Putovanje kod narodne travarice
Antonija stiskala je u ruci test za trudnoću, bijelu plastičnu trakicu s jednom okrutno crvenom crtom. Onom istom, kao i svaki put do sada. Jedna, jasna, neumoljiva.
Htjela ga je baciti u smeće sa svom snagom, ali joj je ruka na kraju samo klonula. Ma kakva razlika, mislila je, svejedno. Opet nije trudna.
Njoj i Matku bilo je trideset. U braku su već šest godina, a zadnje četiri pokušaje broje do najsitnijih detalja. Ništa ne uspijeva. Oboje potpuno zdravi, doktori sliježu ramenima: “Previše se time opterećujete, opustite se i dogodit će se samo od sebe.”
Lako je njima pričati, a ona svaki mjesec živi kroz te dvije tjedna od nade do očaja. Umislila bi simptome, ispunjavala tablice, računala datume, trudila se. Onda bi došao trenutak istine i svijet bi opet poprimio sivi, beživotni ton.
Radila je na pošti, u maloj poslovnici u centru Zagreba. Puno žena, toplih i životnih. Pauzu bi provele stisnute oko starog stola u skladištu gdje su mirisi pekarskih peciva i domaće hrane iz kutija preplavili zrak.
Tog dana s njom su bile mlada pripravnica Ivana i Zorica, žena oko šezdesete, poznata po svojim pričama o domaćim lijekovima. Zorica je imala svoje blage “ženske probleme” i liječila ih s nekom vrstom posvećenosti nekad bi pila čajeve od čudnih trava, nekad išla kod narodne travarice na selo.
A da ti znaš u Turopolju, Antonija, tamo je prava moć! žvačući buhtlu rekla je Zorica. Baba Jasna, ima devedeset, ali oči joj blistaju… Kao da te vidi kroz dušu.
Antonija je rastreseno miješala vilicom rižu s komadićem piletine, slušala već poznate priče.
Može li ona stvarno izliječiti što doktori ne mogu? pitala je Ivana, bez puno nade u glasu.
Ma kakvi! odmahnula je Zorica. Ona je našoj Ljiljani iz susjedne ulice vratila nadu. Nije mogla imati djece godinama, išla po svim ambulantama, sve bezuspješno. Otišla kod Jasminke, za pola godine već trudna! Ili onom malom od moje sestrične pupak uredila, bez ijedne tablete. Samo šapće, maže nekom travom… Alkoholizam liječi, crnu magiju skida… Ma čudo, kažem ti!
Antonija bi to obično prokomentirala smiješkom, ali danas, nakon još jednog testa, nešto joj je zaigralo u prsima. Negdje iz dubine pojavila se tiha, uporna misao: “A što ako… Što imam za izgubiti kad ni liječnici ne pomažu?”
Kako mogu do nje? iznenadila je samu sebe pitanjem.
Zorica se odmah trgnula i počela objašnjavati: autobus za Veliku Goricu, pa presjedanje, pa tri-četiri kilometra pješke kroz selo do Jasnine kuće. “Nema ti telefon, njezine službenice još nisu izumili mobitel… Odeš, čekaš, uvijek bude gužva.”
Ostatak dana hodala je kroz poštu kao u snu. Misao o Jasni iz Turopolja uhvatila ju je kao sidro.
***
Matko se vratio kući kasno, već se mračilo. Antonija je čula škljocanje brave i njegove teške korake u hodniku. Umoran, ali zgodan visok, sportskog stasa, smirenog izraza lica. Radio je kao inženjer u firmi na Trešnjevci, stalno je brojio rokove i planirao projekte.
Obožavala ga je još od faksa od one studentske knjižnice kad joj je kao ozbiljan strojarski student pomogao dohvatiti knjigu s gornje police. Poslije su šetali po kiši, ljubili se ispred njezina doma u studenjaku, smijali se pokušavajući zajedno kuhati na dijeljenoj kuhinji. On joj je bio sigurnost, stijena. Sanjali su o djeci, o dječaku s njegovim očima i djevojčici s njezinim kovrčama. Mislili su zaljubiti se, vjenčati, imati djecu, sve ide po planu.
Ali plan se preokrenuo.
Zašto si tako kasno? upitala ga je, podgrijavajući varivo.
Projekti kasne. Krizno razdoblje, promrsio je, trljajući most nosa. Ti si dobro?
Sjela je nasuprot njemu, gledala ga dok jede. Srce joj je lupalo.
Matko, vjeruješ li ti u čuda?
Podigao je pogled upitno.
O kakvim čudima pričaš? Da će gazda podijelit božićnicu? Ne vjerujem. Vjera je iracionalna stvar.
Ma ne baš… Mislim, ima ljudi s nekim sposobnostima. Travari, narodne žene koje pomažu gdje medicina ne može.
Matko je odložio vilicu.
Nisi ti, valjda, sad pročitala neku novu čudotvornu dijetu?
Nije to baš tako. Kolegica s posla mi je pričala za neku travaricu Jasnu u Turopolju, koja je mnogima pomogla. Liječi neplodnost.
Matko se nasmijao.
Ti si stvarno ozbiljna? Ti, profesorica jezika, vjeruješ u narodne travarice? Pa ženo draga, u 21. stoljeću? To je čisti folklor! Reci da se šališ.
Ali ljudi kažu da djeluje!
Ljudi svašta kažu. Da ti crna mačka donosi nesreću, da petkom ne režeš nokte… Nemoj to sebi raditi, Antonija. Nema nama problema, jednostavno još nije vrijeme. Opusti se, prestani brojati dane i zaboravi na te gluposti po selima.
A što ako nije glupost? pitala je, tiho i moleći. Samo da odemo, da probamo. Molim te.
Gledao ju je razočarano, kao stranca.
Vikend mi treba za crteže. Da sam znao da si tako praznovjerna, ne bih te nikad poveo na svoju maturalnu večeru. Stvarno me rastužuješ.
Ustao je, odvrtio tanjur do sudopera. Dosta, Antonija. Bit će svega kad treba, ali ne preko šarlatana.
Otišao je u spavaću sobu i zatvorio vrata. Antonija je sjedila držeći rub stola. U grlu joj je zapekla gorka bol. Njegovo razočaranje, a što je s njezinim suzama svaki mjesec, što je s njezinim očajem?
“Dobro”, odlučila je iznenada hladnim tonom. “Ne želiš me odvesti, idem sama.”
*****
U subotu Matko je odmah ujutro sjeo za kompjutor. Antonija ga je došla pozdraviti.
Danas ću malo do roditelja, mama i tata zovu na roštilj.
Matko klimne glavom, ne dižući pogled sa ekrana.
Pozdravi ih. Samo pazi kad se vraćaš, da ne ideš sama navečer.
Važi, stisnula je kaput, skrivajući drhtave ruke i izašla.
Na autobusnom kolodvoru gurala se gužva kao i uvijek. Došla je do blagajne i zadihana rekla:
Jednu kartu do Turopolja, molim.
Blagajnica, ozbiljna gospođa, pogleda je sumnjičavo.
Nema direktnog, možeš do raskršća kod 102. kilometra, pa onda pješke do sela. Sama ideš?
Sama.
Antonija je kupila kartu. Ruke su joj tresle, osjećala se poput pustolova i naivne djevojke, ali nije mogla natrag. Autobus je bio star, mirišao na dizel. Sjedila je do prozora, stegnute torbe na krilu. Ispred su nje promicala siva predgrađa Zagreba, zatim polja bez boje. Nebo je bilo nisko i olovno.
“Što mi je ovo trebalo? Gdje idem, k nekoj babuši… Matko je u pravu. Čisti cirkus.”
Ali misao o malenoj ruci u svojoj, o smijehu djeteta u stanu, ta je misao bila jača.
Na 102. kilometru vozač, krupan čovjek u iznosanoj jakni, viknu:
Tko ide za Turopolje, van!
Izašla je na blatnjavu cestu. Polja, daleki šumarak, vjetar je režao kroz jaknu. Cesta, ili bolje rečeno kolotraga, pružila se u daljinu. Duboko je udahnula i krenula. Nakon petnaestak minuta kišica, pa krupne pahulje. Gazila je kroz blato i snijeg, ramena bolela od torbe. Četiri kilometra duži su nego što je mislila.
Namočila je cipele, ruke su joj bile ledene u tankim rukavicama. Ali nije stala. Više ni zbog nade, već iz prkosa, zbog sebe same.
Selo Turopolje izgledalo je kao desetak kuća duž jedinog makadamskog puta. Kuću Jasne našla je lako: ispred su stajale dvije poderane Lade i jedan crni SUV. Na verandi su čekale žene, umotane u šalove. Antonija se priključila redu. Prvo je ušla starija gospođa, zatim druga, a ispostavilo se da još jedna čeka u autu s djetetom. Antonija je čekala više od tri sata, dok je snijeg sve jače padao. Zubima je cvokotala kad ju je napokon došao red.
Kuća je bila stara, drvena, ali uredna. U predvorju miris trave i friškog kruha. Za stolom u sobi sjedila je starica. Ništa bajkovito, nego vrlo stara žena, tamne haljine i marame. Ali oči…
Zorica nije lagala. Bile su svijetle, bistre, neobično prodorne. Očima ju je “skinula” od glave do pete.
Dobar dan, dijete promuklo je progovorila Jasna. Smrzla si se načisto. Sjedi, nosim ti čaj.
Iz vrča joj natoči tamni, mirisni čaj s medom. Antonija ga pohlepno otpije.
Hvala.
Što si došla? upitala ju je Jasna gledajući izravno u nju.
Antonija je progutala knedlu.
Ne mogu… ne mogu ostati trudna. Oboje želimo, doktori kažu da smo zdravi. Ali ništa.
Jasna je šutjela, gledala je dugo, pa odmahne glavom.
Nema ti tuf problema, dijete. Možeš ti roditi.
Antonijin glas se slomio.
Zašto onda ne ide?
Nisu ni svi odgovori u nama. Nekad život traži da prije ispraviš nešto važno, nešto veliko.
Što? Kakvu grešku? pitala je zbunjeno Antonija. Razmišljala je, abortus nije imala, roditelje nikad nije povrijedila, Matka voli…
Jasna slegne ramenima.
To sama moraš shvatiti. Kad shvatiš i popraviš, imat ćeš dijete. Ako ne shvatiš, ništa od toga.
Antonija je osjetila knedlu i suze u očima. Sve je besmisleno. Ljudi dolaze i daju novac za ovakve “mudrosti.” Bez gledanja, stavila je nekoliko eura u staru limenu kutiju na stolu.
Hvala, promrmljala je, ustajući.
Samo sad je shvatila da je već mrak. Snijeg udara o prozore.
Kako ću sad… autobus?
Ma koji autobus, dijete? Jasna je bila začuđena. Zadnji je otišao u šest. Da nisi došla autom?
Panično je progutala knedlu.
Nisam razmišljala o tome.
Onda prespavaj tu. Ima mjesta. Ujutro opet do ceste, pa uhvatiš autobus.
Sama pomisao da ostane tu, skupa s vlastitim razočaranjem, činila ju je bolesnom. Zvati Matka? Reći mu da ga je lagala i išla kod “seljanke”? Nema šanse.
U redu, šapnula je. Hvala.
Jasna ju je odvela u malu, bijelu sobu s visokim jastucima, škripavim stari krevetom i šarenim pokrivačem. Sjedila je na rubu kreveta, osjećala se kao da je stigla na kraj svijeta.
Nije mogla izdržati tu noć. Navukla je brzo jaknu i iskrala se iz kuće.
Snijeg je sipio, a selo spavalo. Nije znala što bi. Tada, na kraju ulice, zasvijetlile su farove. Crni terenac joj se polako približavao. U očaju je mahala.
Vozilo se zaustavilo, vozačevo staklo se spustilo.
Je li sve u redu? muški glas upitao je.
Antonija je dotrčala.
Ispričavam se… Idete možda za Zagreb? Propustila sam autobus.
Vozač, čovjek njezinih godina, tamne jakne, proučavao ju je pažljivo.
Ulazite, taman idem u grad.
Unutra je bilo toplo, mirisalo je na kožu i parfem. Skupljena, shvatila je koliko je situacija zapravo neobična. Nikad nije sjedila u stranim autima.
Auto je krenuo.
Vi imate nekog ovdje? pitao je vozač, da razbije tišinu.
Ne, samo… posjet, stidljivo je promucala Antonija.
Ja sam mamu obišao. Ivan mi je ime.
Antonija.
Drago mi je, makar pod ovakvim okolnostima, nasmiješio se Ivan.
Pogledala ga je izravno plave oči, muževno lice, nekako smirujuće.
Hvala što ste stali. Nisam znala što bih.
Nema na čemu. Vidim da ste zalutali, promrzli. Kako ne bih pomogao.
Vozili su u tišini još malo, pa Antonija upita:
Vi često dolazite tu?
Mama mi je ostala sama otkad je tata umro. Ne želi u Zagreb, tu je odrasla.
Tako je najbolje, ozbiljno će Antonija.
Vi imate obitelj, djecu? pitao je.
To ju je pogodilo.
Nemam djece, kratko je odgovorila. Muž imam.
Razumijem, tiho je rekao Ivan i promijenio temu. Ja, nažalost, ni jedno ni drugo. Rastali smo se prije pola godine. Nije htjela djecu, bojala se da je to kraj slobode.
Antonija je gledala van u tamu. Netko sanja dijete, netko ga se boji. Svijet se okrenuo naopačke.
Šteta, iskreno je rekla. Djeca su novi početak, ne kraj.
I ja tako mislim, reče Ivan tiho.
Do Zagreba su pričali o svemu o knjigama, o vremenu, o gradu. U njegovoj blizini osjećala se mirno, sigurno, po prvi put nakon dugo vremena.
Došli su baš pred njezinu zgradu, staru petokatnicu u središtu grada.
Hvala vam puno, rekla je Antonija izlazeći. Spasili ste me.
Nema na čemu. Čuvajte se, Antonija.
Vozilo je otišlo, a ona je pogledala na sat skoro ponoć.
Sad najteži dio. Što reći Matku? Morat će osmisliti dobru priču, da je kod roditelja nije mogla spavati, pa je taksi uzela.
Popela se do četvrtog kata, otključala stan. U hodniku je svjetlo bilo upaljeno.
Stajale su tuđe ženske čizme, elegantne, skupe. Na vješalici preko Matkove jakne krzneni ogrtač. Srce joj je stalo.
Prišla je vratima spavaće, bila su poluotvorena. Tiha šaputanja, smijeh.
Otvorila ih je. Kao da je upala u najbanalniju sapunicu. Matko, raščupan, u boksericama, sjedi na rubu kreveta. Pored njega mlada žena, gola, omotana plahtom. Kraj kreveta na podu njezina crna bluza.
Tri para očiju susreli su se u ledenoj tišini.
Antonija?! preblijedio je Matko. Zar nisi kod roditelja…?
Žena je sramežljivo hitro navukla haljinu.
Da, naravno kod roditelja! glas joj je bio promukao. A ti si iskoristio priliku! Baš zgodno.
Antonija, čekaj, mogu objasniti… Nije ono što misliš… Matko je pokušao uhvatiti je za ruku.
Nije?! njen vlastiti krik ju je prekinuo. Godine bola, osjećaja manje vrijednosti, izbile su iz nje. Prava zamjena, ha? Dok sam se ja mučila po liječnicima, ti si našao društvo!
Ona je… kolegica zamucao je Matko. Jednom je krenulo…
Jednom?! Zgrabila je parfem sa komode i zalijepila ga u zid. Staklo je puklo, miris preplavio sobu. Za to vrijeme žena je umaknula kroz hodnik. Antonija nije ostala ni sekundu dulje u stanu. Izjurila je, niz stepenice na ulicu. Snijeg joj je šibao lice. Trčala je, jecajući, ne gledajući nikamo.
Spotaknula se, skoro pala, kad je začula tiho trubljenje auta. Ispred je stao Ivanov SUV.
Spustio je prozor.
Antonija? Jeste li dobro?
Nije mogla ni progovoriti. Samo je stajala drhteći. Ivan je izašao, priskočio k njoj.
Zaboravili ste rukavice, rekao je držeći ih u ruci. Htio sam ih vratit’. Čekao sam vas. Kad sam vas vidio kako izlazite…
Ona je šutila, slomljena, ali snažno mu se naslonila na rame i zaplakala. Ivan nije ništa pitao, otvorio joj je vrata.
Idemo. Sad nije dobro da budete sami.
Poslušala ga je, nijemo, kao hipnotizirana. Vozio ju je dalje od svega što se srušilo.
*****
Sve je išlo brzo. Antonija je spakirala stvari i otišla roditeljima. Matko je prvih dana dolazio svaki dan, opravdavao se, molio pardon, postajao grozan:
Antonija, to je bila samo greška! Samo jedna! Ti si stalno u svojim brigama, stalno sanjaš to jedno dijete! Nisam dobivao pažnju, a ona… ona je došla sama! Ja te volim!
Gledala ga je, tog lijepog, ali sada stranog muškarca, i osjećala samo gadljivost.
Dosta je, Matko. Ako tako lako možeš izdat’ sve, greška je naš brak. Ja ću podnijeti zahtjev za rastavu.
Nije joj vjerovao, mislio je da ga “kažnjava”. Ali Antonija je bila odlučna.
Dok je rastava trajala, Ivan joj se ponekad javljao, nenapadno: Jeste dobro? Treba nešto? Kasnije ju je pozvao na kavu, na film. Pristala je. S njim je osjećala lakoću. Nije pritiskao, samo je bio tu. Smijao je glupim šalama, dozvoljavao joj da bude opuštena. S vremenom je počela osjećati toplinu u sebi, nadu.
Nisu žurili. Oboje oprezni, s ranama. Ali bilo im je dobro zajedno, puno bolje nego što je ikad bila s Matkom. S Matkom se trudila biti savršena, stalno je nešto očekivala. S Ivanom je napokon mogla samo disati. Nije brojila dane, nije ništa računala.
Rastava je bila teška, ali Antonija je izdržala. Na dan kad je podignula rješenje o razvodu u matičnom uredu, Ivan ju je dočekao ispred.
E sad si slobodna žena, našalio se.
Slobodna, prvi put se iskreno nasmijala.
Poveo ju je na večeru, vino, lagan razgovor, ništa obećanja, samo život.
Par mjeseci kasnije, primijetila je promjene. Prvo je zanemarila, pripisala stresu. Onda je ipak kupila test za trudnoću. Gotovo nesvjesno, na autopilotu. A onda je na testu jasno ugledala dvije, snažne crte.
Sjedila je na rubu kade, gledala ih i plakala od sreće. Odmah je nazvala Ivana. Dojurio je za dvadeset minuta.
Ja sam trudna, rekla mu je čim je otvorila vrata.
Ivan je ostao na pragu, a onda mu je lice procvjetalo od radosti. Zagrlio ju je, jako, kao nikad nitko.
Vidiš? šapnuo joj je. Kažeš ti, “čuda ne postoje”, a ja kažem samo kad sve sjedne na svoje mjesto, sve dođe samo. Bez travarica, bez stresa.
Da, utonula je u njegov zagrljaj.
Sad ćeš ti za mene, ha? Neću te pustiti, a našem djetetu treba tata.
Antonija se kroz suze nasmijala i klimnula.
Te večeri, kad je ležala kraj njega, s rukom na još plošnom, ali već tako dragocjenom trbuhu, sjetila se stare Jasne, njenih riječi: “Prvo moraš ispraviti grešku.”
I sad je znala. Greška nije bila odlazak travarici bila je to očajnička želja da sve popravi s pogrešnim čovjekom. Ponekad se nešto mora srušiti da bi nešto novo moglo niknuti.
Okrenula se Ivanu, koji je već polusanjao, i šapnula mu:
Hvala ti.
On je u snu, činilo joj se, lagano se nasmiješio.
