Sin doveo ljubavnicu majci
Milena, probajte, molim vas. Dodala sam malo cimeta, baš kako vi volite.
Marina je stavila tanjurić sa komadom pite na stol i zastala, gledajući svekrvu. Milena je uzela vilicu, odlomila rub, žvakala polako, s dostojanstvom kako je radila sve u životu, bez žurbe.
Dobro je ispalo. Tijesto ti je prozračno. Samo drugi put malo više nadjeva stavi, jabuke daju sok, nemoj štedjeti.
Zapamtit ću.
Marina se vratila štednjaku, gdje je lagano krčkao temeljac na blagoj vatri. Van se već hvatao sumrak, lampe su gorjele, u listopadu se rano smračuje. Na prozoru su bila tri lončića s muškatusom, u toploj kuhinjskoj svjetlosti izgledali su posebno živo i domaće.
Stan je bio velik, trosoban, još iz onih starih vremena, sa visokim stropovima i širokim prozorskim daskama. Marina ga je zbog toga obožavala, zbog osjećaja prostranosti kojeg nema u novogradnji. Sutra će ovdje biti fešta, petnaestak ljudi, Milena slavi sedamdeseti rođendan ozbiljan jubilej a Marina već treći dan praktički ne izlazi iz kuhinje.
Nemirna si danas reče Milena, ne ispituje, samo konstatira, kako to znaju samo stare i vrlo pažljive žene.
Marina ne okrene glavu.
Samo sam umorna. Treba sve to spremiti.
Marina.
Taj ton je Marina poznavala predobro. Dvadeset i dvije godine živjela je uz tu ženu i odavno je naučila razlikovati kad govori usput, a kad ozbiljno.
Okrenula se. Milena ju je gledala preko naočala, pažljivo, bez osuđivanja.
Opet je kasno došao?
U jedan poslije ponoći.
Miris?
Nema. Samo novi parfem. Skup, čini mi se.
Milena je odložila vilicu i sklopila ruke. Prsti joj bili kvrgavi, ali pokret još uvijek precizan i smiren.
Odavno to traje?
Tri mjeseca, možda četiri. Isprva sam mislila da je posao novi projekt, tako je govorio.
Govorio ponovi Milena bez tone.
Zašute. Iza zida radi televizor, na vijestima čita spiker nešto o prognozi.
Mislite da je… Marina zastane.
Ne znam što mislim. Znam da treći dan ne spavaš kako treba, imaš podočnjake, a pitu si jutros radila u pet, čula sam te.
Marina se nehotično osmjehne.
Nisam mogla spavati.
E, upravo to. Reci mi: jesi li razgovarala s njim?
Pokušala. On govori sve je u redu, izmišljam, umoran sam, pritišću me izvještaji, šefovi. Riječi su prave, ali pogled mu bježi.
Milena klimne.
Slušaj što vidiš, ne što čuješ. Žena uvijek zna, samo se boji znati.
Marina se opet okrene štednjaku. Miješa temeljac, smanjuje vatru. Izgledala je oko četrdeset pet, možda manje. Niža, jaka, tamna kosa sa srebrom uz sljepoočnice. Lice obično, ali lijepo, s onom posebnom umornošću u očima kakvu imaju ljudi koji dugo nose teško breme, pošteno.
Milena, sutra je fešta. Hajmo ne danas o tome.
U redu. Onda mi samo pokaži što još ima za napraviti, pa ćemo zajedno.
I opet su se prihvatile posla, rame uz rame, kao godinama. Rezale, slagale, kušale, prebacivale lonce. Pričale o sitnicama: tko će sutra navratiti, hoće li doći Milenina nećakinja iz Karlovca s djecom.
Ali tjeskoba nije otišla. Samo je utihnula, kao bol dok analgetik drži znaš da će prestati djelovati i vratit će se opet.
Stjepan te večeri nije došao kući. Marina je ležala do tri ujutro zureći u strop. Onda je ustala, natočila si čaj, i sjedila u kuhinji dok vani nije svanulo.
***
Gosti su počeli dolaziti oko pola četiri. Stan se punio glasovima, smijehom, mirisima parfema s ulice. Milena je sjedila na čelu stola u svojoj tamnoplavoj haljini koju nosi samo u posebnim prigodama i primala čestitke sa spokojnim dostojanstvom koje dolazi tek s godinama.
Marina je donosila jela, pazila da su svi čaše i tanjuri puni, žonglirala s riječima, s osmijehom, naviknuta i bez stresa, kao i posljednje dvije decenije. Susjeda Ljubica joj potiho u prolazu reče: Marina, danas blistaš! Osmjehnula se i pomislila kako blistati sigurno ne blista, ali izdržati zna, to je naučila.
Stjepan je stigao u šest. Kad su svi sjedili i prvi su zdravice odavno pale.
Marina je čula vrata i otišla do hodnika pa zastala.
Stajao je na vratima, a uz njega žena.
Mladu djevojku, možda dvadeset pet godina. Visoka, uska kožna jakna, svijetlo plava, lice ima onaj izraz ljudi koji znaju da su lijepi. Držala je Stjepana pod ruku, previše upadljivo, gotovo namjerno.
Stjepan je gledao Marinu. U pogledu nije bilo ni srama, ni nelagode, samo onaj ukočen pogled čovjeka koji konačno prožvače pa proguta neugodno, i sad ide s tim do kraja.
Marina rekao je. Glas mu je bio previše miran, kao naučen. Upoznaj. Ovo je Lidija. Trebao sam ti reći prije, ali… sad ću reći. Pred svima, da ne odugovlačim.
Iz dnevne se čulo žamor, koji je utihnuo kad je netko shvatio što se događa.
Stjepane, tiho reče Marina, mama je za stolom. Gosti su, nemoj danas.
Ne. Odlučio sam. S Lidijom sam. Znam da Ali živio sam krivo, razumiješ? Dvadeset i dvije godine. Ovo je moj put, kimne prema Lidiji, i neću se pretvarati.
Lidija je stajala pola koraka iza, gledala vješalicu, kao da tu nema nikakve veze.
Marina osjeti da su gosti iza nje u hodniku. Stajali su susjedi, Milenina nećakinja, još netko. Nitko ništa ne govori. Netko šapuće.
Nije zaplakala. Samo je gledala tog čovjeka koji joj je dvadeset dvije godine sjedio za stolom, bolovao, zajedno pokopali njenu majku, a sad je li to stvarno život?
I tada iz dnevne izađe Milena.
Hodala je polako, pridržavajući se za stolicu, pa uspravno stane pred vrata. Pogledala je sina bezizražajno, pa prešla pogledom na Lidiju.
Lidija blago podigne bradu, lagano se osmjehne. Ta osmijeh bila je greška.
Znači, sudbina reče Milena tiho. Sudbina u kožnoj jakni na moj rođendan, evo, došlo je i to.
Približi se Lidiji.
Znam te, curo. Nisam odmah prepoznala, ali sjećam se. Prošlog ljeta si bila u Crikvenici u pansionu. Bila sam tamo s prijateljicom tjedan dana. Cirkusirala si oko onoga, Davora, sedamdeset mu bilo. Prošetavaš se pod ruku, kao sad. Otišao on, odmah si našla novoga, mlađeg, rekla sam prijateljici: gle, kakav lovac Evo, dočekala si mog sina.
U hodniku muk. Osmijeh Lidije se ugasi.
Mama, poče Stjepan.
Ne govori mi mama sada, Milena mu prekipi. Došao si na moj rođendan s ovom osobom. U kuću gdje je Marina tri dana nije spavala, tvoj najdraži kolač radila, goste spremala. I pred svima ovo iznio. To ti je poklon za mene?
Stjepan je gledao u pod.
Nemam sina koji tako radi Milena reče gotovo mirno. Odlazite. I povedi je sa sobom. Dok ona bude uz tebe, ti si mi stranac, zapamti. To nije prijetnja, nego istina.
Povuče se i uzme kvaku.
Mama…
Idi, Stjepane. Idi.
I zatvori vrata. Bez ljutnje, samo zatvori. Klik.
Marina se nije mogla pomaknuti. Gosti su se razmakli, netko pročisti grlo, Ljubica je takne za ruku.
Dođi, sjedi.
Marina je za njom, poslušno. Nije plakala. U glavi je bila potpuna tišina, kao kad se s radija naglo naglas uključi pa nestane sve buke i ostane samo praznina.
Milena se vraća za stol, sjeda i kaže:
Tko hoće čaja neka se javi. Marina, ima još pite?
Fešta je nastavljena. Isprva nespretno, šutke, a onda je sve nekako ipak krenulo. Netko ispriča vic, nećakinja priča o djeci. Marina sjedi, smije se gdje treba, odgovara kad je netko pita. U njoj praznina i čudno miran osjećaj.
Samo kad su svi otišli i ona prala suđe, suze su tiho krenule niz lice. Bez jecanja, samo je stala nad sudoperom, šumila voda i niko nije vidio.
***
Gosti su otišli oko deset. Stan se brzo ispraznio, svima je bilo jasno da Marina i Milena trebaju malo mira. Ljubica je zadnja izašla, stisnula Marini ruke: Drži se, čuješ? i nestala u noći.
Zajedno su pospremale. Šutke su spremale posuđe, trpale hranu u plastične kutije, brisale stol. Kad je kuhinja došla u kakav-takav red, Milena je stavila čajnik i izvadila kekse iz škrinje.
Sjedi, Marina.
Marina sjeda nasuprot, spušta ruke na stol, gleda ih. Onih četrdeset i šest godina, vjenčani prsten na prstu. Gledala je prsten pa makla pogled.
Milena, jeste je stvarno vidjeli dole u pansionu?
Stvarno. Isprva nisam bila sigurna. Lice mi bilo poznato, ali toliko ih ima Onda okrene glavu i sjetim se. Baš ona. Grickala bogataša, pa drugoga, kao pčela s cvijeta na cvijet.
Marina šuti.
Stjepanu… što? Novac, stan?
Stan je na tebi, ne zaboravi. Kad sam prepisivala, bilo je s razlogom. Njegove su samo neke ušteđevine, auto i oprema. To mu je sve.
Znači, promjerit će malo, pa ode.
Gotovo sigurno, reče Milena jednostavno, bez zlobe. Takve se ne zadržavaju gdje nema koristi. Ovo nije o ljubavi, Marice. Znaš to?
Znam, tiho Marina. Mozgom znam. Ali svejedno boli. Ne što je otišao, nego jer… dvadeset i dvije godine. Pa je li sve bilo lažno?
Nije bilo lažno. Samo je on bio slab. To ne poništava prošlost. Samo znači da nije izdržao. Znaju muškarci puknuti kad netko dođe i pogladi ego. Pogotovo kad navršiš pedesetu pa ti se čini da je zadnja stanica.
Zašute. Čaj ključa, Marina ulijeva u šalice.
Milena, je li vam bilo žao danas zbog fešte?
Stara žena primi šalicu, grije ruke.
Znaš, nije. Svoj rođendan sam proživjela odavno. Bilo mi žao tebe. I na Stjepana ljuta, što baš tako i pred svima. To se zove kukavičluk, kad si javno misliš da ćeš pobjeći od scene. Ali zapravo je samo gore.
Marina klimne.
Sutra… ne znam što ću. Stvari su mu tu.
Sutra ništa ne rješavaj. Najprije odmori. Onda korak po korak. Nemoj sve rješavati u jednom danu.
Sjedi se još malo. Tišina, kiša pada, sitna i uporna, listopadska. Milena ustaje, stavi ruku Marini na rame.
Ti si mi snaha reče. To ne mijenja ništa. Što god on napravio, ti si tu moju. I ostat ćeš.
Marina ne odgovara. Samo poklopi njenu ruku svojom.
Te je noći prvi put čvrsto zaspala. Kad najgore prođe ne moraš se više bojati.
***
Te je godine zima došla rano, već u studenom pao snijeg i ostao. Stjepan je poslao poruku tjedan dana kasnije: Doći ću po stvari kad te neće biti, da izbjegnemo nelagodu. Odgovorila: Javi kad ideš. Došao je subotom dok je bila kod prijateljice, uzeo odjeću, nekoliko fascikala, brijač i punjač. Ništa više.
Rastavu su riješili preko odvjetnika, kratko, bez viđanja. Marina je potpisala papire i osjećala ne olakšanje, ne tugu, samo prazninu, kao prazna bilježnica.
Ta dva mjeseca pamtit će kao čudno vrijeme. Niti loše ni dobro. Odlazila je na posao, knjigovotkinja u maloj građevinskoj firmi svi su je voljeli, nitko ništa puno nije ispitivao, tek povremeno pitali kako si? – Dobro, hvala. što reći drugo.
Navečer bi se vraćala, večerale su zajedno. To im je postao novi ritam. Prije je Milena više bila sama po svojoj sobi, sada kao da se preselila u kuhinju. Kuhale su naizmjence ili skupa. Gledale televiziju. Katkad odigrale partiju remija, Milena bi često pobijedila, što je Marinu uvijek nasmijavalo.
Upravo tada rodila se ideja o pekarnici.
Počelo je kad Marina za Ljubičin rođendan ispekla hrpu kolača s jabukom, s vrganjima, sa sirom i cimetom. Ljubica, oduševljena, reče za stolom:
Marina, ti bi ovo trebala prodavati. Stvarno! Ljudi bi ti platili za ovakvo.
Svi se nasmijali, pa i Marina, ali ideja je ostala. Počela je razmišljati, isprva kao šalu, onda ozbiljnije. Pitala se s Milenom; ova odmah podrži:
Dobar kruh i kolače znaš to nije kompliment, stvarno znaš. Tvoja baka je, nisi li govorila, prodavala kolače?
Na placu. Zvali su je baka Kata. Od nje sam sve naučila.
Eto, imaš to u krvi. Daj, probajmo! Što nam fali?
Najam su našle brzo: mali prostor u prizemlju kod tržnice, stari zakupac iselio, cijena ok. Ime je smislila Milena:
“Katin slatki kutak” za tvoju baku. Nek ostane uspomena.
Marini se svidjelo, odmah je kimnula.
Otvorile su početkom ožujka.
***
Stjepan je pozvonio jedno večer u veljači.
Marina otvori jedva ga prepozna. Osjećajno nagrižen, mršav, lice sivo, i dalje u raskopčanoj jakni usred zime.
Marina. Mogu ući?
Gleda ga. Očekuje dobro poznatu bol. Ali nje nema. Ni tuge. Samo osjećaj, kao da gledaš staru sliku nekog s kim si nekad sjedio, a sad su to tuđi ljudi.
Što se dogodilo?
Otišla je. Lidija. Prije dva tjedna. Pokupila što je imala s računa i nestala. Nemam ništa. Ne tražim ništa, samo bih razgovarao.
Marina šuti časak.
Ne želim ti zlo, Stjepane, stvarno. Ali neću te pustiti unutra. Razveli smo se, sam si to htio. Nemam ti više ništa dati.
Razumijem. Samo sam mislio…
Ne trebaš misliti. Reci mi samo jesi zdrav? Imaš gdje biti?
Kod mame na vikendici, zasad.
Grijanje?
Peć radi, dobro je.
Onda imaš sve što ti treba. Idi, Stjepane.
Stoji još trenutak. Marina izdrži pogled smirena.
Oprosti, kaže on tiho.
Nisam ljuta. Samo znaš povjerenje nije superljepilo, ne možeš staro spojiti. Laku noć.
Zatvori vrata.
Nasloni se leđima, ostane tako u polumraku. Iz kuhinje miriše čaj i pita, televizor šapuće, Milena na glas čita novi recept.
Marina otvori vrata, uđe u svjetlo i toplinu.
Tko je dolazio? upita Milena ne dižući pogled s kuharice.
Stjepan.
Milena digne pogled.
Otišla ga Lidija. Pokupila novac.
Milena šuti, zatvori knjigu.
Jesi ga pustila?
Nisam.
Kratka tišina.
Dobro si napravila, reče Milena i opet otvori knjigu. Dođi na čaj. Razmišljam o novoj torti s orasima. Pogledaj, što misliš?
Marina sjeda uz nju, gledaju recept, vani pada snijeg, i sve je mirno.
***
Do svibnja je pekarnica već stala na noge.
Isprva je bilo strašno. Marina ulaže zadnju ušteđevinu, ne spava, broji troškove, računa prihode. Milena je jednom uzme za ruke i kaže:
Dosta brojenja! Radimo kako treba. Samo radi.
I radila je.
Ustajale su u pet ujutro. Milena radila nadjeve: dinstala kupus, gljive, sir; imala svoj recept za svježi sir, koji nikome nije otkrivala. Marina radila tijesto, osjećala ga pod rukama, znala kad je sve baš kako treba. Pekle su zajedno, u uskoj kuhinjici pekarnice uz škripavo radio na prozoru.
Do deset je sve bilo spremno.
Prvi tjedni tek poneki kupac, slučajni prolaznici, uzmu po jedan kolač. Onda dođe žena iz susjedne zgrade, Dragica, uzme tucet s kupusom za obitelj, vrati se treći dan, povede prijateljicu.
Tako to krene: s jezika na uho, bez reklame.
Polako se skupljaju stalni kupci: teta Anka s trećeg kata, svaki dan dva s jabukama i čaj, deda u kapi, koji ništa ne govori, samo dođe, uzme i ode zadovoljan. Mlada mama sa kolicima, pita s krumpirom jer za drugo nema vremena kuhat.
Pekarnica prodiše.
Marina primijeti kako prvi put nakon dugo vremena ustaje s osjećajem iščekivanja, ne s brigom ili strahom nego željom da nešto radi. To je novo, i shvatila je tako je kad radiš nešto svoje.
Milena je procvjetala. Ona, koja je nakon muževe smrti tiho venula, sad bila živahna: svađa se s Marinom oko nadjeva, smišlja nove, prima mušterije s takvim gostoprimstvom da ljudi izlaze s osmijehom.
Vi ste glavna gazdarica rekla je Marina kroz smijeh.
Ja sam pomoćnica, ne miješaj oštro Milena, ali vidi se da uživa.
Uvode novitete: pita s višnjama, zalogajčići sa sirom i zelenjem, Katini medenjaci po receptu iz djetinjstva. Medenjaci su nestali za dan: netko kupio, preporučio dalje, sljedeći dan red.
Nije to bilo bogatstvo, ali bilo je čisto. Marina bi ponekad pomislila: radim, zarađujem, hranim ljude iz svojih ruku, više nisam samo računovođa u tuđoj firmi. Ovo je moje.
***
Stigao je petkom krajem svibnja.
Dan je bio topao, prvi pravi ljetni. Prodavnica širom otvorena, na prozoru stara muškatusa; Marina je prenijela iz stana. Poslije podne malo prometa, tišina.
Ušao je muškarac pedeset pet godina možda stariji nižeg rasta, čvrst, s pažljivo srebrnim prugama u kosi, obična jakna, traperice. Pogled smiren i topao.
Dobar dan. Rekli mi da su vam ovdje pite najbolje.
Najbolje, reče Marina. S čim želite?
Što preporučate?
Zamislila se sekundu.
Uzmite s kupusom, friške, i jedan medenjak, da probajte.
Može. Dajte osam pita i… koliko ima medenjaka?
Sedam.
Svih sedam.
Marina pakira, on gleda vitrine.
Imate unuke? pogodi.
On se zbuni:
Dvoje. Kako to?
Osam pita i svi medenjaci odrasli to ne rade.
Nasmiijao se, tihi, iskreni osmijeh.
Točno. Idem k kćeri za vikend, unuci naručili nešto fino.
Vraća mu kusur; on uzima vrećicu, okrene se na vrata, pa stane.
Radite svaki dan?
Osim nedjelje.
Doću u ponedjeljak opet. Medenjake morate imati, stvarno su odlični ovdje je pravi med, nije ono iz dućana?
Pravi, kupujemo od pčelara u blizini.
Osjeti se. Hvala vam.
Ode.
Milena izviri iz skladišta.
Tko je to?
Mušterija.
Vidim ja ali opet, vraća li se?
Kaže u ponedjeljak.
Milena promrmlja i vrati se u skladište, a Marina se nasmije u sebi: svekrva ne propušta ništa.
Vratio se u ponedjeljak. Onda u četvrtak. Onda idući utorak. Zvao se Petar Marković, bio je udovac, žena preminula četiri godine ranije, radio kao inženjer u projektantskom uredu, stanovao sam, u kvartu.
To se sve saznalo postupno. Dolazio, kupovao, pričao malko, ponekad samo uzme i ode. Jednom donese punu vrećicu višanja s vikendice, kaže možete pite raditi?
Radimo.
Eto, baš sam zato i donio!
Milena od tih višanja napravi pite za kakvima se već idući dan stvori red.
U lipnju je pozove Marinu u šetnju.
Bez okolišanja:
Znam jedan stari park, s ribnjakom. U nedjelju slobodni ste?
Pogledala ga je i pomislila: čovjek koji ne glumi ništa. Samo pita. Gleda mirno.
Slobodna sam, reče.
Šetali su tri sata. Pričali o svemu: unucima, pekarnici, kako se grad mijenja, knjigama. Nije žurio, nije ispunjavao tišinu bezveznim pričama, znao je šutjeti uz nju, i to je bilo lijepo.
Kad su se rastajali kod vrata parka, upita:
Da ponovimo?
Da, reče ona.
Doma je dočekala Milena s čajem. Samo joj je gurnula šalicu i tanjurić s medenjakom.
Vratila si se? upita.
Vratila.
Tišina.
Dobro ti izgleda? upita naposlijetku Milena.
Marina malo razmisli.
Čini se dobar čovjek. Pravi.
E, to ti je bitno, Milena će kratko, i uzme šalicu.
***
Ljeto je bilo toplo, često su šetali. Ne svake nedjelje, ne po dogovoru kad bi uhvatili vremena. On bi navratio: U nedjelju će biti lijepo, idemo? Može. I to je cijeli dogovor.
Prošli su sve staze parka, otkrila je da Petar zna gradske priče, gdje je što bilo, tko sagradio most, čija su bila tri lipa kod ribnjaka.
Tu je u tridesetima bila plaža, vidiš ono pokazao bi ostaci stupova.
Marina je shvatila: dugo nije pričala s nekim ovako o glupostima o pruzi, lipama, mjestima.
Jednu nedjelju, početkom kolovoza, sretne Stjepana nasred parka.
Vidjela ga je prva: išao je sam, u staroj jakni, pogrbljen. Kad ju je spazio, zastane.
Marina.
Petar stane tiho uz nju.
Bok, Stjepane, reče Marina mirno.
Izgledaš dobro.
Hvala.
Prelazi pogled s nje na Petra.
Razmišljao sam o svemu. Znam da sam kriv. Puno sam kriv.
Stjepane, kaže blago nisam ljuta. Ali taj razgovor smo već imali, nema potrebe opet.
Možda…
Ne možda. Ti sad imaš svoj život, ja svoj. Tako je bolje. Čuvaj se, dobro?
Gleda je još sekundu, potom krene dalje.
Marina s Petrom nastave svojim putem.
Bivši muž? upita Petar.
Da.
Dobro si odgovorila.
Istinu sam rekla. Ne ljutim se. Samo ništa više nemamo dijeliti ni dobro ni loše.
Petar klimne, primi je za ruku, tiho, nije od toga radio nikakvu priču.
Dođu do ribnjaka i stanu. Gledaju vodu i sunce na površini.
Imaš vremena? pita Petar.
Nemam kamo žuriti, osmjehne se.
***
Do rujna pekarnica postala institucija kvarta.
Sve je krenulo samo od sebe. Katin slatki kutak znali su s raznih strana grada, naručivali pite za rođendane, korporativne domjenke. Jedna učiteljica iz obližnje škole naruči pite za cijeli zbor, dovuče još par kolegica.
Marina razmišlja o proširenju. Navečer s Milenom raspravlja što još ubaciti. Pričaju o medenjacima s orasima, o kolačima sa suhim voćem, štoli prema receptu iz stare njemačke kuharice.
Ma nije to previše za naše ljude? dvoji Marina.
Naši su znatiželjni. Probate pa ćemo vidjeti.
Probaju. Nekad uspije, nekad ne, nekad okrenu recept po svome i ispadne bolje nego original.
Petar više ne dolazi samo po kolače. Sve češće večera s njima kod kuće: donese stručak kopra, dobar čaj, ili punu vreću zlatne jabuke iz Zagreba, od kojih miriši cijela kuhinja.
Milena ga primi bez velikih riječi. Posjela ga za stol, natočila čaj i razgovarala o svemu. Kad je otišao, kaže Marini:
Staložen čovjek. Dobro sluša.
To je kod Milene bila najveća pohvala.
Marina se nigdje ne žuri. Ne požuruje ni sebe ni njega. Viđaju se, razgovaraju, šeću, katkad večeraju u maloj zalogajnici. Bilo je polako i kako treba; kad ništa ne moraš dokazivati i nemaš gdje žuriti.
Ponekad pomisli: evo života kakav ne prikazuju u sapunicama. Nema velikih scena, nema drame. Samo čovjek uz tebe, koji pita umorna si? i stvarno čuje odgovor. To je, zapravo, puno.
U listopadu Petar im pomogne oko nove vitrinske rashladne jedinice; dva sata podešava, nivelira, složi sve kako treba.
Petre, ajmo mi na čaj, zove Milena iz kuhinje.
Sjednu. Tamo snijeg pada prvi put te godine, a na štednjaku pita od jabuka, mir, tišina, i Marini je na sekundu došlo da zatvori oči.
***
U studenom su po drugi mjesec zaredom bili u plusu. Nije još bogatstvo, ali sasvim stabilno. Marina pogleda brojke i shvati uspjele su.
Milena predloži slavlje:
Neka bude skromno, ali dostojno. Zovi Petra.
U petak navečer pečena piletina, malo Olivier salate, medena torta s orasima koju je Milena usavršavala već mjesecima. Petar je došao u pola sedam, donio bocu dobrog vina i mali buket bijelih krizantema.
Sjeli za stol. Točili vino.
Za što nazdravljamo? upita Petar.
Za pekarnicu, reče Marina.
Za pekarnicu i za nas, doda Milena.
Kucnu se.
Večera je prošla polako, razgovor ugodan, Petar pričao o novom projektu, Marina o božićnim keksićima koje planira, Milena priznala da zna crtati po glazuri mama je učila, bila vješta švelja.
A što ljeto? zanima Petra. Planirate li išta mijenjati?
Prva jagoda u piti, pitice s rabarbarom uvijek je zanimljiva, pa ljeti možda da Milena ode u Crikvenicu malo odmoriti.
Milena digne pogled:
Već me šalješ.
Ne šaljem, predlažem.
Velika razlika, prihvati Milena kroz smijeh. Ići ću, valjda. Lipe još uvijek cvatu.
Petar i Marina razmjene pogled; nasmiješe se.
Piju čaj s medenom tortom. Petar grabi još jednu šnitu:
Ide ovo na meni?
Prvo morale izračunati trošak. Orasi nisu jeftini! Marina će ozbiljno.
Izračunat ćemo, Milena lakonski. Imamo vremena.
Zajedno pospremaju. Petar opere suđe bez pitanja. Milena iz prikrajka šuti, ali vidi i odobrava.
Kad se spremao otići, iz kuhinje mu Milena dobaci:
Petre, navrati u četvrtak. Imam novi recept za medenjake, treba mi tvoj dojam.
Naravno, dolazim, klimne.
Marina ga isprati do vrata.
Na hodniku je drži za ruku.
Jesi dobro? nježno pita.
Dobro sam stvarno jesam.
On kimne, stisne ruku i krene niz stepenice.
Vraća se. Milena sjedi s čajem, gleda kroz mutan studeni prozor, vani žuto-sivi kvart izmaglica.
Umorne ste? Marina sjeda.
Malo. Ali dobro umorna.
Tišina. Dobra tišina stana, tišina bez brige.
Marina, kaže Milena, ne skrećući pogled. Smirenim, zamišljenim glasom. Mislim ti nešto. Sreća je tiha stvar. Ne viče. Samo je tu, a ti je osjećaš tu stisne prsa dlanom. Kad živiš pošteno i ne lažeš ni sebe ni druge. Tad dođe i ostane.
Marina je gleda na to lice poznato do zadnje bore, na ruke na stolu, na leđa nedovijena godinama.
U pravu ste, kaže.
Često sam u pravu, Milena sa smiješkom, podigne šalicu: Pij, ohladit će ti se čaj.
