Ljubav na rubu
Lidija se tiho nagnula prema svojoj prijateljici i šapnula:
Jesi čula što pričaju o Silviji?
Trudila se biti što neprimjetnija da profesorica ne primijeti njihov razgovor. Predavanje je tek počelo, a vijest koju je Lidija čula toliko ju je iznenadila da nije mogla izdržati do kraja sata. Nervozno je trgala rukav džempera, a oči su joj se sjajile od uzbuđenja silno je željela podijeliti ono što je saznala.
Josipa, ne dižući pogled iz bilježnice, kratko je odvratila:
Nisam.
Zatim je malko glasnije, još uvijek buljeći u svoje bilješke, rekla:
Što je sad s njom? Je li opet upala kod Marka usred noći, a on konačno pozvao policiju?
Lidija se nasmiješila, ali brzo je osjetila strog pogled profesorice. Žena ju je pogledala ispod naočala na rubu živaca. Lidija joj namignu isprikom, uhvati kemijsku i pretvori se da zapisuje s ploče, iako ništa nije razumjela od nove lekcije.
Ali nije mogla dugo mirno sjediti. Kad je bila sigurna da je profesorica okupirana drugim studentima, ponovo se primakla Josipi. Glas joj je postao još tiši, skoro zavjerenički:
Odvezli su je na psihijatriju. Misliš da znaš zašto
Josipa je uzdahnula, ali u njenom tonu nije bilo ni trunke sprdnje samo umor, kao da joj je takvih priča preko glave. Prodrmala je blago glavom i tiho dodala:
Očekivano.
I to je sve što imaš za reći? prociktala je Lidija, mrzovoljno joj se približavajući. Zar te stvarno nije briga?
Davidović! povikala je tada strogo profesorica s katedre. Gledala je Lidiju oštro, s prijetnjom u glasu. Ti ćeš mi ovu temu objasniti na ispitu! Ne slušaš i smetaš drugima!
Oprostite, potpuno sam skoncentrirana! brzo je Lidija odgovorila, praveći se da piše bilješke revnije nego ikad.
Ali kad je profesorica okrenula leđa, Lidija je ponovno bacila pogled na Josipu. Novi plan odmah joj je sinuo u glavi već je odabrala riječi i stala tražiti kome još može ispričati ovu sočnu priču. Pa zašto se Josipa ništa ne zanima? Zašto je takva uvijek? Lidiju je počinjala obuzimati ljutnja. Pa što, nađe se netko tko će rado slušati!
Zazvonilo je, i bojeći se da će netko drugi početi pričati prije nje, Lidija nestrpljivo započne:
Slušaj sad, ovako je bilo Silvija…
Dosta! prekinula ju je Josipa, oštro zaklopila bilježnicu, ubacila kemijsku u torbu i ustala s očitim nervoznim trzanjem. Zvuk njezinog glasa bio je čvršći nego inače; osjećala se ljutnja koja je u njoj već odavno kipjela. Zapravo me ne zanima što se događa sa Silvijom. Upala je u bolnicu, i? Znaš što ja mislim? Dugo joj je trebalo! Više sam joj puta otvoreno rekla da potraži pomoć sad će je stvarno dobiti.
Lidija je zgađeno frknula, povrijeđena do srži. Na sekundu joj je zastao dah, zatim stegnula usne i odmakla se. Neka bude tako. Ako Josipu ne zanima, zna Lidija nekog koga će zanimati!
Brzo se okrenula i kod prozora spazila Lanu. Lana je uvijek bila prva na tračevima; spremno je krenula prema njoj, već pronalazeći dramatične detalje u priči, računajući da će, ako dovoljno glasno ispriča, još nekoga dozvati u razgovor
A Josipa je, dok se oko nje okupila skupina koja je s užitkom analizirala tuđu nesreću, osjećala duboko žaljenje prema Silviji. Pitala se gdje su joj bili ukućani nisu li stvarno vidjeli što se događa? Zašto su previdjeli da se situacija otela kontroli i nisu na vrijeme pomogli? Ponekad su se čak i šalili na račun njezine opsesije ili sve shvaćali površno. Josipi se steglo oko srca: istinski je suosjećala s djevojkom koja se sama zatvorila u svijet svojih iluzija
*************
Sve je počelo sasvim bezazleno. Na tulumu je Silvija upoznala Marka, mladića koji joj se odmah svidio. Bio je naočit, otvorenog osmijeha, uvijek sklon šali, lako privlačio pažnju. Nije bilo čudno što je bio popularan među studenticama.
No Marko joj je ubrzo pokazao potpuno jasan stav bio je već dugo u ozbiljnoj vezi, praktički zaručen, i ni najmanje nije bio zainteresiran za druge.
Silvijin inat nije dao mira. Umjesto da prihvati situaciju i makne se, pred svima je samouvjereno izjavila: Samo gledajte, Marko će mi kad-tad pasti pod noge! Prijateljice su se smijale njenim riječima, nakon par zafrkancija zaboravile na sve, ali ne i Silvija. Ona je, za razliku od njih, odlučila provesti svoj izazov dokazati sama sebi i drugima da može osvojiti Marka.
U početku je sve bilo igra ponosa. Bilo joj je neobično, gotovo ponižavajuće, da je netko odbio na prvu. Kako to može, mene, koja uvijek plijenim pažnju, ne želi? S vremenom se sve pretvorilo iz inata u pravu zaljubljenost. Prestala je samo tražiti potvrdu vrijednosti, zapravo je zavoljela Marka sve češće ga je tražila pogledom, smišljala kako da ga sretne, odlazila gdje bi ga mogla susresti. Opsesija mu je ubrzo zaposjela skoro cijeli njezin život, potiskujući sve drugo.
Prvo je sve izgledalo simpatično. Silvija je pokušavala osvojiti Markovu pažnju prilično bezazleno ostavljala mu poruke u ormariću, slala keksiće preko zajedničkih prijatelja ili mu se jednostavno smiješila kad bi ga srela na hodniku. Marku je to isprva bilo zabavno i mrvicu laskalo, premda nije uzvraćao osjećaje.
No s vremenom njezino se ponašanje promijenilo. Silvijin interes više nije bio ni približno bezopasan. Počela se raspitivati kada i gdje Marko ima predavanja, pregledavati termine preko studentske grupe. Često ga je dočekivala pred dvoranom, kao usput se pojavljivala kad je znao završiti nastavu. Poruke su također postale opsesivne deset, petnaest dnevno, nerijetko s malim pauzama. Najprije su bile bezazlene: Kako si?, Što ima?, Jesi prošao ispit?; ali ubrzo su se pretvorile u dugačke monologe o mogućim zajedničkim izlascima, filmovima, šetnjama.
Marko, u početku samo pomalo nelagodan, ubrzo je postao ozbiljno zabrinut. To je bila ona jeziva nelagoda od koje te obuzme hladan znoj. Osjećao je ježu kad bi Silviju sreo tamo gdje zapravo nije trebala biti, ili čim bi primio još jednu poruku odmah nakon prošle. Nije je želio povrijediti, ali mu je njezina opsesivnost počela ulijevati strah.
Jedno jutro, izlazeći iz stana, Marko je pronašao ogromnog plišanog medu pred vratima. Pokraj njega kuvertu. Srce mu je preskočilo. Unutra poruka urednog, poznatog rukopisa:
Znam da još nisi svjestan, ali već me voliš. Samo daj sebi vremena. Bit ću uz tebe.
Marko je snažno stisnuo papirić. Nikad nikome ni Silviji ni kome drugom nije otkrio adresu. Okrenuo se, očekujući da će je vidjeti iza ugla ili u prozoru preko puta. Napravilo mu se mučno sad je već bio stvarno preplašen. Pokušavao je smiriti disanje, razmišljajući kako joj reći da tako dalje više ne može, a da je još više ne povrijedi.
Sljedeći put Silvija ga je dočekala pred teretanom. Bila je u uskoj trenirci, s niskim repom i šminkom, kao da nije došla vježbati, već na sastanak života. Oči su joj gorjele nekim nekontroliranim žarom, osmijeh joj je bio ukočen, neprirodan.
Marko je pri izlazu iz teretane odmah spazio. Sa strahom je shvatio da ga opet čeka. Prije nego što je stigao išta reći, Silvija ga veselo zaustavi:
Odlučila sam trenirati! Mislila sam da bismo mogli zajedno! Zamisli, zajednički hobiji, trčanje, možda jednom i na natjecanje…
Bila je prebrza, prepričavala im zajedničku budućnost kao gotovu stvar. Rukama je živahno gestikulirala.
Marko se jedva suzdržavao da ne plane. Potrudio se ostati smiren, iako ga je sve to već iscrpljivalo.
Silvija, treniram s trenerom. Imaš puno slabiju kondiciju, ne bi izdržala moj ritam. Uglavnom, želim trenirati sam.
Ma dobro, čekat ću te! odmahnula je neozbiljno, ali u očima joj je zaiskrilo nešto tvrdo, odlučno, kao da je već sve odlučila za njih. Možemo poslije na kavu, popričati…
Tada je Marko prvi put progovorio tvrdo:
Ne, Silvija. Ni poslije, ni treninzi zajedno. Molim te, pusti me na miru. Stvarno mi je svega dosta!
Ali ona se samo nasmiješila na način koji ga je dodatno uplašio njezin osmijeh odavao je da ne čuje što govori. Glas joj je bio lepršav, pogled zaljubljen:
Još ti nije jasno koliko bi nam bilo lijepo. Ali ja imam strpljenja. Sačekat ću da shvatiš. Stvarno, Marko, vidjet ćeš bit ćemo sjajan par!
Marko se okrenuo i ubrzao korak, jedva se obuzdavajući da ne potrči. Glava mu je bila prepuna pitanja kako joj dokazati da neće nikad biti skupa? Zašto ne shvaća što joj govori? Bilo je jasno situacija nije više bizarna, već prijeti da izmakne kontroli. Treba nešto poduzeti, dok nije prekasno.
Duboko zabrinut, ispričao je sve svojoj djevojci Ani. Duže vremena skupljao je hrabrost i birane riječi, ali na kraju je jednostavno iznio sve: poruke, plišanog medu, pojavljivanje pred teretanom. Ana ga je pažljivo slušala pa odlučno rekla da će popričati sa Silvijom možda ona ne shvaća koliko je to što radi zapravo strašno.
Ana je drugi dan našla Silviju u menzi, sjela joj nasuprot i mirno, ali odlučno zatražila da ostavi Marka na miru ispričala joj za svadbu koja ih uskoro čeka. Silvija se samo nasmijala oštro, gotovo podrugljivo.
Ne razumiješ me izustila je sigurnošću koja je graničila s ludilom. On još ne zna, ali voli mene. Shvatit će vrlo brzo. Ja mu samo pomažem otvoriti oči.
Odatle je situacija postajala svakim danom gora. Silvija nije odustala nego postala još upornija: zvala je Marka noću, slala stotine poruka, u njima su se počele pojavljivati zamaskirane prijetnje Ani. Jednom je Marko našao tragove namjernog petljanja po bravi svog stana.
Bio je prestravljen. Promijenio je broj mobitela, zamolio sve prijatelje i poznanike da joj ni pod kojim uvjetom ne daju kontakt. Ali Silvija je uvijek pronalazila nove načine preko zajedničkih kolega, Facebooka, poznanika poznanika…
Sedam dana nakon promjene broja, Marku stigne poruka: slika njegovog auta ispred zgrade, uz natpis: Uvijek znam gdje si. To znači da sam uvijek blizu. Ruke su mu drhtale, mobitel mu ispadne na stol. Preplavio ga je hladan znoj osjećao se kao lovina.
Te iste večeri, vraćajući se s posla, Marko je izdaleka spazio poznatu siluetu kraj ulaza. Silvija je stajala naslonjena na zid i zurila u prozore njegove sobe. Izgledala je umorno, raščupana, ali s istim bolesnim sjajem u očima.
Kad se Marko približio, naglo mu potrči u susret.
Napokon! njen glas bio je presretan. Čekala sam te tri sata! Ali nije važno, vrijediš ti toga, zar ne?
Marku je srce lupalo kao ludo. Pokušao je proći kraj nje, ali mu je zastavila put.
Slušaj me, ulovila ga za rukav. Uhvatio ga je osjećaj da je nešto u tom dodiru bolesno-posjedničko. Daj, popričajmo otvoreno. Znam, bojiš se svojih osjećaja. Ali ja ću ti pomoći. Vidjet ćeš, bit ćemo sretni! Samo se moraš opustiti.
Pusti me, Marko je rekao promuklo, bez života. Pokušao je zvučati mirno, ali iznutra se tresao. I više mi se nemoj približavati. Ako ne prestaneš, prijavit ću te policiji.
Silvija se povukla kao opečena. U očima joj je nakratko bljesnula slabost, možda sramežljiva bol, ali odmah je nestala, zamijenjena još tvrdoglavijim sjajem. Ispravila se i pogledala ga s praznom sigurnošću.
Ne možeš mi pobjeći, prošaptala je ledenim glasićem. Moj si. Samo još nisi toga svjestan.
Marko je istrgnuo rukav i potrčao u stan. Zaključao je sve brave i lanac, naslonio se na zid i pokušavao doći do daha. Srce mu je udaralo tako snažno da ga je bolelo. Pokušao je smiriti živce, ali mu je kroz misli prolazila samo jedna rečenica: Mora se nešto poduzeti, prije nego završimo na naslovnicama crne kronike.
Napokon je skupio hrabrost i otišao razgovarati s majkom Silvije. Dugo je smišljao riječi, nadao se da će odrasla žena shvatiti koliko je situacija ozbiljna. Dočekao ju je nakon posla u malom salonu za masažu tik do faksa. Kad je ostala sama, Marko joj je prišao i bez okolišanja rekao:
Vaša kćer se ponaša opasno. Proganja me mjesecima zove noću, piše, presreće me gdje stigne, čak prijeti mojoj djevojci. Molim vas, pomozite joj, dok još nije prekasno. Ne znam više što učiniti.
Žena se blago nasmijala, promijenila položaj u stolcu i nonšalantno odmahnula rukom:
Daj ne dramatiziraj! Zaljubila se cura, proći će je. Nisi je dobro razumio, dobra je ona, možda malo temperamentna, ali sve će to s vremenom proći.
Marku se želudac stegnuo od nemoći. Nadao se razumijevanju, a dobio je samo podsmijeh. Pokušao je opet objasniti, ali žena ga je prekinula i okrenula se svojim poslovima.
Izašao je iz salona slomljen. Osjećao se kao duh, odsječen od stvarnosti. Zar su svi slijepi, zar ne vide što se događa sa Silvijom? Šetao je Trgom bana Jelačića izgubljen, pokušavao naći rješenje, ali ništa mu nije padalo na pamet.
Ubrzo nakon toga, kad je Marko uzeo pauzu sa studija kako bi zaštitio sebe i Anu, Silvija ga je počela čekati pred zgradom. Prvo ga je pozivala glasno, zatim sve jače, potom je glas postao hrapav, u njemu histerija. Ponekad je molila, ponekad prijetila, pa opet izjavila ljubav i da je njezin.
Susjedi koji su je promatrali iznenađeno kroz prozore pokušali su je umiriti, ali nije reagirala. Netko od stanara pozvao je policiju.
Odmah su uočili njeno stanje: raščupana, oznojena, ruku koje drhte, pogled izgubljen. Isprva je tvrdila da čeka prijatelja, ali njezin izgled i ponašanje govorili su sami za sebe. Policija je inzistirala na hospitalizaciji. Odvezena je u specijaliziranu ustanovu gdje je mogla dobiti odgovarajuću pomoć.
Marko nije odmah doznao što se dogodilo nazvala ga je Ana i sve ispričala. Osjetio je olakšanje, praćeno žaljenjem prema Silviji. Znao je da nije zla samo više nije mogla biti svoja. Nadao se da će joj konačno pomoći…
*******************
Gdje su tada bili njezina majka, starija sestra, otac, teta? Kako su svi oni ignorirali što se događa tih mjeseci? Kako nitko nije prepoznao da je zaljubljenost ušla u opsesiju i mentalnu bolest? Josipa je ta pitanja vrtjela u glavi, slušajući kako kolegice neprestano prepričavaju Silvijinu priču neke iz znatiželje, neke s podrugljivim osmijehom, druge otvoreno osuđujući.
Nikome nije stvarno bilo stalo do nje, rekla je Josipa, glas joj je bio drhtav. Stajala je uz prozor u hodniku Filozofskog na Sveučilištu u Zagrebu, palcem vrtjela kraj rukava, oči su joj zasuzile pa ih brzo obrisala. Samo ste se znali ismijavati i podbadati! Zašto je nitko nije pitao kako se stvarno osjeća? Da ste bar pokušali razumjeti… Ali ne, lakše vam je bilo navijati: Ma hajde, bori se za ljubav, ne odustaj, pokaži tko si!
Pored nje stajala je Lana, koja inače nije propustila nijednu ogovaračku epizodu, ali sad je samo tiho spustila pogled.
Nisam znala da je to tako ozbiljno, prošaptala je, sramežljivo. Mislila sam, zaljubljena cura, proći će…
Upravo tako! Josipa je ogorčeno nastavila. Svi ste to mislili. I tako je Silvija upadala sve dublje u svoj svijet, sama sebe uvjeravala da je Marko njezina sudbina, da je bez njega ništa. Potrebna joj je bila podrška, a ne ruganje. Trebao joj je netko tko bi rekao: Silvija, ajmo sjesti, popričajmo, što se događa? Umjesto toga, gurali ste je gore i dublje…
Jadna Silvija… Do kuda je ljubav može dovesti? Josipa je stisnula šake. Sjetila se vremena kada je Silvija bila nasmijana, uvijek spremna pomoći, duša društva. A sada… sve je to nestalo. Onda, gotovo neprimjetno za sve, upala je u vlastite iluzije.
Kako im je to promaklo? Zašto su svi bili slijepi i hladni? Još nije kasno, vjerovala je Josipa. Kada se Silvija vrati iz bolnice, pokušat će joj pomoći barem biti uz nju. Jer to je ponekad, ipak, najvažnije…
