On nije izabrao mene
Lucija je polako gurala kolica između snovitih redova ogromnog, gotovo beskrajnog Konzuma, gdje je zrak bio ispunjen mirisom tek pečenih kiflica i svježih limuna. Subota, deset sati ujutro doba kad su svi još zgnječeni pod poplunima svojih dubrovačkih stanova ili izgužvanih zagrebačkih soba, pa je cijela trgovina šaptala tišinom i tišinom kupaca što su klizili kao utvare kroz svjetlucave police.
Lucija je obožavala taj ritam, tako hrvatski, lagani, drven i blag; jednom tjedno bi obavila kupnju i onda gledala kako ti dani nespretno padaju jedan drugome u naručje bez žurbe i panike. U njezinim kolicima već su ležali savršeno raspoređeni krastavci, rajčice što sjaje poput lampiona na festivalu u Zadru i mirisna vezica peršina. Ugnijezdile su se i dvije vrećice riže, jogurt s plavim slovima i stara lista namirnica ispisana nekim nečitkim, snolikim rukopisom.
Letjela je pogledom po etiketama, kao kroz šumu kišobrana na Korzu, dok nije u glavi zatreperilo nešto poznato. Je li moguće? U stvarnom, a opet nestvarnom svjetlu trgovine onaj isti dečko iz nekog davnog sna.
Domagoj? izletjelo joj je, jače no što je planirala.
Domagoj je stajao kod konzerve, za ruku je držao ženu čija kosa nosi boju ledenih slavonskih zima. Majka, naravno. Birala je najjeftiniju riblju paštetu škiljeći, svako malo upitno mu šapćući: Bi li ovo, sine? i on bi se naginjao i odgovarao, kao djetešce na školskoj priredbi.
Kad je čuo Lucijin glas, Domagoj je polako podigao glavu, oči mu zasjajiše od iznenađenja pa se rastopiše u zamrznut osmijeh, pomalo zatečen i zbunjen.
Lucija? Bok! Nisam očekivao da ću te ovdje sresti. Povisio je obrve kao da ne vjeruje vanjskoj stvarnosti.
Lucija je osjetila studen oko srca, ali uspjela je zadržati mirnoću. Pa makar se tlo ispod nje ljuljalo kao trajekt za Brač. Gurnula je kolica naprijed, izbjegla pogled i rekla:
I dugo se nismo vidjeli. Kako si?
Govor joj je bio jednak, ali u njenoj glavi nakupile su se neizgovorene misli kao plastične vrećice s Dolca. Koliko je prošlo? Deset godina? Više? Kao da su stari zidovi Dioklecijanove palače netaknuti, a opet prožeti prošlim životima, i njih dvoje sada gledaju izdaleka, promjenjeni i tuđi samima sebi.
Dobro, klasično, odgovorio je Domagoj, slegnuo ramenima kao da baca kamenčić u more. Posao, stan, isto.
Njegova majka je u tom trenutku počela mjerkati Luciju od glave do pete. U oku joj se caklio oprez, kao da provjerava nije li to ona zagonetna žena sa sprovoda u selu. Domagoj je zadržao lagani osmijeh popraćen objašnjenjem:
Mama, to ti je Lucija nekad smo bili skupa.
Aha, izustila je žena, već u sljedećem trenu zabavljena lovačkim pogledom na staklene konzerve s natpisom Akcija 30%. Domagoj, uzmi ove bit će ručka sutra.
Domagoj je poslušno odabrao dvije konzerve i naslagao ih u svoja kolica, pažljivo, kao arheolog u Vučedolu. Lucija je, s neobičnim odmakom, promatrala tu prizemnu, svakodnevnu scenu. Sve je u njoj škljocnulo odjednom je gledala Domagoja i njegovu majku bez onog starog nemira, kao da im je prošla kroz ključanicu i izašla slobodna.
Drago mi je što sam te vidjela, promrmljala je Lucija, kimnula, ali ovaj put bez žaljenja. Nekada je tako mnogo značio, a sada joj je olakšanje vidjeti ga živog i zdravog. Svakoj ljubavi vrijeme donese zapečaćene odgovore. Sretno.
I tebi! odgovori Domagoj s ukočenim osmijehom. Sve najbolje, Lucija.
Lucija otkotrlja kolica između polica, promatrajući šarene etikete kroz maglicu sjećanja. Misli su joj klizile natrag prema onome trenu, kao more što neumorno traži obalu. Mozak joj je projicirao slike svijetle, bolne i uporne, još uvijek tu, tik ispod kože.
Nekad davno, sve je bilo jednostavno. Lucija i Domagoj su godinu dana hodali, a svaki dan bio je kao galeb na splitskoj rivi: malo smiješan, ali njen. Bio je onaj tip muškarca kojega zamišljaš kad ti netko skuhunje kavu nakon noćne smjene: pažljiv, toplih ruku, brz na šali, spontan i uvijek spreman zagrliti kad zahladi bura.
Provodili bi večeri maštajući u kafićima pod svjetlom lampi dok je miris kave pleo mreže oko njihovih priča. Išli su u kino, izabrali bi komediju ili dramu te po izlasku dugo raspravljali je li bolje kokice jesti ili ostaviti za sljedeće prikazivanje. Najsretniji su bili kad bi lutali gradom bez cilja, ponekad šutjeli, uživajući u šutnji kao dvoje ljudi što čekaju jutarnji trajekt.
Lucija je mislila: Eto, možda je ovo ono zaista skupa i sretno. Vidjela njihovu budućnost: stan ispunjen smijehom, zajedničke vikende, tople večere i djecu. Sve je to izgledalo moguće, lako i stvarno.
Ali život je u Hrvatskoj, kao što to biva, odveo sve na običan, hrđavi kolosijek.
Prvi pukotine pojavile su se neprimjetno, kao kišne kapi između staklenih ploča tramvaja. Lucija je dugo razmišljala kako prići razgovoru. Odabrala je večeru, svijeće, i kad je zrak bio sladak od povjerenja, upitala je:
Što misliš da se preselimo zajedno? lagano je okretala vilicu, glas joj je drhturio između nade i nesigurnosti. Ipak smo stalno zajedno, idemo na more, vikende provodimo kod mene, često kod tebe. Imalo bi smisla
Nije htjela završiti rečenicu, čekala je njegov odjek. U srcu joj je titrala čežnja za domom; željela je očekivati ga s toplim ručkom, kuhati kavu, gledati televiziju u dvoje ništa posebno, samo sreću što raste pod istim krovom. Zar nisu tako svi radili? Neki nisu čekali ni koji mjesec da se vjenčaju.
Domagoj je šutio, prsti su mu grčili obrub stola, tražeći spas u detaljima stolnjaka. Na kraju je tiho rekao:
Lu, znaš i sama da je mama sama Nju bih ostavio, što će ona beze mene. Večeri joj kratke, ona me treba.
U njegovom glasu nije bilo zamjerke, samo iskreno, dječje kolebanje pred nemogućim raskrižjem. U životu Domagoja bilo je jasno: majka je sunce, sve ostalo oko nje samo klizi i sjaji kad joj ona dopusti.
Lucija je pokušala smireno disati. Razumjela je vezanost, ali vjerovala je da ljubav može pronaći ravnotežu.
Ne tražim da je zaboraviš, govorila je nježno. Samo naš prostor, naša pravila. Ti bi mogao pomoći mami, bilo što, možeš zvati je svaki dan, posjećivati ali i mi moramo imati naš kutak. Nismo više klinci, Domagoj. Zar ti ne želiš obitelj? Djecu? Imati psa, bez da strepiš pred njezinom alergijom?
On je nakratko spustio pogled, pa tiho, kao da mu je netko upuhnuo prašinu u oči:
Ona me sama odgojila, nemam nikoga osim nje. Sve sam joj, ona je meni sve. Ne mogu je tek tako napustiti. Ma, uskoro, Lu, sve će sjesti na svoje mjesto.
To nije bila izlika, već njegova jedina istina. I što bi Lucija mogla? Ni da ni ne nije rekao, kao da ne zna gdje mu počinje, a gdje završava trag. Ona je odlučila ne forsirati. Nek si vrijeme učini svoje on je pričao o braku, budućnosti, djeci Valjda će ipak doći trenutak kad će poželjeti odrasti. Bolje i to, nego da žive s njegovom mamom pod istim krovom. Nju bi starica pojela za doručak.
Zato se nasmiješila i mirno, bez prigovora:
Ajmo pustit da vrijeme kaže svoje. Pričat ćemo o tome kad bude pravo.
Večer je prošla uobičajeno, u smijehu i planiranju izleta na Mrežnicu. Ipak, duboko u grudima, ostala je sjenka strepnje: a što ako to kasnije nikad ne dođe?
A onda iznenada bolest.
Sve se dogodilo kao u onim čudnim snovima gdje ti se vlastiti glas ne čuje. Jedan dan Lucija živa, puna energije, uživa u epizodi omiljene serije, a već drugi leži u krevetu kao kamen u bujici tijelo joj je teško, kosti bolne, glava joj gori, grlo peče. Temperatura joj se popela kao cijene sladoleda po ljeti.
S mukom je dohvatila mobitel i drhtavim prstima nazvala Domagoja.
Dome, bolesna sam Ne mogu ni ustati, užasno mi je. Možeš li doći ostati malo uz mene, bar par dana dok ne prođe?
Dolazim odmah, odvratio je, nije mu trebalo ni sekunde. Imam apoteku u kvartu, donosim ti što treba. Samo pokušaj piti čaj.
Imam čaj Samo dođi
I došao je. Nosio dvije naranče i kutiju kamilice. Sjeo je kraj nje u tišini, nježno joj namjestio jastuk, mjerio temperaturu, pravio juhicu kako je njezina baka radila u Vukovaru. Dan je prošao kao san u kojem si lik, ali i promatrač: on kuha, ona leži, osjeća zahvalnost, misli joj lete o budućnosti.
Ujutro ga nije bilo.
Probudi se, sve pusto. Pogleda na mobitel, ništa. Oči joj zatrepere. Zove ga:
Domagoj, gdje si?
Luce Vratio sam se doma. Mama nije mogla spavati kad me nije bilo. Srce je uhvatilo, moram biti uz nju. Ali doći ću popodne, nosim ti lijekove i nešto za jest.
Bilo ju je kao da joj je netko polio hladnom vodom lice; nije mu zamjerala, ali iznutra se uvukao gorak ukus rastanka.
Domagoj, ostavio si me samu bolesnu zbog mame? riječi su pobjegle, grube i ogoljene.
Nije to znaš da je ona sama A ti ćeš ozdraviti brzo. Tu sam svaki dan.
Ma nije to više bilo važno, sada je sve iskočilo iz ležišta. Osjećaj jasna poruka: za njega ona nikad neće biti prva. Uvijek tek druga, ispod sjene njegove majke.
Oprosti, ali zar ne možeš ostati par dana? Govorili smo o životu skupa, o braku Zar bi i tada stalno živio kod mame?
Pa, naravno. Mama će biti s nama. To je normalno, Lucija. Mama je sve što imam.
U tome nije bilo ni krivnje ni želje za razgovorom samo zgusnuta navika i tupa sigurnost.
Lucija je sjela uspravno, zamagljenih očiju i promuklog glasa:
To nije normalno. Nisi više dijete. Obitelj znači svoj dom sama pravila, svoj mir. Ne mogu s tvojom mamom pod istim krovom!
Luce, shvati. Mama je samo jedna. Djevojaka ima puno, mama je samo jedna! Ako moram birati, uvijek biram nju.
Na trenutak je stala, zraka joj je nestalo iz pluća. Znači, uvijek će gledati kroz tuđe naočale? Nikada neće imati njezor mjesto?
U tom slučaju, Domagoj, nemoj dolaziti. Pronađi neku drugu, što voli život u simbiozi.
Ne budi dijete, Lucija
Završili smo. Ako budeš čekao, jednog dana ostaneš sam i kome ćeš onda ispričati sve ove bajke?
S druge strane tišina, završno mrmljanje, nekoliko riječi o ozdravljenju i čekanju. Ona je samo duboko izdahnula, sjela u najudobniju fotelju pokraj prozora, zgrčila se pod dekom i pozvala najbolju prijateljicu: Ivana, dođi, ne mogu biti sama
Sad, godinama kasnije, kad prodire kroz snove Konzuma, zagledana u police sa sirom (Paški, Livanjski, Podravec), iznutra joj naraste tiha osmijeh.
Sjeća se: bolest, razočaranje i odluka promijeniti sebe, hrabro. Vrijeme je učinilo svoje; nije bilo lako, ali svjetla je bilo na svakom koraku.
Nakon rastanka ozbiljno se posvetila studiju; posao joj je bio siguran, ali težila je napredovanju. Upisala je diplomski na FER-u, radila i učila, spavala malo, ali dobila ono što je čekala: novi posao, bolji uvjeti, više odgovornosti. Otvorile su joj se mogućnosti, ideje su lebdjele kao lampioni na ljetnoj noći.
Putovala je, prvo malo izlet do Mostara, onda tjedan dana u Pragu, kasnije, sama, tri tjedna Italijom; svaka nova ulica donosila je osjećaj da je svijet golem i da uvijek možeš poći još dalje, naučiti još nešto.
Kod kuće se dogodio čudan san jednog dana je otišla po hranu za susjedovu mačku i iz pet shopa donijela malog, sivog mačića s plavim očima. Dala mu ime Šime. Od tada, svaki joj je povratak bio dočekan razigranim mijau, a navečer je osluškivala kako prede blizu nje.
Naučila je praviti savršeni cappuccino, proučavajući pjenu, tražeći omjer, i svaki jutro sada je mirisalo na mali ritual sreće.
A onda, sudbina joj je poklonila Marina. Dogodilo se to baš one zime kad je zima bila kišna, a ljudi su pjevali kolende pod prozorima stana. Radio je u drugom odjelu, tih, vedar, s osmijehom koji liječi. Najprije tek slučajan pozdrav, onda je donosio kavu bez najave samo jer joj je dan bio dug. Razgovori su postali dugi, šetnje sve bezbrižnije.
Njihova ljubav rasla je tiho, kao maslina na kamenjaru. Prvo su uselili zajedno, lagano, bez trzavica; ubrzo su podijelili običaje, stvorili svoj ritam. Nakon dvije godine skromno su slavili svadbu, u krugu prijatelja i obitelji.
Danas Lucija stoji uz police, bira sir za slavlje i osjeća kako joj srce bruji toplim, poznatim raspoloženjem. Ona i Marin čekaju dijete, i ta vijest čini da joj svijet izgleda kao novo, mekano gnijezdo. Zamišlja sebe kako priča djetetu o dalekim mjestima, uči ga da voli male radosti, da se nikad ne boji života.
Uzima Paški sir, osmjehuje se, dok život struji kroz nju punim plućima. Puno više nego što je ikad mogla zamisliti, tada, pred deset godina, dok je gledala pahulje kako padaju za prozorom stare dubrovačke kuhinje.
Jesi li dobro? Marin joj se približava, pažljivo joj polaže ruku na rame, donoseći onu snenu sigurnost što uljulja svaki nemir. Ona se nasloni na njega, prepoznaju se bez riječi.
Jesam. Samo sjetila sam se prošlosti.
Lijepa ili tužna? pita nježno.
Poučna, odgovori ona tiho. Znaš, moraš nekad proći kroz kišu da shvatiš baš ono što želiš. Tad kreneš dalje.
Marin zablista očima, ne forsira razgovor, samo je tu, spreman slušati ili šutjeti. I zbog tog osjećaja što ne mora glumiti, što ga ne treba ništa skrivati Lucija ga najviše voli.
Završimo brže, doma me čeka pita od sira, podseti on, smiješak mu igra oko usana. Znaš da mi je žao kad se otopi miris.
Lucija se smije, vozi kolica naprijed. Još samo kolač čokoladni, tvoj omiljeni!
Zajedno biraju ostatak namirnica, uživajući u lakoći o kakvoj je nekad mogla samo sanjati. Prema kraju snovidnog Konzuma, kod konzerve, Domagoj i njegova majka i dalje biraju između akcije i redovne cijene. Jer tako je uvijek bilo. I tako će valjda uvijek ostati, u tom uređenom, nepomičnom svemiru gdje svaka stvar ima svoje mjesto i red.
