Sudbina kćeri se ne može kupiti
Jedina kći u obitelji Martinović, Darija, rodila se slabunjava i u pubertetu su joj liječnici postavili ne baš optimističnu dijagnozu skolioza.
Zabranili su joj bavljenje mnogim sportovima, dizanje tereta; a u budućnosti, prije planiranja trudnoće, prvo treba konzultirati liječnika jer bi se zakrivljenost kralježnice tijekom trudnoće mogla znatno pogoršati.
Darijina mama, Ružica Martinović, dala je sve od sebe da leđa njezine kćeri budu što ravnija vodila ju je liječnicima i fizioterapeutima diljem Hrvatske, obišle su sve poznatije sanatorije i toplice, čak je zbog toga napustila posao.
Njezin trud se na kraju isplatio: do punoljetnosti, Darijina leđa su bila dovoljno ravna, tek bi se nakon duljeg promatranja moglo primijetiti da se njezino tijelo malo naginje ulijevo.
Darija kod kuće nikad nije morala puno pomagati, a kada je djevojka završila srednju školu i došlo vrijeme za udaju, majka joj je sama izabrala odgovarajućeg mladoženju. Ružica je odabrala Krešu Redžića.
Mladoženja
Dvadesetpetogodišnji Krešo bio je iz ugledne i dobrostojeće obitelji; i on, poput Darije, bio je jedino dijete.
Prava rijetkost, veselila se Ružica, promatrajući budućeg zeta. Naš Krešo nema ni brata ni sestru, znači, neće biti tko praviti spletke u obitelji. Imaš sreće, Darija, vrti ćeš ga oko prsta!
Darija, koja je baš marljivo radila vježbe kod švedske ljestve, promrzla je:
Ma da! Vaš Krešo, mama, ni ne pogleda prema meni. On već ima curu.
Kakvu curu? Ispravi leđa, dijete.
Pa cijelo selo već zna da je s Monikom Preradović.
Tako? odmahne glavom Ružica. Znači, suparnice gube vrijeme! Kako si mislila? Dečko je dobar, vrijedan, za njega se treba boriti. Ma ništa se ti ne brini, ja sam svoga Ivana kad sam bila mlada dobila, iako je imao potpuno puno udvaračica i ovog ću ti do oltara odvesti!
Pomutnja
Ružica je bila dobra prijateljica i s Krešinom mamom Anicom te Monikinom mamom Katarinom.
Prvo je krenula kod Anice Redžić. Pričekala je kavu i ćakulu da temu lagano prebaci na potencijalnu snahu.
Čula sam, tvoj Krešo je s Monikom Preradović? izjavila je Ružica. Budi, molim te, oprezna s njom.
Što je s Monikom? Dobra je djevojka, meni se sviđa, ne možeš ni zamisliti koliko pomaže oko kuće i voli Krešu hvalila je Anica. Zove me već mama.
A jesi ti naivna… Nju kod kuće ne možeš prepoznati razmažena je, stalno prigovara, uvijek prigovara! Svojoj mater stalno upada u riječ, zapovijeda, vrti je oko malog prsta.
Anica je raširila oči:
Nemoj tako!
Ružica potvrdi:
Vjeruj mi, nisam htjela misliti loše, ali vidjela sam svojim očima. Konjić je od djetinjstva, naše cure su zajedno išle u razred, a s njenom mamom prijateljujem… Toliko puta mi se požalila kako ne može izaći na kraj s ćerkinim hirovima. Samo čeka da je uda i da se riješi brige.
Anica je ostala zamišljena:
A ne bih nikad rekla… Prava je krasotica.
Zapravo, Anica je bila tiha i blaga žena, nikada se nije svađala, pa su je ove riječi itekako potresle.
No Ružica je dalje sipala strahove:
Cijela im je kuća naopako zbog nje. Izmučit ćete se ako je primite za snahu!
Ko bi rekao… Dobro da si mi rekla. Sad ću ja s Krešom razgovarati, da zna on s kim ima posla.
Ružica je bila zadovoljna:
Probudi mu oprez, zlatan ti je sin! Ako ga Monika zajaši, biti ćeš služavka u vlastitoj kući.
Djelomice je to bila istina Monika je bila prgava i nemirna.
Ružica je šaptom upozorila prijateljicu:
Ni riječi o ovom razgovoru, naročito ne Kreši i Moniki! Znaš kakve su cure dok ne sklope brak.
Ma ne brini, Ružice, ne želim si nepotrebne svađe, hvala ti na svemu.
***
Nakon Redžićevih, Ružica je svratila Preradovićima.
Tamo također dočekala kavu i brbljanje.
Čula sam, vaša Monika stalno je s Krešom Redžićem, ali njegova mama nije oduševljena. Anicu Redžić ne zanimaju cure sa sela!
Katarina, još s džezvom u ruci, zbunjeno je zastala.
Nemoj reći?
Ružica klimne:
Sama mi je pričala kako želi sina oženiti za neku iz grada, ima prijatelje koji će mu pronaći i upoznati ga s boljom djevojkom.
E vidiš ti to! Zato ona meni šuti kad insinuiram buduću svadbu! Sad ću ja Moniki reći nek’ mu više ne otvara vrata. Šetat je lako, ali ženit se nitko neće. I mi nešto vrijedimo! Neka dobro razmisli kakvu sreću propušta!
Ružica je dodala:
Nemoj ti prepustiti stvar mladima, cura kad voli neće slušati mamu. Zaključaj je i ne puštaj iz kuće dok Krešo ne dođe sa svatovima! Inače, ostat ćeš s unučetom, a Moniku nitko više neće poželjeti za ženu.
***
Ružica je znala zamutiti vodu malo tu, malo tamo i već su krenule tračevi kroz selo.
Katarina ju je poslušala i poslala Moniku kod rodbine u Slavoniju na cijelo ljeto, a Kreši je poručila:
Hoćeš li Moniku neka dođeš kako treba, sa svatovima. Inače, nije više dobrodošao!
Krešo se protivio. Žalio se majci što ga prisiljavaju na brak, a Anica se čak i obradovala:
Ne brini, sine, ima djevojaka na svijetu koliko hoćeš.
Tu Ružica koristi priliku i odvodi Dariju kod Redžićevih.
I ubrzo sve za Dariju krene glatko: Ružica ga je usmjerila prema Dariji, blagoslovila šetnju i Darija ga je utješila nakon prepirke s Monikom. Tako je Krešo završio s njom u braku.
Svadba je bila skromna, samo najuži obiteljski krug.
Što su osjećale povrijeđena Monika i njezina majka, ostalo je tajna.
Dio 2
Prošlo je dvadeset godina.
Teško mi je, požalila se Darija.
Ležala je na omiljenom mjestu na staroj peći ispod stropa i povremeno vireći iza zavjese.
Krešo Redžić bio je u kuhinji i kuhao žgance. Izgledao je odsutno i namrgođeno.
Baš bi mi pasali palačinci.
Pa ispeci ih uzvratila je Darija.
Ne znam ih.
Za dvadeset godina mogao si barem naučiti.
Pa imam ženu, to je njezin posao.
Darija je uzdahnula i počela gunđati:
Opet sve na meni! Umorna sam, evo dok sam nadojila krave, leđa me razvaljuju. Sve zahvaljujući tebi! Ajmo još jednu kravu uzeti, prodavat ćemo sir! Gledaj kako sad zorom obje muču, a meni ni kost u tijelu živa!
Krešo promiješa kašu i poluglasno primijeti:
Zato te sve boli, jer danima ležiš. Malo tu, malo u sobi… Kad sam se ženio, izgledala si vrijedno.
Darija je skočila s peći i stala mu iza leđa s rukama na bokovima:
Kako predbacuješ, to znaš! Zahvalu ne znaš izustiti! Da ti nije mene, život bi ti bio suha dosada!
Izašla je pred veliko ogledalo i pogledala svoja punija ramena i trbuh.
Krešo pogleda ispod oka:
Ma gdje da si ga, što si ti to uljepšala? Prevarila si me pričom da nosiš dijete, a zapravo ništa! Trebao sam tada odmah otići, ti si mi kukavičje dijete!
Krešo ponovno odšeta do prozora, misleći na Moniku. Ona je, pričalo se, već godinama u Njemačkoj i dobro udana.
Monika
A Monika je upravo mijesila tijesto, prisjećajući se rodnog sela.
Daleko me vjetar bacio, šapnula je, promatrajući bijelu kuhinju.
Svekrva, vječno ozbiljna i mrzovoljna Marija, vikne na nju:
Ej, Monika, što brojiš muhe? Ajde, ubrzaj s tim tijestom, muž ti dolazi za pola sata, a ti još nisi ispekla pogače! Ništa meni ne valjaš, dokle tako!
Monika skupi obrve, ali ništa ne odgovori. Ovdje, u tuđini, protiv starijih nema prigovora. Ponekad joj bude teško, ali sve rodno ostalo je daleko.
Napravila je pogače i odnijela ih u dvorište u krušnu peć, pokušavajući ne gledati svoj odraz u prozoru.
Godinu ranije, nakon vjenčanja svoje kćeri Maje, Monika se onesvijestila dok je kuhala ručak. U padu je opečena po licu, ostao joj je veliki ožiljak.
Umjesto suosjećanja, muž i svekrva su je grubo izgrdili:
Kakva si ti žena, padneš nasred dana? Nikad te nije ništa boljelo!
Monika je šutjela. Muž, zaljubljen prije braka, sada je pod majčinim utjecajem bio sve hladniji.
Monika! Zašto stalno proturječiš mojoj majci? Ovdje je ona domaćica, ne ti! Ako joj još jednu riječi kažeš rastavit ću se!
Koliko god se trudila ugoditi svekrvi, ona bi samo odmahnula:
Zašto me sudbina ovako prevarila? Sve druge neviste su vrijedne, a meni ti ostane! Ni hrvatski nisi naučila, ni kućanstvo…
Muž bi dolazio s posla, šutio ili prigovarao.
Opet mi se majka žali na tebe! Zar ti je teško poslušati je, Monika?
Monika slegne ramenima:
Dvadeset godina sam služila tvoju majku, zar još nije dosta? Zar mi nije vrijeme da budem domaćica u svom domu?
Muž se namršti:
Ma dosta više! Ni jedna ne popušta a meni kiseli život između vas dvije!
…Za vrijeme ručka, muž obznani:
Sutra mama, dovodim buduću snahu. Zove se Ivana.
Monika, s punim rukama posuđa, zastane:
Kakvu snahu? Ti si već oženjen!
Po našem običaju, Monika, može druga žena. Majka kaže da ne stigneš obaviti sve. A smijem se kladiti Ivana će ti odgovarati, bit će kao sestra!
Svekrva s odobravanjem ustane i poljubi ga:
Bravo, sine! Ivana, kažeš? Ne Ivka, ne Ines Ivana!
Moniku probode bijes, pljesne tacnu na stol:
Što se to događa? Dobro, ovo neću trpjeti! Tražim rastavu!
Rastave se Monika bojala, jer bi time sve izgubila. Kuća u kojoj je provela pola života bila je na svekrvino ime. Kuća je bila podijeljena na dvije strane, ali dvorište zajedničko svekrva je uvijek mogla uletjeti.
Na Monikino razočaranje, muž je nijemo promatrao kako pakira stvari:
Dobro razmisli tko si moja žena ili ne
Ma nosite se! procijedi Monika, a on pokrije lice rukom.
***
Monika se tako vratila kući sama, bez muža ili kćeri. Roditelji su je primili bez suvišnih pitanja, na čemu im je bila zahvalna. Samo je majka tiho uzdahnula:
Nismo ni sanjali da će ovako završiti. Čuvali smo te od Kreše Redžića, a trebalo te braniti od tuđinca. Pogledaj što je od tebe ostalo; vratila si se praznih ruku, s ožiljkom na licu! Lijepa si bila, a sad…
***
Kada je Darija doznala da se Monika vratila u svoje selo zauvijek, obuzeo ju je strah.
Odnosi između Darije i muža već su odavno zahladili.
Djece, koja bi možda spasila brak, nije bilo, i to zbog Ružice koja je Dariju pogrešno uplašila: rekla joj je da će nakon trudnoće sigurno postati grbava.
Prvih godina Darija je čeznula za djetetom, ali ipak su joj ljepota i zdravlje bili na prvom mjestu.
Tako je živjela kao mezimica sudbine, muž je sam vodio domaćinstvo jer je Darija stalno izbjegavala kućanske poslove.
Dan kada je svekrva dovela Moniku u njihovu kuću promijenio joj je život.
***
Sat je otkucavao dva popodne, Darija je spavala na peći pod stropom.
To je bilo sigurno mjesto nepozvani gosti bi odlazili ne dočekavši ju. Ako bi netko i zavirio u sobe, nije padao na pamet zavirivati na peć.
Ali danas nije imala sreće došla je svekrva.
Anica Redžić prošla je kroz kuću i pozvala Dariju. Ona odmah siđe jer je znala da se sa svekrvom ne može izvlačiti.
Darija, vidi te kakva si, umorna i zaspana. Spavaš usred dana?
Nisam spavala gunđala je Darija, zaglađujući kosu. Slabo mi je, loše se osjećam.
Opet?
Anica je pogleda prijekorno:
Nisam htjela vjerovati što ljudi šapuću. No sad vidim, ništa ne radiš. Dvorište je zaraslo, vrt obrastao, u kući katastrofa, prozori prljavi godinama!
Pa kako bih, s bolesnim leđima prati strop? uzvratila je Darija ljutito. Ovdje imam potvrdu od doktora! Skolioza! Ako želite da vaš sin živi u čistoći, vi čistite prozore i strop, ionako ste u mirovini.
Anica odmahne glavom:
Nije te stid igrati na bolest koju ni nemaš! Ja s visokim tlakom sve sama radim. Žao mi je Kreše, kako je oženio tebe, samo radi, nema mu kraja. Više ne mogu gledati kako jadnik sve sam obavlja! Zato sam vam našla pomoć.
Anica otvori vrata i pusti unutra ženu od koje Dariji maltene pozlije:
Monika?!
Dariju odmah prođe san.
Ti?
Stara suparnica joj se nasmiješi:
Jesam, ja sam. Bok, Darija.
Pogledom naleti na trag na Monikinom licu.
Što ti je s licem?
Ma ništa, opeklina.
Ništa? Ogroman ožiljak, preko pola lica!
Monika pocrveni i instinktivno stavi ruku na lice.
Darija ni ne sakrije zadovoljstvo, nasmije se jezivo.
Anica kaže:
Monika treba posao, novci joj trebaju. Pristala je biti pomoć u kući.
Htjeli ste reći sluškinja? ljutito će Darija.
Sluškinja, smireno potvrdi Monika.
Ne brini, ja ću Moniki plaćati, reče svekrva. Ne mogu više gledati kako Krešo radi sve, a ti ništa. Ionako ti nemaš prihoda.
Darija stisne zube, ali mora pristati.
Anica pokaže Moniki sve prostorije, kuću i dvorište i ode.
Darija podigne nos:
Pa što ti je falilo u tuđini?
Dosta mi je, poželjela sam doma nasmije se Monika, vuče kantu vode.
Što planiraš?
Prvo prozore i strop, pa onda dalje.
A kuhanje?
Monika pogleda Dariju, pita:
Ne možeš ništa, ali imaš vremena skakati po svemu? Što ti stvarno fali, reci jednom iskreno?
Neću se ja otvarati služavki.
Monika uzdahne i krenu dalje s poslom.
***
Krešo je po povratku s posla uočio žensku figuru na stolu, briše strop.
Sve mu pred očima zatreperi kad ga Monika pogleda.
Ti?
Kreši kao da je knedla u grlu.
M… Monika?
Ja sam. Možda ti nije majka javila da sam zaposlena kod vas? Radit ću i čistiti.
Majka ništa nije spomenula. Ali ti, za pomoćnicu? Ništa ne shvaćam…
Monika siđe sa stola, pokaže mu opečeno lice:
Vidjet ćeš, Krešo, kad nemaš ni papira ni dokaza, sve je teško. Novac treba. Ne želim roditelje još opterećivati. Tvoja majka obećala mi je novac, nisam birala.
Krešo pogleda ožiljak, uzdrži se od bijesa.
Odakle to? Tko te povrijedio?
Oči Monike se zamagle.
Sama sam si kriva, pala u kuhinji. Sad ću završiti ovo i idem doma.
Krešo uđe u kuhinju, pronađe supu neslana, gorka.
Ali Darija ponosno kaže:
Kuhala sam za tebe juhu!
Ti? Pa to je čudo. Nisu li zaboravila mrkvu i luk?
Nisam da ne prljam tavu, pa što, nedovršeno?
Krešo odmahne rukom:
Proći će. Navikao sam.
Pozove Moniku:
Ajde, sjedi s nama, popij čašu čaja. Kod nas nema bog zna čega, ali, što ima, tu je.
Moniki nije trebalo dva puta govoriti, pomogla je oko stola.
Nakon večere, na sutradan je Monika sama kuhala i sve je bilo toliko ukusno da Krešo i Darija nisu pamtili.
Tako je Monika preuzela kućanstvo Redžićevih, udahnula život u zapušten dom.
Darija se nije uzrujala, uvjerena da Krešo neće ni pogledati Moniku s ožiljkom.
A nije bila u pravu.
Kreši je Monika postala daleko draža i kroz rad i brigu za kuću.
Kad je shvatio da i Monika gaji osjećaje prema njemu, hrabro je prišao dok je prala suđe:
Monika, smijem li te ispratiti kući?
Kakve ćeš si nevolje navući, ljudi će pričati, ti si oženjen.
Krešo se odmahne:
Znaš i sama kakav mi je brak s Darijom. Prokockao sam sve kad sam te izgubio.
Monika je šutjela, suđe odložila i otišla, Krešo za njom.
Na ulici ju je stigao:
Monika… Ja sam samo s tobom želio život. Nisam birao ovo što je ispalo.
Znam, tvoja mi majka ispričala kako su prije dvadeset godina širili laži o meni. Podvalili su ti kukučje jaje, sad ja njoj služavka. Najsmješnije, i mene je sudbina vratila k tebi na službu.
E, Darija! uzdahne Krešo, odlučio sam, razvest ću se i oženiti tebe.
Monika se gorko nasmije:
Svi vi, muškarci, mislite da možete sve srediti. Što ti zapravo treba ja ili domaćica? Razmisli.
Okrene se i ode. Krešo ostane gledati za njom, a iza živice ga promatra supruga.
***
Darija je od tada poštivala Moniku jer nije skočila u Krešine ruke. Premda joj je sve bilo mučno, ipak je izvukla pouku.
Jednom joj se otvorila:
Znaš, Monika, zavidim ti. Nemaš problema s leđima, letiš ko leptir, a ja stalno pazim sebe. Kako ti sve stigneš? Još na večer stižeš i kod susjeda.
Monika časno obradi staru fotelju četkom:
Život je kratak, hoću puno toga. I prestani s tim leđa, leđa! Tvoja su super, ne kužim zašto stalno ležiš.
Kako zašto? Sa skoliozom mi ne smije ni roditi, ni dizati tegove, ni dugo sjediti.
Pa što?
Leđa će biti još gora.
Monika odmahne, pa:
I tako si pola života propustila u krevetu? Imaš četiri banke, čitav život u prazno. Imam kćer, unuke čekam, leđa me znaju boljeti, ali živim! Ne planiram stara dane provoditi nemoćna.
Kužiš, Darija? Treba živjeti dok još možeš. Bog nam je život dao da ga živimo!
Kad je završila s poslom, Monika je otišla, a Darija, polako izađe iz kuće, sjedne na očišćeni prag.
Gleda uredno dvorište i misli:
U pravu je! Toliko sam bila zaokupljena sobom da sam sve promašila. Koliko sam prilika propustila! Nije ni čudo što Krešo razmišlja o bijegu.
Epilog
Dok se Krešo dvoumio između osjećaja prema Moniki, Darija se konačno trgnula. Prestat sžaliti samu sebe.
Počela je izlaziti u vrt, uređivati cvjetne gredice, kuhala ručak, čistila, ubrzo je i posao poštarice našla i… Zatrudnjela, rodila kćer.
Ružica je trčala za njom, ne vjerujući što se događa:
Ajme, dijete, što si napravila! Nisam vjerovala! Ma daj dijete meni, ne smiješ ti nositi! Misli na leđa svoja! A znaš šta? Možeš tražiti da ti svekrva plati dadilju za svoju unučicu!
Čudno, ali ništa strašno Dariji nije bilo nakon poroda.
***
Krešo je po rođenju kćeri prestao pokušavati išta s Monikom, pogotovo jer mu ona nije davala nikakve lažne nade.
Ubrzo Monikin bivši muž, Marko, dolazi iz Njemačke s kovčezima:
Došao sam, Monika. Nadam se da me nećeš otjerati? Pričao sam s mamom, rekao joj da pripadam uz tebe. Sve je shvatila, zato sam tu.
A kakva ti je ta tvoja nova žena?
Marko odmahne:
Nije to za mene. Kad si ti otišla, promijenio sam se. Nova žena mi ne treba, samo ti.
Izgledao je iskreno; pruži joj kuvertu.
Što je to? začudi se Monika.
Novac i adresa klinike gdje te čeka plastični kirurg. Počeo sam štedjeti dan kad si se opekla.
Moniki su suze navrle na oči.
Stvarno ti je bilo stalo? šapnula je. Ali gdje ćemo živjeti?
Marko slegne ramenima:
Prvo kod tvojih, dok ne riješimo papire i nađem posao. Poslije ćemo vidjeti, kupiti svoj dom.
Monika ga je sramežljivo zagrlila, ne vjerujući da je to istina. Čovjek od kojeg se distancirala, odjednom joj je bio opet sve.
Ovo je život. Da, sudbina kćeri se ne može kupiti. Ali dar života koji dobijemo možemo sami graditi.
