Dnevnik, 24. rujna
Opa! Krenula je! Prava kraljica!
Zašto tako oštro, Ljubice?
Previše je ponosna. Jednom pozdravi, drugi put ni ne pogleda, a zapravo… Ništa posebno, samo skupa roba, a karakter… katastofa.
Ma daj! nasmijala se Maja, odložila šalicu od kave i prstima protrljala sljepoočnice. Dan je tek počinjao, a već sam osjećala pulsirajuću glavobolju. Eto vidiš, zato ju je Bruno Tomislav jučer postavio za šeficu odjela. Prava nula, što bi rekli šefovi.
Maja je zastala kad je vidjela kako se Ljubica smrknula. Nije Ljubici nikad bilo suđeno dobiti to mjesto bila je uvijek osrednja, ali je zato znala zavidjeti kao malo tko. S vremenom sam je naučila izbjegavati jer sam shvatila da može dobro zagorčati život. Prvi i posljednji put sam s njom bila u blizini čim sam počela ovdje raditi. Zapamtila sam lekciju drž se dalje. Već pomalo starija, pokretna i oštra poput lisice, a zločestija od stotine lavova. Zašto je bila takva, nikad nisam otkrila. Baka me davno naučila da budem jako ljubazna, pa sam s Ljubicom uvijek držala svojevrsni neutralitet. Srećom, bili smo u različitim odjelima i rijetko se sretale.
Napravila sam još jedan gutljaj i automatski se stisnula. Hladna kava još je gora ionako ne volim instant. Ali na poslu nema izbora što je, tu je. Jedva sam čekala subotu pa da si skuham dobru kavu što mi je maćeha donijela iz Etiopije. Malo kardamoma, kap limuna, i onda satima sjediti na balkonu, gledati kako se Zagreb budi. Kad sam prije par godina kupovala ovaj svoj mali stan, birala sam ga jako dugo. Usprkos tatinoj pomoći, bilo mi je teško doći do svog kutka, ali kad sam izišla na balkončić neuglednog starog stana u Gajevoj, ostala sam bez riječi. Pogled na grad bio je čudo! Odlučila sam bez razmišljanja i inače rijetko donosim odluke na brzinu.
Oduvijek sam bila oprezna, teško sam sklapala prijateljstva. Zato ni na poslu nisam bila ni s kim prava prijateljica, a kamoli bliska. Jednako sam se smiješila svima, pa i Ljubici.
Ajmo, idemo nešto zaraditi! Neki se ubijaju od posla, a drugi samo skupljaju komplimente! Ljubica je gotovo bacila šalicu na sušilo i izašla iz čajne kuhinje.
Polako sam prala svoju šalicu, prolazila po glavi tekst prezentacije, kad se iza mene začulo:
Dobro jutro!
Okrenula sam se i ugledala Lanu. Upravo nju je Ljubica optuživala zbog nečega što nikome nije bilo jasno.
Promatrajući Lanu, shvatila sam i zašto bi Ljubici smetala. Malo tko može mirno podnijeti toliku ljepotu blizu sebe. Lana je bila zaista prekrasna visoka, vitka, savršeno izbalansiranih crta lica, nije joj trebao puder ni ruž. Nesvjesno sam prišla bliže, proučavajući njezinu kožu. Ima li to žena koja u sedam ujutro izgleda kao model? Začudo, ni trepavice joj nisu bile našminkane. Te neuhvatljive, sivo-plave oči gledale su me otvoreno.
Dobro jutro! napokon sam se pribrala.
Vi ste Marina? Marina Marković? Nisam pogriješila?
Nisam, ali recite samo Marina. Nismo tolika razlika ni u godinama, ni u funkciji.
Hvala. Lana sam.
Stisak ruke mi je bio topao, neočekivano jak. Nije nam bio običaj rukovati se, pogotovo ne tako odlučno. Netko tko ima takvo rukovanje, ima i sasma posebnu snagu karaktera. U čemu? To mi je postalo intrigantno, pa sam upitala:
Imate kakva pitanja za mene?
Da. Ako imate minutu…
Prebacile smo se na posao i dok sam slušala Lanu, hvatala sam se da se polako obaračam u njenu korist. Brz um, smisao za detalje, slično kao kod mene. Sad sam shvatila otkud joj napredak nije to bilo zbog izgleda.
Vi ste tek nedavno kod nas?
Da, samo pola godine.
Čudno da vas nisam primjećivala.
Primijetile ste me, Lana se odjednom nasmiješila i učas se preobrazila iz ozbiljne žene u nježno nasmiješenu djevojku. Ta metamorfoza me iznenadila, ali uzvratila sam osmijeh. Radili smo preko dokumenata. Vaši izvještaji su najbolji. Zahvaljujući njima štedim sate provjera.
Slegnula sam ramenima.
Obični posao.
Ne, to je vrlina. Malo tko to ima. Znam po sebi.
Odlazeći, Lana je odjenula jednostavnu haljinu, savršeno joj je pristajala eto, vidiš, ni ta priča o skupoj odjeći nije točna. Malo sam se razljutila na sebe što sam opet zapela u Ljubičine ogovaračke govorke. Otišla sam natrag u svoj mali ured, kojeg sam dijelila s dvojicom muškaraca oni su me poštivali, ali se držali po strani, i baš mi je tako pasalo.
Od toga dana sam nehotice pratila Lanu. Promatrala sam je kroz staklenu stijenu konferencijske dvorane, kako drži sastanke sa smirenošću, pa čak i kad se Ljubica stalno motala oko nje, ulizujući se i nadajući se prijateljstvu. Ne bi mi to smetalo da nisam počela osjećati neku brigu za Lanu, a prekoračila sam svoju granicu tek kad se kroz ured proširio val šuškanja i pogleda.
Počelo je kad je netko, bez sumnje Ljubica, vidio kako direktor Bruno kupi Lanu u službeni auto ispred zgrade.
Jesam vam rekla?! Nije do pameti nego do drugih stvari! trijumfirala je Ljubica sljedeće jutro, kad se čajna kuhinja pretvorila u brbljaonicu. Radije sam odustala od kave.
Spremajući se vratiti u ured, u hodniku sam se sudarila s Lanom.
Hej!
Hej! djelovala je umorno i zbunjeno. Zašto su svi u kuhinji danas? Htjela sam samo popiti kavu…
Namignuo joj, pa promucao:
Nemoj ići tamo danas. Nema smisla.
Lana je zastala i pogledala me pažljivo, pa lagano kimnula.
Hvala!
Nije postavljala pitanja, samo je mirno otišla natrag u svoj ured. Cijeli dan sam vrtila taj naš kratak razgovor po glavi. Bila je kratka izmjena, ali otkrila mi je više o Lani nego što sam uspjela saznati u mjesecima promatranja. Osim znatiželje, osjećala sam još nešto, neki nemir.
Cijeli sam život imala samo jednu pravu prijateljicu. Kristinu sam upoznala još u osnovnoj i zajedno prošle kroz srednju. Na drugoj godini faksa odselila je s roditeljima u Austriju. Sada, s dvoje djece, rijetko se čujemo, ali kad nađem vremena posjetiti je na tjedan, pričamo satima u njenoj vrtnoj kućici. Njen muž je uvijek znao na vrijeme nestati s klincima kad ja dođem. Nedostajale su mi te naše priče nakon tog kratkog vremena opet sam ostajala sama.
Možda me zato Lana toliko privukla podsjećala me na Kristinu: škrta na riječi, hladnjikava, ali zapravo topla žena.
Ja nisam znala kako da dam Lani do znanja da bih voljela biti njezina prijateljica. Onda je Lana riješila moje muke.
Idemo zajedno na ručak?
Zavukla je glavu u moj ured i nije se začudila kad sam gotovo prevrnula stolicu ustajući. Nasmiješila se, a ja sam spremila torbu i požurila za njom. Sjele smo u restorančić na Cvjetnom.
Čekajući narudžbu, šutjele smo.
Znam da ti je zanimljivo Lana je prva razbila šutnju. Glancala je papirnatu salvete po nekoj svojoj metodi, a meni joj je ruka djelovala kao da pleše na stolu. Proždrljivo sam gledala te duge prste. Brzo sam sakrila ruke pod stol, pa ih opet vratila i inatljivo upitala:
Zašto si me pozvala na ručak, baš sada?
Pratila sam te. I ti si mene, zar ne?
Nisam imala odgovor. Iskrenost me ošamarila; nije bilo šanse da temu prebacim na vrijeme.
Ti si jedina koja nije jutros otišla u kuhinju na, tobože, kavu. Zašto?
Lana je podigla pogled i sad sam prvi put vidjela da su joj oči zapravo sivo-stalne nevjerojatne, poput onih valova što sam ih gledala prošlog ljeta na Visu, usred nevere.
Ne volim ogovaranja. Nisam odvratila pogled.
Da li su i mene ogovarale?
Nisam čula.
Jer nisi htjela?
Da.
Kao da je bila zadovoljna, Lana je složila od salvete ružicu i stavila ruke na stol.
Nisi me razočarala. I to mi je važno.
Nastala je tišina, ali ona ugodna. Onda sam izravno upitala:
Već ti se događale ovakve stvari?
Drugi put mi je ovo. Prvi je bio užas. Sada mi je lakše valjda… I da, zovu me “ponosna”.
Znam, čula sam. Ali oprosti…
Nemaš ti zašto… Ima tu i istine. Moram biti ponosna zaštitni mehanizam. Nekad sam bila otvorenija, voljela pričati o svemu, ali su me izgrizli ogovaranjima. Manje o meni znaju mirnija sam. Neka pričaju kako im paše, bolje to nego da mi kopaju po životu.
Lana, smeta ti?
I da i ne. Nevjerojatno mi je gadno kad se izmišljaju priče, a o životu nemaju pojma. Ali još bi bilo gore da znaju pravu istinu.
Zašto baš toliko štiteš svoj život?
Jer ljudi vole lijepiti etikete.
Koje etikete?
Ljubavnica šefa, spavala za poziciju, praznoglava…
No, nije istina! zamahnula sam vilicom prema konobaru koji je donio juhu. Zašto te onda to dira?
Još sam budala u duši. Mama mi je uvijek govorila da moraš biti dobra sa svima, mila i srdačna. Godinama sam pokušavala svima biti draga dok me nisu “prožvakali”.
Reci mi…
Duga priča.
Nema žurbe.
Znaš, jako mi je teško jesti jutros…
Ma daj, i onako si mršava, pojedi nešto! srknula sam čaj.
Valjda zbog ljutnje. Ja sam zapravo ljuta žena.
Zastala sam.
Na koga si ljuta?
A na sve. Na život, na nepravdu, što sam previše vjerovala ljudima.
Lana, sve ostaje među nama, znaš to…
Naravno, i ja sam puno toga primijetila o tebi. Zato i pričam sada. Reci mi, mora li se Ljubicu čuvati?
Nedvojbeno! sad više nisam dvojila. Nije opasna, ali može stvarati probleme, posebno… zastala sam.
Pogotovo ako imam “vezu” sa šefom? nasmijala se i počela jesti. Nemam. Iako bi mi i palo na pamet; dobar je čovjek.
Zašto ne?
Jer prvo svi vide fasadu, a tek onda ono ispod.
A dolje?
Dolje su komplikacije, obaveze… Imam još uvijek “dodatak uz ugovor”. Tko to želi?
Pokazala mi je fotku na mobitelu.
Moj sin, Petar.
Posvijetlila sam kad sam pogledala u fotografiju ozbiljan dečko, desetak godina. Sličnog osmijeha kao Lana.
Baš lijep mali! Koliko imaš godina?
Rodila sam ga sa 19.
Zašto Petra zoveš “teškim uvjetom”?
Listala je slike, a onda pokazala iduću. Petar u invalidskim kolicima, drži mačka u krilu i smije se.
Sad ti je jasnije?
Kimnula sam. Može li se liječiti?
Ne do kraja. Ali radimo sve što možemo. Petar sada i pokušava hodati, napredak je ogroman! A pametan je kao sat.
Ja bih rekla da si ti jaka natočila sam nam opet čaj.
Nisam, ali moram biti. Da nema tate i Petra, tko zna bih li izdržala.
A mama?
Nije je više, umrla kad je Petar imao godinu dana.
Bio ti je otac ljubazan, podržavao te?
Uvijek. Čovjek vojske, strog kad treba, ali mi je stup. Petar i on su najbolji prijatelji.
Spomenula si da ti nije prvi put da te “napadaju” na poslu?
Prije sam radila u zagrebačkoj firmi za medicinsku opremu. Tamo su me zaposlili na preporuku očevog prijatelja jer tko inače prima mladu, bez iskustva? Nakon godina lutanja na razgovore, uspjela sam tu. Plaća mala, ali posao super. A onda sam napravila najveću grešku Petru je trebala nova kolica. Pravo su nam odobrili, ali čekali bi godinu. Tata je preuredio stan, prilagodio sve. Dobila sam uz pomoć prijatelja odlična kolica i Petar je procvjetao! No pojavile su se priče u firmi… Priče da je moj Petar sin šefovog prijatelja, da sam “prošla preko kreveta”. Najgore od svega to je došlo do njegove žene. Šefova žena mi nije povjerovala, sve je znala, ali ja više nisam mogla raditi ondje. Prijateljska pomoć, a što sam doživjela!
Pa jasno, ne daj se! odgurnula sam tanjurić s kolačem. Nemoj puštati ljude da izmišljaju!
A kako? Svatko ima svoj jezik. Kad mi krenemo objašnjavati, sve bude još gore.
Ajmo na vedrije teme! Lana je natočila čaj. Meni treba auto. Novi si ne mogu kupiti, ali neki dobar polovni… Imaš koga?
Ne treba ti nitko! Moj tata ima radionicu u Sesvetama, i sve može pogledati. Ja sam odrasla među dizalicama i šarafima…
A zašto?
Pogledala me tako iskreno da sam nehotice odgovorila:
Mama me rodila vrlo teško. Preživjela sam, ona nije.
S maćehom kako ide?
Nije išlo. Htjela je svoju djecu. Tata me volio, ali trebalo mu je vremena. Sad ima još dvoje, viđamo se rijetko. Odrasla sam već. Njima je tata više potreban.
Lana ozbiljno kimnula.
Pametno govoriš.
Nije to mudrost, samo pokušavam biti poštena. I mene muči ljubomora, ali kapiram da je tako ispravno. Ajmo sad na tvoje aute, imaš koga na oku?
Dva-tri modela…
Dogovorene subote! Ja vozim, ti biraš.
Lana je tjedan dana kasnije kupila crni VW. Dvije nedjelje poslije čekala sam je na parkingu, a ona se rastajala s direktorom Brunom, rekla mu nešto kratko i krenula k meni. On je iza nje ostao zbunjen, gledajući.
I?
Rekla sam mu da ne možemo biti skupa.
Zbog Petra?
Da.
I?
Što i sve očekivano. Lana se uspravila. Ali, znaš, samo je važno da muškarac barem malo poželi “udvarati”, zar ne?
Da, ali bilo bi bolje da nije samo poželio, nego i ozbiljno pokušao!
Ma Katica, ozbiljna veza to više nije za mene. Moja ozbiljnost već trči uz mene, zove se Petar! Inače me stalno ispituje kad ćeš ga doći vidjeti najbolji mu je partner u online igrama.
Donijela sam mu novu igricu.
Ajme, što si mu kupila, sad mu više ništa neće biti zanimljivo!
Ma, da ga razveselim… I album za crtanje da se ima gdje iskazati. Prekrasno crta igra baš ima grafiku kakvu voli.
Nisam vidjela…
Pokazivao mi, ali tebe se stidi. Sad znaš sve, sad vodi sama!
Dogovoreno! nasmijala se i sjela u auto.
Nakon par dana bila sam kod Lane doma Petar je opet bio ponosan na novi gaming laptop, Lana mi je šalila očima. Na mom šaptom upućenom pitanju Lana je šapnula kroz smijeh:
Ništa još ne znam, Marina, ali imam osjećaj kao da hodam po svili. Strah me, ali i drago.
Ma nema života bez snova! kucnula sam ju.
Godinu dana kasnije, stajala sam uz Petra. Hrabro je stajao kroz cijelu ceremoniju, kolica su bila spremna u pozadini, ali ih nije ni pogledao. Lana, u dugoj bijeloj haljini, izvanredno lijepa.
Dok matičarka nešto govori, Petar se nagnuo.
Smislio sam novu igru.
Vidiš, Bruno je rekao da si ti genij. O čemu je igra?
O moćnoj boginji, ponosnoj i nevjerojatnoj, koja svima pomaže, ma što god bilo.
Zašto ne kažeš da je to igra o tvojoj mami? Vrijeme je da je ovjekovječiš! Lijepo je napravi!
Samo probaj to nekome reći! podigne nos Petar uz osmijeh. Marina, pomoći ćeš mi?
Kao i uvijek! namignula sam, a Lana je nježno počela motati buket, diskretno pogledavajući u našem smjeru.
Sjedim sad za stolom, pišem ovo i sve više shvaćam: ponos nije uvijek oholost. Nekad je to samo oklop za nježnost, zaštita za one koje volimo. Na kraju, nije važno što drugi govore važno je s kim mi dijelimo istinu i tko vjeruje u nas. I, da budem iskren, to je jedini recept za pravo prijateljstvo i sreću.
Vrijeme je da i ja naučim drugačije sanjati.
