Nisam više žena
– Mario, jesi li danas mjerio tlak? Jesi popio tabletu? povikala je Marija iz kuhinje, brišući ruke o pregaču.
– Bože, Marija, prestani više sa tim tlakom! promrmljao sam, ne dižući pogled s mobitela. Imam sastanak za sat vremena. Gdje mi je ona svijetloplava košulja, pamučna? Jesi je ispeglala?
– Ispeglala sam ti jučer tri košulje, sam si rekao da tu treba dati na kemijsko, ima fleku
– Uvijek ti sve pobrkaš! Ništa ti se ne može prepustiti. Ajde, daj mi bilo koju. I napravi jači čaj, ovaj tvoj s kamilicom mi je već dozlogrdio.
Vidio sam kako se ramena Marije trzaju, ali ništa nije rekla. Otišla je tiho u kuhinju.
Vani je vladao studeni, mokar i siv. Nasuprot našem stanu na devetom katu, kroz prozor sam vidio drugu zgradu s jednakim tamnim prozorima samo se ponegdje nazirala svjetlost. Marija Perković, 56 godina, stajala je pred štednjakom i gledala kako voda kuha u starom čajniku, onom s izbijenom caklinom na kljunu. Mislila je još ove proljeća nabaviti novi, ali nije stigla.
Pripremila mi je onaj jaki crni čaj, kakav pijem, bez kamilice, bez mente. Uzela je tanjur sendviča, što ih je uredila još u šest ujutro kruh s maslacem i sirom, dvije šnite, korice odrezala jer mi želudac više ne podnosi. Narezala je i rajčicu, iako su studene rajčice bezukusne poput kartona, ali tu su zbog vitamina. Donijela mi sve na poslužavniku.
Sjedio sam u fotelji, gledao poruke s posla. Prije tri mjeseca postao sam šef odjela. Dvadeset godina bio sam obični inženjer. Onda je Franjo otišao u mirovinu, ja kao najstariji upao sam na njegovo mjesto. Plaća veća za 180 eura, svoj ured, a čini se i neki drugačiji pogled na život.
– Stavi tu kimnuo sam bez da dignem pogled sa zaslona.
Marija je spuštala poslužavnik. Oklijevala je trenutak.
– Mario, stvarno, popij tu tabletu. Jučer si se žalio na glavu.
– Rekao sam da me jučer bolela glava. Sad ne boli. Daj, pusti me, moram telefonirati.
Izašla je. Stala u hodniku kod vješalice. Na kuki je visio moj kaput, njezina stara jakna i kišobran s iskrivljenim šipkama. Prazno je zurila pred sebe. Onda je uzela krpu i krenula brisati prozorsku dasku, jer nije znala što bi sa sobom.
Tako je bilo već tjednima. Sve otkad sam postao šef i bio na nekom seminaru firme u Zagrebu, odakle sam se vratio drukčiji: ispeglan, s novom frizurom, drukčijeg izraza lica. Ona se prvo veselila, napokon da sam živnuo. Ali onda su počele promjene.
Počeo sam prigovarati na hranu. Prije sam jeo što god napravi i šutio. Sad sam odjednom tvrdio da je juha preslana, polpete suhe, a krumpir-pire hrana kakvu jedu studenti, nije za šefa. Pitao sam joj jednom zna li što kuha, a ona me pogledala kao da sam rekao glupost:
– Marija, vrijeme je da kuhamo nešto bolje. Ribu u pećnici, pravu salatu, a ne tu tvoju francusku jednom godišnje.
Ona je skuhala ribu. I salatu. Jeo sam bez riječi, i tada je još pomislila da je sve u redu. Ali slijedeći dan sam se vratio s posla, mrzovoljan, i rekao da Ivo, kolega sa seminara, ima ženu koja ne radi, potpuno je posvećena kući i izgleda kao dama.
Marija je prešutjela. Mogla je puno odgovoriti. Recimo, da ni ona ne radi već četiri godine računovodstvo joj ukinuli. Da ustaje prije mene, liježe posljednja. Da se brine za moj lijek, stoji u redu u apoteci, vodi me na preglede, nosi moju zimsku gumu kod vulkanizera Ali nije rekla ništa. Tako je navikla.
A prije dva dana bilo je nešto kad šutnja više nije bila moguća.
Vratio sam se oko osam. Ona je upravo skidala s vatre blagu pileću juhu, na drugom temeljcu, jer mi visoki kolesterol. Dva sata je to kuhala. U kuhinji je mirisalo na peršin i mrkvu.
– Gdje si do sad? pitala je iz kuhinje.
– Zadržao se dobacio sam, izuvši cipele nasred hodnika.
– Juha gotova. Sjedni za stol.
Ušao sam, bacio pogled u lonac. Ugrizao sam se za usnu:
– Opet pileća.
– Mario, kolesterol ti je Liječnik je rekao
– Znam ja što mi je. Ali dosta mi je te bolničke hrane doma.
Servirala je juhu. Narezala kruh. Pojeo sam, ustao. Niti tanjur nisam odnio. Otišao sam u svoju sobu. Ona je oprala suđe, obrisala štednjak, pokupila mrvice sa stola. Kasnije je došla reći imam li volje za kompot.
Listao sam po telefonu. Na ekranu mi je bljesnulo nešto ružičasto. Sakrio sam ekran.
– Mario, hoćeš kompota?
Dugo nisam odgovorio. Na kraju sam je pogledao i rekao:
– Ne. Pa, nakon tišine: Marija, pogledaj se.
– Molim?
– Rekao sam, pogledaj se. Kad si zadnji put frizera vidjela? Kosa visi, ogrtač ti ko da si baba sa sela.
U kuhinji je kapa slavina. Susjedima TV brblja.
– Mario rekla je tiho.
– Što, Mario? Istinu govorim. Sad idem na poslovna druženja, na sastanke. Ljudi dolaze žena mora izgledat, a ti Ma kakvo je to stanje.
– Ljudi dolaze? ponovila je. Koji ljudi? Tri mjeseca nikog nisi zvao.
– Zato jer me sram! povisio sam ton, i stid taj pao je u tišinu teško k’o kamen. Od Kovačeve žene mi je gušt pogledat. Gospođa. Moderna. A ti Otišla si u širinu, hodaš u tom ogrtaču, kosa nema boje
– Marijo. Izgovorila je ime puno, nije to često radila. Ti ćeš uskoro šezdeset. Meni će biti pedeset šest. Nismo mladi više.
– Upravo! ustao sam kao da sam izložio ključan argument. Zato trebaš još više pazit na sebe! Ja idem u teretanu, krećem se. A ti po cijele dane sjediš doma, ne možeš ni
– Po cijele dane doma ponovila je mirno, ili bar tako zvučalo. Dobro, Mario. Razumjela sam.
Izlazila je iz sobe. Tiho. Krenula u kuhinju. Skupila kruh, spremila u kutiju, ugasila svjetlo iznad štednjaka. Ti pokreti bili su joj smireni, automatski. Ali nešto se u njoj pomaknulo. Ne slomilo, nego se pomaknulo, kao kad razmičeš namještaj po sobi. Isprva ti neobično, a onda shvatiš ovako je trebalo davno.
Te noći nije spavala. Ležala je na svojoj strani kreveta, gledala u strop. Ja sam zaspao kao i uvijek, brzo i ravnomjerno. Ona je slušala moje disanje i razmišljala.
Kako je zadnjih godina bila poput servisa. Ustaje, kuha, pere, sve za mene, ide u apoteku, vodi kod doktora, sve dane, nema auta prodali smo ga prije tri godine jer moj tlak više ne trpi vožnju pa me vodi taksijem, svojom karticom plaća. Prati moje lijekove: Enap za tlak, Rosuvastatin za kolesterol, a sad još i tablete za zglobove. Sve zapisivala u bilježnicu, išla po nove prije nego stare nestanu. Tako je rekao doktor: ne smije biti prekida s terapijom.
I onda sam joj rekao, ovako, rečenicu koju ne zaboravljaš: da izgleda kao baba sa sela. Da bi bolje bilo da je kao Kovačeva žena.
Marija je u sebi izrekla jednostavno: dosta. Ne odlazim, ne rastajem se, neću ni scenu. Samo, dosta činjenja stvari koje on ne vidi, ne cijeni. Dosta davanja koja se uzima zdravo za gotovo. Neka sada sam.
Ujutro je ustala kao obično. Skuhala sebi čaj onaj kamilica, što mrzim. Sjela za stol s mobitelom. Pronašla frizerski salon u centru, onaj gdje nikad nije išla jer je šišanje 16 eura. Upisala se za srijedu. Pronašla tečaj nordijskog hodanja u parku pokraj zgrade, besplatan, utorkom i četvrtkom ujutro. Zapisala si podsjetnik u telefon.
Kad sam izašao iz sobe, u sedam, na štednjaku je bila samo moja šalica za čaj. Kruh u kutiji. Maslac u frižideru. Sve ću si sam.
– Kaj za doručak? pitao sam gledajući po kuhinji.
– Kruh imaš, maslac imaš, sir je u frižideru rekla je, ne dižući pogled.
Sam sam zakuhao čaj, narezao kruh, pojeo, stojećki kod frižidera. Izašao na posao. Ni riječi.
Gledao sam za njom dok mi je zatvorila vrata i osjetio olakšanje. Zamislite to.
U srijedu je otišla kod frizera. Mlada frizerka s kratkom kosom i šarenim naušnicama zagledala joj je kosu.
– Dugo se niste bojali, gospođo?
– Tri godine priznala je. Nikako, sve mi nešto bilo važnije.
– Dobro je narasla. Radimo blagu prugu, nema oštre granice, i oblik ćemo malo popravit.
Provela je dva i pol sata tamo. Gledala svoju glavu kako mijenja boju. Izašla drukčija. Ne mlađa, ali življa. Podsjetila se na onu neku staru sebe.
Platila je 48 eura. Usput kupila pravi kremu za lice, ne onu iz DM-a za pet, već skuplju 11 eura. Dugo stajala, mislila je li to previše. Onda se sjetila Kovačeve žene, pa kupila.
Navečer sam primijetio. Pogledao kosu. Ništa nisam rekao. Ni nije očekivala.
Sljedeći tjedan je ostao bez tableta za tlak. Prije sam znao da to ona prati: gleda kutiju, kad fali, ide po lijek. Sada je samo stavila praznu kutiju na moj noćni ormarić. Da vidim sam.
Došao sam doma, prošao pokraj kutije, nisam je ni pogledao. Nije me podsjetila.
Drugi dan sam sam shvatio da nemam tablete.
– Marija! Nema više tableta!
– Znam otpovrnula je iz kuhinje.
– Pa što nisi kupila?
– Mario, odrasla si osoba. Sam možeš.
Duga tišina.
– Imam posla.
– I ja imam svojeg.
Nije mi pojasnila kakvih stvari ima. Ali stvarno ih je imala. Po utorkom i četvrtkom nordijsko hodanje u parku, ondje upoznala Ninu i Ružu, žene njenih godina. Nina radi u školi pedagog, glasna je, Ruža je mirna, u mirovini, čuva unuke. Hodale su zajedno, pričale, disale, a to joj je postalo draže nego što je zamišljala.
Tablete sam kupio sam. Donio iz ljekarne kao da sam napravio bogzna što. Samo ih stavio na ormarić. Ni riječi ni ona, ni ja.
Tih dana je nazvala staru prijateljicu, Zlatu, iz bivšeg poslovnog kolektiva.
– Zlata, jesi slobodna u subotu?
– Kaj je?
– Idemo do kina ili barem na kavu?
– Marija, jesi ti dobro? pitala je jer nismo na kavu godinama išle.
– Bolje nego inače rekla je Marija.
Našli su se kraj tramvaja. Zlata ju je pogledala i uzviknula:
– Marija, što si to napravila! Kak ti super stoji kosa!
– Malo promjene nasmiješila se. Frizerka.
– Napokon! Već sam se pitala kad ćeš se sjetiti
– E, sad je taj trenutak.
Otišle su na kavu. Po jedna kava s mlijekom, kriška kolača, sjeli uz prozor. Van je padao prvi pravi snijeg, velike krpice, talile se na pločniku.
– Ajde pričaj rekla je Zlata.
Marija je pričala. O mojem napredovanju, seminaru, novim navikama. O mom nakrivo posoljenom gulašu i Kovačevoj ženi. O pogledaj se i sramota. Pričala tiho, smireno, kao da se radi o tuđoj priči.
Zlata je slušala, polako miješala kavu.
– Što si odlučila?
– Nisam ništa odlučila rekla je Marija. Samo sam prestala raditi ono što nikome ništa ne znači. I ne radim to z inata. Jednostavno ne treba.
– Ne treba ponovila je Zlata. Dobro razmišljaš.
– Ne znam je li dobro ili ne. Drukčije ne mogu.
Zlata je kimnula. Uzele su još po kavu. Otišle predvečer, u snijegu, izgrlile se kod tramvaja.
– Čujemo se rekla je Zlata. Idemo i druge subote?
– Može otpovrnula je Marija.
Vozila se doma tramvajem. Sjetila se da nije bila ovako neobavezno sa Zlaticom zadnjih šest, sedam godina. Uvijek je nešto bilo važnije; Mario, njegove tablete, njegov gulaš.
Doma je sjedio pred TVom. U kuhinji je ostavio prljavu šalicu i tanjur od omleta što ga je sam radio. Marija je ušla, pogledala. Prije bi odmah oprala. Sad je ostavila.
– Gdje si bila? upitao sam, bez pogleda.
– S Zlatom.
– Dugo.
– Da.
Otišla je u kupaonicu, oprala lice. Stavila onu kremu za zrelu kožu prvi put. Gledala se u zrcalu. Nije bilo ništa strašno pedeset šest godina, lice starije ali živo, bore kraj očiju, usnule jamice. Kosa s prugama boje, izgledala je čak dobro. Nije mlada to je bila istina ali to je u redu.
Prosinac nam je donio prave zime. Marija si je kupila tople čizme, prave, kožne, ne one gumene što vuče zadnje tri sezone. Platila je 60 eura i nije joj bilo žao.
Neki novi mir je ulazio u stan. Kuhala je, ali nije više pazila na moje posebne dijete. Sad je radila što se njoj jede: pravi bogat gulaš, krumpir s piletinom, nekad njoke iz vrećice jer zašto ne. Moje dijete polpete više nije radila. Jesi što ima, doktor ti je rekao, čuvaj se sam.
Košulje su se prale skupa s drugom robom, bez posebnog režima. Prije ih je külön prala, peglala, da drže formu. Sad više ne.
Primijetio sam. Ponekad bih sarkastično rekao:
– Opet njoki iz vrećice?
– Da, mirno bi odgovorila.
– A ti bi mogla i kuhati češće?
– Jučer je bila juha. U nedjelju krumpir sa piletinom.
Nisam imao što dalje reći. Nisam mogao reći: Zašto više ne skačeš oko mene? To bi zvučalo smiješno i meni.
Ne smetajući joj, redovno je išla u park utorkom i četvrtkom. S Ninom je ubrzo porazgovarala više Nina joj je preporučila ginekologinju, odgađala je to godinama. Prijavila se. U knjižnici je bio besplatni tečaj akvarela srijedom. Nije zato što je oduvijek htjela slikati, više onako zašto ne? Dva sata kad ne moraš misliti ni na što osim listu, boji i kistu.
U prosincu sam se češće zadržavao na poslu. Prije mi je to za Mariju bilo neugodno, brinula bi se, grijala bi večeru. Sad je jela kad joj odgovara, legla kad poželi. Kad bih došao, bilo je devet, deset navečer. Jednom i pola dvanaest. Nije pitala ništa, ja nisam objašnjavao.
Da imam nekoga, nije odmah shvatila. Nisam pazio s telefonom. Jednom sam, mislim, pozvao: …ma Lenči, u subotu… Lene. Nije nikakva drama napravila.
Čudno, ali nju nije zaboljelo. Očekivala je, i čudilo ju je što nije boljelo. Samo olakšanje: ako odem, to je moja odluka, njezin poraz nije.
Ništa nije rekla. Otišla spavati. Dobro spavala.
To je trajalo tri tjedna. Odlazio sam, vraćao se, odgovarao na pozive iz kupaonice. Marija je u tih tjedana puno razmišljala. Trideset dvije godine skupa, jedno dijete, sin Luka u Osijeku, s obitelji i dvije kćeri. U mladosti sam bio drukčiji veseo, znao nasmijavati, išao s Lukom na pecanje. Kad sam se promijenio, ni sam ne znam. Nije to u jednom trenu, nego polako, kao voda u podrumu.
Razmišljala je i o sebi. Toliko truda u mene uložila, da je zaboravila na sebe. I iznutra, ne samo izvana. Nije znala što ju veseli, koje pjesme voli, kuda bi otputovala da može. Sve je utoplila rutina gulaša i tableta.
Akvarel se pokazao važnim. Sjediš u tihoj sali knjižnice, profesorica Natalija Boras, 52 godine, pokazuje kako vući boju i umiješati žuto sa zelenim. Marija crta jabuku i razmišlja: nije crtala od škole, di je ovo dobro.
Jednom je Natalija nasmiješeno rekla: Imate osjetilo za boju, stvarno. To je bio kompliment koji nisam davao godinama.
U siječnju je izgleda Lenina priča završila. Nije o tome Marija saznala od mene, nego po tome što sam opet dolazio u uobičajeno vrijeme. Povukao se, slabiji glas, kašalj.
Ona je kuhala, jeli smo. Rijetko bi sjela pored mene, kad pijem čaj, i samo rekla:
– Vani je danas hladno.
– Da, minus dvanaest, najavili.
– Da.
Time je završio razgovor.
Kasnije je saznala od zajedničkog prijatelja, Zorana: Mario je nešto kemijao s nekom gospođicom, ali navodno ga je brzo otpustila. Marija je samo klimnula. Što je bilo, pretpostavila je. Djevojka je očekivala ušminkanog šefa, a dobila čovjeka od pedeset i osam koji voli jak čaj i ispeglane košulje. Izdržala je koliko je mogla.
Marija ga nije žalila. Osjećala je samo odsutnost boli. Kao kad te više ništa ne boli samo to.
U veljači mu je zdravlje splasnulo. Tablete su se pile bez sustava. Ili zaboravi, ili promaši. U kutiji red ne postoji. Jednom ga je uhvatila da je popio dvije odjednom jer dan ranije zaboravio. Ništa nije komentirala.
Tlak mu je skakao. Bilo mu je loše, bled, žalio se na zujanje. Jedno jutro:
– Vrtoglavica.
– Odi doktoru.
– Zapiši me?
– Nazovi sam ambulantu. Imaš broj na zdravstvenoj kartici.
Gledao je u nju. Mirno je pila čaj.
– Ja ne znam kako…
– Mario, odrastao si čovjek. Šef si. Snaći ćeš se.
Snašao se. Donio papir s nalazom. Novi lijek.
– Evo bacio je papir na stol.
– U redu.
– Možeš kupiti?
– Idem sutra u trgovinu pa svratit ću u ljekarnu. Daj mi novce.
Bio je zatečen. Prije sam pratila, plaćala. Sad ovako.
Dao novce. Donijela lijek, stavila na stol sa ostalima. Nije slagala raspored uzimanja, nego ga ostavila uz uputu. On je sam.
Ožujak otapanje. Snijeg u bari, s djecom na ulici i štapovima. Marija sve češće ide sama u šetnju, bez štapova, samo za sebe. Kupila novu proljetnu jaknu, bež, s pojasom, nije vrećasta. Gledala se u ogledalu.
Tog mjeseca u posjet došao Luka sa ženom Ivom. Luka, visok muškarac od četrdeset, podsjeća na mene kad sam bio mlad, ali srca mekšeg. Iva mirna, fina, doveli staklenku meda i bombonijeru.
Prvu večer zajedničká večera. Marija spremila pečeni krumpir, francusku, pravi hladetinu po receptu svoje mame. Ja sam šutio. Luka priča o poslu, Iva Mariju ispituje o akvarelu.
– Mama, slikaš?
– Malo učim. S akvarelima.
– Super! Pokazat ćeš?
Donijela crteže. Jabuka, vaza, pogled s prozora. Luka gledao ozbiljno, Iva rekla jako lijepo.
– Mama, stvarno izgledaš mlađe.
– Samo sam bila kod frizera napokon našalila se.
Primijetila je Lukin zabrinut pogled prema meni. Ja jedem hladetinu i šutim. Luka osjeća napetost, ali ne pita, Iva sluša.
Drugi dan, Iva ode u dućan. Luka i Marija sami u kuhinji kad ona radi domaće njoke.
– Mama, je li kod vas sve ok?
– Zašto?
– Pa tata mi nekako umoran. Je li bolestan?
– Ima problema s tlakom. Ide sam doktoru, uzima lijek.
Nijemo je mijesio tijesto.
– Niste se posvadili?
– Ne rekla je. I to je bila istina: nisu se posvađali. Sad žive paralelno.
– Mama, reci ako trebaš išta
– Luka, sve je u redu. Ozbiljno.
I povjerovao je jer joj stvarno u duši bilo dobro.
Otišli kući u nedjelju poslijepodne. Stan ostao tih. Marija pokupila suđe, pospremila. Ja sam sjedio pred televizorom.
Kasno navečer sam došao po vodu pa rekao, gledajući kroz prozor:
– Luka dobro izgleda.
– Da, dobro.
– I djeca im, super su
– Da.
Popio sam, vratio čašu, otišao. A ona je gledala kroz prozor, ni u što posebno.
Travanj je počeo mojim hiper napadom. Nije bilo za hitnu, ali zamračilo mi se. Ujutro, sjednem na pod hodnika. Pozovem je:
– Marija, nije mi dobro.
Izašla je, pogledala me kako sjedim priljubljen uza zid, lice crveno, oznojeno.
– Odi u sobu rekla je.
Pomogla mi ustati, sjesti na krevet. Donijela tlakomjer. 185/110. Zaista loše.
– Uzmi onu tabletu za ovakve situacije. Kapril, u ladici je. Lezi, ne diži se. Mjerimo opet za pola sata.
– A ti?
– Bit ću u kuhinji.
Otišla je, skupljala stvari, gledala kroz prozor kako voda kuha. Sve je čula, kako prevrćem kutiju s tabletama. Pola sata kasnije tlak 160/95. Proći će.
– Lezi danas, ne idi nigdje.
– Imam posao…
– Nazovi, reci da si bolestan. Nigdje danas ne ideš.
Ostao sam doma. Donijela mi čaj, dvopek. Nisam tražio. Nije isto ne želim se brinuti i radije ću gledati da ti je loše.
Ležim, gledam strop.
– Marija, nakon dugo, u zadnje vrijeme sam se baš glupo ponašao, što je istina.
Nije odmah odgovorila. Sjela je na rub kreveta.
– Istina, Mario.
– Znaš, ovo s napredovanjem… udari to čovjeku u glavu. Osjetiš se drugačije, ko da si nešto postigao.
– Jesi. Šef si.
– Da, ali ti si ovdje bila uvijek
– Znam što si htio reći.
Ustala je i pokupila šalicu. Otišla u kuhinju. Nije bila scena pomirenja. Nešto jednostavno rekao je gluposti radio, a ona potvrdila.
Prošao travanj, došao svibanj. I dalje je išla u park i na akvarel. S Ninom otišla u kazalište. Prvi puta nakon deset godina. Plaćene karte, soka od naranče u pauzi, gledala pravi teatar, osjećala se pripadnom.
Imala je 56 godina, i napokon je shvaćala: ovo nije kraj ničega, nego početak nečega sasvim novog.
S nama je bilo po starom, paralelno. Nije više prigovarao na hranu, ni uspoređivao sa ženama drugih. Ponekad tema, ponekad ništa. Navečer zajedno u sobi: on gleda TV, ona čita knjigu po preporuci Nine. Skoro navika, ali s drugačijom kvalitetom, jer više se nije osjećala dužnom.
Jednom me zamolio da preko interneta zakupim lijek u online-ljekarni. Ti to znaš bolje.
– Mario, lako je. Upisuješ, klikneš, izabereš ljekarnu.
– Ti to bolji znaš…
– Znam. Ali možeš i ti naučiti.
Naučio je. Jednom me zvao za pomoć, ali uspio sam.
Ona je shvatila ne treba raditi za drugoga ono što može sam. Mislila je da pomoći znači sve raditi. Onda je shvatila da tako ne pomažeš, nego ga zamijeniš.
Ljeti vrućine. Kupila si novo lagano haljinu, cvjetnu. Pogledala se, izašla na ulicu. Nije bila baba sa sela. Samo žena koja je sebi kupila haljinu.
Parovi u godinama žive razne načine. Neki ratuju, neki su prijatelji, neki hladni. Nas dvoje smo nešto četvrto nisu rat, nije mir, ali nije ni ravnodušnost. Samo suživot. Budućnost ne znam. Zlata je jednom pitala za razvod. Nisam odmah odmahnula. Želim prvo upoznati sebe.
Ljeto je prolazilo. Otišla je Luki u Osijek dva tjedna, sama, prvi put nakon dugo. Ja ostao zbog posla. Spremila torbu, izvezla jastučić za unuku po videu s interneta.
Dva tjedna kod Luke i Ive, s unučadi Stepom (šest) i Mašom (četiri) bili su joj najbolji. Šetnje, kaše, priče za djecu. Ta briga ju je ispunjavala, nije bila iscrpljujuća, nego ugodna.
Luka ju je navečer ispitivao. Odgovarala je što je istina: žive, teško je, ali je u redu. Doista je bio dobar sin.
Vratila se izgorjela, nasmijana. Pitao sam: Evo te doma. Pomogao s torbom. Bio je to mali korak.
Kolovoz je bio vruć. Nabavila mali ventilator, na tržnici kupila lubenicu pojela pola sama, pola meni. Pojeo sam, zahvalio. Prvi put za dugo, rekao hvala na obroku.
U rujnu, kad je zahladilo i topole opustjele, dogodilo se ono na što je bila spremna.
U petak navečer došao sam oko osam. Sivo lice, krećem se teško. Marija sjedi u kuhinji s knjigom.
– Marija, loše mi je.
– Što ti je?
– Tlak, mislim. Glava. Ovdje, pokazao sam prsa, steže.
Prilazila mi je polako.
– Od kada te steže?
– Od ručka nekako. Mislio sam da će proći.
– Jesi li uzeo tabletu?
– U tri sata. Nije puno pomoglo.
– Sjedni.
Sjeo sam za stol. Donijela je tlakomjer. 190/115. Bio sam u lošem stanju.
– Mario, ovo je ozbiljno. Treba ti hitna.
– Ma daj, možda još jedna tableta…
– Ne. Sto devedeset, i bol u prsima. To nije jedna tableta. Treba ti liječnik.
– Nazovi
Tu je zastala. Stajala je s tlakomjerom, gledala me.
Vidjela je moje sivo lice, uplašene oči, ruku na prsima. Vidjela je čovjeka kojem je loše. Osjetila sam žaljenje, pravo ljudsko žaljenje. Bojiš se, bolestan si.
Ali upamtila je još nešto: da me cijele godine gledam kroz nju. Riječi koje se ne mogu izbrisati. Da sam ja prestao nju cijeniti još puno prije nego je ona mene.
Znala je što će, a što neće napraviti.
– Mario rekla je tiho. Imaš mobitel. Broj hitne znaš.
Ja sam zbunjeno pogledao.
– Molim?
– Nazovi hitnu sam. Biraj 194. Reci adresu, reci tlak i bol u prsima. Doći će.
– Marija u glasu je bio strah, naivan.
– Pomogla sam ti: izmjerila tlak, rekla što trebaš. Dalje možeš sam.
– Ali ja…
– Mario položila je tlakomjer na stol. Zvao si sam. Odrastao si, šef si. Znaš.
Otišla je iz kuhinje, kroz hodnik u sobu. Samo pritvorila vrata.
Iz kuhinje kasnije čujem moj glas, tih, nesiguran:
– Halo? Da, hitna adresa
Uspela sam si natočiti čaj. Od onog kamilice. Prošla sam kraj njega do prozora. Sjela, gledala van u mrak. Dvorište pust, svjetlo iznad portuna, mokra cesta, lišće s topole padalo po asfaltu. Na klupi nikoga.
Doktor je došao, čuo sam vrata, korake, žamor. Riječi: tlak, EKG, pratnja u bolnicu moguć. Čuo sam i kako pita:
– Žena doma?
– Je. Ali ne ide sa mnom.
Tišina. Liječnik je samo rekao u redu, spremite se, idemo.
Vrata. Dizalo. Tišina.
Te večeri sam shvatio nešto što posljednjih mjeseci nisam mogao: tko ne cijeni tuđu brigu, jednog se dana mora sam snaći. Živio sam svoje godine uvjeren da će Marija uvijek sve napraviti, reći, riješiti. Kad toga nestane, neočekivano ti ostaneš sam.
Ovo zapisujem večeras, jer znam: život poslije pedesete ne prestaje. Počinje nova, tiha, ali snažna borba za sebe.
