Pravo na ljubomoru
Telefon je zazvonio u pola osam ujutro, baš kad sam točio kavu u šalice. Prepoznatljiv zvuk dopirao je iz spavaće sobe i nešto mi se stisnulo u grudima, onako kako to obično biva kad unaprijed znaš da će se dogoditi nešto neugodno.
Damir je izašao u kuhinju već s mobitelom na uhu. Imao je na sebi majicu i kućne hlače, kosa mu je bila još raščupana, tako domać, tako moj, da sam na čas osjetio nježnost prema njemu. Samo na čas.
Da, slušam. Što je sad? Opet?
Bacio mi je pogled i pomaknuo ga u stranu, pomalo kriv, kao da se srami. Tiho sam spustio šalicu na stol i počeo mazati kruh maslacem, iako sam već izgubio apetit.
Dobro, doći ću. Za dva sata, ne prije. Ma dobro.
Spustio je mobitel i sjeo za stol. Uzeo je šalicu. Srknuo kavu. Tišina između nas bila je tako gusta da sam mogao čuti kako sat otkucava u hodniku.
To je bila Ema, napokon je rekao, kao da ne znam.
Čuo sam.
Pukla joj je cijev. Vodoinstalater može doći tek navečer, a ona tvrdi da voda curi dolje kod susjeda.
Damire, spustio sam nož na stol. Smireno, bez ikakvog trzaja. Danas je subota. Trebali smo na plac, pa poslije kod Krunoslavke na rođendan.
Stići ću sve. Odem, zavrnem ventil, nije to ništa.
Prošli put si rekao isto. Ostao si kod nje četiri sata jer te još zamolila da joj objesiš policu. I onda smo zakasnili na vlak.
Šutio je, a ta tišina značila je puno više od bilo koje riječi. On je već odlučio. On uvijek sve odluči prije nego krene razgovor.
Ana, sama je. Znaš ti to i sam.
Znam. Znam to već tri godine, Damire.
Eto, tako su uobičajeno počinjala subotnja jutra u obitelji Ivanković. Damir je imao četrdeset osam godina, a ja četrdeset šest. Zajedno smo bili sedam godina, od čega su prve četiri prošle gotovo bez oblačka. Onda se pojavila Ema, Damirova bivša žena, koja se nakon godina izbivanja vratila u Zagreb i sve što je bilo mirno i uhodano počelo se lagano, gotovo neprimjetno raspadati.
Stan nam je bio zaista lijep. Ne zbog skupe garniture ili modernih pločica, nego zbog onog osjećaja kad uđeš negdje i znaš ovdje su ljudi sretni zajedno. Po prozorskim daskama prostirali su se lonci s pelargonijama i krasulama. Po kuhinji je mirisalo na kavu i cimet. Na polici iznad kauča tiskale su se knjige, fotografije, mala drvena konjica koju mi je Damir donio iz Osijeka. Ljubio sam taj dom svim srcem. Uložio sam u njega nešto što se ne može riječima opisati. Sebe.
I zato su svaki Emin poziv, čak i kad su vrata zatvorena, osjećao kao nešto strano.
Damir je otišao prije devet. Ostao sam sam u kuhinji, gledao u oblačno travanjsko nebo i razmišljao o tome kako za obiteljsku sreću treba nešto više od ljubavi. Nešto što još ni sam nisam znao nazvati.
Na plac sam otišao sam. Kupio mladog luka, vezicu peršina, domaće skute. Prodavačica je pričala o vremenu, cijenama, zetu. Kimnuo sam i slušao, misleći kako su tuđe priče uvijek prozirnije nego vlastite. Uvijek se zna tko je kriv, što treba napraviti i kako popraviti. Samo sa svojom pričom to ne ide tako lako.
Na rođendan kod nećakinje ipak smo zajedno otišli. Damir je došao za ručak, pomalo posramljen, žurio je, donio tortu s ružicama od kreme, onu koju sam ga jučer zamolio da kupi. Trudio se, vidio sam to i cijenio, ali trud i razumijevanje nisu isto.
Kod sestre je bilo veselo i bučno. Krunoslavki je bilo osamnaest, došle su joj prijateljice, mlade, glasne cure koje su se smijale nečemu na mobitelima i govorile nekim svojim jezikom, punim riječi koje nisam ni shvatao. Damir je pričao sa šogorom Goranom o autima i nekom novom alatu za garažu. Sve po starom.
Moja sestra Petra sjela je kraj mene s čašom soka.
Nekako si mi tih danas, rekla je.
Umoran sam.
Ili je opet Ema zvala?
Gledao sam u nju. Starija je tri godine od mene, zna cijelu priču i ne skriva što misli o Damiru da mu nedostaje odlučnosti, premda je dobar.
Pukla cijev, rekao sam.
Naravno da je pukla. Njoj uvijek nešto curi, puca, crkne. Samo dok je Damir na raspolaganju.
Petra, molim te.
Molim ja tebe. Tri godine trpiš, objašnjavaš, moliš. I što? Je li se što promijenilo?
Nisam odgovarao. Jer nije. To je bila gola istina.
Te noći, kad je Damir zaspao, ležao sam i gledao strop, a kroz mrak se čulo njegovo ravnomjerno disanje. Volio sam tog čovjeka. Tu nije bilo upitnika. Bio je dobar, pouzdan, brižan, ponekad smiješan, s njim je bilo lijepo. Ali nije znao reći “ne”. Nije znao ili nije htio, nisam nikad shvatio što točno.
Ema se u naš život nije vratila odmah. Prve godine živjela je daleko, a Damir bi je ponekad spomenuo, kao nešto što je odavno prošlo i nije vrijedno previše pažnje. Nisu imali djece, brak se raspao bez vike i svađe. Nisam bio ljubomoran na prošlost. Nisam po naravi bio ljubomoran. Vjerovao sam. I to mi je istodobno bio dar i slabost.
Kad se vratila, počelo je malim stvarima. Poziv za pomoć oko preseljenja. Onda papirologija oko stana. Pa, kao grudva snijega, slavina, auto, majstor kojeg treba dočekati, pa samo da pogleda jednom okom, kad je već u blizini. Damir je svaki put imao drugo opravdanje. Nezgodno mu je odbiti. Ona nema nikoga. To ne traje dugo. Ja sve krivo shvaćam, nema tu nikakve ljubavi, samo ljudska solidarnost.
Pokušao sam razgovarati mirno. Objašnjavati da nije stvar u ljubomori, nego u tome da se osjećam kao da sam u drugom planu, da su naši planovi uvijek manje važni od njezinih potreba. Damir je slušao, klimao, pa uvijek sve opet ispočetka.
Jednom sam pukao i rekao mu jasno:
Damire, meni se čini da ti je njezina molba važnija od moje.
Uvukao se tad u sebe. Rekao je da sam nepravedan. Da nije obavezan ostaviti nekoga u nevolji samo zato što meni ne odgovaraju bivše veze. Naglasio je “bivše”, kao da to sve objašnjava.
Tad mi je u glavi nešto kliknulo.
Ne iz zlobe. Više iz umora i blage odlučnosti. Shvatio sam da riječi ne djeluju. Objašnjenja, molbe, razgovori lome se o zid njegovog istinskog neshvaćanja. On ne osjeća što ja osjećam, jer to nikad nije doživio na svojoj koži. Morao je doživjeti baš to.
U svibnju se u Zagreb vratio Davor Jurišić. Znali smo se iz djetinjstva, odrasli u istoj ulici Vrbik, poslije svatko otišao svojim putem. On je radio jedno vrijeme u Varaždinu, pa Šibeniku, kao inženjer. Razveden, nema djece. Povremeno bismo se čuli oko praznika. Sad je napisao da se vratio, kupio stan na Trešnjevci, pitao da se vidimo, popijemo kavu, sjetimo se starog javora.
Rekao sam: naravno, vidimo se.
Sjeli smo u kafić, pričali dva sata. Davor je bio simpatičan, miran, sa suhim smislom za humor. Pomalo se udebljao, nosi naočale, ali pogled mu je ostao isti, nasmijan isti kakav pamtim. Pričali smo o gradu koji više ne prepoznajem, o školi, o poslu. Ja radim u knjižnici, vodim zavičajnu zbirku, rekao je da je to baš za mene, volim čuvati ono što vrijedi.
Kući sam se vratio dobre volje. Damir je čitao knjigu, pitao kako je bilo. Rekao sam: sjajno, s prijateljem iz djetinjstva, dugo se nismo vidjeli. Kimnuo je i vratio se knjizi.
Tjedan kasnije nazvao sam Davora.
Daj, trebam malu uslugu rekao sam mu. Nije ništa čudno.
Reci.
Bi li mogao doći u nedjelju? Balkonska vrata zapinju, Damir stalno odgađa popravak, a ti si inženjer, riješit ćeš to za pet minuta.
Djelomična istina. Vrata stvarno zapinju. Ali istina je bila drugdje.
Davor je stigao u podne, donio kutiju s alatom i bocu domaćeg soka. Upoznao sam ga s Damirom. Rukovali su se. Pogledali su zajedno vrata, a onda smo sjeli u kuhinju, skuhao sam kavu, pričali smo.
Nije se dogodilo ništa posebno. Davor je pričao o poslu, gradilištu, šalio se na vlastiti račun. Bio je običan čovjek.
Ali gledao sam Damirovo lice: od početne uljudnosti, preko nelagode, do kratkih, rezerviranih odgovora. Kad je Davor otišao, Damir dugo nije govorio ništa.
Dobar tip, rekao je na kraju, s prizvukom.
Je, stvarno je, rekao sam. Odrasli smo zajedno, rekao sam ti.
Jesi.
Pauza.
Često se viđate?
Za sad ne, ali sad živi u blizini, pa možda i češće.
Damir je uzeo novine i pravio se da čita. Ja sam pospremao, misleći: sve ide upravo kako sam očekivao.
Tjedan kasnije Davor je zvao sam pitao treba li još štogod s balkonom. Rekao sam da je sve uredu, ali sam ga pozvao na kavu, bez povoda. Razgovor je bio posve bezazlen. Ali mobitel sam držao tako da Damir može čuti.
Te je večeri Damir bio neuobičajeno povučen. Jeli smo gotovo u tišini. Na kraju je pitao:
Koliko ga dugo znaš?
Davora? Od šeste godine, vjerojatno. Živio je u istom ulazu. Prve dvije godine išli smo u istu školu, onda mu se mama preselila.
I nastavili ste se viđati svih ovih godina?
Povremeno. Rijetko. Zašto?
Damir je šutio.
Onako, samo pitam.
Ali nije bilo samo onako. Vidio sam to po tome kako se vrpolji u krevetu, ne može zaspati, promatra strop. Ležao sam kraj njega i osjećao ne likovanje, više gorko razumijevanje. Eto, tako je to osjećaj. Takvog je okusa taj osjećaj.
Nakon nekoliko dana pozvao sam Davora na čaj opet. Sjedili smo cijelu večer nas trojica. Davor je bio dobar pripovjedač, znao je masu smiješnih anegdota, i Damir se iskreno nasmijao više puta. Ali primijetio sam: povremeno bi Damir zastao, pogledao me dulje nego treba, kao da traži neizrečeno.
Kad je Davor otišao, Damir je rekao:
Znaš, malo mi je nelagodno.
Zbog čega?
Evo, dolazi često. Smijete se stvarima koje ja ne znam. Nije mi baš… ugodno.
Gledao sam ga dugo, iskreno.
Damire, on je moj prijatelj iz djetinjstva. Nema nikog ovdje. Samo mu pomažem, to je normalno, razumi me.
Htjelo mu se nešto reći, ali nije znao kako. Nešto mu se u licu pomaklo. Vidio sam da mu dolazi. Polako, ali ipak dolazi.
Namjerno, rekao je. Nije pitao, ustvrdio.
Što namjerno?
Ana…
Gledali smo se. U kuhinji je bilo tiho; frižider je tihano brujao, izvana je kapala kiša po limenom krovu.
Nisam razumio tvoje osjećaje, napokon je priznao. Tiho, bez ljutnje. Stvarno nisam. Sad polako shvaćam.
Dobro, rekao sam. To je već nešto.
Te večeri nismo nastavili. Otišli smo svatko u svoju sobu, pomalo oprezni, pomalo krivi. Ali nešto se pomaknulo. Osjetio sam to.
Ema je zvala krajem svibnja, u petak. Pomagao sam tada Damiru slagati stvari za vikend išli smo kod moje mame u Liku, u njezinu kuću s jabukama i starom sjenicom na kojoj je najljepše sjediti navečer. To nam je tradicija tamo smo gotovo svako ljeto, ja to obožavam. Mama, sada već sedamdesetdvoipetogodišnjakinja, dočeka nas sa štrudlom i vijestima iz vrta.
Telefon je zvonio dok je Damir iz podruma nosio gumene čizme. Stao je u hodniku, pogledao ekran, ja sam po njegovoj oklijevanju znao sve.
Ema, rekao je dok se javljao. Tiho, ali sam sve čuo. Da, što je? Ma ne, odlazimo. Idemo kod punice na selo. Što? Kada? Ne, to mi ne odgovara…
Nastavio sam slagati stvari. Položio vestu, knjigu, kabanicu za kišu. Ruke su mi mirno radile, bio sam gotovo ponosan na to.
Čekaj, rekao je u mobitel i otišao u spavaću.
Čuo sam ga kako tiho priča, ne i riječi. Potom tišina. Vratio se.
Nisam podigao pogled s torbe.
Traži da sutra ujutro dođem, rekao je. Neki je sukob sa susjedima oko parkinga, treba netko da popriča s upraviteljem.
Razumijem, rekao sam.
Mislio sam otići rano ujutro, dok još spavaš, pa onda idemo kod tvoje mame…
Damire. Napokon sam ga pogledao. Idemo kod moje mame. Skupa. Ujutro.
Gledao me.
Znam da traži, nastavio sam. Ali i ja tebe nešto tražim. Molim te da nas izabereš. Ne zato što sam ljubomoran ili što mi nije žao Eme, nego zato što to tako ne može. Jer si moj muž, jer idemo kod moje mame i to je važno.
Dugo je šutio. Onda je uzeo mobitel.
Ema, neću doći. Ne, ne privremeno, nego uopće. Nisam tvoj, nisam ja taj koji će riješavati tvoje probleme sa susjedima. Odrasla si žena. Prijavi službeno upravi, to je njihov posao. Ja… ne, Ema. Ne. Dobro.
Spustio je mobitel na komodu. Stajao. Onda uzeo gumene čizme i odnio ih do torbe.
Gledao sam mu u leđa i osjećao nešto miješano: olakšanje, umor, nježnost, i još nešto tugu, jer da bi se to dogodilo, trebalo je tri godine i mala gruba igra s Davorom. Nisam bio siguran ni da sam ponosan na taj način.
Na selo smo krenuli rano. Prvo smo šutjeli u autu, onda Damir uključio radio, pa ugasio. S vanjske strane promicala su svibanjska polja, jasna i zelena, s maslačcima na rubovima drumova.
Imam ti nešto reći, najednom je izgovorio, gledajući cestu.
Reci.
Nije mi bilo ugodno s Davorom. Kad bi dolazio. Bio sam višak u vlastitom domu. Kao da ste vi u nekom svom svijetu, a ja vani.
Gledao sam kroz prozor.
Upravo tako, rekao sam tiho.
Shvaćam sad. Ali nije mi drago što si to učinio namjerno.
Meni nije drago što su tri godine riječi bile bez učinka.
Kimnuo je. Iskreno.
U pravu si.
Mama nas je dočekala s mirisom pečenog kruha i svojim glasom iza ograde. Marija, niska i žustra, u kariranom pregaču, već je stajala kod kapije s makazama u ruci i srdačno nam mahala.
Došli ste, hvala Bogu. Napravila sam pite. Damire, smršavio si?
Dobar dan, Marija, rekao je Damir i poljubio je u obraz, preuzeo joj torbu s tržnice koju je gurala da nas dočeka.
Gledao sam ih i pomislio: evo ga, to je to što sam tražio. Ne pobjeda, ne pravda. Samo ovo: mamin pregač, miris peciva, muž kraj mene, dvorište gdje sve cvjeta.
Na verandi smo sjedili dugo. Pili čaj, jeli pite s jabukama i zelje, mama pričala o susjedovoj mački koja je ugazila u peršin, o tome da će višnje biti dobre, o susjedi Nini koja se udala u šezdesetsedmoj i sada “uokolo leti sva sretna”. Damir je slušao, smijao se, popravio mami rasklimanu nogu na vrtnoj stolici. Bilo je lijepo.
Navečer, kad je mama zaspala, sjedili smo na verandi. Nebo nad voćnjakom bilo je plavo-tamno s prvim zvijezdama. Mirisao je jorgovan. Negdje su se čuli tihi glasovi.
Moram ti nešto reći, rekao je Damir.
Reci.
Neću više odlaziti k njoj na svaki poziv. Bio sam uvjeren da samo pomažem čovjeku, da to ništa nije. Ali bilo je. Tebi je bilo.
Nisam odmah odgovorio. Gledao sam zvijezde.
Ne tražim da budeš loš prema njoj, rekao sam. Ona ima život, probleme. Nije mi teško da joj pomogneš oko nečeg stvarno važnog, ali to mora biti naša zajednička odluka. Ne njezin poziv i tvoj nestanak.
Tako je, rekao je jednostavno.
I još nešto. Ne želim da misliš da sam igrao neku zlu igru s tobom. Davor je dobar čovjek. Nisam ga iskorištavao. Rekao sam mu kakva je situacija. Prihvatio. Usput, rekao je da si ti dobar frajer.
Damir je odmahnuo glavom.
Hvala mu.
Trebalo mi je da osjetiš. Riječi nisu prolazile. Ovo očito je.
Šutio je.
Prolazi, rekao je. Ana, želim pitati… Jesi li razmišljao o odlasku?
Pitanje je bilo tiho, kao kod djeteta. Pogledao sam ga.
Jesam, iskren sam bio. Nisam često. Ali jesam. Kad ti netko koga voliš uporno čini ono što te boli, ne vidi ili ne želi, počneš razmišljati: možda ne želi vidjeti.
Vidio sam, rekao je Damir. Samo nisam htio priznati. Kukavičluk, valjda.
Više nespretnost, ispravio sam ga. Tako su te učili. Uvijek pomozi. Nikad ne odbij. Nije to loše samo po sebi. Ali tvoji najbliži su zadnji na listi čekanja.
Uzeo mi je ruku. Bez riječi.
Sjedili smo još dugo. Ladilo je, ogrnuo sam mamin šal. Vrt je mirisao na vlažnu travu, nešto neuhvatljivo, poseban miris ranog ljeta.
Mislio sam o tome da sreća u braku nije zauvijek zatečeno stanje. To je rad. Ponekad tih, ponekad bolan. Nekad treba reći neugodne istine. Nekad učiniti nešto neugodno da se dopre do drugoga. I nije to umanjuje ljubav upravo to je čini stvarnom.
Ujutro je mama pekla palačinke sa sirom. Za stolom veselo: mama o vrtu, Damir obećava popraviti ogradu, a ja i mama dogovaramo kad ćemo na pekmez. Sve obično, ali u tome je vrijednost.
Nakon ručka Damir je otišao do ograde s čekićem i čavlima, a mama odmarala. Sjedeći u vrtu s knjigom, gledao sam jabuke na kojima su se već pojavljivali sitni plodovi, staru sjenicu gdje smo prošle godine pili vino, mamu koja se naginjala na suncu.
Život se nastavlja. Odgovor je već tu.
Kući smo se vratili u nedjelju navečer. U stanu zagušljivo, otvorio sam prozor, Damir raspakirao stvari. Sve isto, a ipak nešto lakše i jasnije.
Nakon nekoliko dana Ema je opet zvala. Bio sam u kuhinji i čuo sve.
Ema, čuo sam te, rekao je Damir. Ako je hitno, nazovi dežurnu službu. Ne, ne dolazim. Nije zato što sam ljut. Imam obitelj. Moje je mjesto vikendom ovdje. Želim ti sve najbolje.
Ušao je u kuhinju, spustio mobitel.
Hoćeš kavu? pitao sam.
Hoću, rekao je.
Nije bilo više riječi. A ta je tišina bila drugačija od one u travanjsko jutro. Bila je to tišina dvoje kojima je lijepo zajedno.
Davor je ponekad svraćao. Jednom ga je Damir sam pozvao na roštilj u lipnju. Pričali su o motorima, starim filmovima koje su obojica voljeli. Mislio sam tada: mogli bi biti prijatelji u drugim okolnostima.
Ljeto nam je prošlo mirno. Išli smo još par puta kod mame. U srpnju je Ema prvi put poslala poruku, nije zvala. Pitala može li Damir dati pravni savjet. Damir je kratko odgovorio, preporučio odvjetnika i dao broj besplatne pravne pomoći. To je bio kraj.
U kolovozu smo prvi put nakon godina otišli sami na more. Tri dana u malom pansionu u Selcu. More toplo i zelenkasto, plaža pješčana, hrana dobra. Navečer bi šetali uz obalu i pričali o svemu i ničemu. O knjigama, poslu, kako bismo možda nabavili psa. O mojoj mami, kojoj treba pomoći s pripremom za zimu. O tome kako Damir razmišlja promijeniti posao. O tome kako za sačuvati nešto ponekad treba biti spreman boriti se, ne s drugima sa sobom.
To i jest ljubav i povjerenje, mislio sam šetajući uz Damira. Ne odsustvo problema, ne oblačnost, nego ovo: ti i ja, uspjeli smo, idemo dalje.
Nisam tu priču nikome osim Petri ispričao. Petra me poslušala, stisla usne, pa rekla:
I dobro je. Vrijeme je bilo.
Je, složio sam se.
Samo, više bez igara. Razgovaraj s njim, bude nešto.
Hoću, rekao sam. Sad slušamo.
To nije bio kraj priče. Ništa ne završava skroz, pogotovo obiteljske priče. Život ide, dođu nove sitne krize, pogreške. Možda opet bude neka Ema. Ili nešto drugo. Uvijek dođe nešto novo.
Ali u rujnu, dok smo sjedili navečer za večerom i Damir pričao nešto smiješno o kolegi, a ja se smijao i mislio kako sutra treba kupiti mlijeko i nazvati mamu, odjednom mi je bilo tako jednostavno dobro i lijepo da sam to zaustavio i zapamtio u sebi. Toplo svjetlo, miris juhe, njegov glas, naš dom.
Zbog toga treba čuvati ono što imaš. Zbog toga treba govoriti, raspravljati se, ljutiti, opraštati, opet pričati.
Nisu ovo savjeti psihologa ni gotovi recepti. Samo jedna životna priča. Ima ih stotinu, u svakoj je neka Ema, neki Davor, neki trenutak izbora. Dobro je kad izabereš ispravno. Još bolje kad izabereš zajedno.
Jedne listopadske večeri sjedio sam uz prozor s čajem. Lišće na drveću bilo je žuto i narančasto, vjetar bi s vremena na vrijeme otkinuo neki list, pa bi letio u krug. Damir je došao kasnije nego inače, umoran, objesio jaknu, oprao ruke i došao u kuhinju.
Kako si? pitao je, sjedajući preko puta.
Dobro sam. Hoćeš ti čaj?
Hoću.
Ustao sam, natočio mu iz čajnika, stavio šalicu pred njega.
Damire, rekao sam.
Što je?
Sretan sam što živimo zajedno. Nema posebnog razloga. Samo sam sretan.
Pogledao me. Nešto mu je omekšalo u licu.
I ja, rekao je. Iako ponekad napravim glupost.
Ponekad, složio sam se smijući. Ali generalno, ne.
