Crveni, crveni, pjegavi

Riđokos, riđokos, sav pjegav

Tko? Onaj tamo? Isuse, kakvo čudo od riđe boje! Gabrijela, jesi li ti normalna? Gdje sam ja, a gdje je to nesporazum?

Lucija se guši od smijeha gledajući visokog riđokosog mladića koji prolazi hodnikom. Naizgled, nema ništa smiješno na njemu. Visok, zgodan, pristojno odjeven. Ali nešto tu jednostavno ne štima. Bilo da ga izdaje ta razbarušena kosa boje mrkve, ili pjegice koje su mu prekrile nos i obraze, ili možda pomalo čudno držanje… Izgledalo je kao da će baš sad nekog nasumično zagrliti tolika mu se osmijeh razvlačila po licu. Ljudi koji su mu dolazili u susret mahinalno bi se nasmiješili u odgovor. Neki su čak i pozdravili, pomislivši kako ga sigurno znaju, makar se ne mogu sjetiti otkud. Pokraj djevojaka je prošao i profesor koji treba držati ispit, pa se Lucija stresla. Nije naučila ni slovo, čak ju je i Gabrijela pitala što ju je natjeralo da dođe. Bilo bi pametnije ne pojaviti se, nego zaraditi kec.

Riđokosi se, sada već do ušiju, još šire nasmiješio i počeo nešto pričati s profesorom. Lucija je iznenađeno primijetila kako se i profesor nasmiješio, pa se okrenula prema prijateljici:

Poznaju se oni možda?

Otkud bih znala? Par puta sam ga samo vidjela prije nego što mi je on prišao jučer i počeo zapitkivati o tebi.

Lucija slegne ramenima.

Ti si kao sretna radi toga, a? Nemaš konkurencije?

Gabrijela ju odmjeri pogledom, podsmjehne se i kaže:

Prava si ljepotica, što jest-jest! Ali meni nisi konkurencija, Lucija, oprosti.

Zašto?

Osim slatkog lica, djevojka mora imati još nešto ti nemaš ništa. Ni hobija, ni stava, ni društva. Ja se ne računam, mene samo toleriraš.

Lucija zamišljeno pogleda prijateljicu. U pravu je. Nema smisla ljutiti se. Lucija uopće nije sklona vrijeđanju. Ne voli komplicirati. I mama joj to stalno ponavlja, a ona joj vjeruje. Bolje tako, nego stalno raspravljati i raspravljati do iznemoglosti. Zato i nema prijatelje. Nikad nije smatrala da treba skrivati što misli. Ni kad se to tiče ljudi oko nje. Lako sklapa poznanstva, ali ih još lakše prekida. Gabrijela je jedina koja je shvatila igru, odgovarala joj izravno i iskreno, ne mareći što će Lucija misliti. Možda zato i jesu zajedno već godinama.

Svoje mišljenje imam. Ostalo su sitnice. Zašto bih se okružila nepoznatim ljudima? Tebe mi je dovoljno.

Gabrijela se zahihoće i pita:

Dobro, što misliš o tom kavaliru? Evo ga, već juri prema nama.

Riđokosi je prešao pola hodnika, osmijeh mu je bio nestvaran. Sada je gledao samo Luciju. Ona se nasmiješi i uđe u dvoranu za ispit.

Je li to tvoj odgovor? Gabrijela podigne obrve dok ide za Lucijom do kraja dvorane.

Jasno kao dan.

I naravno, Lucija pada na ispitu. Profesor ju pogleda s blagom tugom.

Jeste li bar nešto učili?

Ako ćemo iskreno, nisam. Nisam stigla. Lucija ga pogleda ravnodušno, kao da gleda ormar iza njega.

Bar ste iskreni.

Profesor se potpisuje u indeks, kimne glavom i otpusti Luciju.

U hodniku je čeka Gabrijela, prvo joj otima indeks, pa se iznenadi kad vidi ocjenu.

Trojka! Evo ti ga na, profesor je danas dobre volje!

Odlično! Dovoljno mi je. Lucija joj otima indeks, spušta pogled dok otvara torbu, a kad ga opet podigne, ispred nje je riđokos.

Bok!

Bok… Lucija ljutito pogleda Gabrijelu, ali ova samo pokaže dlanove nije ona kriva.

Ja sam Marin. Nemoj biti ljuta!

Na koga sam ljuta?

Na prijateljicu svoju. Smrznula si ju. Nije ona kriva. Sam sam te sačekao, vidio sam da si ušla ovdje.

Dobro, genijalac! Što želiš od mene?

Upoznati te. Ići na spojeve. Oženiti te. Imati puno djece i umrijeti isti dan.

To mi je teško zamisliti.

Zašto?

Mi nismo spojivi.

Zar baš? Ti si lijepa, a ja čarobno privlačan. U čemu je problem?

Različite nam struje. Oprosti, idem dalje.

Lucija napokon zakopča torbu, prebaci remen preko ramena i kimne Gabrijeli:

Ideš?

Marin šuti, gleda kako odlaze, ali osmijeh mu ne silazi s lica. Tko mari što ga je otpilila? Prvi put? Vidio je on i gore. Malo truda i šarma, i tu je! Već smišlja “opasne” planove, zviždi i kreće prema izlazu. Ima još posla, nije od onih koji sjede na istom mjestu.

Sljedeći dan Lucija primi najprije buket ruža, zatim kutiju svojih omiljenih čokoladica, pa onda i ulaznice za koncert na koji je sanjala otići, a svi karte su odavno rasprodane.

Jesam dosadan? Marin, s osmijehom do ušiju, čeka je na ulazu u dvoranu.

Jezivo. Nemaš ti ničeg novog.

Mislio sam da ti se sviđaju tradicionalni dečki.

Odakle ti to?

Izgledaš mi kao cura za ozbiljno.

Gabrijela iza Lucije samo frkne i produži hodnikom, a Lucija, nakon kratkog razmišljanja, ostane.

I tako počinje njihova veza. Iako izlazi s Marinom, Lucija ima osjećaj da je sve to neka igra. Nikako ga nije mogla dovesti kući i predstaviti roditeljima. Zamišlja što bi tata rekao:

Kćeri, kako ti zamišljaš budućnost s takvim mužem? To nije ozbiljno! Odustani od te gluposti.

Mama bi se vjerojatno uspaničila, završili bi večer uz čaj od matičnjaka i dugačka uzdisanja.

Možda zato Luciju ni ne zanima što Marin radi, koji su mu interesi ili kako živi. Zna samo da studira na istom faksu i to joj je dovoljno. A Marin o njoj uskoro zna gotovo sve. Ljubeći ožiljak između njezinih prstiju, smije se:

Našu djecu ćemo čuvati bolje. Tko bi rekao da je bicikl tako opasan? Jelo?

Dotad sam zaboravila skoro sve… Što sad? I kakva naša djeca?

Zar ne želiš djecu?

Želim, ali tek poslije svega. Prvo želim proputovati, graditi karijeru, pa onda djeca.

Dogovoreno. Gdje bi prvo?

U Meksiko!

Lucija je šalila. Nije ni pomislila da Marin sve njezine riječi shvaća smrtno ozbiljno.

Imaš li putovnicu? pita Marin par dana kasnije.

Zašto ti to?

Rekla si da bi u Meksiko?

Šališ se, zar ne? Lucija ga pogleda. Odakle novci?

Pusti to meni. Dakle, želiš ili ne?

Naravno da želi! Prvi put je Marin uspio iskreno iznenaditi. Ne želi roditeljima reći ni riječ kamo zapravo ide, pa ih samo obavijesti da ide s prijateljicama na more. Malo prigovaranja i pristali su.

Putovanje je ispalo fantastično. Marin je sve isplanirao i sve što je Lucija htjela vidjeti, to je i vidjela. I još puno više. Ali posljedice toga putovanja nisu bile ono što joj je trebalo.

Trudna sam! Lucija se ljuti, skoro plače. U njezinim planovima nema mjesta ni za trudnoću ni za dijete. Marin, s onim svojim dosadnim osmijehom koji sad prijeti eksplozijom, izluđuje Luciju.

Što se smiješ, nisi normalan! Znaš li što sam ti rekla?

Naravno! Marin ju zagrli, ne obazirući se na njezino otresanje. To je sreća, Lucija! Imat ćemo pravu obitelj!

Kakva obitelj! Pa pogledaj se! S takvim kao ti obitelj? Što rodim, suncokret?!

Marin se namršti i odmakne.

Zašto tako?

Zbog svega! Lucija gotovo zavija. Zašto sam išla s tobom? Što sad?

Rađaj.

Luciju zadrhti kad čuje kako Marin to kaže. Njegov glas joj zapara srce i prisili je da se smiri.

Neću roditi, Maro. To je moja odluka, oprosti.

Varaš se. To je i moje dijete.

Lucija odmahuje rukom i sklupča se u fotelju.

Kome to treba? Zar ne vidiš da mi nismo jedno za drugo?

Zašto?

Ne volim te!

Prvi put Marin gasi osmijeh. Kao da je netko ugasio svjetlo u sobi.

Zašto onda? Marin je zbunjen.

Bio si uporan i bilo je zabavno. Bolje išta nego ništa…

Marin se trgne kao da ga je netko udario i okrene se. Lucija ga promatra. Kad napokon progovori, glas mu je tih i ne dopušta joj prekid.

Jasno mi je. Hvala što si tako iskrena. Što ćeš s djetetom? I ono je živo.

To još nije dijete! Lucija vikne, stisnuvši šake. Ne naređuj mi! Bit će kako ja odlučim!

Marin gleda Luciju, ne vjerujući. Ne može prepoznati onu djevojku koja je prije par dana veselo kimala dok je govorio o sreći. Ne zna odakle, ali riječi dolaze.

A što ako ti predložim dogovor?

Dogovor?

Ti rodi dijete, a ja… Što god želiš. Novac, stan… što god.

Lucija suzi oči.

A dijete?

Ja ću ga uzeti, ako ga nećeš.

Marin ne gleda Luciju. Gleda u tepih, pokušava naći sigurni uzorak kao nekad kad je bio dijete i prstom prelazio po starom tepihu na zidu djedove kuće. Sjeća se tih dana bezbrižnosti, tople mamine ruke, smijeha prigušenog dlanom da ga ne probudi. Tada još nisu znali za tugu. Kasnije, kad je tata obolio, cijeli svijet se zatvorio. Marin je preuzeo brigu o mami, radio noću, dan provodio s njom, izvlačeći je iz tame u koju je potonula kad je tata otišao.

Sine, pusti me, češkajući ga po riđim uvojcima, šapće majka. Odrastao si. Imaš svoju obitelj, bit ćeš otac. Ja sam starica.

A moja djeca ne trebaju baku? Kako da te pustim, mama?

Nije znao, ali mama je tada gledala svog riđeg, sav pjegavog dječaka kojem je zalijevala koljena i koji je plakao kad je u knjizi crko pas. Kako bi ga ostavila?

Godinama je podizao mamu, sve dok nije ponovno otkrila svoju ljubav ples. Otvorila je plesni studio, počela učiti druge. Marin je tek tada krenuo dalje osnovao malu IT firmu, diplomirao, širio posao. Nije bio bogat, ali je mogao živjeti kako želi.

A želio je živjeti s Lucijom. Njoj to nije trebalo.

Pristajem. Lucija promrmlja i utihne.

Ostavit ćeš mu život?

Hoću. Ali radit ćeš kako ja kažem.

Marin klima glavom. Upravo je kupio život svog sina. Ili kćeri. Kako je to moguće?

Pa i nije. Tjedan dana poslije Lucija javi da trudnoće više nema, i prvi put se Marin zamrzne poželi reći nešto ružno, ali zaustavlja se, šutke odlazi niz hodnik, ignorirajući ljude i poglede.

Mama ga ništa ne pita, samo stavi šalicu čaja na stol i sjeda pokraj njega, grli ga i tako sjedi dok vani ne padne noć, a čaj se ohladi.

Mama?

Što je, dijete?

Kako dalje? Kako… živjeti?

Najbolje što možeš!

Molim?

Kako si čuo. Treba živjeti najbolje što možeš. Tako da ti potplati gore od brzine. Mislio si da je to jedina bol u životu? Ili da si jedinu zlu osobu upoznao? Nisi. Bit će toga još. Ne živimo u raju. I da se slomiš to je najgluplje što možeš. Ako ti je ovo napravila, zahvali joj!

Zašto?!

Za pouku! Sljedeći put paziš, ne sudiš po površini. Možda nećeš žuriti. Prvo upoznaj čovjeka, pitaj se trebaš li joj baš takav kakav jesi.

Kome ja takav trebam…

Takav kakav?

Riđokos, pjegav, smiješan…

Onaj tko te voli, sine.

Marin ispuhne zrak i ispriča mami sve, i o Luciji, i ljubavi, i pokušaju da otkupi djetetov život.

Grozan sam, mama. Ne izvana, iznutra. Kako sam mogao?

Grozan… Malo je reći. Mama ustane i hoda kuhinjom. Ali napravio si to samo kako bi ga spasio?

Da…

Ne mogu reći je li to bilo ispravno. Sama ne znam što bih napravila.

Mama, što da učinim? Kako da sve to skinem s duše? Kako da opet nađem svjetlo?

Ne znam… A možda ipak znam! Radi kao klaun, sine.

Molim?

Kažem ozbiljno. Jedna cura iz grupe je volonterka, zabavlja djecu po bolnicama. Pomogni joj! Kad učiniš dobro, možda i tebi dođe malo svjetla.

Marin se zamisli. Ima nešto u maminoj ideji.

Možda si u pravu. A tko je bolji klaun od mene ovakvog riđokosa? Marin se slabo nasmije.

Zamišljeno prihvati izazov, i ispadne to najbolje što mu se moglo dogoditi. Prvi put je Marin izlazio iz bolnice potpuno zatečen. Ne radi vriske i smijeha djece, nego zbog snage koju je vidio. Djeca koja se smiju unatoč svemu. Majke koje uz stisnute usne bdiju nad njima, i tek na kraju diskretno zahvale što su djeci dali pola sata sreće.

Kako to izdržiš? pita Marin svoju partnericu Vesnu.

Vesna vesela, okruglasta, uvijek u pokretu skida periku i odgovara:

Lako. Njima je teže nego meni. Što ja imam plakati? Dođem doma, nahranim mačke, zavalim se s knjigom ili idem van s ekipom. Ne čekam nalaze, ne bojim se doktora. Meni je dobro. Njima nije. A mogu im dati pola sata lakoće. Pokušat ću. Nek se djeca nasmiju, neka matere malo odahnu.

Marin je gleda širom otvorenih očiju. Kako nositi toliko tuđih rana i ne izgubiti razum?

Misliš kako ne poludjeti? blago ga upita Vesna, uzima mu periku i nos. Vjeruj, s vremenom naučiš. Ali te nitko neće tjerati, ako ti je preteško. Većina ne može. Ako vidiš da ti je previše, prestat ćeš, i bit će mi žao. Odličan si danas bio. Djeca te vole vidi se. Njima trebaju isključivo njihovi osjećaji, ali pozitivni. Djeci i majkama.

Tad Marin sve shvati. Razmisli i odluči od tada su on i Vesna nezaobilazni gdje god da se djeca nadaju čudu i veselju.

Za dvije godine sve se mijenja.

Marin završava fakultet, firma mu napreduje, mamin studio radi punom parom. Samo u ljubavi još nema sreće. Vesna se udaje, Marin joj od srca čestita. Onda postaje kum njezinom sinu. Sada obilazi bolnice s drugim volonterima. Klaun Marinko poznat je po cijelom gradu. Dječica veselo vrište još prije nego što kaže prvu šalu. I najstrože glavne sestre mu popuštaju, jer znaju da taj mladić poklanja djeci ne samo igru, nego i nadu, ostavljajući gotovo pola svog prihoda za njihovo liječenje.

Tog dana, kad mu se sudbina opet okrene, žuri iz ureda u bolnicu, mrmlja na partnere što nikad ne prestaju debatirati. Kasni zbog sastanka. Čuvar ga pušta, poznaje auto, pa u žurbi zamalo ne pretrči djevojku na stepenicama.

Gledate vi gdje vozite?!

Marin zbunjeno gleda u sitnu, krhku djevojku na stepenicama.

Palčica!

Još me i vrijeđa! uzrujano frkne i potrči uz stepenice.

Nisam vas htio uvrijediti! pokuša viknuti za njom, ali sumnja da ga je čula. Pogleda na sat i žurno iznese poklone i rekvizite.

Predstava ide kako treba, kad dijete iz prvog reda naglo kašlje i sklizne sa stolca. Marin traži pogledom doktore, ali Palčica već skače do klinca i viče:

Što čekate? Pomozite! On mora u sobu.

Iako pravila zabranjuju, Marin ne dvoji uzima dijete u naručje i nosi ga za djevojkom.

Ovdje! otvara vrata i pokazuje na krevet. Sada će doktor doći.

Brzo se radoznalo motka oko djeteta, ne gledajući više u Marina. Dolazi sestra, zatim liječnik, a Marin izlazi, posljednji pogled šalje kroz vrata.

A tebi se, Marinko, svidjela naša Ljubica?

Tko? Marin pogleda u šefa odjela, Ivana Grgurića. Dobro ga zna.

Ljubica. Ljubica Sršen. Sestra Mirka Sršena, malog kojeg si donio.

Sestra? zvuči glupo, ali ne zna što bi drugo. Misli mu vrte samo o djevojci za vratima.

Što si mislio? Majka mu nije. Ta ima tek osamnaest. Mirko je napunio šest prije dva tjedna.

A zašto ona brine?

Pitaš za roditelje? Nema ih. Poginuli su prije mjesec dana u prometnoj. Vozili Mirka na kontrolu, on ostao bez ogrebotine, a oni oboje gotovo. Ljubica nije htjela brata dati u dom. Otac joj je bio javni bilježnik, digla je sve veze i izborila se da joj ga ostave. Znala je da bez nje neće izdržati. Eto, sad znaš.

Znam.

Sad ti meni odgovori. Kako stojimo s novcem, Marinko? Mirku treba hitna operacija. Operirat ćemo, ali za rehabilitaciju… znaš već.

Znam. Pokrit će se, ali imam uvjet.

Koji?

Ljubica ne smije saznati.

Tvoja stvar. Cijenim! Ivan mu pruži ruku. Cura je posebna, ali ti možeš s njom.

I mogao je. Ljubica je isprva bježala, ne želeći pogledati u Marina. Ali ne zato što joj se nije svidio. Jednostavno joj brat bio na prvom mjestu, nije razmišljala o sebi. Marin to shvaća i prihvaća. Nije pokazivao višak interesa, jednostavno je bio tu. Pomagao koliko može, osjećajući poglede zahvalnosti.

Zašto sve to radite?

Iskupljujem stare grijehe. Treba mi to. Daj mi, molim, ne branite mi pomagati.

U redu… Ljubica ne zna što bi.

Navikla se na to da je Marin tu, uvijek dobronamjeran, na koga se možeš osloniti. Kad je Mirko napokon došao doma, Ljubica je bila izgubljena od olakšanja.

Što je? Marin sjedi u toploj kuhinji, grije ruke na šalicu čaja. Vani vije mećava, brine koliko će mu trebati do kuće, ali još ne odlazi. Ljubica ga ne tjera. Vrti se po kuhinji, sprema večeru, ali odjednom sjeda i gleda ga širom otvorenih očiju. On gasi plin.

Marinko, a sad… Mi dalje sami?

Zašto bi tako mislila?

Ljubica malo šuti, pa mu uhvati ruku.

Oprosti, ne misli krivo. Ne želim te iskoristiti. Meni je neugodno da tako pomisliš… Samo…

Zastane i šuti. Ruke joj drhte, Marin ne izdrži.

Što, Ljubice? Što ti je?

Ne mogu bez tebe.

Ljubica podigne pogled i Marin odjednom shvati sve o čemu mu je jednom pričala mama.

Trebaš mi. Ne samo zbog Mirka. Nego zbog mene…

I ja tebe volim! Marin ustane i zagrli Ljubicu.

Vjenčanje je bilo prelijepo. Marinova mama pleše s Mirkom, traži ga da je zove bakom.

Oduvijek sam sanjala o takvom unuku! Smijem li te puno razmaziti i voljeti?