Između dva ognja
Što ti sad opet nije u redu?! Koliko puta moram ovo ponavljati?! Dosta mi je svega! glas žene odzvanjao je stubištem jedne zagrebačke zgrade, prodirući kroz zatvorena vrata.
U to vrijeme su stubama polako išle blizanke Hana i Ivana. Instinktivno su zastale, kao da su udarile o zid nevidljive napetosti. Pogledale su se kratko; taj tihi pogled bio je dovoljan sve su si rekle bez riječi. Odluka je bila jasna: sad je najbolje nestati. Ubrzano su se okrenule i nečujno nestale iza ugla, udaljavajući se od ulaza u svoj stan. Povratak kući taj dan nije dolazio u obzir.
Kome se još da provoditi večeri slušajući galamu roditeljske svađe? Ne njima! Obje su samouvjereno krenule prema susjednom ulazu, gdje je živjela njihova baka Milena. U zadnje vrijeme njezin stan postao im je utočište. Nekad bi kod bake spavale samo vikendom, no sad su sklonište tražile gotovo svaku večer.
Doma je atmosfera već mjesecima bila neizdrživa. Roditelji kao da su potpuno zaboravili na svijet oko sebe i svakim danom urlali jedno na drugo sve žešće. Najgore je bilo što su sve češće u svađu uvlačili i djecu.
Čas bi majka okrenula prijekorno lice prema Hani i izrekla:
Hajde, reci, je l imam pravo? Mislimo li jednako?
A tata bi, ne dočekavši odgovor, već hrabro tražio potvrdu kod Ivane:
Ma ja sam ovdje u pravu! Reci, podržavaš li me?
Hana i Ivana su šutjele. Nisu željele birati stranu ni biti igračke u tuđem sukobu. Željele su mir, toplinu i tišinu ono što su jedino pronašle kod bake.
To se ponavljalo stalno, kao stara ploča koju nitko nema hrabrosti isključiti. S vremenom su naučile prepoznati znakove nadolazeće bure: tonovi glasa, trzavi pokreti, pogled roditelja sve su to postali jasni signali da je vrijeme za povlačenje. Kakvom je djetetu život pod konstantnom prijetnjom da obični razgovor prelazi u urlik i optužbe?
Nisu znale što je točno dovelo do potpunog raspada obitelji. Njihova obitelj nije bila savršena nisu li se svi ponekad svađali? ali nekoć, čak i kad bi zaiskrilo, roditelji bi nakon pola sata razmišljanja stali, pomirili se i ponovno sjeli zajedno popiti kavu, dogovoriti šetnju po Savskom nasipu ili delati plan za izlet na Sljeme.
Ali otprilike prije dvije godine sve se promijenilo. Kao da je netko podmuklo zamijenio stare roditelje novima ovima kojima su povodi za svađu bile tanjuri u sudoperu, razbacane tenisice, pogrešno obješena jakna, zaboravljena žličica u umivaoniku sitnice su postajale optužbe, optužbe su postajale povici. I sve se pretvaralo u višeminutne tirade o poštovanju, nepažnji, redu
Jedne večeri Hana je sjedila u bakinoj kuhinji, mliječnu kavu miješajući bezvoljno žličicom. Šutjela je dugo, promatrajući kako se mlijeko i kava kovitlaju, a onda je šaptom, s gorkim prizvukom, upitala:
Baka, kako je to moguće? Sve se promijenilo nakon onog zajedničkog ljetovanja. Što se dogodilo?
Milena je na tren zastala, nježno dlanom prešla po Haninoj ruci. Znala je nešto, nagađala u sebi, ali nije željela unučad opterećivati.
Djeco, odrasli sami moraju posložiti svoje živote pričala je staloženim glasom. Nekad treba vremena da shvatiš što je dobro učiniti.
Hana je klimnula, ali iz pogleda joj je zračio skepticizam. Čula je previše laži da bi vjerovala u olako umirivanje. Ali nije inzistirala. Ionako dok je dijete, nitko joj ništa važno neće povjeriti.
Ne izdržavamo više te galame! očajnički je dodala Ivana. Ni knjigu ne mogu otvoriti, ni lektiru pročitati! Kad smo zadnji put svi bili za stolom? Ako im je toliko teško zajedno, neka se radije rastanu! Barem će nam svima biti lakše!
Riječi su joj same pobjegle, a u njima je bila iskrenost nebrojenih dana i noći. Govorila je i u Hanino ime znala je da i sestra osjeća isto. Tišinu doma odavno su zamijenili trzaji, siktanja, vika. Mjesta za povjerenje i nježnost jednostavno nije više bilo
Ivana zbunjeno je baka tiho izustila, odložila pletenje i suzdržano odmahivala glavom. A jesi li ikad razmislila što bi bilo da se razvedu? Morali bismo vas razdvojiti. Bi li podnijela da ne živite zajedno?
Mi ćemo živjeti kod tebe! presjekla je Hana, s molbom u očima zagledana u baku. Ionako više vremena provodimo ovdje nego doma. Znaš da to želimo Slažeš se, zar ne?
Milena je ostala nijema. Jasno je osjećala koliko su djevojčice izmučene, koliko su se pogubile u vječnoj napetosti. Kod nje bi barem imale mir, mogle bi učiti, čitati, znati da ih nitko neće preskakati ni optuživati. Milena ih je obožavala i bila spremna svoj dom pretvoriti u njihovu sigurnu oazu.
Ali, što je s njihovim roditeljima? Kako im objasniti da djeca više ne žele živjeti kući? Hoće li na to pristati? I kako će to dugoročno utjecati na njihov odnos? Može li na kraju sve završiti potpunim prekidom između roditelja i djece?
Hajde da ne donosimo prebrze odluke duboko je uzdahnula baka. Vi znate da ste mi ovdje uvijek dobrodošle. Ali hajdemo pokušati prvo svi zajedno razgovarati s mamom i tatom. Možda postoji rješenje koje će nas sve učiniti sretnima.
Ne brini, mi ćemo pričati s njima odvažna je Hana, nasmiješivši se; osjećala je da je baka već skoro na njihovoj strani. Samo nas nemoj vratiti tamo, molimo te. Jer nastave li ovako, jednog dana ozbiljno si mogu naškoditi! Jučer sam ulovila tatu kako se zamahuje na mamu Nije ju udario, ali bilo je blizu.
Hana je na trenutak zašutjela, vraćajući u sjećanje taj prizor. Ušla je u kuhinju po vodu i zatekla oca s podignutom rukom; majka se povukla, a tatina ruka se spustila ali sekunda se razdužila na cijelu vječnost.
Bako, pristani! uskočila je i Ivana, stisnuvši bakin dlan kao da se boji da će ona sad popustiti i odustati. Svime ćemo ti pomagati u kući. Samo nas nemoj vraćati tamo. Oni više ni ne primjećuju da postojimo! Jučer sam mami rekla da imam roditeljski. Pogodi što je rekla? Idi tati! Onda sam išla k tati. A on? Reci mami! I naravno, satima su zatim vikali jedno na drugo. A ja sam samo stajala i slušala.
Ja sam molila da mi potpišu suglasnost za izlet u muzej dodala je Hana s pogledom prikovanim za rukav džempera. Jedina sam u razredu koja ne ide, jer nitko od njih nije potpisao papir. Umjesto toga, opet su se posvađali: mama prebacuje da je to tatin posao, tata kaže da je škola mamin teren
Baka Milena gledala je u djevojčice i vidjela umor koji ne pristaje djeci. Onaj teški, što se nakuplja mjesecima, kad svaki dan nalikuje prethodnom, kad nema tople riječi ni podrške, samo bezvoljnost i napetost.
I uvijek isto slegla je ramenima Ivana, glas joj je sugerirao da je to rekla već stotinu puta. Svaki naš pokušaj pretvara se u novu svađu. Zadnji put smo došle kući u jedanaest navečer misliš da su nas pitali gdje smo? Ma kakvi! Odmah su nas poslali spavati, da bi poslije satima jedan drugog krivili za loš odgoj.
Ponovno su obje duboko udahnule. Sve češće su u sebi zaključivale da je razvod jedini izlaz. Ali sama pomisao na razdvajanje bila je preteška što ako ih podijele, pa izgube zagrljaje, razgovore, zajedničke doručke?
Navečer su šaptale o mogućnostima, lako šaleći kako bi, umjesto čekanja, mogle jednostavno pobjeći! No kad je Ivana ozbiljno predložila: Odselimo kod bake, obje su osjetile kao da je to prava, jedina mogućnost. Hana je šapnula: Ona nas neće izgrditi, ni vikati. Ni ne moramo više slušati dnevnu galamu Ivana je potvrdila: Baka je dobra, ima mjesta, uvijek joj je drago kad dođemo.
U glavama su slagale slike nove svakodnevice: mirni doručci, tišina za učenje, večeri uz kolače i bakinu toplu dekicu. Ni galame, ni samoće, ni stalnog skrivanja. Prvi put u dugo vremena, nada je zasjala u njima. Neka roditelji rješavaju svoje, mi ćemo kod bake napokon pronaći mir, razmišljale su tiho.
***************************
Mama, tata, s vama moramo ozbiljno razgovarati rekle su blizanke, stojeći pred roditeljima. Odabrale su večer kad su oba roditelja bila kod kuće i zajedničkim snagama stupile u dnevnu sobu. Hana je Ivanu grčevito držala za ruku da odagna strah. Ali prvo obećajte da ćete nas saslušati do kraja.
Krešimir je s iznenađenjem odmakao mobitel, a Irena, koja je slagala veš, naglo se ispravila. Na lice joj je prešla mješavina nevjerice i ljutnje.
Ovo ti je tvoj odgoj! frknula je, prekriživši ruke. Djeca nas sad već postavljaju na svoje mjesto! Kao da smo mi njima dužni polagati račune!
Tko bi govorio! uzvratio je Krešimir, odloživši mobitel. Ja rintam na poslu, trudim se sve osigurati, a ti si stalno doma s njima! Što si ih naučila, kad sad odlučuju što ćemo i kako?
Blizanke su se pogledale; očekivale su ovakav ishod da će sve brzo skliznuti natrag u optužbe. No, odlučile su ostati čvrste.
Dosta! s jedva suzdržanim suzama, viknula je Hana. Iskoraknula je unaprijed, pokušavajući govoriti jasno i smireno, iako joj se ruka tresla. Razmislile smo i dogovorile: vama treba razvod.
Zrak je na trenutak zatro. Irena je ostala s otvorenim ustima, Krešimir se diže s kauča.
E baš lijepa vijest! prijeteći je zvučala Irena. Hana, još si premlada da odlučuješ o životima odraslih. Što još želite? Da prepišemo stan na vas?
Ako se ne razvedete, idemo u Centar za socijalnu skrb dodala je Ivana, stisnuvši sestrinu ruku za hrabrost. Iako joj je srce lupalo, glas joj nije zadrhtao. Onda će, tata, i tvoj posao biti ugrožen. Sam si govorio koliko ti je važan ugled.
A tebe, mama nastavila je Hana, gledajući majku ravno u oči više nitko neće ozbiljno doživljavati u zgradi. Svi znaju da stalno vičete. Ako treba, mi ćemo pričati i detalje.
Oni nam prijete! napokon je uspjela izreći Irena, gledajući zbunjeno čas jedno pa drugo dijete. Naša vlastita djeca, kako mogu to?
Ne prijetimo tiho, mirno je progovorila Ivana. Samo želimo da shvatite: ovako se više ne može živjeti. Dosta nam je! Dosta svađa, prebacivanja, okrivljavanja
Razvedite se, svatko na svoju stranu, a mi ćemo biti kod bake rekla su istovremeno. Nama mir, vama sloboda. Ne želimo biti više između vas dvoje, kao između dva ognja.
Roditelji su zanijemili. Prvi put u godinama nisu znali odgovoriti. Inače bi se već uhvatili oko krivice, derali jedno na drugo, ali sad ništa.
Blizanke, tada trinaestogodišnjakinje, stajale su, rame uz rame, gledajući ih odlučno. Govorile su o stvarima o kojima odrasli nisu htjeli ni razmišljati.
I samima im je razvod prolazio glavom ali nisu mogli zamisliti život bez kćeri. Djevojčice su bile nerazdvojne, potpuna opreka roditeljskim rušenjima. Rastaviti ih kao da im iščupaš srce. Ideju da žive kod bake nikad nisu razmatrali možda jer su previše bili zaokupljeni vlastitim povrijeđenostima. Sad su konačno zastali i zamislili: što ako je to rješenje? Milena voli unuke, ima mjesta u stanu, djeca će biti na sigurnom
Nazvat ću mamu napokon je Krešimir kroz zube promrmljao. Bilo je jasno riječi su mu išle kao kroz živo blato. Ako pristane
Nije dovršio misao jer ga je Irena prekinula, u glasu joj je zatreperila duboka iscrpljenost koju je možda prvi put pustila van:
Onda ćemo napokon prestati mučiti jedno drugo. Zovi. Bit ću sretna više ne gledati tvoje lice svaki dan.
Riječi su visjele u zraku, preteške. Znala je da je pretjerala, ali godina uvreda i nepodnošenja nagnalo ju je da ipak progovori tako.
I ja ću biti sretan, Krešimir je odmahnuo, pokrivši bol gorčinom satire.
Iza njegovog tona nije bilo više bijesa samo ogorčena ironija na ono što je od njihova zajedništva ostalo. Tek je tiho posegao za mobitelom i ukucao broj. Dok su zvukovi zvonjenja punili tišinu, oboje su gledali kroz prozor, izbjegavajući se pogledati. Znali su možda su već prešli točku bez povratka.
**************************
U tom trenu obitelj Horvat donijela je sudbonosnu odluku. Sve je počelo dugim razgovorom Krešimira s majkom. Baka je slušala tiho, ponekad bi tek nešto pitala.
Kad je priča završila, na tren je zavladala tišina. Milena je uzdahnula i rekla:
Ako vi zbilja mislite da će to pomoći djevojčicama, ja pristajem. Kod mene će biti sigurne.
Do večeri su roditelji sjeli za kuhinjski stol prvi put bez vikanja, i krenuli rješavati detalje. Korak po korak, dogovorili su razvod. Djevojčice će kod bake, a oni će svaki mjesec davati Mileni novac za njihov uzdržavanje u eurima.
Djeca nisu ostavljena i nitko ih nije odbacio oba roditelja obećala su posjećivati ih vikendima, svatko u svoje vrijeme. Bez natjecanja, bez međusobnih razgovora, bez pokušaja navlačenja djece na svoju stranu.
Ja bih subotom ujutro, ti možeš nedjeljom izustio je umorno Krešimir. Irena je tiho klimnula. Tako je jednostavnije. Najvažnije je da se cure ne osjećaju zapostavljeno.
Njihov je cilj bio jednostavan: što manje komunikacije kako bi izbjegli novu galamu. Dogovorili su se da nikad ne ogovaraju jedno drugo pred djecom, da ih ne vuku s jedne na drugu stranu.
I dalje smo im roditelji rekao je Krešimir. Moramo to i ostati, čak i ako više nismo par.
I kako su godine prolazile, pokazalo se da im je to bio najbolji izbor. Djevojčice su napokon mogle odahnuti i početi živjeti kao prosječne tinejdžerice. Hana se upisala na likovnu radionicu oduvijek je to htjela, ali u svakodnevnom kaosu nije imala kad. Ivana je krenula igrati odbojku i napokon pronašla ekipu u klubu. Vrijeme su ponovno provodile zajedno, šetale su gradom, odlazile u kino, pričale o školi bez straha od novog prepiranja.
Čak i školski uspjeh se popravio. Imale su tiho mjesto za učenje, nitko ih nije ometao ili požurivao. Zadaci su išli lagano, ocjene su se digle, a učitelji su primijetili promjenu: Nekako ste bolje fokusirane, cure. Bravo!
Tako se život lagano vratio u mirnu rutinu ne savršenu, ali predvidljivu. Prestale su skrivati se u sobi, strepiti pred grmljavinom u stanu. Počele su napokon živjeti kako i treba biti, kad si tinejdžer s vlastitim snovima u izazovnim vremenima.
************************
Pet godina kasnije, Horvati su živjeli mirno. Hana i Ivana naviknule su se na svoj novi ritam: škola, treninzi, izlasci, večeri uz baku. Roditelji su još dolazili vikendima, uvijek odvojeno, s poklonima i pažnjom, ali bez starih optužbi. Naučili su komunicirati civilizirano, bez eksplozija bijesa i vikanja.
Prva prava bliskost između bivših supružnika dogodila se na maturalnoj večeri. Obje su kćeri slavile, a roditelji zauzeli su krajnje dijelove sale. Ali s protokom večeri, led je počeo popuštati.
Kad su krenuli plesovi, Krešimir se iznenada prišuljao Ireni:
Hoćeš plesati? Prisjetimo se kako je to nekad bilo.
Ona je zastala, ali mu je onda pružila ruku.
Te su večeri dugo sjedili u krugu škole, promatrajući maturante kako pjevaju oko fontane. Razgovor je krenuo neobavezno, o djeci, kroz šalu o starim vremenima.
Nisu spominjali povrede, već samo ono dobro što ih je nekad vezivalo. Bližanke su ih promatrale sa strane i osjećale mješavinu olakšanja i blage tuge, jer im je bilo teško gledati koliko su tata i mama postali tuđi.
No, nove nevolje brzo su stigle. Idući dan, Krešimir i Irena su pozvale djevojke na kolače. Dok je konobar donosio narudžbu, uhvatili su se za ruke, i uz široki osmijeh tata je objavio:
Cure, razmislili smo i odlučili opet biti zajedno. Shvatili smo da osjećaji nisu nestali, još uvijek se volimo. Želimo postati obitelj opet!
Njegov je glas zvučao ako je iz srca. Irena je sjala, očekujući oduševljenje.
Blizanke su se zgledale, tmurno. Hani su se oči suzile, a Ivana je pod stolom stisnula šake. Opet ispočetka? Pa zar oni ozbiljno misle da je ovo održivo?
Vi se šalite? uspjela je procijediti Hana.
Nimalo spremno je odgovorio otac. Oboje smo se promijenili. Naučili smo slušati jedno drugo. Želimo svojoj obitelji dati drugu šansu.
Djevojke su šutjele. U njima su se prelamali osjećaji: dio je želio vjerovati u bolje, drugi ih je podsjećao na staru bol.
No nisu ih odgovarale, nisu ništa komentirale, i to je povrijedilo roditelje. Irena je tužno upitala:
Zar niste sretne zbog nas?
Djevojke su slegle ramenima. Što im reći? Ne radite to? Sjedilo im je na grlu nisu željele lagati, ni glumiti.
Do kraja susreta razgovor je bio ukočen. Roditelji su pričali o planovima, kćeri su kimale, ali mislima bile daleko. Hana je putem kući šaptala sestri:
Nadam se da znaju što rade.
Ivana je uzdahnula
***************************
Idemo za Zagreb? upitala je Hana, otvarajući laptop da istraži upise na fakultete. Što dalje od ovog ludila. Mogu već zamisliti što će ponovno biti.
Naravno da idemo odlučno je potvrdila Ivana, umorna u glasu, kao odrasla. Protrčala je rukom kroz kratku kosu, pokušavajući otresti teret mjeseci. Preživjet će oni mjesec, dva. Onda opet, po starom: vrata zalupiti, povika, optuživanja Ne želim biti taoc tuđe veze. Više ne želim svako jutro nagađati kojem ćemo danas biti mete.
Pokupila je knjige i prišla prozoru. S prozora se pružao pogled na svijetla Zagreba u sumrak Ivana je gledala daljine, zamišljajući vlastitu budućnost.
Moramo otići ponovila je. Što dalje. Neka rješavaju sami. Nismo im duhovni spasitelji ni psiholozi. Imamo svoje snove za koje se borimo, i neću ih predati roditeljskom iživljavanju.
Kad predajemo papire? upitala je Hana.
Sutra bez oklijevanja je odgovorila sestra. Dok se ne predomislimo.
Bez riječi je potvrdila, nastavljajući skrolati sajtove zagrebačkih sveučilišta. Tjednima je čitala studije, uvjete za studentske domove, mogućnosti programa, sve prednosti i mane.
Najvažnije je učiti u miru, daleko od njihovih bitki prošaptala je. Lakše će nam biti kad odemo.
Točno Ivana je sjela kraj sestre, provukla prstom kroz naslove na ekranu. Kad opet krenu njihovi ratovi, mi ih nećemo ni čuti. I neka pokušaju nazvati, mi na obiteljske savjete više ne idemo. Njihov pokušaj popravka veze je njihova stvar.
*************************
Irena i Krešimir ipak su se ponovno vjenčali. Ovaj put nisu htjeli fešte; nije ih zanimalo trošiti na proslave, nisu željeli publiku osjećali su da to više nije potrebno. Obavili su vjenčanje u matičnom uredu i malu večeru s roditeljima, pokojim prijateljem, kćerima.
Na slikama s tog dana izgledali su istinski sretni: držali su se za ruke, smijali, pogledi im blistali. U kadru su im ruke bile isprepletene, osmjesi nježni, sitni dodiri govorili su puno. Izgledalo je da su sve rane prošlosti zaliječene, kao da je ponovno sve moguće. Cure su, gledajući slike, pomislile možda će ovaj put uspjeti?
No nije. Prvi tjedni braka bili su puni pažnje i obzira hvala ti, reci, treba li što, pustimo sad to. Ali ubrzo su se stare navike vratile. Već nakon mjesec dana, u stanu su se osjetili povišeni tonovi. Prvo sitna zadirkivanja opet nisi pospremio?, zašto nisi javio?, mogla bi pomoći, kad si doma.
A onda galama. Svađe oko rukavica, špeka, preglasne televizije Riječi su bile sve grublje, glasovi sve viši, stanke između svađa sve kraće.
U drugom mjesecu sve je eskaliralo. Jedne subote, svađa tko je trebao kupiti kruh pretvorila se u pravu buru. Krešimir nije izdržao bacio je šalicu kroz kuhinju, šalica se razbila u komadiće. Irena, bijesna, zgrabila je tanjur i trzajem ga slomila na podu. Zvuk keramike odjeknuo je stanom.
Nakon takvih scena obavezno bi pokušali doći do kćeri telefonom. Razgovori su uvijek započinjali istim tonom: već iza svađalačkog daha, slijedila su iznošenja povrede.
Znaš li što je on danas izgovorio? u suzama bi pričala Irena Hani. Ni ne pokušava mi pristupiti!
Slušaj, kćeri, moraš razumjeti, ona ne može drugačije uzrujano je objašnjavao Krešimir Ivani. Trudim se, ali kao da stalno provocira!
No, Hana i Ivana su naučile nježno, ali odlučno odrezati monologe. Više nisu dopuštale da ih uvuče u stare obrasce. Odgovori su im bili jednostavni i mirni.
Mama, sad sam na predavanju, javit ću se poslije rekla bi Hana, iako je još imala dvadeset minuta do kolegija, ali nije htjela upijati novu dozu očaja.
Tata, usred sam zadatka, pričat ćemo u nedjelju govarala je Ivana, ne odvajajući se od računala. Znala je, kad krene, završit će sat vremena kasnije, srčana i iscrpljena.
Poslije i vikend stalno su se odgađali. Sestra i sestra su si priznale da ne osjećaju grižnju savjesti jednostavno su čuvale sebe. Nisu mogle spasiti odrasle od vlastite propasti.
Sad su imale svoj svijet, bogat, smisaon, daleko od roditeljskih drama. Svaka njihova svakodnevica bila je ispunjena izazovima, idejama, planovima, a ne strepnjom pred sljedećom vikanjem iz dnevne.
Hana se bacila na psihologiju. Fascinirala ju je ljudska duša, zašto ljudi rade što rade, kako pomoći onima koji se muče kao ona nekoć. Već na trećoj godini volontirala je u savjetovalištu za mlade. Vodila je radionice emocija, slušala tuđe boli, vraćala nadu. U svima njima prepoznala je odjeke djetinjstva i trudila se da im pomogne onako kako bi voljela da je njoj netko pružio ruku.
Ivana je pronašla svoje mjesto u IT-u. Voljela je programirati, stvarati i rješavati probleme. Sudjelovala je na raznim studentskim natjecanjima, njezin tim osvojio je treće mjesto na županijskom natjecanju iz razvoja aplikacija, što joj je vratilo samopouzdanje. Dobila je posao u maloj IT-firmi, stekla prijatelje i u učenju, i u poslu, procvjetala.
Sestre su planirale budućnost bez da su vječno napeta pod tuđim stropom. Hana je sanjala otvoriti vlastito savjetovalište, pomagati obiteljima u nevolji. Ivana je željela pokrenuti vlastiti start-up. Kombinirale su ideje, zapisivale planove, smijale se satima u nekom kvartovskom kafiću. Osjećale su snagu. Osjećale da su same sebi dovoljno.
A kad su Irena i Krešimir pokušali povući ih nazad, kroz suze i molbe, sestre su ih najmirnije presjekle. Dogovorile su se unaprijed kako će takve pozive zaustaviti.
Dosta je, dragi naši, sad vi rješavajte svoje odlučnim je glasom rekla Hana. Imate svoj život, mi svoj.
Ali vi ste naše kćeri! cvilela je Irena. Morate biti uz nas!
Da ste se ponašali kao odrasli, a ne kao mala djeca, podržale bismo vas odmah je odgovorila Ivana. Sami ste se srušili ponovo u brak. Nemate mira zajedno, pa zašto se mučite? Razvedite se već jednom, idite svatko svojim putem.
Možda su riječi bile grube, možda ali cure su silno željele samo jedno živjeti slobodno.
