna je bila u pravu. Malo po malo život se pretvorio u maglu, u kojoj ne vidiš ništa oko sebe.
Krajem svibnja otvorila se izložba mladog zagrebačkog fotografa tržnice, ljudi, lica. Vesna je s njim i Ivanom vješala fotografije čista, konkretna, fizička stvar.
Otvorenje, gužva, vino. Vesna stoji uz zid i gleda ljude koji stanu pred fotografije. Lica se otvaraju, zatvaraju.
– Vi radite ovdje?
Okreće se. Stoji čovjek, možda šezdeset, niski, krupni. Malo francuski akcent.
– Da.
– Gledate slike pažljivo. Vi ste stručnjak.
– Povjesničarka umjetnosti.
– Joël Bernard. Fotograf. Pruža ruku.
– Vesna Petrović.
Stali su ispred fotografije stare prodavačice, lice puno bora, ali to ne umanjuje nego daje arhitekturu.
– Dobra slika, – rekla je Vesna. – Ne boji se lica s pričom.
Joël ju je gledao dugo.
– Upravo tako. Većina mladih ne zna što je život u licu. Vi to znate.
Razgovarali su dvadeset minuta. Joël je poznat u Europi, izlagao u Parizu, Bruxellesu, Amsterdamu. Sada snima ciklus o ženama iznad 55.
– Zanima me lice koje je preživjelo, ali ojačalo, – rekao je. Imate takvo lice. Ne želite sudjelovati?
Vesna nije odmah odgovorila.
– Pitate me za sudjelovanje?
– Neću inzistirati. Razmislite.
Dva tjedna je razmišljala. Nije zbog srama, ona je svoj stid odavno nadrasla. Ne zbog straha od kamere. Nečeg još. Na kraju je nazvala Jasnu.
– On bi mene?
– Da. I što, ne znaš reći da?
– Znam da da. Ne znam zašto odgađam.
– Jer još ne vjeruješ da imaš pravo. Samo ti kažem: imaš.
Vesna mu je u petak navečer napisala SMS: Pristajem. Kad i gdje?
Prvo snimanje bilo je sredinom lipnja, u malom studiju na Knežiji. Vesna došla u plavom sakou i hlačama, bez posebnog šminkanja, samo prirodna.
– Dobro, – rekao je Joël. – Upravo tako.
Raditi s njim bilo je lako. Nije bilo smiješite se. Samo je razgovarao. Pitao je za Galeriju, za hrvatske slikare, za Dalmaciju. Odgovarala je, pričala, zaboravila objektiv.
Na kraju sata pokazao joj je nekoliko snimaka.
Gledala ih je dugo. Bila je to ona. Žena od pedeset i sedam, sa kratkom sijedo-tamnom kosom, licem gdje se vidi život. Ali nije bilo ni traga porazu, nego čvrstine.
– Vidite?, upitao je Joël.
– Vidim.
Dok Vesna snima s Joëlom, predaje u galeriji, krpa svoju novu kožu, Nikola shvaća svoje pogreške.
Petra je dobra, energična, pametna. Ali s njom treba stalno biti tu. Praznina smeta. S Vesnom je tišina bila meka, kao u knjižnici. S Petrom je tišina problem.
Shvaća koliko svakodnevica traži. Vesnin posao bio je da svakodnevicu učini nevidljivom. Trideset godina nije vidio ništa od toga. Sad sve vidi.
Ljeti je Nikola pokušao zvati djecu. Ante hladan, uljudan, ali kratak. Mila je rekla: Tata, nemoj me zvati da sažalijevaš samog sebe. Mami je dobro. Ostavi je.
Htio je reći nešto. Ali nije imao što.
U rujnu je Ružica donijela Vesni časopis Obzor. Dug članak o projektu Joëla. Deset žena iz Europe, prvi portret ona Vesna Petrović. Profil u plavom sakou, pogleda u stranu. Autor je napisao: Na njenom licu nema suvišne crte.
– Gospođo Vesna, vidjeli ste ovo? – rekao je Marko, mladi administrator. Pokazuje mobitel.
– Vidjela.
– Izgledate izvanredno.
– Hvala, Marko.
Joël joj je te večeri poslao poruku: Zagrebačka galerija želi postaviti izložbu. Otvaranje u veljači. Hoćete li doći?
Sjedila je u svom dnevnom boravku. Cvijeće na prozoru se potpuno razraslo. Sve je sama posadila. Bez Nikole.
Tog dana nazvao je Borisa.
– Znaš za Vesnu?
– Što?
– U Obzoru. Ogroman članak. Europski fotograf. Baš impozantno.
Nikola dugo gleda fotografiju. Pa zatvori. Pa opet otvori.
Nije ju odmah prepoznao. Ta frizura, taj pogled. Ali to je ona. Ne ona Vesna iz veljače, s kuhačom. Ona druga, koju je možda poznavao davno. Ili nikad nije dobro ni upoznao.
Petra je otišla u listopadu. Odnosno, oboje su shvatili da to nema smisla. Bez scene, bez suza, samo mirno.
– Nikola, oboje vidimo. Nije nam dobro zajedno. Nisi ti onakav kakvog sam zamislila.
– Kakvog?
– Više prisutnog. Ti si uvijek kao u drugom prostoru.
Imala je pravo. On je stalno bio u drugom svijetu.
Unajmio je mali stan blizu posla. Opremljen napola, bez ukusa. Nedostajalo mu je nešto što nije znao imenovati. I onda je shvatio tišina je praznina.
Nazvati Vesnu nije imao hrabrosti. Ta riječ strah bila mu je nova.
Studeni. Vesna sprema put u Zagreb, Joël je dogovorio susrete s galeristima, Ružica ju je mirno pustila.
– Idite, – rekla je. – Vratite nešto za Galeriju.
– Tko je taj belgijski slikar o kojem govorite?
– Lukas van den Berg, šezdeset, radi zanimljivo, ni realizam ni apstrakcija.
Vesna je zapisala ime.
Kupila je kartu. Rezervirala mali hotel na Britancu, blizu parka. Bila je u Zagrebu bezbroj puta, ali sada će biti drugačije.
Večer prije puta zvala je Mila.
– Mama, tata mi je poslao poruku. Želi pričati s tobom.
– Sa mnom?
– Da. Rekla sam da ću ti reći. Ti odluči.
– Dobro. Neka zove.
Nikola je nazvao predvečer, kad je Vesna skoro već spakirala.
– Vesna. Oprosti što kasno. Ideš sutra?
– Otkud znaš?
– Mila. Samo mi je to rekla.
– Da.
Pauza. Vesna sjedi na rubu kreveta, kraj kofera.
– Vesna, htio sam pričati. Ne telefonom, ali ideš sada. Da Shvatio sam da sam bio grozan. Znam da sam ti rekao ružne stvari. Da nemaš života. Molim te možemo li pokušati?
– Što pokušati?
– Početi. Ispričati se. Ne znam kako da to kažem. Želim razgovarati.
Vesna šuti. Zna što će reći; pušta ga da kaže sve.
– Mislim da smo se oboje promijenili, – kaže Nikola. Ti definitivno jesi. Vidim te. Ono što sam rekao bilo je okrutno. Nije trebala biti tvoja uloga prilog uz stan.
– Nije, – potvrdi ona.
– Ne tražim da odmah oprostiš. Samo da daš mogućnost da razgovaramo kad se vratiš.
Vesna ustane, pogleda kroz prozor. Studeni je, Zagreb mokar, svijetla na cesti, ista kao uvijek.
– Nikola, čujem te i shvaćam da govoriš iskreno. Ne ljutim se više. Bolelo je, ali ne želim se vraćati natrag.
– Zašto?
– Ne zbog toga da ti napakostim ili dokažem nešto. Jednostavno za ovu godinu opet sam postala ja. Ne mogu više u stare cipele.
Pauza.
– Razumijem, – šapne.
– Dobrog si čovjeka bio, a i sad jesi. Ono što smo trebali dati jedno drugome, dali smo. I to je dovoljno.
– Djeca
– Djeca su odrasli. Vole te, uvijek će.
– Ideš sutra, – reče.
– Idem.
– Sretan put, Vesna.
– Hvala.
Stavila je mobitel na noćni ormarić. Kraj njega je bila fotografija: ožujak 1992., muzej, mlada žena s pokazivačem. Vesna ju je primila, pa spremila u ladicu. Ne u smeće, nego uredno tamo je mjesto.
Ujutro, mali kofer, karta, dokumenti, ručno ispisani popis umjetnika koje želi obići.
Hotel na Britancu bio je točno kakav je zamislila: mala soba, drveni pod, prozor na dvorište. Na prozorskoj dasci geranija. Vesna nije odmah raspakirala stvari. Prišla je prozoru.
U dvorištu je bila tišina. Susjedova mačka, tigrasta, sjedila je na prozoru i gledala dolje.
Otvorila je prozor. Miris grada, mokrog asfalta, ponekad kava. Stajala je i disala. Samo disala, bez misli, bez plana.
Izložba se otvarala za tri dana. Sutra će obići galeriju s Joëlom, prekosutra ima dogovore s ljudima. Onda otvorenje, a nakon toga tjedan dana praznine.
Možda ostane još tjedan ili dva. Nigdje joj se ne žuri. Dom čeka galerija, Marko s novim katalozima, Ružica s pričom o belgijskom slikaru. Ante i unuci dolaze za blagdane, Mila u veljači.
Sve je to pred njom, sve je to njezino. Nitko više to ne može uzeti.
Zatvorila je prozor. Spremila sako u ormar, oprala lice, obukla vestić.
Uzela je notes, stavila kaput i izašla. Park Zrinjevac bio je deset minuta hoda. Znala je to po karti.
Na Zrinjevcu u studenom malo ljudi, lišće mokro, par starijih, čovjek s psom. Stare statue postojane, nije ih briga tko prolazi i što mu je u duši.
Sjela je na klupu pod velikim platanom. Otvorila notes, zapisala imena slikara za Modernu galeriju, adresu male galerije na Mažuranićevu koju je spomenuo Joël.
Zatvorila je notes i sjela. Jesenski Zagreb bio je tih. Lišće je ponekad palo, negdje u daljini se smijala žena.
Podignula je pogled. Nebo sivo, jesenje, ali iznad toga slutiš svjetlo. Možda sutra sunčano.
Uzela je mobitel. Pisala Jasni: Stigla sam. Dobro sam. Sjedim na Zrinjevcu. Odmah je stizao odgovor: Zavidim ti. Pozdravi Zagreb od mene. Vesna se nasmiješila i vratila mobitel.
Na susjednom prozoru sigurno sjedi ona tigrasta mačka. Devet bijelih košulja stoji uredno u ormaru. Lanene salvete u ladici. Pukotina na stropu, koju više nitko neće popravljati.
Sve je to ostalo tu gdje je pripadalo. A Vesna ona sjedi na studenome Zrinjevcu s notesom u ruci, spremna otvoriti novu stranicu svog života.
