Marija ima već šezdeset godina. Vrijeme je da ode u mirovinu, ali još ne žuri s tim. Danas završava svoju smjenu, presvlači se i kreće kući. Vanjska kiša lije kao iz kabla, a ona nema kišobran. Navlači kapuljaču i kreće prema autobusnoj stanici. Iznenada čuje plač maleno dijete, staro tek nekoliko dana, leži samo na klupi.
Uzima zamotuljak u naručje i pokušava umiriti bebu. Odmah se vraća natrag na posao, jer je dijete potpuno mokro od kiše. Poziva pedijatricu da pregleda novorođenče. To je dječak, ima oko dva tjedna. Zdrav je i snažan. Nije mi jasno zašto ga je netko ostavio. Takvom djetetu treba mnogo ljubavi, kaže liječnica.
Marija odlučuje ostati na noćnoj smjeni; ionako zna da od sna neće biti ništa. U tom trenutku dolazi policija i traže od nje izjavu. Marija za to vrijeme ne ispušta dijete iz ruku, pazi ga kao da je njezino.
Dva sata kasnije, policija se vraća u pratnji mladog para. Djevojka plače, a mladić je sav blijed.
Možemo li ga vidjeti? Možda je to naš sin, izusti uplakana djevojka.
Navlače zaštitne kute na sebe i ulaze na odjel za djecu. Čim djevojka prepozna sina, rasplače se još više. Grli ga čvrsto i ne pušta iz naručja. Marija ostaje zbunjena. Tad joj policajac sve objašnjava:
Sara i Robert su se potajno viđali jer njihovi roditelji nisu odobravali vezu. Sarini roditelji još su nekako pristajali na to, ali Robertova majka bila je protiv i nije skrivala svoje nezadovoljstvo. Kada se dječak rodio, mislili su da će se sve ipak smiriti, da će i njegova majka omekšati i obradovati se unuku. No nije bilo tako. Uvjerila se kako je Sara rodila dijete nekome drugome, što naravno nije istina. Iskoristila je priliku kada su Sara i Robert otišli u kino pod izgovorom, i ostavila je unuka pored bolnice.
Tako ide priča. Vrlo je moguće da mali nikada više neće vidjeti svoju baku.
