Spakiraj stvari, sreo sam svoju prvu ljubav, rekao mi je suprug. A sat kasnije, on je sam stajao s torbom
Mario se vratio sa proslave godišnjice mature u nedjelju navečer. Dok sam prao suđe, razmišljao sam o svemu i svačemu.
Bio je neki drugačiji čovjek. Kao da je lebdio, sav ozaren, gotovo rumen kao da je upravo dobio na lutriji ili mu je šef rekao da postaje direktor. Pogledao sam ga ispod oka, brišući ruke o kuhinjsku krpu, pomislio: “Zabavili su se, očito.”
Mario nije rekao ništa. Skinuo je sako, legao u krevet.
Sljedeće jutro sjedio je u kuhinji onako kako sjede ljudi kad odluče nešto presudno. Kao u starim jugoslavenskim filmovima ruke sklopljene na stolu, ozbiljan pogled. Natočio sam mu kavu, otvorio frižider trebalo je riješiti ostatke pohanih šnicli. Tada je progovorio.
Maja Moramo razgovarati.
Eto ga, pomislio sam. To je ona rečenica iza koje se uvijek krije nešto loše.
Jučer sam sreo Ivanu. Sjećaš se, pričao sam ti o njoj. Prva ljubav.
Naravno da sam se sjećao. Ivana bi se pojavila u razgovorima svakih pet-šest godina, uglavnom kad bi Mario malo popio i postao nostalgičan. “Eh, kakvi smo bili… Mladi, ludi.” Ništa posebno.
Razgovarali smo dugo. I Maja, spakiraj stvari.
Okrenuo sam se. Šnicle su ostale na polici.
Molim?
Mi smo odlučili biti zajedno. Ja i Ivana. Znaš?
Gledao sam ga neko vrijeme.
Stan je ionako moj, dodao je Mario, onako kako ljudi kažu “Što ćeš, tako je.” Bolje ti je da si nešto pronađeš.
Vrati sam šnicle u hladnjak, polako i pažljivo da mi magnetić iz Dubrovnika ne sklizne.
Sve si već odlučio? pitao sam.
Da.
Klimnuo sam glavom. Otišao u sobu.
Sjeo sam na rub kreveta i gledao u zid. Na zidu je visio kalendar s mačićima, kupljen još u siječnju na placu na Trešnjevci, kad je trebalo nešto kupiti, a bio je samo 6 eura. Siječanj je iscurio, veljača također, mačići vise i dalje. Onaj žuti s crvenom mašnicom gledao me kao da mu je sve jasno.
Eto ga, pomislio sam.
Dvadeset godina proveo sam s čovjekom koji sada sjedi u kuhinji i čeka da počnem trpati stvari u torbu. Dvadeset godina. To je jedan ozbiljan vijek.
To je onaj prvi podstanarski stan u Dugavama gdje je kapalo iz pipe i noću je susjed Marko dernjao turbo-folk. To je ono kad je Mario propao s firmom i tri mjeseca sjedio siv kao olovo, a ja pravio se kao da ne primjećujem kad navečer pije gemišt na balkonu. To je ona bolnica kad sam ga vozio u tri ujutro zbog slijepog crijeva, doktor tada rekao: “Da ste kasnili sat vremena, bilo bi kasno.” To je maturalna večer mojih učenika, kad sam predavao hrvatski jezik Mario je došao s ružama i zbunjeno stajao na vratima. Sve to je bilo. I sve to, ispostavilo se, ne vrijedi ništa.
Ustao sam. Prošetao sobom. Stao kraj ormara.
Na vrhu ormara, u najdaljem kutu, ležala je mapa s dokumentima.
Mario je još sjedio za stolom. Tipkao po mobitelu, vjerojatno s Ivanom, po osmijehu bih rekao. Osmijeh pomalo sramežljiv, pomalo pobjedonosan onakav kakav imaju ljudi kad misle da je svijet na njihovoj strani.
Sjeo sam. Spustio dokumente na stol.
Pakiraš papire? pitao je Mario, ispod oka.
Ne. Želim ti nešto pokazati.
Otvorio sam mapu.
Majo, nemoj sad, molim te…
Šuti malo.
Našao sam što sam tražio. Gurnuo sam mu ispred nosa.
Bio je to bračni ugovor. Prije petnaest godina kad je Mario pokrenuo prvu firmu, savjetovao mu je odvjetnik da to potpišemo. Mario je tada to odradio usput, skoro da nije ni čitao. “Ma, to je formalnost. Mi smo obitelj.” Ja otišao kod javnoga bilježnika sam, potpisao, donio kopiju doma.
Mario tada rekao “U redu” i spustio papir u neki ladicu. Ja ga kasnije, naravno, spremio u ormar.
Nisam bio strateg. Samo sam bio pedantan čovjek.
Što se tiče te firme građevinski materijal, planovi za svijetlu budućnost živjela je točno četrnaest mjeseci i raspala se kao kula od karata.
Dugovi divovski. Tada sam predložio prvi i zadnji put da prodamo stan i sve odmah riješimo. Mario rekao: ne treba. Rekao: ja ću to srediti. I stvarno je, ali kroz šest godina, a ne tri mjeseca. Pomalo, polagano. Ja sam tih šest godina radio prekovremeno i nisam se žalio.
Mario je uzeo papir. Počeo čitati.
Ja sam natočio sebi hladnu kavu. Popio.
Čekaj… rekao je Mario drugačijim, tihim glasom. Ovdje piše…
Da, rekao sam.
Da je stan tvoj nakon razvoda.
Da.
Ali kako…
Mario je opet pročitao. Spustio papir.
Nisam žurio. Nek nagađa. Prije petnaest godina mogao je pažljivo pročitati, nije. Sad neka čita.
A krediti? pitao je.
Krediti od firme su tvoji. Piše to. Četvrta stavka.
Mario je šutio. Na ekranu mu je treptala poruka vjerojatno Ivana pita kako ide. Nije odgovarao.
Maja, rekao je.
Molim?
Jesi ti to namjerno? Ciijelo vrijeme čuvala ovo?
Malo sam razmislio.
Ne. Jednostavno ne bacam dokumente.
Istina je bila. Sve sam čuvao račune, garancije, upute od vešmašina koje su već pokvarene, potvrde iz ambulante od prije deset godina. Što ću, takav sam.
Mario opet gleda papir. Gleda kroz prozor.
Ustao sam, spremio dokumente, oprao šalicu u sudoperu. Onda se okrenuo.
Mario. Netko od nas zaista treba pronaći drugi dom, rekao sam. U pravu si.
I izašao u sobu.
Mario je sjedio u kuhinji još sigurno dvadesetak minuta.
Možda i trideset. Nisam brojao. U sobi sam radio ono što svaki čovjek radi kad izgubi tlo pod nogama ništa posebno. Složio knjige s poda, preselio cvijet s prozora na policu, prebrisao prašinu. Kad su ruke zauzete, glava manje radi.
Mario se pojavio na vratima.
Maja.
Okrenuo sam se. Držao je ugovor kao da mu u tom papiru leži spas.
Maja, čekaj. Možemo li normalno razgovarati?
Možemo, rekao sam, ravnomjerno, bez tona. Samo: možemo.
Taj ugovor… To je bilo davno. Druga vremena. Nismo tada…
Nismo što?
Mario je zašutio. Valjda nije znao završiti.
Ovjereno kod bilježnika, rekao sam. Sve zakonito. Provjerio sam.
Kada si provjeravao?!
Prije kojih pet godina. Onako, za svaki slučaj.
Mario me gledao kao netko tko shvaća da je potpuno podcijenio situaciju.
Znači, ti si planirao?!
Zastao sam na trenutak.
Ne. Samo sam pedantan, ponovio sam što sam rekao.
To je opet bila istina. Prije pet godina sam zvao bilježnika radi mamine ostavštine, i usput pitao vrijedi li ugovor. “Naravno, ne brinite”, rekao je. Kimnuo sam i zaboravio. Do danas.
Mario se vratio u kuhinju. Čuo sam ga kako hoda, kako otvara i zatvara ladice.
Prišao sam vratima, provirio.
Mario stoji nasred kuhinje i gleda u kut.
Što radiš? pitao sam.
Razmišljam.
O čemu?
Nije odgovorio.
Ušao sam u kuhinju, stavio kuhati vodu.
Mario, rekao sam, mogu li nešto pitati? Jesi li mislio o tome kamo ćeš?
Pogledao me.
Tišina.
Jasno, rekao sam.
Sve mi je bilo jasno. Mario je svoju scenu zamislio drukčije. On izgovara važne riječi, ja plačem, odlazim kod rođakinje. On ostaje u stanu. Ivana dolazi. Sve pod konac.
A da ja imam taj papir to nije računao.
Voda je zakipila. Natočio sam čaj.
Ja ne idem nikamo, rekao sam. Ovaj stan je moj i ovdje živim dalje.
Mario šuti.
A gdje ja…
Ivani, napomenuo sam. Sam si rekao. Vi ste odlučili biti zajedno.
O Ivani tada nisam mislio ni dobro ni loše. Bila je netko iz tuđe priče, iz one koje je Mario smislio uz vino i sjetne mladenačke uspomene. Ja u toj priči jednostavno smetam.
Što ćeš. Dogodi se.
Ona, počeo je Mario, pa stao.
Što?
Još ne zna sigurno. Nismo o tome zapravo razgovarali. Nije spremna baš.
Stavio sam šalicu na stol.
Mario.
Što?
Ti meni ozbiljno govoriš “spakiraj stvari” a nisi još dogovorio s Ivanom gdje ćeš se preseliti?
Šutio je. Po faci sam mu vidio: tako je.
Neki muškarci jako vole donositi sudbonosne odluke. S detaljima im ne ide najbolje.
Ustao sam. Izvukao iz ormara smeđu putnu torbu i stavio na stol.
Evo, rekao sam. Uzmi što trebaš.
Maja…
Mario. Ti si rekao svoje. Ja sam to primio na znanje. Izvoli.
Gledao je torbu. U tom trenu nešto se u njemu slomilo.
Otišao je pakirati stvari.
Ostao sam u kuhinji, slušao otvaranje i zatvaranje ormara i ladica, zveckanje britvice.
Dvadeset godina. A stvari jedva jedna putna torba.
Sat kasnije Mario je izašao u hodnik. S torbom u ruci, s izrazom čovjeka koji nije baš odustao, ali je shvatio da je stvar izmakla kontroli.
Maja, rekao je, Ja ću se javiti.
Dobro, rekao sam.
Moramo ipak papire oko razvoda
Nazovi, dogovorit ćemo.
Stajao je još malo. Kao da čeka nešto, suze, molbe, dramu oko svađe, nešto što bi vratilo staro stanje. Nije bilo ničega.
Mario je otvorio vrata i izašao.
Tri tjedna kasnije, saznao sam od Ljubice, bivše kolegice koja zna sve o svemu, da s Ivanom nije išlo.
Ivana živi kod sestre. Garsonijera, sestra s mužem, dvoje male djece uvjeti ni blizu bajni. Mario tamo nije išao. Uzeo je sobu negdje kod Maksimira, kod starije gospođe koja ne dopušta pušenje i traži najavu za bilo kakve goste.
Kad je Ivana čula gdje i kako Mario živi te da stana više nema (niti će ga imati), brzo se ohladila. Izgleda da muškarac s jednom torbom i tuđim dugovima nije bio baš kao iz snova. Prva ljubav ionako najbolje izgleda izdaleka. Izbliza je to nešto sasvim drugo.
Slušao sam Ljubicu, natočio joj čaj.
Kako si ti? pitala je, onim glasom kojim ljudi nude rame.
Dobro sam, rekao sam.
I bila je to istina. U ove tri tjedna upisao sam tečaj masaže godinama sam htio, uvijek odgađao. Zvao sam prijatelja Darija, nismo se vidjeli tri godine: otišli na kavu, pričali satima. Kupio sam mjesečnu kartu za bazen. Sitnice. Ali, kad bolje razmislim, od toga je život.
Ponekad navečer, kad bi u stanu bio mir, sjetio bih se Marija. Bez gorčine. Samo tako, iz navike. Uhvatim se u misli: dobro je što je on prvi otvorio ta vrata. Ja bih možda još godinama životario ovako.
Na zidu i dalje visi kalendar s mačićima. Siječanj, veljača, pa taj žuti mačić sve na mjestu. Pogledao sam i pomislio: treba napokon preokrenuti na novi mjesec.
I onda zaključio: ima vremena.
