Moj suprug je odrastao u skladnoj i punoj ljubavi obitelji. No, kad je njegov otac navršio 57 godina, supruga mu je preminula. Naravno, ta situacija bila je veoma teška za mog svekra. Stoga smo odlučili prodati njegov stan u Zagrebu, podijelili smo novac u kune i primili smo ga da živi s nama, nadajući se da će tako lakše podnijeti bol. Plan je bio izvediv.
Mislio sam da će kod nas ostati oko pola godine, da se oporavi i potom pronađe svoj vlastiti stan, no to se nije dogodilo. Svekar se brzo naviknuo na našu kuću, uživao u svemu. Za režije i kupovinu nije izdvajao ni lipu. Ja sam mu kuhao, prala mu odjeću, čistio sobu on bi samo išao na posao. Život mu je uistinu bio kao godišnji odmor.
Tako je s nama proveo punih jedanaest godina. Nakon toga, počeo nam dijeliti savjete, držati lekcije što i kako trebamo raditi, uvodio svoja pravila, i postalo je naporno. Zajedno smo odlučili kupiti mu manju kuću blizu grada, u Samoboru. Zdrav je, još uvijek vitalan, sasvim sposoban živjeti samostalno.
Kupili smo mu kuću, izjednačili sve što treba da mu bude ugodno. Svekar je ubrzo započeo izmišljati priče o bolovima u srcu i drugim problemima sve samo kako bi ostao s nama. Ali više stvarno nemam snage za to. Želim malo mira, biti s mojom obitelji, konačno se opustiti. Iscrpljen sam. Shvatio sam da granice treba postaviti na vrijeme u protivnom, nitko nije sretan.
