Zavidnica
Kažeš, pastorčad je prenijela svoj krevet u sobu moje unuke? Ta cura nije tako naivna Hajde da postavimo skrivenu kameru i prisluškivač u sobu, te da je pratimo, predloži Katarini njezina majka.
***
Martina, ajmo do školskog bifea na brzinu nešto pojesti, predloži Kristina. Danas nisam jela juhu za ručak, a ni glavno jelo mi nije odgovaralo. Kuharice su danas odlučile napraviti riblji dan, a ja ribe ne mogu ni vidjeti, tako da sam, majke mi, jako gladna. Ajmo – uzet ćemo si pecivo i sok, pa se vratiti u knjižnicu.
Spremale smo se za državnu maturu, pa smo nas dvije, umjesto kući, ostale poslije nastave u školi.
Dobro, promrmljala sam nezainteresirano.
Prestala sam ići u školsku menzu otkako je mama tamo počela raditi.
Da barem radi kao kuharica ali ne, ona je pomoćna radnica, hoda među mojim razrednim kolegama sa starom krpom u ruci, briše stolove i sastruževa ostatke hrane s tuđih tanjura.
Koliko sam se samo sramila zbog mame!
Koliko sam je puta molila da se makne iz škole i pronađe drugi posao, a ona, kao da me namjerno želi iznervirati, samo još više hvali svoje novo radno mjesto.
Zašto bih odlazila? Pa tu mi je super kolektiv, djeca su pristojna, mnogi mi se lijepo jave, a i plaća je dobra! Uz to, mogu ponijeti kući viškove hrane.
Aha, baš sreća, gorjela sam iznutra. Nosi kući ostatke i još me sramoti pred cijelim razredom!
Kristina je veselo utrčala u gotovo prazan blagovaonski prostor, proznala kroz redove stolova do pulta i veselo cvrkutala prema ženama za pultom:
Gospođo Sofija, gospođo Katarina! Nama s Martinom, molim vas dvije makovnjače i soka, sad ću platiti!
Ja sam, glave pogurene, nevoljko prišla. Bacila sam potiho pogled na mamu dok je u kanti mijenjala vodu.
Što, sad će prati pod? Ma to mi još fali Još samo da uzme metlu. Bože, kako me sram!
Voditeljica, Sofija, samo je uputila pogled pun sažaljenja prema meni.
Ne moraš plaćati, uzmi radije kompot, ostalo je nakon ručka. Evo, i makovnjače donosim, reče Kristini u prolazu.
Ozbiljno?!
Naravno, zahvaljujući tvojoj prijateljici. Njena mama ovdje radi, vi ste ‘domaći’, nije u redu uzimati vam novce, nasmiješila se.
Kristina je ponesla dva kompota do stola i viknula: Martina, donesi makovnjače!
Uzela sam tanjurić bez riječi i bez pogleda ni na koga, okrenula nos uvis te otišla za stol.
Osjetila sam majčin žalosni pogled u leđa.
Sjela sam, ali nisam dodirnula hranu.
Zašto smo uopće tu došle, promrmljala sam.
Kristina je s čuđenjem pogledala: Što ti je, Martina?
Gurnula sam svoj kompot pred nju.
Pij ti ja neću.
Dobro, uzet ću pecivo za poslije.
Ma pusti sve, odbrusila sam.
Što ti je, stvarno?
Ništa! Prekini se praviti kao da se ništa nije dogodilo!
Pa što se dogodilo onda?
Mamina prijateljica je radila kao liječnica u Domu zdravlja, a Kristina zaista nije shvaćala što znači gledati mamu kako vuče tacne s prljavim tanjurima pred cijelom školom.
***
Kad sam se vratila kući, bacila sam ruksak na pod i sjela na tabure.
Iz kuhinje su odmah nahrlile sestre. Dvije blizanke, nedavno navršile osam godina, bile su zapravo mamina posvojena djeca kćeri mog očuha iz prvog braka. Njihova biološka majka je nestala i mama ih je prihvatila.
Ali mala Jana je bila moja prava sestra. Mama je nju rodila s očuhom, pa je Jana njihovo zajedničko dijete.
Što si nam donijela? provirila je Jana iza vrata.
Ništa! Sačekajte mamu, ona će donijeti riblje polpete. Ionako ih nitko u školi nije htio jesti.
Poklopila sam lice rukama, zatvorila oči i pomislila: Zašto me sve tako užasno živcira? Je li stvarno jer živimo tako bijedno?
Izašao je očuh. Pogledao me strogo:
Nemoj tako govoriti. Mama se trudi, radi koliko može, a ti samo prigovaraš. Htio sam s tobom ozbiljno zašto nimalo ne pomažeš? Ok, ne moraš u školskoj menzi pomagati, ali možeš pokupiti sestre iz škole ili iz vrtića? Zašto ja svaki put trčim s posla?
Zato što su to sve tvoja djeca, odbrusila sam, pogledavši očuha s negodovanjem. Nisam ja tražila da dovedeš njih, niti da mama rađa još jednu. Nama je bilo dobro bez vas.
Očuh je stisnuo oči:
Ispričaj se.
Ma goni se, odbrusila sam i utrčala u svoju sobu, zaključala vrata.
***
Te noći probudila me bol u trbuhu.
Otišla sam na wc, ali bol nije prestajala, a još mi je i bilo mučno.
Sat vremena sam se premještala, pa kad je počelo svitati, pokucala sam mami na vrata.
Blizanke i Jana spavale su s njom u roditeljskom krevetu.
Očuh je, kao i uvijek, bio u dnevnom boravku.
Stan je imao samo dvije spavaće, jedna je bila moja jer sam najstarija.
(Naravno, sestre su sada u dnevnom boravku, a mama vjerojatno samo čeka da završim školu pa da moju sobu daju njima. Njima je potrebnija, a ja sam višak.)
Mama, boli me trbuh.
Mama je skočila, upalila lampu.
Gdje te boli, koliko? Zašto ništa ne jedeš, Martina?
Tu me boli već satima, a još mi se i povraća.
Sagnula sam se od boli.
Tomislave!, viknula je mama.
Očuh je utrčao, samo ogrnut dekom.
Zovi hitnu, Martina je loše!
Jel baš jako loše? Zovi ti, ja ću pripremiti auto i vozim je odmah u bolnicu. Dokumente uzmi!
Radi, uzet ću bolovanje
Ne prepiri se sad, danas mi je slobodno, ti ostani s curama.
***
Izgleda na upala slijepog crijeva, odmah ću tražiti pretrage, rekao je liječnik.
Upala? Znači operacija?, prestrašeno je pitao očuh.
S mukom sam se okrenula na bok.
Vidjet ćemo nalaze. Martina, iskreno, nemaš dečka?
Ma kakvi dečki, pogledajte je, još je dijete!, ljutio se Tomislav.
Nemojte vi tako vikati, gospodine, izađite u hodnik.
Očuh mi je stisnuo ruku: Ne brini, sve ću ih na glavu dignuti da te izliječe. Operacije se ne boj, zaspiš pa se probudiš, a više ne boli.
Hoću vidjeti mamu, rasplakala sam se.
Dovest ću je odmah.
***
Brzo sam se oporavila nakon lagane operacije. Prva dva dana bila su najteža, morala sam samo ležati.
Mama, koja nije odlazila od mog kreveta, učila me ustati i hodati. Nakon što su me prebacili u zajedničku sobu, mama je napokon otišla kući.
Osim mene, još je jedna djevojčica ležala kod prozora ona je imala vlastito sjajno, novo posteljno rublje.
Njezina noćna ladica bila je krcata voćem, cvijećem i plišanim igračkama.
Na prozoru je stajao laptop, gledala je crtiće.
Nosila je svilenu pidžamu, kosa joj je bila uredno složena, a mirisala je na šampon i parfem.
Sve mi je bilo jasno djevojčica iz bogatije obitelji.
Navečer je mama došla i upitala me kako sam, stavila je na stol bocu s domaćim sokom od brusnice i juhu.
Hoću voće, mandarine i šljive, promrmljala sam nezadovoljno.
Pitat ću doktora, pa ako smiješ, donijet ću ti. Što još želiš, kćeri?
Nisam ništa odgovorila.
Željela sam mnogo stvari primjerice, laptop. Nikad ga neću imati.
Željela sam novo posteljno, a ne ono izblijedjelo na kojem sad ležim.
Željela sam lijepu pidžamu, a ne mamino staro prteno od prošle godine koje mi je još uvijek preveliko ali nosim ga već godinu dana, i dalje nije priraslo.
U sobu su tada ušli izrazito lijepa žena i visok, zgodan muškarac. On je nosio puno vrećica, a ona je bila mirisna i dotjerana, na visokim štiklama.
Lili!, zvala je žena, nježna i vedra, prošla do kreveta djevojčice kraj prozora.
Muškarac je kratko zastao kod moje mame, pa pogledao mene.
Katarina? Ti? Ne vjerujem!
Mama je ustala.
O, Davor? Koja slučajnost…
Podigla sam pogled s jastuka. Taj Davor me gledao pažljivo.
Tvoja kći? Što se dogodilo?
Da, to je moja Martina, imala je operaciju slijepog crijeva.
Je li dobro?
Ide na bolje. Pretpostavljam, ovo je tvoja kći?
Da ista dijagnoza, nažalost.
Davor se još zadržao, gledajući me neobično.
Mama, tko je to? pitala sam šapatom.
Stari prijatelj išli smo zajedno u razred.
Zašto me gledao tako čudno?
Ma nije, zabrijavaš.
Kad su otišli, izašla sam iz kreveta i šutke poslušala razgovor kod dežurne medicinske sestre:
Morat ćete doći sutra, nema informacija o Martini Petrović. Ona vam nije ništa.
Prišla sam: Ne osjećam se dobro, boli me u boku.
Možeš hodati? Ajmo u krevet, pogledat ću te.
Vidjela sam kako je Davor problijedio i već krenuo prema meni.
Što čekati? Zovite doktora odmah!, iznervirano je zvao.
Gospodine, bolje da idete, završeno je vrijeme posjeta.
Ne idem ni gdje dok ne provjerim što joj je!
***
Došla je mama. Izvela sam je u hodnik.
Hoću razgovarati.
Razgovarajmo u sobi, oklijevala je.
Mama, je li Davor, otac Lili moj otac?
Vidjela sam kako mama problijedi.
Otkud ti to?
On je moj otac, kimnula sam. Netko mi mora biti. Ne skrivaj istinu. Ako ti ne priznaš, pitat ću njega.
Mama je odustala, pogledala me tužno:
Kako si pogodila? Da, on je tvoj otac. Kad si se ti rodila, napustila sam Zagreb i prekinula sve kontakte.
A onda si se udala za običnog vodoinstalatera s dvoje djece. Osigurala si mi život kakav si sama birala.
Mama se sva uzrujala:
Ne sudi, mala. Taj Davor nije htio brak, kad sam mu rekla da očekujem dijete, savjetovao je da ga maknem! Ja sam te rodila, podizala a Tomislav ti je bio tata koliko i meni. On te i usvojio! To je tvoja obitelj.
Dakle, Lili mi je sestra, ignorirala sam njezin obrambeni govor.
Oči su mi zasjale.
Mama se slomila: Nemoj ni pomisliti na to, ona nije tvoja sestra! Sestra ti je Jana, i blizanke. Oni drugi ti nisu ništa.
Ali nisam se zaustavljala.
Vratila sam se u sobu, sjela do Lili i ispitivala je o njezinoj obitelji.
Strpljivo mi je ispričala: mama i tata, bake i djedovi s obje strane.
Sve sretne, imućne i obrazovane obitelji.
Jedna baka joj je bila profesorica na fakultetu, druga imala vlastiti salon za vjenčanja. Djedovi također uspješni.
Jesi ti jedinica?, pitala sam.
Jesam, uzdahnula je Lili. Jako bih voljela imati brata ili sestru. Mama više ne može imati djece.
Kako ne može, pa rodila je tebe.
E, tad je jako oboljela, jedva me rodila, i ja sam bila slaba. Zato stalno po bolnicama
Što ti je?
Astma, dijabetes a kad sam imala sedam, i rak. Sad kažu da sam u redu, ali svi se boje povratka.
Pogledala sam Lili stvarno je bila blijeda, s podočnjacima, mršava, prozirna.
Draga si mi, Lili. Nikad nisam imala prijateljica. Mogu dolaziti kod tebe nakon izlaska iz bolnice?
Naravno, sad ću ti reći adresu
***
Nisam željela čekati.
Dok još imam priliku, odlučila sam iskoristiti zanimanje biološkog oca.
Nekoliko dana nakon izlaska iz bolnice, otišla sam pred kuću Margarete Simić Liline mame. Sat je otkucavao deset navečer, ja uplakana zvonim na vrata.
Dobra večer, mogu li vidjeti Lili? Prijateljica sam, Martina Petrović.
Ali kasno je, Lili je već zaspala, rekla je žena.
Tko je?, viknuo je muškarac iz dvorišta. Martina?
Davor mi je otvorio vrata.
Što je bilo?
U uvjerljivo sam zajecala: Očuh me maltretira Bojim se doma. Mogu ostati kod vas?
Davor mi je stisnuo rame: Uđi, Margareta, daj joj čaj!
***
Zaboravila sam kad sam prvi put otvorila Pandorinu kutiju.
Davor nije slušao tužnu priču nezakonite kćeri.
Otišao je Petrovićima i vikao Tomislavu:
Di ti je obraz, gade jedan? Ako misliš da možeš povrijediti Martinu ima ona tko će je braniti! Njen sam otac i neću dozvoliti da je više dirneš!
Katarina se umiješala: Daj prestani, tko ti je rekao da je Tomislav povrijedio? On je voli ko rođenu! A i nemaš ti nikakva prava na moju kćer!
Sad ću ih imati. Tužit ću za očinstvo i uzet ću Martinu k sebi!
Katarina se naljutila: Sad si se sjetio, ‘oče’? Petnaest godina nisi pitao!
Bitno je da smo zajedno i vidim da joj tu nije mjesto. U sudnici ću sve reći kako ste je maltretirali!
Mi?
Vi! Pravili ste od nje dadilju i sluškinju! Uništili ste joj dušu!
Ma što si njoj napričala? Davor, slabo je poznaješ, ona je tvrdoglava i lukava, čim te ugledala u bolnici, poželjela je tvoj luksuz!
Ali Davor je bio uvjeren u moju priču.
Nakon suda odveo me iz Petra Petrović, u svoj dom.
***
Okružena očevom pažnjom, brzo sam se osilila.
Bok, sestro!, upala sam Lili u sobu i počela razgledavati sve.
Zgrabila sam njezin mobitel. Nekadašnja skromnost nestala.
Petnaestica? Uff, znaš ti što tražit od roditelja. Ja ću svog tražiti šestnaesticu.
Lili je pogledala: Mobitel su mi poklonili baka i djed, nisam ni tražila.
Aha, ona tvoja baka s faksa? Nadam se da ćeš mi pomoći da ga upišem.
Gledala je sumnjičavo u mene, koja sam se doslovno promijenila preko noći.
Kao sirotica pristajala sam, ali kao sestra nikako.
Oko ogledala sam ispitala sobu: Tvoja je veća, moja je tjesna. Ja ću kod tebe spavati, krevet ću ubaciti ovdje.
Bila sam spremna za svađu. Navikla sam dobivati ono što želim.
Kad sam prenijela krevet u Liliinu sobu, svi su ostali zatečeni.
Što ti je to?, mrko je upitala Margareta, Lilina mama.
Strah me tamo, uvijek je mračno Ne mogu usnuti, stalno mi se čini da netko vani čuči.
Maćeha se uzrujala: Gluposti, imaš petnaest. Jasno mi je da želiš sobu, ali kad smo se ovdje uselili ti nisi bila ovdje. Sačekaj, renovirat ćemo bakinu sobu pa ćeš tamo.
Bakina soba zapravo je većinu vremena bila prazna, no Margareta je odlučila prenamijeniti samo kad Lili stvarno treba pomoć.
No, kad je kćer zamolila baku Đurđu da ustupi sobu, pristala je.
Razgovor između dvije žene:
Kažeš, mala je donijela krevet? Srce mi govori, djevojka nije iskrena. Pazi, promatraj, postavimo nadzor.
A što ako Davor sazna?, pitala je Margareta.
Baka je zapiljila oči: Reći ćeš da ne znaš ništa. Ja ću preuzeti. Priznajem, nikad mi nije bio drag. Ostavio trudnu ženu radi tebe. Očito, Martina je začetnica dok ste vi već bili zajedno. Nije bio pošten prema tebi.
Margareta odmahne rukom: Nemoj suditi, Davor je tada bio frajer kakvog je svaka cura željela. Misliš da je ona Katarina slučajno ostala trudna?
Nije htjela dalje svađati.
***
Najednom nestala je cijela kolekcija Lilinih narukvica.
Onda i mobitel.
Ja sam samo slegla ramenima.
Nisam vidjela ništa. Ti si zbrkana, sve ti leži posvuda, a mobitel ti je vjerojatno netko drugi i uzeo.
Lili bi urlikala: Nije istina! Ti si zavidna, i tvoj je red uvijek bio nered ali prije tebe ništa mi nije nestajalo!
Znači, misliš da sam kradljivica?, pitala sam, navodno uvrijeđena.
Skrila sam suzu, demonstrativno počela skupljati stvari.
Kamo ideš?, pitao me tata.
Rasplakala sam se.
Ovdje mi nije mjesto. Bolje da odem!
Napetost je rasla.
Margareta, koja je gledala snimke iz sobe i znala tko je ukrao narukvice i mobitel, ipak je stala u moju obranu:
Dosta, Lili, ružno je optuživati sestru. Mobitel ćemo ti kupiti novi.
U bilo kojoj pritužbi Lili čekao bi je zid neshvaćanja.
S vremenom se Lili osjećala sve jadnije, a ja sam, osjećajući bezbrižnu slobodu, počela provocirati još više.
***
Molim te, pusti me na miru, tresnula je dnevnik na stol.
Namještala sam pred ogledalom njezin lijep rajf.
Pitala je: Pazi, tata mi je donio iz Kine, nemoj ga slomiti.
Odmah sam ga skinula s glave i prelomila napola.
Namjerno si to napravila!, povikala je.
Zgrabila sam dnevnik i kroz smijeh ga bacila kroz prozor.
Lili je vrisnula i bacila se na mene.
Roditelji su uletjeli i zatekli Lili kako me drži na podu.
Prekini odmah! Što to radite?, viknula je Margareta.
Slomila mi je rajf, bacila dnevnik kroz prozor!
Samo sam gledala, ona je počela lupati, zaplakala sam.
Ovdje mi nije mjesto. Lili je rekla da sam sirotinja i da pripadam izvan ovog doma.
Margareta je pogledala kćer i srce joj se slomilo. Lili je, navikla na to da joj ne vjeruju, tiho uzela ruksak i preselila se u drugu sobu.
Gdje ideš?
Neka Martina živi tu, ja ću natrag u njenu sobicu, rekla je Lili.
Tako treba, hladno je odgovorio Davor. Lili, previše si razmažena i misliš da će svi po tvom. Imaš šansu promijeniti se.
Gle je, zmijo, ušla si u moju obitelj i tjeraš moje dijete, izgovori Margareta, gledajući me.
Margareta, što pričaš!?
Tvoja kći nije nevina djevojčica, kako misliš. Ida, slijedi me!
Povela je Lili sa sobom, ne želeći je više ostaviti sa mnom.
Ostala sam sama, ali sam prislonila uho na vrata i prisluškivala.
Znači, postavili ste kameru i prisluškivač Ne valja. Sad sam stvarno u nevolji.
Brzo sam ušla u sobu, strpala najskuplje stvari što mi ih je tata dao u ruksak, ispod Liliina kreveta sakrila njezinu narukvicu i mobitel, i otišla.
Otišla sam prije nego je tata pregledao snimke i krenuo me tražiti.
Epilog
Katarina je otvorila vrata i iznenadila se kad me ugledala.
Gledala sam je tvrdim pogledom.
Mama, razmislila sam Ne mogu više bez vas.
Stvarno?, nasmiješila se.
Mhm. Kod tate je dobro, ali nedostajali ste mi. Puštaš me?
Naravno, ulazi.
Očuh je izašao iz kuhinje, na silu sam mu se nasmiješila.
Bok, stari.
Martina se vratila. Dođi.
Odbila sam večeru i otišla u svoju sobu.
Majka je došla za mnom.
Sori, od tvoje smo sobe napravili dječju.
Nema veze, znaš kako kažu bolje skučeno nego nesretno, rekla sam bezvoljno.
Sad ću donijeti posteljinu, razveselila se.
Sjele smo, a sestre su mi trčale u zagrljaj: Martina, pa gdje si bila?
Nisam im ništa odgovorila, zamišljena.
Ništa, još će tata požaliti što sam otišla. Lili će se razboljeti pa će me tražiti nazad. Sad moram ove male istjerati u dnevni boravak.
Nadala sam se da tata Davor neće razglasiti cijelu priču mami od krađe, pa do maltretiranja sestre.
Nije uspjelo uklopiti se u bogatu obitelj, ali svejedno
Sigurna sam da će sve tek biti. Popravit ću greške i nastavit se boriti za oca.
Bogatog oca.
Vrijedi se boriti za to. Sigurna sam da će Davor oprostiti sitne nesporazume.
Naposljetku, nisam ukrala Liline stvari samo sam ih sakrila.
Jednog dana će se sve moći objasniti običnom ljubomorom.
Odrašću još malo, pa se vratiti tati i srušiti njegovu obitelj, razmišljala sam pred sanNavečer sam ležala sa sestrama stisnuta u uskoj sobi. Male su šapatom pričale o školi i smijuljile se pod pokrivačem. A ja sam gledala u strop, osjećajući tiho titranje neizgovorenog srama i neugasle čežnje.
Pomislila sam na Lili i na njen pogled koji sam posljednji put vidjela uplašen, izdvojen, slomljen. Na očevu iznenadnu strogost i Margaretu što je šutke pripremala prazan krevet. Na trenutak sam osjetila knedlu u grlu. Poželjela sam se pokriti jastukom preko glave i nestati.
No, Jana me zagrlila, topla i nježna, a blizanke su šapnule: Znaš, mama je plakala dok nisi bila tu.
U toj skučenosti, među posvojenim sestrama i mamom umornog pogleda, prvi put nakon dugo vremena osjetila sam čudan spokoj. Nije to bila sreća, ali bilo je pripadanje. I miris bosih nogu na tepihu što je mirisao na sjećanja i djetinjstvo.
Svanulo je.
Nisam pobjegla iz kreveta niti požurila nazad tati ostala sam tu. Voljela bih reći da sam tada odlučila biti bolja, manje zavidna, da sam tog jutra prestala tražiti više. Nije bilo tako. Ali s vremenom, ljubomora je tiho jenjavala, nutarnji nemir bistrio se poput rijeke nakon oluje, a sestre su me iz dana u dan podsjećale što znači biti obitelj.
Trebat će mi hrabrosti jednog dana ispričati sve i mami, i Lili, i ocu kojeg sam toliko željela zadiviti. Možda oprost i dobijem, možda ne.
Tad ću znati moj dom je ondje gdje me, bez obzira na nesavršenosti, čekaju otvorenih ruku. Sve dok mi netko šapne: Martina, ovdje si dobrodošla. Možda je to prava borba i bogatstvo koje sam tražila.
A ostalo neka ide svojim tokom.
Tada sam prvi put, nakon dugo vremena, osjetila da mogu ostati baš tu gdje jesam.
