Nisi me shvatila, Marija. Nisam došao na večeru. Došao sam ti reći nešto važno.
Marija Josipović stajala je uz štednjak, leđima okrenuta mužu. Drvena kuhača ukočeno je virila iznad lonca s juhom. Juha je tiho krčkala, dižući sitne mjehuriće s dna, a taj zvuk odjednom je postao jedini koji se mogao čuti u stanu. Onda je i taj zvuk nekako zamro.
Što važno? upitala je, ne okrećući se. Glas joj je bio ravan, gotovo poslovan. Zapravo ju je iznenadila vlastita smirenost.
Marko je prošao pored nje do stola i spustio aktovku na stari drveni stolac. To je bio njegov uobičajen ritual: aktovka na stolac, sako na naslon stolca. Trideset godina istih pokreta. Marija ih je znala napamet, baš kao što znaš stihove pjesme koju si popio kroz godine, a više ti ništa ne znači, ali je ipak tu negdje.
Odlučio sam otići, rekao je. Bez pauze, bez uvoda. Samo: odlazim.
Kuhaču je spustila na podmetač pokraj štednjaka. Lagano se okrenula.
Marko je sjedio za stolom i još nije skinuo sako. Pedeset i osam godina, a još je uvijek bio taj čovjek kojeg je nekad poznavala i istovremeno netko skroz drugi. Sljepoočnice su mu bile sasvim sijede. Ruke su mu mirno ležale na stolu, dlanovima prema dolje, kao da mu je odluka već dugo jasna.
Kamo? pitala je. Glupo pitanje. Znala je kamo.
K Ireni. Ne poznaješ je. Radi kod nas u uredu. Trideset i četiri joj je godine.
Tu zadnju rečenicu izgovorio je potpuno odvojeno, kao da sama dob nešto objašnjava. Možda i objašnjava.
Marija je uzela sa stola laneni ubrus koji je sama prije sat vremena složila u trokut, spremajući stol za ručak. Sad ga je nesvjesno prevrtala po rukama. Kupovala je te lanene ubruse na placu kod jedne žene iz Zagorja. Bili su debeli, ugodni na dodir, a Marko ih je uvijek nepažljivo zgužvao i ostavljao pokraj tanjura. Ona bi svaki put prala i ispravljala. Trideset godina iste rutine.
Koliko dugo…? jednom je udahnula.
Godinu i četiri mjeseca.
Godinu i četiri mjeseca. Napravila je računicu u glavi. Prošlo ljeto. Putovali su tada na otok Pag, samo njih dvoje, prvi put nakon mnogo godina. Mislila je da im je to novi početak. Očito je samo ona tako mislila.
Moraš razumjeti, počeo je Marko i nagnuo se lagano naprijed. Marija je primijetila da joj ne želi pogledati u oči, gleda točku iznad njenog ramena. Nije da si loša. Nisi ništa skrivila. Samo… Marija, kao da si nestala. Kao da si postala dio ove kuće. Razumiješ? Kao komad namještaja. Dođem doma, vidim prozore uvijek čiste, košulje izglačane, sve uredno. Sigurno, sigurno… Ali tebe, tebe nije bilo. Ne kao žive osobe.
Šutila je. Laneni ubrus stisnut u uski valjak.
S Irenom se osjećam živim. Ona me pita o meni, zanima ju što radim. Ima o čemu razgovarati.
Razgovora s menom nije bilo?
Marija. Posljednjih deset godina si samo pričala o stanu, djeci i susjedima. Oprosti, ali to je istina.
Djeca. Njihov sin Ivan živio je u Osijeku sa svojom obitelji. Kći Tihana je otišla u Rijeku prije pet godina. Zvali su svake nedjelje, ponekad dolazili za praznike. Marija je svaki dan tugovala za njima, ali to je ona tuga koju ne izgovaraš naglas. Samo živiš s njom, kao sa starim ožiljkom.
Sad ideš? upitala je.
Ne, ne još. Treba mi par dana da pokupim stvari. Znam da nije zgodno. Ako želiš, mogu kod Danijela.
Danijel. Njegov dugogodišnji prijatelj. Znači, Danijel je znao. Možda oduvijek.
Ostani, rekla je Marija. Glas joj je i dalje bio miran. Ne trebaš spavat kod Danijela, pokupi stvari ovdje.
Okrenula se natrag prema štednjaku i ugasila plin. Juha je u tihom stanu još minutu krčkala.
Te noći ležala je na svom dijelu kreveta i gledala u strop. Marko je, činilo se, brzo zaspao. Ili je samo glumio. Strop u spavaćoj sobi bio je isti kao uvijek: bijel, s malom pukotinom u desnom kutu koju su već dvije godine planirali popraviti. Marija je promatrala tu pukotinu i shvatila da ju sad nikad neće popraviti. Nema smisla.
Suze su došle tek oko tri ujutro. Nije plakala na glas. Samo je nešto toplo teklo niz lice i nije ga zaustavljala. Ležala je i tiho plakala dok vani nije počelo svitati.
Marko je otišao četiri dana kasnije. Uzeo je dva kofera, laptop, knjige iz ekonomske literature i nekoliko svojih stvari iz kupaonice. Marija je sjedila u kuhinji dok je on pakirao. Pila je čaj, a nije ga osjećala. Kad su se konačno vrata zatvorila za njim, stan je odjednom postao tiši nego ikad. Ne tišina kakva bude navečer ili noću. Drugačija, kao da je odjednom sve nestalo iz prostorija.
Prvih nekoliko dana nije prestala s navikama. Prala je posuđe, brisala police, u nedjelju izvukla njegove bijele košulje iz ormara i sjela s njima na rub kreveta. Nije znala što s njima. Bilo ih je devet. On je uvijek tražio zasebno pranje bijelih stvari i posebno škrobljene ovratnike. Svaki tjedan ih je glačala trideset godina. Sada devet košulja na koljenima, a nema pojma gdje s njima.
Na kraju ih je vratila natrag u ormar. Zatvorila vrata.
Ivan ju je nazvao u srijedu. Glas mu je bio oprezan, kao da zna što treba reći, ali još važe kako.
Mama, tata me zvao. Kako si?
Dobro, rekla je.
Dobro, kako?
Dobro je dobro, Ivo. Sve pet.
Čula je, želi još nešto reći. Da se ponudi da dođe, ili joj predloži selidbu u Osijek, ili savjet koji nije tražila. Samo je pitao:
Jedeš li?
Ne brini, jedem.
Dobro. Javi se ako trebaš išta.
Hoću.
Tjedan dana gotovo ništa nije jela. Ne zato što ne želi, ali svaki put kad bi otvorila frižider naletjela bi na neke njegove stvari: sir, kojeg je volio uz doručak, senf u maloj teglici, jogurt. Nije ih bacila. Samo bi zatvorila vrata hladnjaka i otišla u drugu sobu.
Tihana joj se pojavila na vikend. Nije ni najavila nazvala iz autobusa.
Mama, već sam u Zagrebu, dolazi po mene.
Marija ju je dočekala kraj tramvajske stanice. Tihana je podsjećala na nju iz mladosti: tamna kosa, uspravno držanje, pomalo tvrd pogled. Samo što je iznutra bila drugačija.
Mama, smršavila si.
To je normalno.
Nije normalno tako brzo. Tihana ju je uzela pod ruku. Ajmo doma. Donijela sam ti hrane.
Tihana je ostala dvije noći. Kuhala joj, spremala po stanu, gledale su filmove. Drugu večer sjedeći dugo u kuhinji, Marija je počela pričati. Nije plakala, nije se žalila. Samo je pričala. O tome kakav je Marko bio na početku. Kako su se upoznali u gradskoj knjižnici, kako su se vjenčali kad je njoj bilo dvadeset sedam, a njemu dvadeset devet. Kako je radila kao kustosica u zagrebačkom muzeju i voljela svoj posao. Kako su došli Ivan i Tihana, i život se promijenio. Nije bio loš, samo drugačiji.
Mama, pa radila si. Kad si prestala?
Kad ste vi imali četiri i sedam godina. Tata je rekao da bih mogla biti više doma dok ste mali. Složila sam se.
I nikad nisi požalila?
Marija je razmišljala.
Tada nisam. Danas… ne znam.
Tihana je otišla u nedjelju navečer. Marija je gledala kroz prozor kako odlazi prema tramvaju, silueta s ruksakom, pa skrene i nestane.
Stan je opet bio tih, ali sada malo drukčije. Tih, ali nije gušio.
Sljedeća tri tjedna Marija je više opstojala, nego živjela. Dizala se, umivala, kuhala kavu, odlazila ponekad u dućan. Prala i glačala stolnjake koje nitko nije zaprljao. Zalijevala cvijeće na prozoru. Život je tekao po svom, nije je ništa pitao treba li.
Jedne večeri izvukla je s vrha ormara staru kutiju. Zašto? Sama ne zna. Ruke su našle. U kutiji je bila njena diplomska radnja, par kataloga izložbi u kojima je sudjelovala kao kustos, gomila fotografija. Na jednoj je Marija, mlada i ozbiljna, stoji u muzeju uz sliku flamandske škole i drži pokazivačicu. Na poleđini je njen rukopis: Otvorenje izložbe. Ožujak 1992. Dvadeset devet godina je imala tada.
Dugo je gledala tu fotografiju. Onda je ostavila na komodu, licem prema gore.
Jasna ju je nazvala kasno navečer u četvrtak.
Jasna Blažević bila joj je prijateljica još s fakulteta. Studirale su povijest umjetnosti, onda ih je život odveo na svaku svoju stranu, ali svakih par godina susrele bi se i svaki put bi samo nastavile tamo gdje su stale, kao da nema prekida.
Maro, čula sam. Tihana mi je rekla.
Tihana ti je rekla? Marija se nesvjesno nasmiješila. Udružili ste se.
Nismo. Samo brinemo. Kako si?
Evo, živim.
To nije odgovor.
Drugoga nemam.
Jasna je šutjela. Pa rekla:
Gledaj, već dugo ti želim nešto predložiti. Sjećaš se Ane Žagar?
Ane Žagar? pokušala se sjetiti Marija. S katedre?
Ne, iz Galerije Kordun. Ona mala galerija u Gajevoj. Bile smo tamo na otvorenju ’98, znaš?
Ne sjećam se jasno.
Uglavnom, ona traži nekoga za galeriju. Savjetovanje oko postava, rad s posjetiteljima na otvorenjima. Nije full-time. Maro, to je ono što znaš raditi. Radila si to dvadeset godina.
Marija je sjela u dnevnu, nije palila svjetlo. Spustila se na kauč.
Jasna, to je bilo prije dvadeset i pet godina.
Umjetnost ne zastarijeva. Ni ti nisi zastarjela. Imaš oko za to, uvijek si imala. Samo odi popričati s Anom. Jednom. Ne moraš ništa obećavati.
Tišina u stanu bila je mekana. Vanjska vreva kroz prozor.
Odi, ponovila je Jasna. Maro, zašto sad sjediš u tom stanu?
Marija nije odmah odgovorila. Onda je rekla:
Dobro. Daj mi broj.
Te noći nije spavala. Razmišljala je o sebi. O toj fotografiji na komodi. Mlada žena s pokazivačem. Sjećala se kako je znala napamet svaki odjel flamanske umjetnosti, kako je mirisala lak u restauratorskoj radionici, težinu kataloga, glas kustosa koji joj je govorio: Maro, imaš oko. To ne učiš, ili imaš ili nemaš.
To oko nikad nije nestalo. Samo je predugo gledalo lanene ubruse i bijele košulje.
Ana Žagar bila je sitna, energična žena od sedamdesetak godina, s naočalama u crvenom okviru. Izašla joj je ususret iz galerije čim je Marija kročila unutra i odmah joj pružila ruku.
Vi ste Josipovićka? Jasna mi je puno pričala o vama. Idemo, pokazat ću vam prostor.
Marija je hodala za Anom i osjećala nešto što nije odmah prepoznala. Kasnije je shvatila disala je. Stvarno, pravo disala. Prvi put nakon dugo vremena.
Galerija je bila mala, ali s ukusom. Tri dvorane: stalni postav s europskim majstorima 18. i 19. stoljeća, privremena izložbena za modernu umjetnost i mala predavaona. Zidovi svijetli, svjetlo postavljeno pomno, nenametljivo. Marija je bez razmišljanja procijenila raspored: ovdje sliku pomaknuti, ovdje kut svjetla nije idealan.
Ovdje imamo problem, rekla je Ana pred niskozemskim mrtvom prirodom. Ljudi prolaze pokraj ove slike, kao da je nema. Ja znam da je odlična, ali ne funkcionira na ovom zidu. Što vi mislite?
Marija je šutjela par sekundi pa rekla:
Podignula bih ju dvanaest centimetara i stavila na kraj zida. Ova slika diše na frontalnom svjetlu. Sad je u sjeni i tekstura se izgubi. Osim toga, do nje je previše živa slika koja ju poklopi.
Ana je pogledala preko naočala, pa lagano nasmiješila.
Dođite u ponedjeljak. Tri dana tjedno zasad, pa ćemo vidjeti.
Marija je stajala na pločniku ispred galerije. Ožujak je bio još hladan, no po zraku se udisalo nešto drukčije. Stajala je s torbom u rukama i po prvi put nakon dugo, dugo nije mislila ni na stan, ni Marka, ni košulje, ni ubruse. Samo je stajala.
Zvala je Jasnu.
Kako je prošlo? pitala je odmah.
Dolazim od ponedjeljka.
Znala sam! Maro, to ti je trebalo.
Vidjet ćemo, rekla je Marija. Ali joj se ton u glasu ipak promijenio. Osjetila je i sama.
U petak se naručila kod frizera. Odluka potpuno spontana. Prolazila pokraj malog frizerskog salona u susjedstvu, pogledala ženu u izlogu kojoj su šišali kratku frizuru, i ušla. Frizerka se zvala Valerija.
I što ćemo? pitala je Valerija pred ogledalom.
Marija je gledala svoj odraz. Tamna, prosijeda kosa, uvijek skupljena u rep. Nosi ga već petnaest godina, možda i duže.
Kratko. I želim ostaviti prirodno, neka se vidi sijeda kosa.
Valerija je podigla obrvu.
Jeste sigurni? Većina žena boja.
Sigurna.
Provela je tamo gotovo tri sata. Kad ju je Valerija okrenula prema ogledalu, par sekundi gledala je u nepoznatu ženu. Kratka frizura, stroge linije. Srebrno-tamno, a sjeda kosa je naglašena, ne sakrivena. Lice… zapravo je drukčije kad ga ništa ne sakriva.
Dobro, rekla je.
Odlično, potvrdila je Valerija. Baš vam stoji. Znaš, imate takvu strukturu lica da mlade žene to nemaju, to dolazi s godinama.
Marija je platila, izašla i u izlogu trgovine prekoputa slučajno ugledala svoj odraz. Zastala je. Žena u staklu gledala ju je ravno, bez isprike.
Subotu je provela u šoping centru. Ne po namirnice, nego po odjeću. Bilo je davno otkad je nešto birala, uvijek je uzimala funkcionalno: sive hlače, tamne pulovere, praktične jakne. Neupadljivo. Sad je šetala po dućanima i tražila drugačije. Stala je pred izlog jednog dućana: sako u boji tamne patlidžana, hlače visokog struka, lanena haljina dugih rukava.
Kupila je sako i hlače. Ostavila ih na sebi u kabini, dugo se gledala. Prvo se nije prepoznala. Onda shvatila da se prepoznaje. Samo, dugo se nije vidjela.
U ponedjeljak je došla u galeriju Kordun. Ana ju je dočekala kao da se dogovaraju već mjesecima. Provela je kroz ured, upoznala s mladim administratorom Ivanom te s restauratorom Martinom u radionici.
Martin, ovo je Marija Josipović. Povjesničarka umjetnosti. Sad je naša.
Martin je podigao pogled, tridesetak godina, brada i boja na prstima.
Super, rekao je i vratio se poslu.
Prvi Marijin radni dan protekao je mirno. Sortirala je kataloge, proučavala dokumentaciju sadašnje izložbe, razgovarala s Anom o rasporedu stalne postave i što zapravo funkcionira kod publike.
Recite mi iskreno, kaže Ana dok im toči čaj. Treća dvorana što fali?
Previše radova. Šesnaest u prostoru za deset. Gledatelj se izgubi, ne može se nigdje zakačiti. Tada ode, ne zapamti ništa.
Ana ju je slušala sa zadovoljstvom.
Upravo to pokušavam objasniti vijeću već tri mjeseca. Vi to znate lijepo reći.
Navečer se Marija vraćala kući. Stan isti: bijeli zidovi, njezin namještaj, cvijeće u teglama. Ali iz dana u dan bila je ona drukčija. Kao da se nešto odmrzava.
Nazvala je Tihanu pred kraj drugog tjedna.
Mama, imaš totalno novi glas, rekla je Tihana.
Kakav?
Ne znam. Živ.
Marko u međuvremenu živi kod Irene u malome stanu na Trešnjevci. Stan je jednosoban, na što nije računao. Irena radi od devet do osamnaest, utorkom i četvrtkom ide na jogu, petkom izlazi s prijateljicama. Marko ne zna što bi sam.
Cijeli život ga je doma čekala večera. Cijeli život Marija koja je znala sve njegove navike. Sad dođe u prazan stan i otvori prazan frižider.
Ne zna kuhati. Zna napraviti jaja i sendvič. Prvih tjedana mu je to bilo gotovo zabavno, novo. Cijela avantura. Onda više nije.
Irena ponekad skuha nešto. Brzo, moderno, recept iz mobitela, pola sastojaka. Ali ne kuha za njega. Ona kuha sebi, on pojede ako ostane. Ta razlika Marka je zatekla.
Marko, možeš li otići u dućan? pita Irena nedjeljom. Ne ljuti se, samo iznosi činjenicu. Ja nemam vremena, sastajem se s curama.
Ode. Stane pred police i gleda što da uzme. Marija je uvijek znala. On nije razmišljao o tome trideset godina.
Jedne večeri, početkom travnja, Irena je došla kući kasnije nego obično, živahna i zadovoljna.
Marko, imamo novog voditelja projekta na poslu. Trideset i jedna, došao iz Londona, baš zanimljiv tip!
Marko drži knjigu. Pogleda je.
Lijepo, kaže.
Joj, cijeli ručak smo pričali o arhitekturi! Studirao je u Engleskoj, ima baš drugačiji pogled na stvari…
Lijepo, ponovi Marko.
Irena ga pogleda, ali u očima joj nešto zaiskri što Marko ne želi čitati.
Ne zanima te o čemu smo pričali?
O arhitekturi. Upravo si rekla.
Ode u kuhinju, zalupa tanjurima. Marko sjedi s knjigom koju već 20 minuta ne okreće.
Do travnja Marija u galeriji radi već mjesec i pol. Počistila je treću prostoriju, izvadila višak slika, preuredila prostor svježim rasporedom. Ana stoji u dovratku, gleda rezultat.
Marija Josipović, znate li što je pauza u glazbi?
Znam.
Vi znate napraviti pauzu u prostoru. Rijetko koga to veseli.
Marija se priprema za predavanje za posjetitelje, Anina ideja. Serija malih susreta, komentar izložaka, dva puta mjesečno za zainteresirane. Pristane. Imala je tremu nije javno govorila dvadeset i više godina.
Bojite se? pita Ana.
Malo.
Dobro. Onda ćete biti ozbiljni.
Na prvom predavanju bilo ih je dvanaest. Marija stoji pred malom nizozemskom mrtvom prirodom, sad pravilno postavljenom, i govori. Glas joj je u početku bio krut, ali onda je otpustilo. Govori o tome da je autor u sliku stavio obične predmete: kruh, vrč, pokoja šljiva, ubrus na rubu stola. Ali taj način… svaki predmet k’o da malo diše. Kao da je netko tek izišao iz sobe, a stvari još pamte njegovu toplinu.
Nakon predavanja, prilazi joj starija gospođa u tamnoplavom kaputu.
Znate, bila sam ovdje već pet puta. Uvijek bih prošla pokraj te slike. Sad kad ste rekli za toplinu… odjednom sam ju vidjela.
Marija se vraća kući pješice. Travanj već topao. Razmišlja o ženi iz galerije. Netko je upravo otišao, stvari pamte njegovu toplinu. To je rekla o slici, ali vrijedi i za nju. Netko je otišao. Toplina je ostala. Više ne boli kao u veljači. Drugačije.
Jasna stiže u svibnju u posjet. Nisu se vidjele više od godine. Kad je Marija otvorila vrata, Jasna je stajala nekoliko sekundi i gledala.
Skratila si kosu! kaže.
Već dugo.
Ajme, stvarno dobro izgledaš. Nisam mislila za svoje godine, nego baš dobro.
Prekini.
Ne ozbiljno, nešto je drukčije.
Do ponoći sjede u kuhinji, piju vino i pričaju. Jasna priča o svom životu u Rijeci, djeci, fakultetu. Marija priča o galeriji, Ani, predavanjima.
Zamisli, neki dan sam otvorila stare bilježnice s faksa. Znala sam, sjećaš se kad smo išle u Firencu na trećoj godini?
Ufici! nasmije se Jasna. Tri sata nisi mogla maknuti iz Botticellijeve dvorane!
Dva i pol.
Tri, noge su mi otpale, ja sam sjedila, a ti si stajala pred Proljećem ko ukopana.
Marija se smije, stvarno, iskreno. Kasnije se toga sjeti i shvati da je to prvi put nakon dugo da se tako nasmijala.
Maro, šapće Jasna tiše. Jesi li ljuta na njega?
Marija se igra s čašom.
Ljuta sam ponekad. Manje nego na početku. Znaš što je najčudnije? Ne ljutim se na njega. Ljutim se na sebe. Što sam tako dugo… nestajala. On je to primijetio, iako je rekao na grozan način. Ali istina je.
To nisi ti bila. To je bila uloga. Žena, majka sve na vrijeme, sve čisto, sve točno.
Da. Ali sama sam ju izabrala.
Izabrala si dio. Nitko ne bira nestati iz sebe.
Gledaju kroz prozor. Tamna ulica, svjetla. Marija shvaća Jasna ima pravo. Svake godine malo po malo, život te stišće i počneš živjeti u toj magli, znaš da oko tebe ima nešto, ali ne vidiš.
Krajem svibnja u galeriji nova izložba. Fotografije jednog mladog zagrebačkog autora, dokumentira gradske tržnice. Marija radi raspored s njim i Martinom. Konkretnan posao, odmah vidiš rezultat.
Na otvorenju mnogo ljudi. Ana obožava takve večeri: piće, tiha glazba, razgovor među radovima. Marija stoji uz zid i promatra. Gleda kako posjetitelji zastaju ili brže prolaze. Fotografije su dobre, to je odmah jasno.
Vi radite ovdje?
Okrene se. Stoji je čovjek, šezdesetih godina, nižeg rasta, zbijen. Lagani naglasak, ali nije sigurna je li francuski ili belgijski.
Da, kaže ona.
Vidim po načinu kako gledate slike niste samo posjetitelj. Stručnjak?
Povjesničarka umjetnosti, kaže Marija.
Jean-Pierre Moreau. Pruži ruku. Fotograf.
Marija Josipović.
Nekoliko minuta gledaju zajedno sliku starica prodaje rajčice, cijela povijest lica. Fotografija crno-bijela, bore se na njezinom licu čitaju kao karta grada.
Vrlo dobra slika, kaže Marija. Ne boji se lica s poviješću.
Moreau kimne.
Upravo to. Mladim autorima lice s poviješću zna biti strah. Oni misle da je ljepota u mladosti. To je površno.
Razgovaraju dvadesetak minuta. Moreau je poznat europski fotograf, izlagao u Parizu, Amsterdamu, Berlinu. Došao u Zagreb na nekoliko tjedana, traži lica za novi ciklus.
Radim seriju žena godina 55 i više. Zanimaju me lica što su prošla kroz nešto, koja su ostala snažna. Razumijete li razliku?
Razumijem.
Vi imate takvo lice.
Marija šuti sekundu.
Nudite mi fotografiranje?
Nudim biti dio projekta. Par susreta, možda izložba, možda objava. Ništa konačno, dok ne vidim rezultat. Ali rijetko griješim u odabiru.
Ana im prilazi u tom trenutku s čašom vina.
Jean-Pierre, jste li upoznali Mariju? dobacuje. Nova, ali već neizostavna.
Fotograf joj pruži vizitku.
Razmislite, reče. Ne treba odlučiti odmah.
Razmišljala je dva tjedna.
Nije oklijevala iz lažne skromnosti, niti straha od objektiva. Nešto drugo. Nije odmah točno znala što.
Zvala je Jasnu.
Tlaka li on tebe? reagira Jasna kao da je to najnormalnija stvar.
Da.
I što nije jasno?
Jasno mi je da želim. Ne razumijem zašto se osjećam čudno.
Jer nisi još potpuno vjerovala da imaš pravo na to, kaže Jasna.
Marija šuti, drži mobitel.
Imaš, doda Jasna. Da ne bi bilo zabune.
Petak navečer, šalje Moreau poruku: Pristajem. Kad počinjemo?
Prvo fotografiranje sredinom lipnja. Moreau uzima mali studio blizu Jelačić placa. Marija dolazi u onom patlidžan-sakou i hlačama visokog struka. Bez posebnog šminkanja, onakva kakva je svakodnevno.
Odlično, kaže Moreau.
Super je raditi s njim. Ne traži osmijehni se ili gledaj u kameru. Priča. Pita je o galeriji, o hrvatskom slikarstvu, o Firenzi. Marija mu odgovara, zaboravlja na kameru.
Poslije sat vremena pokazuje joj nekoliko kadrova. Gleda ih dugo. To je ona. Žena od pedeset i sedam godina, kratke srebrno-tamne kose, licem u kojem je vrijeme. Ali Moreau je bio u pravu: nije izmučeno lice, nego lice koje je puno kao ona starica s tržnice.
Vidite? pita Moreau.
Vidim, kaže Marija.
Dok radi s Moreauom, vodi predavanja u galeriji i slaže novu životnu arhitekturu, Marko proživljava svoje.
Irena je dobra osoba. Živa, pametna, energična. Ali s njom treba biti stalno uključen. Ne trpi tišinu. Njihovi večeri moraju biti popunjeni: razgovori, aktivnosti, planovi. Ako šuti, pita što nije u redu. Ako poželi samo sjediti s knjigom, uvrijedi se.
Marko tek sad shvaća: tišina s Marijom bila je kao biblioteka mogu satima biti zajedno, a da svaki radi svoje. S Irenom tišina se odmah pretvara u pitanje.
Još nešto je shvatio: svakodnevica traži trud. Kod Marije je svakodnevica bila nevidljiva. Samo si disao. Sada vidi sve, svaki korak.
U srpnju zove djecu. Prvo Ivana, onda Tihanu. Ivan je hladan, kratak. Tihana mu kaže direktno:
Tata, nemoj zvati da ti bude žao. Mami je sada lijepo. Ostavi je.
Htio je reći nešto, ali nije imao što.
Početkom rujna, Ana pokazuje Mariji časopis Pogled. Zagrebački magazin o kulturi, životu, estetici. Na nekoliko stranica je tekst o Moreauovom projektu. Naslov: Povijest bez prijevoda. Fotografije deset žena iz različitih zemalja, raznih životnih priča. Tekst otvara ona, Marija Josipović. Cijela stranica. Ona ista fotka, pogled u stranu, sako boje patlidžana, ramena ravna, a lice ništa suvišno piše u komentaru.
Marija, kaže Ivan, mladi administrator, kad je došla u galeriju. Vi ste danas hit!
Pokazuje joj članak na tabletu. Već gomila pregleda.
Vidim, kaže ona.
Izgledate sjajno. Stvarno.
Hvala, Ivo.
Moreau joj piše istu večer. Poruka: Pariška galerija zainteresirana. Izložba bi mogla biti u veljači. Biste li putovali?
Sjedila je u svom stanu, dnevna soba, mobitel u ruci. Grad živi noćni život. Cvijeće na prozoru je naraslo. Sama ih je sadila, sama birala. Bez Marka.
Danijel mu je nazvao isti dan. Najstariji prijatelj.
Čuj, si čuo za Mariju? pita Danijel.
Što?
U Pogledu je. Veliki članak. Neki europski fotograf, ozbiljan projekt. Ovaj magazin je otvara.
Marko ne govori ništa desetak sekundi.
Marija?
Marija Josipović, tvoja bivša žena. Da, baš ona. Slušaj… stvarno je… značajna. Pogledaj si.
Marko je našao članak na internetu. Otvorio. Dugo gledao sliku. Zatvorio. Pa opet otvorio.
Nije ju odmah prepoznao. Kratka kosa, drugi pogled. Ali kroz sekundu mu je jasno. To je Marija. Samo ne ona koja je ostala u veljači kraj štednjaka. Druga. Možda ona iz davnih dana, ili ona koju nikad nije stigao vidjeti.
Irena je otišla u listopadu. Preciznije, oboje su znali do tada nije to to. Prva je to izrekla. Mirno, za večerom u restoranu.
Marko, mislim da oboje znamo. Ne ide. Nisi onakav kakvim sam te zamišljala.
Kako si me zamišljala?
Slegne ramenima.
Više… ovdje. Prisutnog. Ti si stalno kao negdje drugdje.
I to je istina. Bio je negdje drugdje, samo nije znao gdje.
Uzeo je stan blizu posla. Jednosoban, u novoj zgradi. Opremljen brzo, bez nekog stila. Kupi kauč, krevet, frižider. Nešto stalno nije štimalo. Na kraju shvatio: tišina. Nije mirna, nego prazna. Razlika.
Nazvati Mariju boji se. Točno to boji se, i sam sebi ne priznaje.
Studeni. Marija se sprema za Pariz. Ne samo zbog izložbe Moreau joj dogovara nekoliko susreta kod galerista, predstavlja je ljudima. Ana ju veselo pušta.
Idite, kaže Ana. Donesite nam nešto novo. Ja oduvijek želim koristiti Lucu Van der Berga, belgijski umjetnik. Radi na granici realizma i apstrakcije.
Upisala je ime. Nije znala, hoće li zatrebati, ali upisala.
Karte je kupila sama. Bukirala mali hotel u šestoj četvrti, blizu Luksemburškog parka. U Parizu je jednom bila kao studentica, prije trideset godina. Tad su spavali po troje u sobi i bilo je zabavno. Sad će biti drukčije.
Tihana zove uoči odlaska.
Mama, tata mi se javio. Želi s tobom razgovarati.
Sa mnom?
Da. Rekao je, razgovarat ćemo njegove riječi. Ja sam ti prenijela, sama odluči.
Marija razmisli.
Može, nek’ zove.
Marko zove na večer, dok je ona već skoro spremila stvari. Nije stigla ništa reći, odmah je počeo:
Marija. Oprosti što je kasno. Ideš sutra?
Otkud znaš?
Tihana. Nije izbrbljala. Samo mi rekla. Pariz, dakle.
Da.
Pauza. Duga. Marija sjedi na rubu kreveta.
Marija, želio sam razgovarati. Ne preko telefona, al’ kad već ideš. Htio sam reći… Zastao je. Glup sam bio. Shvatio sam to već davno. Marija, možemo li… možemo li probati opet?
Probati što?
Početi. Novo. Ne znam drugo ime. Samo… ovaj godinu dana puno sam shvatio. Htio bih razgovarati.
Marija šuti. Zna što reći, samo ga pušta do kraja.
Mislim da smo se oboje promijenili, nastavlja on. Ti sigurno jesi. Vidim to. Znam da sam ti govorio krive, ružne riječi. Nisam imao pravo. Prilog stanu… to je bilo grozno.
Je, samo potvrdi.
Ne tražim da sad oprostiš. Samo… daj mi priliku popričati kad se vratiš.
Ustaje, prilazi prozoru. Zagreb studeni, tmuran i mokar. Osvijetljene ulice.
Marko, kaže mirno, tiho. Čujem te. Znam da govoriš iskreno. Vjerujem ti.
Onda…
Sačekaj. Nisam završila. Pauza. Nisam ljuta na tebe. Ozbiljno. Boljelo je, ali to sad nije bitno. Bitno je što ja ne želim natrag.
Marija…
Ne jer te želim kazniti. Niti išta dokazivati. Nego sam zadnjih godinu dana opet postala nešto. Opet sam postala ja. A to više ne stane nazad u ono staro. Tražiš me da se vratim u stan koji više nije isti i ulogu koju više ne igram.
Dugi tajac.
Shvaćam, vrlo tiho.
Dobar si čovjek, Marko, kaže ona. Bio, i jesi. Ali sve što smo trebali jedno od drugog uzeli smo i dali smo. To je dovoljno.
Djeca…
Odrasli su. Vole te. To se ne mijenja.
Još jedna pauza.
Sutra letiš, kaže Marko.
Letim.
Sretan put, Marija.
Hvala.
Spusti telefon na noćni ormarić. Pokraj njega je ona stara fotografija: ožujak ’92, muzejska sala, mlada žena s pokazivačem. Marija ju uzme i zadrži. Onda je stavi u ladicu. Ne baca samo skloni. I dalje je tu.
Ujutro zove taksi za zračnu luku. Mali kofer, par sakoa, hlače, onaj sako od patlidžana. Dokumenti, knjiga, bilježnica popis autora što ih želi gledati u Parizu.
U Charles de Gaulleu slijeće popodne. Uzima taksi, promatra kroz prozor bulevare. Pariška jesen je drugačija od zagrebačke: mokri pločnici, požutjeli kesteni, svjetlo nekako toplije.
Hotel savršen kakvim ga je zamislila: mali, drveni pod, prozori na dvorište. Recepcioner na francuskom i engleskom, ona odgovara engleski. Francuski je ponovila iz podcasta i starih knjiga, za dućan će biti dovoljno, za pravo druženje treba još.
Soba na trećem katu, mala, topla, pogled na dvorišni prozor stare zgrade. Na sims stoji tegla s muškatlom. Kofer spušta, ne otvara. Odmah stane kraj prozora.
Na dvorištu nikoga. Samo siva mačka s prozora preko puta, mirno sjedi i gleda dolje.
Otvori prozor. Osjeti hladan zrak, miris tuđeg grada, kamen, kava negdje daleko. Stoji, diše. Bez misli, bez plana za idućih pet minuta.
Otvorenje Moreauove izložbe za tri dana. Sutra obilazak galerije, prekosutra više susreta. Onda otvorenje. Onda tjedan što je pred njom i ništa za obavezu.
Možda ostane tjedan, možda dva. Ne mora nigdje. Doma je čeka galerija, Ivan s novim katalogom, Ana s pričom o belgijskom slikaru Lucasu Van der Bergu. Ivan i obitelj dolaze za Božić, Tihana u veljači.
Sve je to ispred. Sve je njeno. Nitko to ne može oduzeti.
Zatvara prozor. Raspakira stvari, objesi sako, umije se. Navuče debeli pulover.
Uzme bilježnicu i kaput, izlazi van. Luksemburški vrt je deset minuta pješice. To zna s karte, proučila još u Zagrebu. Brzo nađe put, ulazi u park.
U studenom je vrt gotovo prazan. Staze mokre, lišće po zemlji. Nekoliko starijih na klupama, jedan čovjek sa psom. Skulpture još uvijek mirno stoje, svejedno im tko prolazi i što mu se događa.
Nađe klupu pod velikim platanom. Kora je prošarana, zelenosiva, drvo staro dio arhitekture, a ipak živo. Samo dugo živo.
Otvori bilježnicu. Napiše nekoliko imena umjetnici koje želi gledati u Orseyu. Sjeti se Moreauove preporuke male galerije u Maraisu, gdje izlažu fotografije 60-ih. Zapiše adresu.
Zatvori bilježnicu i samo sjedi. Vrt je tih. Tu i tamo neki list padne. Negdje iza drveća priča dvoje ljudi, nije čula riječi samo glasovi. Ženski glas se smije.
Podiže pogled. Nebo sivo, gusto kao uvijek u jesen. Ali ispod sivog, nešto svjetlije. Možda sutra sunce.
Vadi mobitel i šalje Jasni poruku: Stigla. Sve ok. Sjedim u Luksemburškom vrtu. Jasna odgovara odmah: Zavidim ti. Onako lijepo. Pozdravi Pariz. Marija se nasmije i pospremi mobitel.
Mačka na prozoru iz hotela vjerojatno još sjedi i gleda dolje. Devet bijelih košulja stoji u zagrebačkom ormaru. Laneni ubrusi u ladici komode. Pukotina na stropu iznad kreveta koju nikad nije zakrpila.
Sve je tu. Ostalo gdje je ostalo.
A ona sjedi u Luksemburškom vrtu u studenom, drži bilježnicu s imenima umjetnika koje želi upoznati. Diše. Prvi put nakon dugo, stvarno diše.
