Biraj majku ili mene
Telefon je zazvonio točno u pola jedanaest navečer, dok je Dunja već ležala u krevetu s romanom koji nikako nije mogla završiti. Krešo je sjedio u drugoj sobi za računalom; iz smjera dnevnog boravka odzvanjao je tihi Glasnik HRT-ovih ekonomskih vijesti.
Broj je bio nepoznat, ali s pozivnim njihove rodne Daruvarske regije.
Halo? rekla je Dunja i odmah osjetila stezanje pod rebrima.
Ovdje sam, Jasmina Perković, vaša susjeda. Preko puta živim, vjerojatno me ne znate. Stvar je ovakva… vaša majka, Marija Vuković, jutros je pala. Došla sam navečer, vidim je na podu, ne može govoriti, jedna strana lica joj visi…
Dunja je već ustajala iz kreveta, tražeći papuče ispod nogu.
Je li u bolnici?
Odvezli su je prije sat vremena. Hitna je stigla, rekli su da je vjerojatno moždani. Vaš broj sam jedva našla u njezinom telefonu…
Hvala vam puno, Jasmina. Hvala vam do neba.
Spustila je slušalicu i na trenutak stala nasred tamne sobe, držeći telefon objema rukama. Onda je otišla do Kreše.
Sjedio je u svom najdražem naslonjaču, u udobnoj kućnoj trenirci, s bocom mineralne vode kraj lakta. Imao je pedeset i sedam, lice dotjerano, obrve pažljivo podšišane. Uspešan čovjek u svom stanu na Knežiji.
Krešo, mama je loše. Moždani. Odvezli su je u daruvarsku bolnicu.
Okrenuo se, stišao televizor.
Kada?
Danas. Susjeda ju je našla na podu. Ležala je sama, cijeli dan…
Krešo je odložio čašu na stolić.
I što sad?
Dunja ga je gledala.
Moram ići. Sutra odmah krećem.
Idi, ne zadržavam te.
Krešo, moramo ozbiljno razgovarati. Mama ima sedamdeset i osam godina. Ako je ovo pravi moždani, neće moći ostati sama u onoj kući. Moramo razmisliti, što i kako.
Krešo je uzeo daljinski i jedva primjetno pojačao zvuk, kao da time naglašava koliko ga cijela priča zapravo ne zanima.
Dunja, pričali smo o tome. Više puta.
To je bilo teoretiziranje. Sad je stvarnost.
Što se promijenilo? Rekao sam ti svoj stav. Ne možemo ju uzeti k nama. Nemamo uvjete.
Dunja je polako sjela nasuprot njega.
Imamo četiri sobe.
Četiri sobe, od kojih dvije treba renovirati. To znaš. Ja želim radnu sobu, ti si htjela garderobu. Gdje ćemo ju smjestiti? U predsoblju?
Jednu sobu možemo ostaviti za mamu. Renovacija može čekati.
Renovacija ne može čekati. Govorio je ravnim, mirnim tonom, što je bilo gore nego da je povisio glas. Već sam dogovorio majstore za ožujak. Dao kaparu. Znaš to.
Krešo, riječ je o bolesnom čovjeku. O mojoj majci.
Dunja. Prvi put ju je pogledao izravno. Žao mi je, ali shvaćaš što to znači? Star čovjek u kući, bolest, pelene, možda i bez govora. Nisam spreman za to. Imam li pravo reći to jasno?
Nije strana osoba. Moja majka je.
Meni je gotovo strana. Vidjeli smo ju četiri puta u deset godina. Nije pokazivala interes za nas.
Zato što ti…
Molim te, sad nije bitno tko je kriv. Pričam realno. Radim ozbiljan posao, treba mi mir. Ne mogu živjeti u bolnici. I ovo je moj stan.
Dunja je šutjela. Vani je šumio noćni Zagreb, poznati, ravnodušni zvuk.
A da unajmimo njegovateljicu? tiho je pitala. Tamo, u Daruvaru. Kvalitetnu, možemo si to priuštiti.
Možemo. Unajmi.
Ali ja ću morati često ići tamo. Biti puno kod nje.
Koliko god trebaš, idi.
Krešo, shvaćaš li što govorim? Trebat će biti tamo stalno. To su tri sata vožnje.
Znam. Idi, ja te ne zadržavam.
To ne zadržavam zvučalo je toliko lako i obično da se Dunji nešto pomaknulo unutra. Nije to bio udarac, prije kao polagano urušavanje tla pod nogama.
Ujutro je otišla sama.
Daruvarska bolnica dočekala ju je mirisom domestos-a i svježe obojanih zidova. Marija Vuković ležala je uz prozor, u sobi sa šest kreveta. Desna polovina lica bila joj je opuštena, desnica nepomična na deki. Gledala je kćer bez riječi, samo joj je lijevi kut usana zatitrao.
Mama. Dunja je uhvatila tu hladnu ruku, laganu poput papira. Tu sam, mama. Sve će biti dobro.
Majka je pokušala nešto reći, riječi su klizile i nestajale.
Nemoj, ne govori ništa. Samo budi tu. Ne idem nigdje.
Liječnica, umorna žena srednjih godina, kratko je izložila stanje. Opsežan ishemijski moždani. Desnostrana oduzetost, poremećaj govora. Opstanak nesiguran. Povrat može biti djelomičan, ali nitko ne zna koliko i kad. Minumum pola godine ozbiljne njege, vježbe, logoped, stalni nadzor.
Ne može sama živjeti, sigurno, rekla je doktorica. Imate li braće, sestara?
Nemam, jedina sam.
Pogledala ju je s pogledom liječnika koji su vidjeli stotine ovakvih sudbina. Nije to ni sažaljenje ni osuda. Samo tiho znanje.
Dunja je provela cijeli dan u bolnici. Hranila majku žličicom tekuće kaše koju je gutala s naporom. Nije to bio razgovor, više Dunja je pričala, o svemu i ničemu, a majka ju je gledala živim, bistrim pogledom, odgovarati gotovo nije mogla.
Uvečer je izašla van i nazvala Krešu.
Kako je tamo? pitao je.
Jako loše. Desna strana nepokretna, govora malo. Ne može biti sama.
Kratka stanka.
Shvaćam.
Krešo, želim ti nešto reći. Ostajem ovdje.
Koliko?
Ne znam. Koliko bude trebalo. Ne mogu otići.
Ton mu se lagano promijenio, postao napetiji.
Dunja, imaš posao. Imaš život ovdje.
Dogovorit ću s poslom, nešto ću raditi od doma. Mama ne može sama.
Spominjala si njegovateljicu…
Njegovateljica nije kći. To znaš.
Šutio je.
Znaš da to može trajati dugo?
Znam.
I spremna si živjeti tamo… u toj kući?
Spremna.
Dugi muk.
Dobro, naposljetku je rekao. U tom dobro nije bilo ni topline ni protivljenja, tek suhoparna konstatacija. Javi ako što trebaš.
Dunja spusti telefon i pogleda tamnu daruvarsku ulicu. Jedna po jedna svjetiljka, pust trotoar. Starica s cekerm ide prema tržnici. Iz nečijeg dvorišta miris peći na drva.
Kuća njezine majke stajala je na kraju Ulice Lipov Gaj, drvena, potamnila od godina, s nakrivljenom trijemom i malim prozorima uokvirenim vezom. Dunja je otključala ključem koji je nosila uvijek, premda ga je rijetko koristila.
Unutra je bilo hladno; peć se nije palila već dva dana. Pronašla je drva pod strehom, raspirila vatru teško i nespretno, nekoliko puta joj se ugasilo. Ruke su pamtile, ali tijelo je oklijevalo. Prvih osamnaest godina života provela je tu.
Obišla je kuću. Kućica s raspucanim pločicama u kuhinji, uski hodnik, dvije sobe, u jednoj majčin krevet, u drugoj stara dječja Dunjina ležaljka. Sve čisto i siromašno, toliko siromašno da svaka stvar ima značenje jer je svaka već proživjela nekoliko sudbina.
Izvadila je telefon i poslala Kreši poruku: Ostajem ovdje. Ne znam koliko. Dolazim po stvari.
Odgovorio je za dvadeset minuta: Razumijem. Kako kažeš.
To je bio kraj razgovora. To je bio kraj braka, vjerojatno.
Prvi dani su se slili u jedan: fizički naporni, bez početka, bez kraja. Dunja je ujutro dolazila u bolnicu i ostajala do večeri. Naučila je okretati majku, vježbati joj paraliziranu ruku, kako ju je sestra naučila, hraniti ju strpljivo, govoriti mirno, skrivati umor. Majku su ponovno učili govoriti, što je bilo bolno gledati: ona, koja je bila profesorica matematike, sada se mučila tražeći riječi.
Dunja, jednom je majka izgovorila, jasnije nego inače, nakon dva tjedna. Dunja. Idi kući.
Ja sam doma, mama.
Nisi. Lijevom rukom pokazala prema vratima. Tamo. Mužu.
Ne moramo sada o tome, mama.
Krešo… nije… zadovoljan?
Dunja je popravila pokrivač.
Sve je u redu, mama. Ne misli na to.
Majka ju je pažljivo gledala, duboko, i u pogledu joj je bilo nešto teško podnošljivo. Dunja se okrenula prema prozoru.
Iz bolnice su ih pustili za tri i pol tjedna. Preporuke, tablete, upute za vježbe, uputnica za logopeda. Dunja je platila prijevoz, susjed ju je unio u kuću, namjestila ju je u krevet, založila vatru, skuvala juhu.
I tako je počeo sasvim drugi život.
Njega nepokretnog čovjeka je nešto o čemu nitko ne govori otvoreno. Okretanje svaka dva sata, noćne posude, posteljina, jutarnje vježbe s nespretnom nogom i rukom. Hranjenje tri puta na dan, polako, žličicom. Tablete točno na sat, sedam ujutro, pet navečer. Logopedica koja dolazi tri puta tjedno, a majka, tvrdoglava kao uvijek, vježba i kad joj je najteže.
Dunja je radila od kuće, računovodstvo za malu firmu. Direktor je imao razumijevanja i prebacio ju na pola radnog vremena. Novca je bilo manje. Krešo je ponekad slao novac, ne mnogo i bez riječi, samo bi stigla SMS obavijest iz banke. Ona nije pitala.
Jedva su se čuli.
Jedne prosinačke jutro, sivo i hladno kao istrgnuta stranica zime, dok je pokušavala popraviti rasklimanu stepenicu da bi majka kasnije mogla lakše ustajati s hodalicom, prišao joj je susjed iz kuće dalje.
Primijetila ga je već ranije, čvrst, širokih ramena, uvijek u radnom prsluku, jednostavnog izraza lica. Pedeset četiri, možda pet, kao i ona.
Krivo držite, rekao je. Treba pod kutom zabiti čavao, neće iskočiti.
Pogledala ga je bočno.
Luka, predstavio se. Preko puta. Vi ste Marijina kćer?
Da. Dunja.
Kako je?
Bolje, polako.
Kimnuo je, uzeo čekić i u pet minuta popravio što ona nije mogla cijelu vječnost.
Ako što treba, recite, rekao je, ustavši. Tu sam stalno, nije problem.
Hvala, ne bih vas smetala.
Ma kakvo smetanje. Vaša mama meni je pomogla kad mi je mama bila bolesna, ne zaboravlja se to.
I otišao.
Dunja je gledala za njim i shvatila da više ne strepi od riječi neugodno. Neugodno je živjeti u stanu u gradu, znati da ti je majka na selu sama na krevetu.
Prosinac je bio hladan, peć je loše vukla i jednom je cijela kućica zamirisala dimom. Dunja je otvorila prozore, zakašljala i sasvim se pogubila. U devet navečer, sramežljivo, pokucala je Luki.
Došao je bez gunđanja, popeo se na krov, odčepio dimnjak, pokazao što treba redovito čistiti. Novac nije htio uzeti.
Hoćete na čaj?
Ako nije teško.
Sjedili su u kuhinji, pili čaj s jeftinim keksima. Majka je spavala preko zida, vani je vjetar lomio grane stare jabuke.
Vi ste ovdje cijeli život? pitala je Dunja.
Da. Pet godina sam proveo u Zagrebu, na gradilištu. Onda se vratio.
Zašto?
Ovdje je moje. Tamo je bilo tuđe. Nekom paše tuđe, meni nije.
Dunja je stisnula šalicu objema rukama. Peć je sada radila kako treba; bilo je toplo.
Ja sam dvadeset godina provela u Zagrebu, rekla je. Mislila sam da sam navikla. A sad dođem ovdje, pa se pitam kako me nije bilo više.
Luka nije pokušavao utješiti, samo je rekao:
Sada si došla. To je najvažnije.
U siječnju je majka počela sjediti u krevetu. Mala pobjeda, ogromna. Logopedica, Vesna Marić, vesela žena od četrdeset i kusur, iskreno je hvalila pacijenticu, pa je Marija u znak odgovora kretala lijevi kut usana u osmijeh.
Govor se vraćao, ne potpuno. Riječi su bile rascjepkane, ali jednostavne rečenice su uspijevale.
Mršavija si, rekla je majka.
Nisam, mama.
Jesi. Zove li Krešo?
Ponekad.
Dolazi li?
Ne znam.
Duga stanka.
Neće doći, mirno je rekla majka, bez gorčine, kao netko tko je proveo dug život, zna razliku između nade i stvarnosti.
Krešo nije došao. Nazvao bi jednom tjedno, pitao kako je, poslušao kratki odgovor i rekao drži se. Jednom je spomenuo da renovacija ide po planu, jednom da je bio na poslovnoj večeri u finom restoranu. Dunja je slušala i osjećala, kao da se rasteže neka nevidljiva udaljenost između njih.
U veljači je došla Dunjina prijateljica, Mirna, s kolačem i dobrim namjerama. Dobra osoba, ali razgovor nije tekao.
Dunja, misliš li da ovo već nije previše? Mirna je bila otvorena. Dobro, mjesec-dva, ali koliko još? Upropastit ćeš sebe.
Što da napravim, po tvome?
Unajmi pravu njegovateljicu. Ili stavi mamu u dom, danas ima i domova za starije dostojnih.
Mama se uvijek bojala doma.
Bude li briga što se boji? Ne shvaća da ti…
Shvaća, tiho je Dunja rekla. Glava joj radi dobro. Sve razumije.
Mirna je šutjela.
Krešo ne dolazi?
Ne.
Pa što ćete sad? Tak’ zauvijek?
Ne znam.
Dunja. Pametna si žena. Znaš da ne možeš ostaviti čovjeka zbog ovoga. On je hranitelj, imate stan, status…
Dunja ju je pogledala.
Mama leži u toj sobi. Ima sedamdeset i osam godina. Cijeli dan bila je sama na podu.
Razumijem…
Ne razumiješ. Ili ne želiš. Nemoj mi objašnjavati o hraniteljima.
Mirna je otišla istog dana, malo uvrijeđena. Kasnije su obnovile kontakt, ali kao da se nešto pomaknulo.
Dunja je primijetila da ju starije susjede počinju gledati s poštovanjem, bez sentimenta, po seoski šutljivo. Jasmina Perković, koja je našla majku i sve javila, nosila bi ponekad malo kiselih krastavaca ili savijaču od zelja, samo je ostavljala ispred vrata. Druga susjeda, Ivanka Šarić, sedamdesetogodišnjakinja, jedan je dan sjedila dva sata s Marijom dok se Dunja vozila do ljekarne. I mi smo skoro ista generacija, popričat ćemo, rekla je, bez praznih riječi.
Dunjine vršnjakinje, žene iz grada, gledale su drugačije. Jedna bivša školska kolegica pitala je radoznalo za Krešu, zasto ne dođe, kako žive. U tonu je bilo sasvim suvišnog, možda čak zadovoljstva zbog tuđe nesreće.
Živimo, rekla je Dunja. I ništa dodala.
Luka je pomagao. Pričvrstio ogradu kada ju je snijeg srušio, dovezao drva od susjeda na traktoru, uredno složio. Kad se Dunja prehladila, kuhao je čaj, grijao peć, promijenio posteljinu Mariji bez galame, kao da je to najprirodnije na svijetu.
Luka, ne znam kako zahvaliti, rekla je kad joj je bilo bolje.
Ma pusti, odvratio je. Selo je to.
Ali nisu svi isti.
Nisu, složio se.
Šutjeli su. Majka je drijemala, vani veljača, rijetke pahulje snijega.
Imate li obitelj? upitala je Dunja.
Imao. Žena umrla prije osam godina. Kći mi je u Zagrebu, rijetko se javi. Bez tuge, samo navika. Sam sam ostao. Navikne se čovjek.
Nedostaje ljudi?
Nekad da, najčešće ne. Kad imaš posla, nemaš vremena za dosadu.
Pomislila je na Krešu u stanu s novim namještajem, kožnim kaučem, velikim televizorom. Je li njemu dosadno?
Nazvala ga je tada.
Krešo, trebamo razgovarati.
Što je bilo?
Ništa. Samo dugo nismo razgovarali.
Pauza.
Reci.
Kako si?
Dobro. Renovacija skoro gotova. Novi projekt, čini se dobar. Zastao je. Kad se misliš vratiti?
Krešo, mislim… zapravo ne mislim.
Duga šutnja.
Nikad više?
Nikad više.
Nije vikao ni optuživao. Samo je pitao:
Zbog mame ili zbog mene?
Dunja je razmišljala tri sekunde.
Zbog sebe, valjda.
Slušao je.
Razumijem, napokon je rekao. Želiš se razvesti?
Da.
Dobro. Neka bude razvod.
I to neka bude razvod, izrečeno istim tonom kao plan za renovaciju, bila je točka.
U proljeće, majka je krenula hodati. Prvo s hodalicom, kroz sobu. Onda do kuhinje. Pa do trijema. Polako, teško, padala je duhom, čak zaplakala jednom, što se rijetko događalo. Ali išla je.
Vesna, logopedica, radovala se kao dijete, hvalila napredak.
Motivacija, šapnula je Dunji. Ima koga radi koga se truditi. To je pola terapije.
Dunja nije bila sigurna je li to ona, ili karakter majke. Prijalo je misliti tako.
U svibnju, u toplu večer, sjedile su s Lukom na klupi pred vratima. Majka je već legla, a Dunja imala sat vremena mira.
Ne mislite nikud seliti? pitao je Luka.
Ne. Odgovorila je polako, sigurno. Razmišljala sam, ali ne želim otići. Zvuči čudno, ali dvadeset godina sam željela grad, sada ne želim iz ovog dvorišta.
Pa to nije čudno. Trebalo ti je samo malo vremena da stigneš tamo gdje ti je mjesto.
Nije mi uvijek lijepo. Nije lako.
Nije to isto. Gledao je sunce koje je tonulo iza crvenih crijepova. Lijepo nije kad je lako. Lijepo je kad je ispravno.
Dunja ga je gledala iz profila. Jednostavan čovjek, ruke žuljevite, bore oko očiju, ali svaka riječ kao kamen u vodi.
Luka, znaš li da se razvodim?
Čuo sam. Malo je selo.
Osuđuješ me?
Okrenuo se.
Zbog čega?
Pa… ostavila sam sve. Išla.
Sve? Zastao je na toj riječi. Sve je kad ste zajedno. I kad je loše, i kad je dobro. Inače ste samo dvoje ljudi u stanu.
Nije ništa odgovorila. Nije ni trebalo.
Razvod su završili preko odvjetnika, mirno i birokratski. Stan je zadržao Krešo, isplatio ju je, što je Dunja prihvatila. Trebali su joj novci za popravak: podovi su trunuli, krov prokišnjavao, struja bila stara.
Ljeto je prošlo u radovima. Luka je doveo još dvojicu, za vikende su promijenili podove i zakrpali krov. Novac su uzeli samo za materijal.
Zašto? pitala je.
Zato što smo susjedi.
Ne samo zato.
Pogledali su se.
Nije, rekao je.
Marija je sve to posmatrala sa trijema, gdje je svaku večer izlazila s štapom. Lice joj se nije sasvim izravnalo, govor se vratio do sedamdeset posto, liječnica je rekla da je to izvrstan rezultat. Sjedila je, gledala kćer i Luku, nije ništa govorila, ali u očima je bilo života.
Jednog dana rekla je Dunji:
Dobar je čovjek.
Je, mama.
Vidiš to?
Vidim.
Majka je kimnula i više ništa nije rekla.
Krešo je nazvao u srpnju. Po prvi put nakon dva mjeseca, otkako su potpisali papire.
Kako ste? pitao je. Glas mu je bio tiši, manje služben, više ljudski.
Dobro. Mama već sama hoda. Sredili smo kuću.
Drago mi je čuti. Stanka. Znaš… mislim da sam tada u jesen pogriješio.
Dunja nije rekla nema veze, bilo bi neiskreno.
Mislim da jesi, odgovorila je.
Jesi li ljuta?
Ne. Odkud da budem.
To je dobro. Zastao je. Jesi li sretna tamo?
Dunja je pogledala kroz prozor. Majka u starom naslonjaču, Luka donio novi, gleda u vrt. Jabuke su kasno procvjetale, već su se počeli okrugli plodovi. Na ogradi sjenica ptica.
Ne znam je li sreća prava riječ, rekla je. Ali meni je ovdje dobro.
Razumijem, tiho je rekao Krešo. I po tome je znala da nešto uistinu razumije.
Rastali su se mirno.
Izašla je na trijem.
Mama, čaja?
Može.
Otišla je podgrijati vodu. Čajnik star, ručka napukla, stalno ga je htjela zamijeniti, ali nikad stigla. Na prozoru crvena muškatla, mama ju je sadila već trideset godina. Vani ljeto, miris pokošene trave i starog drveta na suncu.
U pola šest, Luka je stigao, kucnuo.
Marija, dobar večer. Donio sam malina, prva rodila.
Hvala, Luka. Uđi, rekla je majka.
Dunja je iz kuhinje čula njihove glasove, njihove tihe riječi, i samo je stala na trenutak s dvije šalice u rukama. Samo na trenutak. Jer nešto jednostavno i važno bilo je u toj malenoj kuhinji, u tim ljudima, u mirisu čaja i muškatle, u spoznaji da u velikom stanu s renovacijom netko sjedi na pravom kauču, ali pogrešnom životu.
A ona je izabrala pravi život.
Ili je svakog dana birala iznova, mrvicu po mrvicu.
Izašla je s šalicama.
Luka, ostani na čaju.
Neću odbiti, nasmiješio se.
Majka ju je pogledala. Lijevi kut usana se podignuo, osmijeh, nepravilan ali istinit.
Sjednite, rekla je Marija. Oboje.
I sjeli su.
Sunce je nestajalo iza krovova, sjene su se protezale preko dvorišta, ptica na ogradi pjevala je mješavinu svih glasova. Malina u zdjelici bila je crvena, topla, mirisala na ljeto.
Nije trebalo više ništa reći.
