Moja baka bila je teška osoba, u nekim stvarima čak i vrlo teška.
Moji roditelji su se rastali dok sam još bila dijete, i zapravo se ni ne sjećam oca. Sa majkom sam otišla živjeti kod bake u Rijeci kad sam imala pet godina, i od tada je briga o meni bila isključivo njena.
Baka je bila zahtjevna i stroga od mene je tražila poslušnost i rad, i ništa više. Ništa lijepo ne pamtim o njoj.
Dok drugi ljudi žale za svojim djetinjstvom, ja ga ni ne želim prizivati u sjećanje. Nemam što za pogledati unatrag. Mama me nije ni pokušala zaštititi. Nisam imala kamo pobjeći bile su to burne devedesete. Mogla sam samo sanjati o kunama i poslu. Morala sam se zadovoljiti s onim što sam imala. Baka je uvijek davala naredbe meni i mojoj majci, sve je moralo biti kako ona želi.
Tako sam živjela. Pred društvom, naravno, glumile smo da je sve u redu.
Kad sam krenula u peti razred, mamin osobni život se popravio. Upoznala je čovjeka koji ju je pozvao da zajedno žive. Nakon godinu dana povela je i mene. Moj očuh nikad nije bio posebno naklonjen meni, ali nije bio ni grub. Poslije života s bakom, gdje su stalno bila trzanja i svađe, život s njim bio je kao raj.
Baka nikako nije odobravala tu vezu, a mama je jednostavno iskoristila priliku da se makne od te žene u despotskoj suknji. Od tada su potpuno prekinule kontakt.
Baku još povremeno nazovem.
Zovem je jednom mjesečno, ali moram se pripremiti dugo prije toga razgovaramo kratko o nebitnim stvarima. Da ne bih opet doživjela bujicu negativnosti, fokusiram se samo na dobre vijesti, razmijenimo tek nekoliko općih fraza i poruka. Svakih šest mjeseci, na rođendan i imendan, dođem s cvijećem i kolačem. Pola sata mi je sasvim dovoljno. To je sve. Tako komuniciramo.
Danas mi je život uređen imam voljenog muža, dijete i blisku obitelj. Nedavno smo muž i ja odlučili uzeti kredit i kupiti stan u Zagrebu. Prošle godine baka je slavila osamdeseti rođendan.
Do tada je sve radila sama i vodila kućanstvo, ali u zadnje vrijeme sve je pošlo nizbrdo.
Baka je povučena, ne izlazi iz stana, i jedva da sama skuha ručak. Najčešće leži, iako još može hodati po kući. Nedavno je oboljela, i susjedi joj pomažu u svemu. Situacija je takva da joj treba stalna briga.
Baka ima puno daljih rođaka, i svi me sada stalno zovu s prigovorima! Ne mogu stupiti u kontakt s mojom majkom, jer ona i suprug žive izvan Hrvatske. Svi smatraju da sam ja dužna brinuti.
A ja znam kakav bi to pakao bio. Da, ona je ta koja me odgojila, brinula se za mene, naučila me mnogim stvarima. I, na neki način, red je da joj uzvratim. Ali ja to zapravo ne želim! Nikada me nije voljela dok sam bila dijete. Oprostila sam joj taj odnos, ali zbilja je ne mogu zaboraviti! Ipak, osjećam i krivnju, znam da starica zaslužuje pomoć.
Idealno bi bilo naći njegovateljicu, ali nemam kune za to. Imam malu bebu i kredit, a sin mi je često bolestan.
Što da radim?
Je li unuka dužna brinuti o staroj baki, ili ima pravo odbiti pogotovo ako ne želi nasljedstvo? Niti takvu baku niti nasljedstvo zapravo ne želim.
