Život pod kontrolom
Danas osjećam kao da mi je duša istrgnuta iz grudi. Jutros sam ušao u Policijsku postaju na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, gotovo trčeći, ni ne pozdravivši portira. Bilo je rano, ali u meni je ključala panika i očaj noćima ne spavam, ispod očiju omča tamnih podočnjaka. Zastao sam pred dežurnim službenikom, nekako pokušavajući sabrati misli, ali svakim pokretom odavao sam nemir.
Želim prijaviti nestanak osobe! izletjelo je iz mene toliko glasno da su se ostali prisutni okrenuli. Moja zaručnica je nestala, nikome se ne javlja, nije došla na posao, prijatelji ništa ne znaju Svuda sam zvao po bolnicama, ali nigdje nije zabilježena!
Dežurni je podigao pogled sa hrpe papira pred sobom, uzdahnuo i popravio naočale na nosu, a olovkom nehajno kucao po stolu. Izgledao je iscrpljeno, kao netko tko je toga dana već prečuo slične vapaje. U toj tupi ritmičnosti olovke bilo je nešto dodatno nervozno.
Kada je nestala vaša zaručnica? pitao je i dalje suzdržan, bez previše suosjećanja ili brige. Shvatio sam, valjda mu je to svakodnevnica ljudi dođu nabrzinu, panično, a često se svi pronađu ubrzo negdje sa ispražnjenim mobitelima ili na vikendici bez signala.
Prije tri dana odgovorio sam i povukao gumicu na ruci, jednu od onih jednostavnih fora koje mi je Tatjana davno savjetovala kad izgubim kompas iz ruku. Udahnuo sam duboko, pokušavao smiriti srce koje je tuklo toliko snažno da sam mislio da će mi prsni koš puknuti. Dlanovi mokri, grlo suho, ali znao sam ne smijem stati.
Sve sam pokušao sam, pretražio sam svaki kutak Tatjana nije mogla tek tako napustiti posao. Ona radi kao odgajateljica u vrtiću Mali Lav, obožava djecu! A tek za tjedan dana njezina grupa ima završnu priredbu; nema šanse da bi taj dan propustila! osjetio sam kako mi glas drhti, morao sam zastati i progutati knedlu, ali sam nastavio Spremali smo se za vjenčanje, idući tjedan trebali predati zahtjev u Matični ured
Osjetio sam da me dežurni sad već pomnije promatra. Bilo mu je jasno da nisam netko tko se brine bez razloga. Spustio je olovku, dublje se naslonio i duboko me pogledao.
Jeste li zvali njezine rođake?
Samo majka Živi dolje, kod Splita, nisam je puno puta ni vidio sjeo sam na stolicu uz zid, obujmio glavu rukama, a šum krvi u sljepoočnicama prekrivao je sve oko mene. Nemir oko Tatjane bio je toliko jak da mi nije dopuštao jasno razmišljanje. Gospođa Linda kaže da joj se kći dugo nije javljala. Navodno su se posvađale prije par godina Nikad mi nije htjela reći zašto.
Sjetio sam se Tatjanine tvrdoglavosti, njezine šutnje. Pitao sam je mnogo puta, ali uvijek bi samo kimnula i rekla Bit će to samo između mame i mene. Uvijek me boljela ta tajnovitost; zar joj nisam mogao biti dovoljno blizak da sve podijeli? Sigurnost sam ili nisam? Godinama sam mislio da je prirodno znati sve njene sitnice, pratiti kome piše, što planira. Tada mi se to činilo normalno, zapravo briga. Sad, dok mi kroz glavu prolaze slike njezina pogleda, pitam se: jesam li bio previše? Jesam li je gušio svojom kontrolom? Možda, ali sad nije vrijeme za to. Sad je jedino važno pronaći Tatjanu.
U mojoj firmi, kolega mi je često dobacivao, svako malo:
Toni, ne misliš li da malo pretjeruješ s tim pozivima svojoj Tatjani? dok sam mu, po peti put toga dana, objašnjavao kako brinem. Moja bi žena davno bacila mobitel kroz prozor
Malo sam pocrvenio, ali sam uspravio leđa i odgovorio sigurnom, pomalo nadmenom notom:
Tatjana zna da mislim na nju. Mora biti na oprezu, znaš kakva je nekad previše naivna, lako je povjerljiva bolje da ja sve držim pod nadzorom, nego da poslije rješavam posljedice, zar ne?
Kolega je samo frknuo. Znao sam da ne dijeli moj stav, ali nije se više time bavio. Uostalom, Tatjani to valjda nije smetalo. Tako sam ja mislio.
Peti ured desno prekinio je dežurni moje misli i pogledao me procjenjujući. Tamo predajte zapisnik i ispričajte sve detalje.
Ušao sam u zadani ured i ispričao sve o njezinoj ljubavi prema djeci, navikama, putanjama kojima se svaki dan kretala, o tome da bez velike plave torbe nije izlazila, pogotovo kad je dan bio dug. Ispričao sam što je imala na sebi, prepričao s kim se zadnje družila, sve njezine hobije, čak i male osobne mušice.
Službenik koji me slušao povremeno bi nešto zapisao u bilježnicu ali čini mi se, bio je iznenađen kako sam, netko s kim je Tatjana bila manje od godinu dana, znao doslovno sve. Više zvuči kao da je prati, a ne voli možda mu je prošlo kroz glavu. Ali misli je gurnuo sa strane. Trebalo je djelovati što prije ispitati susjede, pregledati snimke, kontaktirati kolege. Nije bilo vremena za gubljenje…
***
Nakon policije, odmah sam krenuo u posjet Mariji, Tatjaninoj najboljoj prijateljici iz srednje. Udišući zadah starog stubišta, bez daha sam jurio stepenicama, svaka bi me nova etapa još više zgrčila. Toliko sam se nadao barem kakvoj naznaci gdje je Tatjana. I istovremeno strah me je gutao.
Marija živi u staroj zgradi na Črnomercu. Znalo me ljutiti njeno prostodušno ponašanje, toliko drukčije od formalnosti, reda i mjere koju volim. Zapravo, nikad mi nije smetalo što je ona Tatjanina prijateljica znao sam da me pametniji i prodorniji ljudi u njezinu životu uvijek mogu prepoznati, mogu je nagovoriti da misli svojom glavom Zato sam kroz godine odvajao od nje takve savjetnice.
Otvorila je vrata, iznenađena što me vidi. Sklopila je ruke na pregači i izgledala kao da joj je lice potpuno zbunjeno.
Jel ti se javila Tatjana?
Ne jel trebala? upitala je nesigurno.
U meni je ključalo. U tom trenu njena dobroćudnost mi je išla na živce. Trebam odgovore, ne zbunjenost.
Jel te uopće zabrinjava što ti se ne javlja? Prijavio sam nestanak policiji! Kad ste zadnji put razgovarale?
Prije nekih mjesec-dva nesigurno je odgovorila, izbjegavala mi pogled. U zadnje vrijeme smo se udaljile. Ja se udajem, pa ne želim da mi je moj bude ljubomoran na nju. Lijepa je ona, tko zna, da nebi on
Nisam slušao dalje. Okrenuo sam se i zalupio vratima, preskačući stepenice, pun nezadovoljstva i bijesa Zar nitko ništa ne zna? Gdje si, Tatjana?
Marija, čim sam otišao, iz torbe je izvadila mobitel, nasmijala se poluosmijehom i napisala kratku poruku na dobro poznat broj. Kad joj se zaslon ugasio, oči su joj zabljesnule malo zločesto, kao da je upravo povukla bitan potez u nekoj igri.
***
Upao sam u stan poput vihora, skoro srušio staru susjedu Katicu koja je izlazila iz svog stana. Odrješito je nešto dobacila, lupila mi vratima, ali ja se nisam ni okrenuo. Bit će joj tema za druženje sa starim kvartovskim prijateljicama ispred ulaza, gdje redovito bruje o svemu i svakome.
Dok one ogovaraju, mene progoni vlastita paranoja. U mislima mi se vrte Tatjanine riječi Idem kod Marije, Kasnit ću, kava sa curom A sada shvaćam da čini mi se, zapravo nisam imao pojma gdje ona uopće odlazi. Koliko sam mislio da je sve pod mojom kontrolom, toliko mi je danas sve izmaklo.
Odjeću je nosila kakvu sam ja birao, boju kose odlazio sam s njom kod frizera Čak vrtić, posao, nagovorio sam je da radi upravo tamo gdje mislim da je najbolje. Kraj male djece uglednih roditelja, sigurno okruženje. A ona, zapravo nije to voljela. Mrzila je ponašanja roditelja, djeca su je izluđivala. Ja sam službeniku u policiji lagao; Tatjanu je sve to iscrpljivalo do ruba suza. Ali koga je bilo briga za njezino mišljenje? Uvijek sam smatrao da znam najbolje. Sve za njezino dobro.
Sada, kad je više nema, pomisao da nije radila ono što sam joj govorio para me iznutra, ljuti, ranjava. “Platiti ćeš to kad te nađem”, zakleo sam se u sebi, grčeći šake do bola. “Sve ću saznati do u detalj nikad više bez moga znanja!” Hodao sam po stanu, razrađivao što još mogu pitati policiju, koje kamere tražiti, gdje još pronaći trag
***
Probudio me zvuk mobitela tek pred svitanje, izmučen, napola razbuđen, ali riječi “Policijska postaja” razbudile su me u sekundi. Odmah sam zamislio kako dolazim do Tatjane, kako joj držim lekciju, a ona se pokorno ispričava Najzad na svome.
Pronašli ste je, zar ne? Gdje je? Dolazim odmah! drhtavo sam izgovorio, podižući se iz kreveta.
Ne žurite glas službenika bio je hladan, služben. Da, pronašli smo vašu bivšu zaručnicu. Zapravo, ona se sama javila kada je čula da je tražimo. Dobro je i ne želi da vam otkrijemo gdje se nalazi.
Molim? Kako to mislite ne želite reći? Ona je moja zaručnica! Morate mi pomoći!
Gospodine, Tatjana ne želi da joj se išta javlja. Ne smatra se vašom zaručnicom. Dapače, zaprijetila je da će vas prijaviti.
U trenutku me paralizirala praznina, kao da mi je netko izbio zrak iz pluća. Ne želi me više? Prijavit će me? Sjeo sam na krevet, glave prazne, srce mi kao da više nema ritam.
Što sam joj to učinio? zarežao sam u aparat, bijes mi je potapao razum, koža vrela, šake bijele od stiska. Zašto ona to meni radi, kad sam joj davao sve, kad sam joj čuvao svaki korak?
Pratili ste je, gospodine mirno je odgovorio policajac. Savjetujem vam da odustanete. Uz nju je došao poznati odvjetnik iz Zagreba, cijene vrtoglave, a čeka je i privatni vozač i tjelohranitelj. Ima snažnu zaštitu. Savjetujem, zaboravite na nju.
Glava mi je pulsirala od bijesa. Nije mi ostala dužna ni vaza bacih je na pod, stolac prevrnut, slika pala osjećao sam se slomljeno, nemoćno, prvi put bez rješenja. Tatjana je pronašla nekog da je zaštiti, policija mi ne želi pomoći. Ostao sam sjediti na rubu kreveta, zureći u prazno, osjećajući tek nemoć i poraz.
***
Iz razmišljanja me trgne zvono na vratima. Otvorio sam i zatekao Ivonu s posla, kolegicu Tatjane tiha, plava, uvijek nekako skromna. Čudno mi se nasmiješila, drži torbu u ruci i pogledava u pod.
Čula sam što se dogodilo. Svi znaju za vas dvoje, a sad kad je ona nestala došla sam te podržati šaptala je, zbilja dobronamjerno zabrinuta.
Gledao sam je trenutak. U meni su još vrijeđale emocije: ljubomora, tuga, bijes ali njezina pažnja iznenada mi je pomogla da barem na čas zaboravim ponor u kojem sam. Pozvao sam je da uđe.
Sjedni, Ivona. Treba mi društvo, stvarno pokušao sam se nasmiješiti, iako je iznutra sve boljelo. Hvala ti.
Dok je nespretno sjela na samu ivicu kauča, krenuo sam kuhati čaj. Ruke su mi i dalje drhtale. Ne mogu reći što me više bilo sram toga što pomišljam da Ivona možda može nadomjestiti Tatjanu, ili što sam toliko unaprijed spreman prekriti vlastitu samoću Možda, mislio sam, s Ivonom će biti lakše, neće biti inata ni svojeglavosti Taj me osjećaj sramio, ali nisam ga mogao otjerati.
Skuhao sam čaj, donio šalice, limun, šećer Ivona je sjedila i gledala u pod, a kad sam joj pružio šalicu, podignula je pogled pun divljenja.
Znam da nije sličila Tatjani da nestane tek tako bila je jaka, ali ti si još jači. Divim ti se, Toni…
Riječi su me ugrijale, ali znajući sebe, znao sam i da jedino što sad želim povratiti kontrolu, ponovno povesti svoj život i tuđe u smjeru koji meni odgovara. Ivona će mi dati utjehu, možda će mi biti lakše ali jedno znam sigurno: moram imati nadzor nad svime. Kao i uvijek.
Datum: 27. svibnja
Mjesto: Zagreb
Iznosi i valute: kuna za kavu, ali za odvjetnika on sigurno traži u eurima
Toni ŽupanU tom trenutku, dok nježne Ivonine oči traže odgovore u meni, shvaćam da sam još jednom na početku. Već osjećam naviku kako se budi, poriv da iz pitanja i sitnog osmijeha ispletem mrežu brige, možda već večeras pitam s kim se Ivona čuje, kad je doma, što joj radi brat. Da ponovno biram boje, mjesta, odluke. Da živim tuđe živote pod vlastitim sjenkama, nesvjestan da time svaki put ostajem sam sa vlastitim strahovima.
Na stolu svijetli poruka na mobitelu, nepročitana kratka, hladna: “Ne traži me. Ni sebe.” Znam da je od Tatjane. Prsti mi zadrhte, ali prvi put dopuštam sebi da pogledam kroz prozor bez želje da kontroliram svjetove vani. Oslona se kroz Ivoninu tišinu, osjećam joj ruku na ramenu, nježnost u gesti koja ništa ne traži natrag.
Tišina sobe po prvi put nije prijetnja, nego mogućnost. Dok pijemo gorak čaj pun limuna, osjećam neku novu prazninu, ali i tiho olakšanje: možda, ako pustim, nešto ću na kraju i pronaći. Ne Tatjanu, niti novu zaručnicu, ne novi plijen za svoje nesigurnosti već samog sebe.
Napokon, puštam da kontrola sklizne iz ruku. Prvi put dišem, ne znajući tko će ostati, tko otići, kakav dan me čeka. Možda je upravo u toj nesigurnosti, u tom malom miru, ono što sam cijeli život tražio oslobođenje.
Zaklopim oči i pustim da svjetlost jutra konačno obasja stan. I dalje sam sam, ali ovog puta po svom izboru. I negdje, duboko u meni, počinjem vjerovati da je baš to početak novog života pod kontrolom jednostavne, ljudske slobode.
