Kofer bez drške
Što ti fali, Ana? Pa već živimo zajedno. Što ti to treba? Zaželila si prsten i pečat? To ti je važnije od moje ljubavi? Od svega što govorim i činim za tebe? Marko se sve više uzrujavao, a Ana je oprezno spustila glačalo na stalak, bojeći se da će joj svaki čas ponestati strpljenja.
Nisam ti ni riječ rekla o prstenju i papirima. Samo sam pitala što dalje? Marko, već skoro šest godina živimo zajedno.
I što onda? Puno ljudi tako živi cijeli život. Bez ikakvih obaveza. Vole se slobodno, ne osvrćući se na nikoga i ništa. Koga briga tko što kaže? I uopće! Kome trebaju te glupe formalnosti? Meni vjerojatno ne. Trebaju li tebi?
Ana je osjetila kako se u njoj skuplja oluja, objesila je Markovu posljednju košulju i u tišini izašla iz sobe.
To nije bio njihov prvi razgovor na tu temu, i Ana ga nije željela ponovno započinjati. Prvi je završio golemom svađom, nakon koje su pola godine živjeli odvojeno i nisu se ni čuli. Gotovo se pomirila s tim da je sve gotovo. Ana nije voljela razjašnjavanja, još manje se znala izboriti za svoje. Sva obrana njenih interesa prestajala bi onda kad bi joj suze zasjale na rubu trepavica u najgorem mogućem trenutku. Oduvijek je bila plačljivica. Dok su se drugi smijali na pokazani prst, Ana je plakala zbog svake sitnice. Nitko nije znao odakle to ni ona, ni njeni roditelji. Majka se ljutila, pokušavala “urazumiti” kćer, a otac bi je samo sažalno gledao i govorio:
Moj plačljivi cvijete! Nećemo morati zalijevati cvijeće, samo ćemo zvati Anu. Opet te nešto rastužilo? Tko te povrijedio?
Odgovor se rijetko mogao otkriti na vrijeme. Kad bi skužili da Ana ovaj put plače zbog muhe koju je mama uhvatila u kuhinji i kojoj je, možda, netko čekao, svi bi se nasmijali, a Ana bi ozbiljno zaplakala, uvrijeđena. Kako je ne shvaćaju!
Kako je rasla, razlozi za suze postali su nešto pametniji, ali plakati nije prestala. Plakala bi nad knjigama i serijama, rasplakala bi se vidjevši nekoga kako baki pomaže prijeći cestu ili spašava mače sa stabla jednostavno zato što je bilo nježno i lijepo.
Zapravo, upravo su je u takvom trenutku dok je gledala kišu lišća u Maksimiru i puštala tihu suzu i dotaknule Markove oči.
Marko je bio surov dečko za kojeg su se brižno brinule tri starije sestre, mama i baka. Učila ga je domaća ekipica da su muškarci tvrdi i ne plaču; ni pomisliti ne smiju. Njegove su sestre znale i njega zaštititi, i sebe, udijelile bi šale i batine svakome tko bi ga zadirkivao. No, škole su u tome nemilosrdne: Marko je zamolio mamu da ga upiše na džudo ili karate. Bilo mu je neugodno biti s njima u društvu. Na kraju je ipak našao svoje mjesto među školskim dečkima.
Prva Markova medalja brzo je stigla, a uskoro je uz poličice ispunjene sestrinskim trofejima, i on imao svoju, doduše skromnu, ali vlastitu. Nekoliko puta je bio slomljen nos, ruka u gipsu, no konačno ga nitko više nije zadirkivao, a sestre su se povukle na svoje poslove.
Shvatio je da žene nisu slabiji spol. Zato ga je začudilo i raznježilo kad je upitao Anu tko je rastužio, a ona samo odmahne glavom:
Samo je… tako lijepo…
I to je bilo dovoljno. Pred njim nije stajala ratoborna sestra, nego nježna djevojka kakvu nije ranije sreo.
Kod Ane mu se sve sviđalo. Mirni način govora, tihi smijeh koji si trebao zaslužiti, pomalo čudan humor koji bi shvatio tek naknadno.
Ja sam kao žirafa! Treći dan mi bude jasno! smijao se Marko, sliježući ramenima kad bi Ana čudno pogledala. Smiješno je!
Pa to sam ja jučer rekla!
E, a ja što sam tek sad shvatio!
Bili su sretni zajedno. Kad se Marko zaposlio, a Ana je bila pri kraju faksa, odlučili su zajedno živjeti, unatoč Aninim roditeljima.
Ana, to nije u redu! govorila je majka.
Što nije, mama? Pa volimo se! Zar je loše živjeti s onim koga voliš?
Ljiljana je gledala kćer dok je pažljivo slagala bluze i suknje, kojih je imala više od traperica, i u njoj se javila briga. “Djevojka iz starog romana…”, pomislila je majka i stisnula Anine majice.
Nije u redu to što možeš ispasti kao kofer bez drške, Ana.
Kako to?
Tako, srce. Možda će Marku jednog dana dopustiti vaš “obiteljski život”, a kad nema pravih obaveza, može otići kad hoće, a tebe će biti šteta ostaviti, toliko ste zajedno… Postat će ti teško ostaviti, a teško i vući dalje.
Ana se zamislila, grleći se rukama.
Ali ljudi se razvode, i kad su službeno u braku, zar ne? Što onda mijenja papir?
Ne znam, dijete. Meni je to uvijek značilo kad muškarac pozove ženu na brak, to je ozbiljno. Odgovornost, spremnost na obitelj, na zajednički život. Ali možda sam staromodna. Sad je trend živjeti bez ikakvih obaveza, kao da imaš vremena beskonačno… Mene boli što moja kći odlazi iz doma s koferom, a ne pod Mendelssohnov marš.
Ana je tiho zagrlila mamu. Nije htjela priznati da je i njoj došlo žao: Marko nikad nije spomenuo želi li, jednog dana, da mu ona bude žena. Nisu razgovarali o tome.
Meni je lijepo s tobom! Marko ju je ljubio pred ulazom. Ne želim se rastajati ni minute. Volio bih da živimo zajedno. Ne bih se morao skrivati od sestara, tražiti priliku za zajedništvo. Njima je dopušteno sve, meni ništa.
Zašto?
Ja sam najmlađi! Marko se kiselo nasmijao. Treba me čuvati, tko zna tko će me povrijediti. Možda ti!
Mogu ih posuditi! šalio se Marko, ljubeći je u nos i smijali su se naglas.
Tako je obično sve završavalo, dok Marko nije dobio prvu plaću i dojurio s viješću.
Striček, znaš, onaj što stalno putuje? Ide opet raditi van i ostavlja nam svoj stan na Trešnjevci. Ne želi ga iznajmljivati, neznanci su mu sumnjivi. Zato će meni dati ključeve. Moramo paziti i na njegovog psa, ali to je sitnica, jel’ da?
Ana je ostala bez riječi. Bila je to prilika, ali nije bilo skrivenih značenja; Marko je bio otvoren kao knjiga. Zajedno živjeti znači baš to, ništa više.
Preselili su se u stričev stan, šetali engleskog buldoga, kuhali, spavali, kupovali namirnice, dijelili zadnju kremšnitu… Ma, živjeli. Ali bez posljedica.
Tako je prošla godina, pa druga, pa treća. Ana je sve češće viđala roditelje i školske prijateljice, i shvatila da joj nešto fali. Nije znala što nije joj trebao veliki pir, ali kad bi vidjela Olju kako vrti vjenčani prsten i žali se na muža, htjela je i ona moći reći: “A evo i moj!” Htjela je kimnuti prema bebi u kolicima i nježno se nasmijati:
Pljunuti otac! Ma niti trunku nema moga! Tako je sličan da me strah, što ako će i karakter biti isti?
Sve to s ljubavlju, s osjećajem da je pronašla pravi životni smisao. Pa makar i s “zastarjelim” vrijednostima.
Marko nije razumio.
Zašto nam treba sve to? Mjesecima skupljati za vjenčanje, hraniti 50 gostiju koje ni ne poznaješ, sudjelovati u glupim igrama pa se ljubiti pred svima kad viču “gorko”? To ti treba?
Ne! Ana je grmila kroz suze. Samo želim da budemo više nego cimeri, Marko!
Ti si za mene sve! Moj život, Ana! Zar ti to nije dovoljno? Marko je bio zbunjen, pa je Ana odustala od daljnje priče.
Ovaj drugi razgovor pogodio ju je dublje nego ijedan prije. Nakon što je popila dvije čaše vode, dugo je u tišini gledala kroz kuhinjski prozor, slušajući kako spava Dik stricov buldog.
Dik, koji je dobio nadimak jer je to bilo lakše, postao joj je poput “ramena za plakanje” kada bi trebala nekome izjadati se, a da ne mora slušati tuđe savjete.
I sad dok je sjedila na podu pored njegovog kreveta, Ana ga je pomilovala po ušima i nasmiješila se:
Što kažeš, Dik? Tebi je dobro, a meni… nije baš. Nikako ne znam objasniti što želim. Ili pričam tako da me Marko ne kuži Smiješno? Znam.
Dik je šutke prislanjao njušku na njezina koljena, a Ana je u sebi osjećala rastuće nezadovoljstvo.
Zašto uvijek ona mora sve objašnjavati i tražiti? Jesi li se njihovi položaji zamijenili? Ili su takvi oduvijek bili?
Jesam li ja cura, ili što?! Ana se udarila po koljenu, Dik je cviknuo iznenađen. Oprosti stari! Ali mislim da te moram ostaviti.
Odlučivši nešto što ni sama nije do kraja razumjela, ustala je s poda i pošla u sobu gdje je Marko već tiho spavao. Gledala ga je dugo, pokušavajući odlučiti je li u pravu ili ne, ali onda je tiho otvorila ormar i počela pakirati stvari.
Roditelji su se naravno zabrinuli kad je Ana stigla usred noći doma, ali nisu je ništa pitali. Mama joj je donijela šalicu toplog mlijeka, što je izazvalo bujicu suza, a onda ju je pokrila dekicom kao kad je bila mala.
Mama…
Da?
Ne želim biti kofer…
Pa nemoj! Tko te tjera?
Volim ga…
Ah, mala moja… Ljiljana je sjela na rub kreveta i primila Aninu ruku. Znaš, kad si bila mala, stalno si pričala da ćeš biti princeza, da ćeš sjedit’ u tornju i čekati svog princa. Sjećaš se kako si uzimala moj pojas od kućnog ogrtača i pravila dugu pletenicu?
Ana se nasmiješila, sjećajući se svih “princezinih” modnih kombinacija.
A onda ti je baka rekla da princa nema dovoljno za sve, i bolje je naći dobrog dečka. Ti si rekla da ti je dosadno čekati, mogao bi i požuriti.
Ana je izgrlila mamu.
Znači, želiš da još dobro razmislim i odlučim puštam li svog princa?
Tako nešto. Voljela bih da budeš sretna. Ako taj princ ne može, možda trebaš tražiti drugog?
Ana nije znala što odgovoriti. Osjećaji su se izmjenjivali iz sekunde u sekundu.
Dugo su još pričale tiho, da ne probude oca, dok Ana nije napokon smirila srce. Kod kuće je bila voljena. Tamo, s Markom, više nije bila sigurna ni u što.
Zaspala je pred zoru, a kad je ustala, priuštila si je doručak, odustavši od dijete za taj dan, pa se zamotala u topli prekrivač i odlučila da će se isplakati dok je sama doma, da kasnije ne brine roditelje.
Prolazila je sjećanjem sve dobre trenutke s Markom. Umjesto suza, misli su navirale kao bujica, pa si je, kao otac, rekla:
Tko se mislima bogati, Ana! Dosta! Otišla si, otišla si. Možeš li nešto promijeniti?
Upravo kad je to izgovorila, zazvonilo je na vrata.
Nije htjela otvarati bojala se. Ako je Marko, opet će biti svađa, a zatim će mu ona pasti u naručje i sve će opet krenuti po starom. Da, vjerovala je u bajke, kao sve cure, htjela je ljubav, brak, slatko i na ruke, pa makar i novi motor, ako drugačije ne ide. Htjela je nekoga kome će biti najposebnija.
Dok je razmišljala, prestala je zvoniti. Ana odlučno ustade i pođe prema vratima. Otvorila ih je i izgubila dar govora.
Na pragu su stajale sve tri Markove sestre, najstarija s djetetom u naručju.
Bok! Imamo problem! Gdje je kupaonica? Marina, najstarija, predala je uplakanog sina i pojurila s njim u kupaonicu.
Dora i Nata ubacile su Ani pune vrećice u ruke i odmarširale prema kuhinji:
Roditelji doma? Dobro!
Imaš slobodan dan? Super!
Za tren su postavile stol, pa sjele Anu:
Došle smo te isprositi! Mi nudimo… ma ti si roba! A naš trgovac naivan! Pristaješ li biti naša šogorica?
Ana je jedva stigla udahnuti.
A gdje je on?
Slavi kukavičluk. Boji te se nakon svega što je sinoć izvalio o obitelji i braku. Danas smo ga “spustile na zemlju”. Sad će dobro razmisliti. Marina je dala sinu dudu i nastavila. “Ah, kako je teško odgajati!” Znala sam uvijek da je Freken Bok legenda!
Tebi to zašto treba? Dora joj pruža čašu šampanjca. Tvoj još mali.
Trebat će ubuduće. Prvo smo već zaj… Ispao je kao preslica bez ruku. Slobode mu došlo! Aha! Budi muškarac ili zaboravi da smo sestre! Toliko si ti, Ana, trpjela! Da sam ja, odavno bih otišla. A zašto si ga toliko dugo čekala?
Volim ga, budalu jednu! Ana je gurnula čašu, zbunjena.
Pa što si tako ozbiljna?
Ne znam smijem li piti.
Tri para očiju raširila su se, a sestre uglas:
Stvarno?!
Ana je šutljivo slegla ramenima:
Još ne znam sigurno…
Ali želiš? Marina podigne obrvu, pa kihnu od radosti kad Ana kimne. E pa za to treba nazdraviti! Cure! Bit ću teta!
Čaše su se sudarile, a Ana se odjednom rasplakala.
Što je sad? Dora je uskočila, tražeći vodu. Dva čaše ubrzo su bile pred Anom, a Marina joj je u ruke uvalila sinčića.
Navikavaj se! Prestani plakati, ispast će ti!
Kako je primila bebu, Ana je prestala plakati. Primakla je nosić i upitala:
Marina, je li strašno roditi?
Nije. Strašno je poslije. Kad shvatiš da imaš bebu i ne znaš što sad. Prije toga je čak lijepo! Ali Marka drži na uzici, naučit ćeš! Traži sve i svašta, samo da bude spreman.
Zašto?
Da shvati da je trudnoća izazov. Kasnije će sve pojesti, njih svejedno drži apetit.
“Muž”… Ana je opet zasuzila, a Nata uzela dijete. Gdje je moj muž? Ni zaručnika nemam…
Bit će! Marina je namignula sestrama. Opet plačeš?
Ne želim biti kofer…
Onaj bez drške? Dora se zahihotala.
Da!
Mama uvijek zna najbolje! Rekla ti je to? Prije nego si s Markom otišla?
Prije…
Mama nikad ne savjetuje loše! Marina se smije, ljulja sinčića, pa šapne: Naša je mama rekla, da kad jednom izađeš, nema povratka i da glava treba biti pametna, a ne… Pa znaš! Inače će biti kao u onom vicu: probaš, pa ne ožene. Sorry, Ana!
Marina pogleda kroz prozor:
Ajmo, cure! Oficijelni dolaze.
Na vratima su se sreli s Markom: on je preskočio prijetnje, poslao im zračni poljubac i zatvorio vrata.
Nemoj je opet povrijediti! prošapće Marina i ispari niz stepenice.
Naravno, Ana je Marku oprostila. Ali nije odmah pristala na vjenčanje, tražila je vrijeme za razmisliti. Markove sestre su se smijale danima.
Naša je! Uzmi ju!
A Anine sumnje bile su bespotrebne. Prvi sin doći će dvije godine poslije, dok Ana još razmišlja treba li joj ovakva sreća. Možda negdje hoda neki bolji “princ”? Ali kad konačno Marko pokloni prsten, Ana će se iskreno i djetinje obradovati baš kao ona djevojka iz parka.
Vjenčanje će biti malo, sa samo najužom obitelji. Prvotni veliki plan za slavlje promijenit će se kad Ana jednog jutra, gledajući se u ogledalu u kupaonici, sretno vikne:
Pristajem!
Marko pospano neće shvatiti:
Stvarno? Sigurna si?
Da! Ana će mu s osmijehom reći. Imaš li ideju hoće li nam ono što smo skupili biti dovoljno za predujam za stan?
Ozbiljno?
Ana klimne, pa važno pogleda budućeg muža:
Odrasli smo. Uskoro postajemo mama i tata. Vrijeme je za razmisliti o svom domu, ali…
Što?
Dika ne dam nikome! U kući mora biti barem jedan muškarac koji razumije Pickwickov klub i zna kako me tješiti pod stresom.
Misliš da ćeš ih imati puno?
Ajde, zovi Marinu. Ona zna najbolji broj.
Marko će uzdahnuti, a Ana će se prvi put umjesto suzama, nasmijati glasno i čisto. Dik će se probuditi i zbunjeno zalajati na nov, radosni zvuk u njihovom domu.
Život nas često vodi putevima koje ne razumijemo i tjera nas da preispitamo što nam je zaista važno. Prava sreća krije se u hrabrosti da biramo ono što nam srcu najviše znači bio to papir, prsten ili samo topla ruka koja nas drži kroz život.
