– Marija! Marija, čuješ li me uopće?
Glas je dopirao iz kuhinje, probijao se kroz gust jutarnji san kao nož kroz tvrdi kruh. Marija Vuković otvorila je oči i zagledala se u strop. Pukotina iznad desnog kuta ponovno je postala dulja. Poznavala je tu pukotinu barem dvadeset godina. Nekad je mislila: treba to zakrpati. Nikad nije zakrpala.
– Marija! Valjda si skuhaj kavu sama?
Pedest tri godine. Važno je to imati na umu ujutro, jer inače ne shvaćaš kako je sve to stiglo proći i dogoditi se i ne dogoditi. Pedeset tri, od kojih trideset taj glas s kuhinje prvi ispuni svaki njezin dan. Nekad, na početku, ustajala bi lako. Čak i s osmijehom. Mislila je da u tome ima nečega ispravnog i domaćeg: netko ju čeka, netko treba njezinu kavu. Netko joj treba.
Sad je još sekundu ležala i gledala u pukotinu.
– Idem, rekla je stropu.
Laminat pod nogama bio je hladan. Listopad, radijatori još ne griju, pod jutarnjim prstima taj poznati, istrenirani hlad: prvo desna noga, pa lijeva, pa kratka staza do papuča. Papuče uvijek do kreveta, jer ih sama svako veče pospremi na svoje mjesto. Već iz navike.
Stjepan je sjedio u kuhinji u potkošulji i švrljao nešto po mobitelu. Krupan, proćelav, kosa počešljana preko ćelavosti. Šalica pred njime prazna, spremna.
– Danas dolaze Barišići, rekao je bez dizanja pogleda. U šest. Ispeglaj onu plavu košulju, znaš, s rezervnim gumbima. I napravi ručak ko čovjek, nemoj nešto na brzinu. Josipa Barišić uvijek zaviri što se jede.
Marija je uzela džezvu. Nasula kavu. Upalila plin.
– Čuješ li me?
– Čujem, Stjepane.
– Ti šutiš pa ne znam jel’ do tebe dopire ili ne.
Kava je nabubrila po rubu. Pratila je tamnu pjenu i razmišljala kako joj se sinoć sanjalo more. Nije to bilo neko točno more, samo more: široko, zelenosivo, s bijelim pjenama po valovima. Miris. Onaj od djetinjstva, kad je s tetom Zorkom jedini put išla na more, u Mali Lošinj. Vlažnost, sol, jod i još nešto bez imena što ti diše drugačije, dublje, kao da ti se pluća prvi put otvore do kraja.
– Pazi da ne zakuha ta tvoja kava.
Skinula je džezvu, natočila u šalicu, stavila pred muža.
– Košulju ću ispeglat nakon doručka.
– Sad je ispeglaj dok se ja brijem. Da bude spremno.
Ustao je, uzeo šalicu i otišao u kupaonicu. Iz kupaone se začula električna britvica jednolično, poznato zujanje. Taj je zvuk već znala napamet; traje točno sedam minuta, jednom mjerila iz dosade.
Marija je ostala stajati kraj štednjaka.
Na zidu iznad hladnjaka visio je kalendar na trganje. Osamnaesti listopada. Gledala je taj datum i pokušavala se sjetiti ijednog osamnaestog listopada posljednjih godina. Svi su isti. Kava, košulja, ručak, gosti, pospremanje. Kava, košulja, ručak… i tako ukrug. I negdje u dnu tog kruga, na dnu bunara kao kovanica, nešto njezino što nije dohvatila godinama.
U mladosti je crtala. Dobro crtala, tako su joj govorili. Profesor na pedagoškoj, strogi Matić, jednom je duže gledao njezinu akvarelnu sliku pa rekao: Imaš ti oko za boju, Vuković. To je rijetko. Gotovo je upisala Likovnu akademiju. Gotovo. Ali tad je došao Stjepan, pa je nekako sve drugo bilo važnije: pa preseljenje, pa dijete, pa adaptacija, pa opet adaptacija. Boje je spremila u ormar, kistovi se osušili i bacili, a ormar je vremenom zatrpan stvarima koje, čini se, nikad nisu zatrebale.
Zujanje iza zida i dalje je trajalo.
Marija je shvatila da osjeća umor, skoro fizički, ali ne onaj običan od napornog dana, nego neki teži, stariji. Taj što sjedi pod rebrima, ne prolazi ni sa snom, ni s vikendom, ni s kavom s prijateljicama. Teta Ruža s prvog kata je rekla jednom: Ti se, Marija, nikad ne paziš. A što znači čuvati sebe? Marija se tad samo nasmijala. Nema kad. Trideset godina nema kad.
Uzela je glačalo, našla plavu košulju, iz druge police, gdje su Stjepanove fine stvari. Raširila na dasku, čekala da se grije. Vani sivi, listopadski Zagreb, u dvorištu čistačica s metlom tuče po asfaltu i taj šum se miješa s britvicom i još nekim, unutarnjim šumom koji je Marija već odavno naučila ignorirati.
Teta Zorka umrla je prije tri godine. Ostavila joj je kućicu na Lošinju. Malu drvenu, s trijemom što gleda na more. Stjepan je tad rekao: Rupčaga. Tamo treba uložiti toliko da bolje da to prodaš odmah. Ali nisu prodali, jer kupaca nije bilo, a Marija nikako nije mogla odlučiti. Nešto ju je držalo. Možda miris iz tog sna. Možda sjećanje na tetičinu rečenicu: Tamo, Marijo, takva tišina da se isprva prepadneš, al’ onda shvatiš da si baš tog mira tražila cio život.
Glačalo se ugrijalo. Marija je povukla po rukavu, pa zastala.
Zujanje još traje. Ima sedam minuta.
Misao nije došla kao odluka, nego kao nešto što je već odavno dogovorila s nečim u sebi. Samo je isplutala, kao plutena loptica ispod površine. Marija je položila glačalo. Stajala sekundu, slušajući što se to dogodilo.
Otišla je u spavaću.
Mala putna torba stajala je u ostavi, ona ista za putovanja kod mame u Split. Izvadila ju brzo i tiho. Rezerva donjeg rublja. Deblji džemper. Dokumenti iz ladice osobna, vlasnički list na kućicu, koji je sakrila među svoje papire, nikad nije pokazala Stjepanu. Kartica na kojoj su se godinama skupljali njezini novci od za kućanstvo malo, ali dovoljno.
Ruke joj nisu drhtale, što ju je iznenadilo.
Uzela je mobitel, otvorila aplikaciju za taksi do aerodroma i potvrdila. Za osam minuta auto. Brzo i tiho se obukla. Kaput, čizme, šal što ga je sama isplela tamnoplavi sa sivim prugama. Torbu na rame.
U kuhinji je zastala kratko. Pogledala košulju na dasci za glačanje, glačalo još toplo. Na stolu prazna šalica od kave i tanjur od jučerašnje večere neoprani.
Nije ostavila poruku. Pomislila pa odustala.
Ulazna vrata zatvorila je tiho. Lift je spustio na prizemlje. Taksi je već čekao, svijetli Renault s kockicama na vratima. Vozač čovjek oko četrdesete, šutio, nije pitao ništa, krenuo odmah.
Zagreb je iz auta još drijemao. Semafori bljeskali žuto, trgovine se otvarale, neka žena u crvenom kaputu vukla kolica s tržnice. Marija je gledala u prozor i mislila kako je to sve već tisuću puta vidjela i da joj nikad prije grad nije bio istovremeno toliko stran i toliko njezin.
Na aerodromu je kupila kartu za Zadar, najbliži let. Preskupo, platila je karticom bez zastajanja.
Avion se podignuo, a Marija je kraj prozora gledala kako sivi krovovi nestaju pod maglom. Pomislila je da je trebala na WC, da je mogla uzeti sendvič, da je možda mogla barem ispeglati košulju.
Tad joj je mobitel zavibrirao.
Stjepan. Već drugi put unutar minute.
Javila se.
– Gdje si ti? glas mu je bio onaj, specijalan, kad nešto ide krivo: oštar, tutnjav, kao motor koji se pregrijava. Nije košulja ispeglana. Gdje si ti?
– U avionu sam, Stjepane.
Šutnja. Kratka, teška.
– Kak to misliš u avionu? Kam ideš? Znaš da dolaze Barišići? Josipa je već pisala da stižu ranije. Gdje si ostavila ručak?
– Nisam. Otišla sam.
– Marija. Sad mu je glas bio drukčiji, prijeteći, tiho ali jasno. Dosta šale. Odmah mi reci kamo si otišla i kad se vraćaš.
Marija je gledala kroz prozor. Ispod krila plutali su oblaci, bjelkasti, kao snijeg. Nikad nije letjela iznad oblaka, nisu joj se činili tako bijelim.
– Stjepane, otišla sam. Neću se vratiti. Živi svoj život, ja ću sad svoj.
Duga tišina. Onda je opet započeo, govorila je o stanu, novcima, da je poludjela, o godinama, o nepravdi, pa o njihovoj Ani, što će sad ona.
Marija je slušala mirno. Čudno mirno. Nije bilo ni ljutnje, ni suze. Samo osjećaj kao da riječi padaju negdje pored nje, kao kiša izvan zatvorenog prozora.
– Stjepane, rekla je kad je zastao uhvatiti zrak. Čujem te. Oprosti mi. Ali neću se vratiti.
Prekinula je poziv. Izvadila SIM karticu, stisnula je par sekundi u ruci, pa je tutnula između sjedala. Mobitel spremila u torbu.
Stariji čovjek u redu do nje podignuo je pogled, pa se vratio svojoj novini.
Marija se zavalila u sjedalo i zatvorila oči. Ispod srca nešto je popuštalo, nešto stisnuto, jako dugo.
***
Lošinj ju je dočekao kišom. Onom, primorskom, sitnom, što lebdi u zraku i s mokrim algama miriše na ribu. Iz Zadra je busom došla na otok, iz novog trajekta, a od stanice propješačila do male uličice popločane s neravnom kaldrmom.
Kućica tete Zorke bila je na kraju slijepe ulice. Mala, drvena, nekad zeleno obojana, sad sivo-ispirana kao prošlogodišnja trava. Vratnica zaškripa, prag na trijemu upada. Ključ, uvijek na istom privjesku, zapinje ali ide.
Unutra miris tipičan za prazne kuće: drvo, vlaga, nešto slatkasto i staro poput mamine škrinje. Marija je ušla do sobe. Stol, dvije stolice, krevet od žice s jastucima, na prozoru stare lanene zavjese. Iza prozora, kroz kišu i borove, more, skroz blizu.
Stajala je dugo i gledala kroz prozor.
Otvorila je prozor. Vlažan slani zrak uvukao se unutra kao gost kojeg godinama nije bilo. Marija ga je udahnula punim plućima i osjetila kako joj se grlo počinje tresti. Nisu to bile suze više nešto kad napokon dođeš gdje si dugo išla, sjedneš i znaš: evo, stigla sam.
Svejedno je na kraju zaplakala. Tiho, bez jecaja, suze su išle niz obraze, nije ih brisala. Nije to bila tuga, nego nešto drugo, bez imena.
Čulo se korake po trijemu. Kucanje.
Marija je obrisala lice rukavom i pošla otvoriti.
Na pragu je stajao čovjek od kojih šezdeset, čvrst, obučen u gumene čizme i jaknu s kapuljačom. U rukama neko zamotuljak u novinama.
– Dobar dan, rekao je. Vi ste Zorkina nećakinja? Ja sam susjed, Nikola Kvaternik. Preko puta sam živio, zadnje godine sam joj mačku hranio. Mačku su uzeli dobri ljudi, ne brinite ništa. Evo, donio sam vam frišku ribu.
– Hvala, rekla je Marija, glas joj je bio promukao. Ja sam Marija Vuković.
– Vidi se da ste Zorkina, sličite po malo. Ostat ćete ovdje ili samo razgledate?
Zastala je.
– Ostat ću.
Nikola je kimnuo, kao da je to sasvim normalno. Pružio joj ribu.
– Znate ložiti peć? Drva su u šupi, cijepao sam ljetos. Ako što zatreba, samo recite.
Marija je znala ložiti, barem je gledala u djetinjstvu kod bake, pa se mučila pola sata ali ipak naložila. Drva su bila suha, soba je polako postajala topla onako živo, ne kao gradska centrala. To je bila prava toplina od nje ti lice i obrazi zažare.
Noću je ležala na starom krevetu, pod tankom dekom što je našla u komodi, i slušala more. Bilo je tu, odmah iza borova i ceste, njegov glas monoton i dubok, kao disanje diva. Priljev, otklon, priljev, otklon.
Nije mislila na Stjepana. Niti na Anu. Niti na stan, ni što će susjedi reći, ni kako će sve to objasniti Barišićima. Samo je slušala more i razmišljala da sutra treba izluftati dekicu, popraviti trijem i da je Nikola dobar čovjek.
***
Dani na Lošinju bili su drugačiji. Ne brži ni sporiji, samo njihovi, bez satova i rasporeda. Marija se budila kad bi razdanilo. Kuhala kavu na maloj ploči koju joj je Nikola posudio dok se ne sredi plin. Pila je kraj prozora i gledala kako se po moru mijenja svjetlo.
Prvi tjedan čista kuća. Ribala, prala, luftala. Gulila stare tapete, ispod njih našla drvene, potamnile ali čvrste zidove. S pijace kupila krumpir, luk, nešto ribe u ulju, dobru štrucu kruha s kimom iz male otočke pekare, čiji miris bi osjetila već na rivi.
Nikola bi svratio. Pomogao s trijemom, zamijenio dasku na verandi, popravio vrata. Nije puno pričao, a kad bi, baš onda kad treba. Marija je to cijenila naučila je živjeti uz čovjeka koji puno priča, a ništa ne kaže.
Jednom je Nikola doveo platno i boje.
– Zorka mi je rekla da ste slikali nekad, rekao je jednostavno, spuštajući materijal na stol. Ovo je višak kod mene, uzmite.
Marija je gledala platno. Pravokutnik, pripremljen, malo požutio. Tube boja, par kistova raznih veličina, miris terpentina pokosio je natrag u mladost, kad su mirišali ateljei na Peščenici s visokim prozorima.
– Nisam više slikarila, rekla je.
– Pa, počnite opet.
I otišao.
Dva dana je zaobilazila platno. Treći dan otvorila tube i slagala ih. U ruci držala kist. Fin, mekan, požutio ali živ.
Počela je s malim studiom. Samo more kroz borove, pruga vode, sivo nebo s tračkom svjetla. Ispalo je slabo. Ni more, ni nebo, ni boje nisu bile to. Ali nešto ju je ipak tjeralo da sjedi za stolom do sumraka, zaboravi na hranu i ukočene noge.
Počela je izlaziti s blokom na obalu. Skicirala kamenje, galebove na molu, stari brod nasukan na žalu. Ruke same pamte, onako kako tijelo pamti putove koje nisi hodao godinama. Neoprezno najprije, a onda sve sigurnije.
Nikola je vidio te skice.
– Nije loše, rekao je. Osjećaš formu. Nije to svatko.
– Znaš ti nešto o tome?
– Malo. I ja sam crtao davno, za sebe.
– Mogu vidjeti?
– Nekad, nasmiješio se. Prvo ti meni pokaži tvoje.
Sve više su razgovarali. Najprije o slikanju, pa knjigama, pa o životu. Marija se pokušavala sjetiti kad je zadnji put vodila takav razgovor bez žurbe i obveze samo slušala i pričala natrag. Sa Stjepanom tišina je već godinama bila teška, dok s Anom pričaju jednom tjedno, više radi izvještaja nego prave priče.
Jedno jutro, kad je vani bilo to difuzno svjetlo, Marija je izvadila veliko platno i počela raditi ozbiljno. Nije razmišljala. Skupljala boje na paleti, gledala more, opet miješala, miješala prstima, razmazivala rukom. Boja joj je bila hladna i živa. Negdje na horizontu, neočekivano, pojavila se topla žuta pruga, jantarska.
Nije znala kad je prošlo vrijeme. Osvijestila se kad je zidom potukla jaka kiša. Pogledala je sat. Tri poslijepodne, počela je u devet.
Pogledala je platno. Tamo je bilo more. Pravo more, ne razglednica ni fotka, nego živo, uznemirujuće i lijepo. Nebo ne kao što ga vidiš stvarno, nego kako ga osjećaš. I ta jantarska linija na horizontu sjajila je iznutra.
Marija je uzmakla jedan, pa drugi korak. I gledala.
Iza leđa vrata se otvore, Nikola uđe s dvije šalice čaja.
Položio je šalice na prozor, pogledao sliku. Dugo.
– Eto vidiš, rekao je napokon, a da se ne okrene.
Ona je uzela šalicu. Bio je jak i sladak, baš kako tad trebalo.
***
Ana je stigla trećeg tjedna. Marija je vidjela kako joj se kćerka šunja u gradskim čizmama po kamenim pločama, nosi veliku torbu, visoka, tamna, Stjepanova leđa i ona njegova uvrijeđena ozbiljnost u očima.
Marija izađe na trijem.
– Bok, Ana.
– Bok, kćer mirno, ali u glasu je brujao bijes kao žice pred nevrijeme. Znaš ti šta si napravila?
– Uđi u kuću.
– Mama, tata ne može sam. Tlak mu je bio skoro dvjesto. Ne stignem stalno k njemu, imam posao, imam Marka i djecu, to kužiš ili ne?
– Kužim. Uđi, prezalogaji nešto.
– Nisam gladna, hoću znati što se ovdje zbiva! Ana je prekoračila prag, jednom pogledom preletjela po brvnari, peći, oguljenom stolu. Ovdje misliš živjeti? Tu?
– Da.
– Mama. Ana je spustila torbu i okrenula se s tonom gdje je uz ljutnju bio i tračak djetinje bespomoćnosti. Jesi li bolesna? Reci mi. Pomoći ću.
– Nisam bolesna. Dobro sam.
– Kako dobro? Ostavila si muža, dom, pobjegla, bacila sim karticu. Tata me zove svaki dan, ne prestaje…
– Ana.
– Kaže da će pokrenuti razvod i stan je njegov ako si otišla. Je l to istina? Ja ne znam pravnu stranu, ali ti shvati da ako proda stan…
– Ana. Marija je mirno, tiho, ali tako da je uvrije. Neka proda. Ja ne trebam stan.
Ana je gledala, šutjela.
– Mislila sam da si luda. Da si pobenavila. Sramota! Što će ljudi reći, što će susjedi misliti?
Marija nije odgovorila. Povela je kćerku za ruku do prostorije s platom kraj prozora.
Stale su pred njom.
Dnevno svjetlo, iz drugog kuta, ulje na platnu bilo je još više živo. More onako kako biva u kasnom listopadu: teško, zelenkasto, s bijelim rubovima. Nebo gotovo bijelo, samo nastojnu toplu liniju kod horizonta.
Ana je šutjela. Dugo. Marija je stajala uz nju, gledala platno.
– Gledaj, Ana, tiho je rekla. To sam ja. Ne vaša kuharica. Ja. I imam pravo na to. Stan neka ostane vama, ne treba mi ništa.
Ana se nije javila odmah. Gledala sliku i lice joj mijenjalo. Lagano, kao kad se na nebu pomiče oblak.
– Ovo si ti naslikala? pitala je potiho.
– Ja.
– Nisi mi nikad pričala da si slikala.
– Prije tebe sam slikala. Onda prestala.
Ana je uzmakla. Gledala je platno kao nešto neočekivano.
– Lijepo je, rekla je, protiv volje.
– Znam.
Pauza. Negdje vani galeb je zaurlao. Vjetar je prohujao kroz zavjesu.
– Moram ići, rekla je Ana. Bus mi u pet.
– Pratim te.
Išle su šutke po kaldrmi. Kod stanice Ana se okrenula. Sad bez one sigurnosti s kojom je došla. Nešto drugo, nježno, bilo je u njezinom pogledu.
– Mama, rekla je Tata brzo neće, možda nikad. Ja… probat ću mu objasnit.
– Ne moraš. On je odrasli čovjek.
– Ne može bez tebe.
– Naučit će, blago je Marija.
Ana je kratko, nespretno prišla i zagrlila. Bez riječi, brzo, kao mala. Marija ju je vratila, osjetila poznati miris njenih kosa, samo parfem je sad novi.
– Oprosti, šapnula je Ana. Koga točno, nije rekla. Na svemu, valjda.
Marija je potapšala po leđima.
– Idi sad, ode ti bus.
Ana je otišla, jednom se okrenula. Ušla.
Marija je stajala, gledala crvena svjetla autobusa dok nestaje prema otoku. Vjetar s mora bio je vlažan i hladan, šibao šal i podvlačio se pod kaput. Ali bio je to dobar hlad. Onaj pravi.
***
Studeni na Lošinju bio je sirov i lijep. Turista ni za lijek. Otok se sužavao, tihao, bio nekako okrenut prema sebi. Ribiči rano kreću, vraćaju se do podne. Pekara zamiriše kruh svaki dan. Po mraku prozori zasvijetle žutom, onom kojom žari pravi dom, prizor što ga Marija godinama nije gledala: tuđi prozori, mirna tuđa večer.
Marija svaki dan radi. Ima već pet platana, svaki bolji od prethodnog. Nikola povremeno svrati, pogleda, komentira malo ali precizno. Jednom je donio knjigu o teoriji boje, poderanu, podcrtanu, štivo za večeri uz peć. Bilo je beskrajno lijepo učiti opet. S pedeset tri godine uciti jer želiš, a ne jer trebaš.
Na pijaci je kupila glinu. Skroz iz radoznalosti. Na stolu je premijestila komad glinene mase, gnječila rukama, bez puno plana. Gline hladna, tvrdoglava, a onda omekša, posluša i pod prstima se pojavila mala barkica, iskrivljena, nespretna, baš kao ona na žalu.
Smijala se svojoj barki. Krivoj, ali svojoj. Ostavila ju na prozoru, povremeno pogledala.
Kad je Nikola idući put došao na čaj i vidio barku, dugo je gledao. Onda rekao:
– Bolje je nego što misliš.
– Kvrgava lađa.
– Iskrena lađa, ispravio je. Nije svaka krivina mana.
– Pametuješ?
– Malo. Imaš još gline?
Ispalo je da je Nikola kao mlad sudjelovao u keramičarskoj radionici na gradilištu. Sjedili su oboje za stolom, svatko s komadom gline i šutjeli. Ta tišina nije bila neugodna nego ona prava, što je između ljudi koji ne moraju razgovarati non stop.
Marija je shvatila da nije znala da postoji takva tišina. Ili je zaboravila. Ili nije prepoznavala da upravo to želi godinama: tišinu u kojoj možeš samo biti.
Iz ureda javnog bilježnika stigla je obavijest krajem mjeseca. Stjepan pokreće razvod. Marija je pročitala papire, spremila ih. Zvala odvjetnicu, mladu ženu iz Rijeke. Rekla je da ima pravo na polovicu stana. Marija je rekla:
– Ne treba mi. Neka ima sve. Samo bez buke.
Odvjetnica se začudila.
– Jeste sigurni?
– Jesam.
Čudna odluka. Tko god je čuo (osim Nikole), rekao bi da treba razmisliti. Ali Marija je već bila odlučila. Stan je bio dio starog života. Uz stan, vraćaš misli tamo. Ona to nije htjela.
Ana je zvala mjesec dana kasnije. Tiša nego zadnji put. Pitala kako je kućica, je li toplo. Rekla da se otac malo smirio. Da je pričala s njim. Da je ljut, ali drukčije.
– Mama, rekla je Ana na kraju. Ono platno… Bih li mogla… naslikaj mi nešto slično? Ne isto, nego nešto morsko. Da stavim u hodnik.
Marija je nasmiješila.
– Mogu.
– Stvarno?
– Stvarno. Dođeš na proljeće, pa poneseš.
Šutjela je Ana. Na kraju tiho:
– Drago mi je da si tamo. Nisam si dugo mogla to priznati, ali drago mi je.
Marija nije imala odmah odgovor. Pa je samo rekla:
– I meni.
***
Zima je došla tiho, bez ceremonije. Samo jednog jutra snijeg na prozoru i borovima, a more iza drveća nije više sivo nego skoro plavo, tako plavo da joj je izgledalo novo. To je bila boja bez imena, između indiga i čelika, a svjetluca iznutra, kao led.
Marija je naslikala more zimi najbolji rad dotad, to je znala.
Nikola je pogledao i ništa rekao. Samo stajao. Onda izustio:
– Ovo trebaš izložiti.
– Nemoj me zezati.
– Ozbiljan sam. U Zadru je mala galerija, uzima radove domaćih. Poznajem vlasnika.
– Nisam ja domaći umjetnik. Nisam ni umjetnik.
– Marija Vuković, rekao je strpljivo. Za dva mjeseca naslikaš šest platana, dvije više nego dobre, jednu jako dobru. Domaći si ti. Prihvati.
Pristala je. Nije odmah, uz puno borbi, ali pristala.
U galeriju je otišla u siječnju, tri platna upakirana. Vlasnik, nizak stariji Dalmatinac, gledao je dugo. Sve tri je uzeo.
U busu natrag razmišljala je da to vjerojatno nije onakav uspjeh kakav ljudi zamišljaju. Nitko o tome neće pisati ni snimati motivacijske priloge. Jednostavno, žena od pedeset tri godine donijela je tri slike u malu galeriju na Jadranu. Jednostavno.
Ali kad je došla kući i osjetila miris drva i soli, vidjela skice na stolu i kvrgavu barku na prozoru, nešto u njoj je bilo mirno i sigurno. Mirno, baš tako kako treba biti kad znaš da si tu gdje trebaš biti.
***
Veljača je donijela nevere. More je danima drmalo, noću kućica podrhtavala od valova, kao da tuče golemo srce. Marija ih se nije bojala. Navikla je.
Navikla je na puno toga. Na to da ujutro nitko ne doziva s kuhinje. Da dnevni raspored ovisi o njoj. Da kuća šuti pravom, ispunjenom tišinom, ne onom prijašnjom što je bila umor od života.
Na Nikolu se privikla. Dolazio je svaki dan, nekad nakratko, nekad cijelu večer. Pričali su o slikarstvu, moru, knjigama, djetinjstvu. Ispričao joj je o pokojnoj supruzi. Ona njemu o teti Zorki. Ponekad su samo sjedili na verandi, pili čaj i gledali zaljev. I bilo im je jednostavno dobro, bez unatoč i bez ali.
Naslikala mu je portret. Potajno, po sjećanju. Malo neprecizan, blaže crte nego stvarno. Ali pogled baš njegov: miran i pažljiv, s tom blagom ironijom kad govori ozbiljno.
Još mu nije pokazala. Drži ga u fasciklu. Ne stidi se, ali neke stvari treba pustiti da odleže.
Razvod je bio gotov u ožujku. Ana je javila, glasom s trunkom srama.
– Mama, sve je sredio. Stan je njegov. Stvarno nećeš…
– Ne, Ana, dobro je tako. Ja sam dobro.
– Ne žališ?
Marija je gledala van. Večer nad borovima, nebo ružičasto, na moru duga pruga, skoro kao jantar.
– Ne, rekla je. Ne žalim.
Nije lagala.
***
Ožujak je prolazio. Snijeg se topio, zaljev svakog dana plavlji, zrak sve više miriše na proljeće. Galebovi se vraćaju, zamahuju nad morem, njihovi krikovi prodorni i životno radosni.
Marija sjedi na verandi. Na stolu šalica čaja, vruć s limunom. U krilu blok za skice.
S desne strane Nikola se spušta s vlastitim blokom.
– Ovaj, pokaže joj na skicu. Linija ti ide u lijevo dolje, vidiš?
– Vidim. Nisam ni primijetila.
– To ti je zato što si gledala površinu, a ne ravno. Oko bježi gdje je zanimljivije.
– Dobro ili loše?
– Tvoje, nasmiješi se. Netko radi to namjerno. Tebi ide samo.
Uzela je blok. Stvarno je linija bila kosa. Ali bilo je nečega baš njenog što joj je odgovaralo.
Zalazak je bio sve jači. Na moru na horizontu pojavila se ona posebna boja koju je tražila tjednima. Topla, živa, jantarska.
Nikola odloži olovku.
– Marija, kaže. Glas mu je običan, smiren. Je li ti žao? Zbog stana, starog života.
Gledala je zalazak.
More odgovara dubokim šumom, galeb kriči, iz sela zavija pas pa stane.
– Gledaj, kaže ona i kimne horizont. Pogledaj tu liniju sunca. Cijeli život sam tražila baš tu boju.
Nikola gleda more. Dugo šuti, pa ozbiljno kaže:
– Postoji ta boja. Zove se oker svijetli s bijelim ali kod tebe je nutra kap kadmija.
– Kap kadmija, zamišljeno je ponovila.
– Samo mala. Inače nema toplinu.
Kimnula je. U kut bloka zapisala: oker svijetli, bijela, kap kadmija. Pogledala još jednom zalaz, pa zapis, pa se zagonetno osmjehnula.
More se već mračilo. Pruga svjetla se još držala zadnja, uporna, topla. Marija je obujmila šalicu objema rukama, osjetila toplinu i pomislila da će sutra staviti veliko platno. Ono još nije ni početo.
A boju će već naći.
