Prošle godine mi se javila stara prijateljica, zamolila me da ugostim njezine najbolje prijatelje na tjedan dana u svojoj kući. Odlučili su uživati na obali mora, baš u našem selu. Bilo mi je neugodno odbiti, pa sam pristao, ali sam im odmah pojasnio:
Sezona je u punom jeku, ne mogu im dati sobu besplatno. S druge strane, neugodno mi je naplatiti boravak prijateljima.
Na to mi prijateljica odgovori: Dragi, platit će oni bez problema. Samo ih je strah da ne naiđu na prevarante, znaš one koji uzmu novac unaprijed pa ne puste goste unutra ili ih istjeraju na pola odmora.
Eh, navukao sam se. Da sam znao koliko će me to stajati, nikad ne bih prihvatio.
Osjetio sam nelagodu pa sam im ponudio solidan popust dobili su sobu upola cijene.
Došao je dan! Umjesto najavljene obitelji, stigla je tinejdžerica i dječak od 10 godina, no, što je tu je, ipak su prijatelji. Nisu se baš najbolje snašli u trokrevetnoj sobi.
Susret je bio srdačan. Skuhao sam ukusnu večeru, a nakon večere pokazao znamenitosti našeg mjesta. Poželio sam im lijep provod i otišao na svoje obaveze.
Drugog dana, sin gostiju zalio je radni televizor pištoljem na vodu. Roditelji su bili u sobi, ali to ga nije spriječilo. Ispričali su se i obećali platiti popravak televizora koji je nažalost brzo otkazao (još čeka popravak). Dao sam im drugi televizor iz susjedne sobe: Što će gledati navečer?
Zatim su, uz smijeh, prijatelji uspjeli spaliti kuhalo za vodu tinejdžerica zaboravila uliti vodu.
Nakon toga su krenuli preuređivati sobu (rekli su da je premala), pa su slomili dvije noge jednu od noćnog ormarića, drugu od stola. Oni su se smijali Eh, imate toga dosta! Zalijepit ćemo nogu stola trakom i bit će dobro. Podmetnemo nešto pod ormarić i riješeno.
Vrhunac je bila glasna zabava koja je trajala do dva ujutro, uz viku i bučno pijanstvo. Kad sam oko jedanaest zamolio da stišaju glazbu, dobio sam odgovor: Odmori se, za svoje kune! Istina, stišali su nakon druge opomene.
Nije imalo smisla raspravljati s pijanim gostima pa sam odlučio pričekati do jutra. Sljedećeg dana sam otvoreno rekao paru da takvo ponašanje nije prihvatljivo. Nisu jedini koji su na odmoru i zamolio sam ih da poštuju kućanske uređaje.
Prijatelji su samo odmahivali, nezadovoljni: Platili smo, što više želiš! U srce me pogodilo: Zahvaljujem što ste došli kao prijatelji prijatelja, inače vas ovdje ne bi bilo!
Nakon toga postali su skromniji, više nisu uništavali opremu, ali tu je našoj prijateljskoj vezi došao kraj.
Prestali smo se čuti. Ipak, nisu propustili uzeti darove i suvenire koje sam pripremio za njih i našu zajedničku prijateljicu. Skupa s time nestala su i dva velika kupaonska ručnika te jedan terakotni plaht.
Moram napomenuti da su ti ljudi najbolji prijatelji moje stare prijateljice. Ona i ja smo bili nerazdvojni u srednjoj školi, dok se nije udala i preselila u drugi grad. Govorila je da su to ugodni i pristojni ljudi. Da su zaista takvi, mogli su svako ljeto uživati s nama.
Tako je to ispalo. Prijateljica dugo nije govorila o tome, da bi mi jednom između razgovora rekla: Kažu da sam ih stalno prigovarao i narušavao atmosferu. I sve to, iako su platili puno kuna!
Nažalost, s novcem koji su dali ne mogu kupiti ni novi televizor, kuhalo za vodu, stol, ormarić, plahtu i ručnike. Dodajte tome moje živce i nezadovoljstvo ostalih gostiju. To utječe i na ugled, pa možda dogodine turisti izaberu drugu lokaciju.
Ali stekao sam iskustvo sada znam da je nekad najbolje jednostavno reći ne.
