Tko će tebe više gledati, Marica, imaš već pedeset, znao bi se nasmijati moj muž. A Marica je odlučila dokazati suprotno.
Muž Marice, Željko Petrović Kovačević, bio je čovjek sa svojom filozofijom. Nije to bila samo jedna misao, bilo ih je čitav arsenal, a sve su bile nepokolebljive. Po njemu se pravi fiš-paprikaš kuha isključivo na šaranu. Po njemu su mačke mudrije od pasa. Po njemu se televizija mora gledati s glasnoćom na 22, ni manje ni više. No, njegova najčvršća teorija bila je jednostavna: žena nakon pedesete više nije zanimljiva muškarcima.
Znao je to reći na više načina, ovisno o raspoloženju.
Ponekad kao stručnjak: takva je priroda, Marice, nema tu ništa osobno.
Ponekad filozofski: takav je život, nemaš se što ljutiti.
A ponekad, što je bilo najčešće kad bi Marica obukla novu haljinu ili našminkala usne, reći bi sasvim jednostavno, domaćim tonom: tebi je već pedeset, koga bi ti više zanimala.
Bez upitnika. Kao da je to neosporiva činjenica.
Marica je tada imala pedeset i dvije. Radila je kao knjigovotkinja u jednoj građevinskoj firmi, svako jutro je vježbala, navečer čitala knjige, a vikendom bi pekla pite kojima se Željko sladostrasno prepuštao, posve ne mareći tko ih peče.
Živjeli su zajedno dvadeset šest godina. U to je vrijeme Željko nabacio trbuh, ostao bez kose i razvio svoje teze. Marica nije. Barem ne na isti način. Zapravo, nije ni pokušavala.
Prva je to uočila prijateljica Sanjica.
Marice, znaš li ti opće kako si lijepa? rekla joj je nekog dana uz kavu, pogledavši je onako iskosa, sa znakom da slijedi nešto važno… i možda malo ludo.
Ma daj, automatski bi odvratila Marica.
Ne, ozbiljno. Bez šale! A slušaj, ajde se prijavimo na neki online servis za upoznavanje? Onako, iz fore. Da vidimo što će biti.
Marica je odložila šalicu na stol.
Jesi normalna?
Samo ispunimo profil. Nađemo kakvu dobru sliku. Da vidiš što će se dogoditi.
Ništa se neće dogoditi, rekla je Marica. Već imam pedeset. Kome trebam.
Ta joj je rečenica zvučala poznato. Prepoznala je ton svoga Željka Petrovića Kovačevića.
Sanjica je bila žena djela. Kad je nešto htjela, teško joj se odolijevalo. Toga je dana došla kod Marice s laptopom pod rukom, bocom plavca i izričajem kao da je stvar odavno riješena.
Dakle, ovako, izgovorila je od vrata, stavljajući bocu na stol. Sad ćemo napraviti tvoj profil. Brzo, elegantno i bez puno filozofije.
Ali… Marica nije stigla ni pregaču skinuti. Kakav profil?
Pa taj na stranici za upoznavanje, rekla sam ti jučer.
Čula sam, a ja sam ti rekla ne.
Rekla si: Kome trebam. Ali to nije isto.
Sjela je jer su joj se jednostavno noge umorile. Bio je to naporan dan; izvještaji na poslu, gužve po gradu Tako da, sjela je, da predahne.
Ajde, daj neku sliku, krenula je Sanjica.
Kakvu sliku?
Daj nešto lijepo, imaš sigurno!
Marica se zamislila. Najnovije slike imala je s božićnog domjenka. Tamo je u kutu s čašom, okrenuta u stranu jer je tog dana Željko zvao tri puta da pita kad misli kući.
Imam jednu s dočeka, nesigurno je promrsila.
Daj da vidim.
Pogledala Sanjica, odobravajući kimanje. Super si, baš si lijepa tu. Kako to da se u životu stalno pogrbiš, a na ovoj slici ne?
Jer na slici me nitko ne gleda, odgovorila je tiho, ni sama ne znajući što to zapravo znači.
Sanjica je šutjela, pa otvorila vino.
Profil su popunjavale pola večeri. Sanjica pisala, Marica se bunila za svaku sitnicu.
“Cilj upoznavanja”? Marice, napiši “druženje”.
Ne želim s nikim razgovarati.
Ma napiši. Formalno. Treba tako.
“Opišite sebe.” Sad što, da napišem: “Knjigovotkinja, znam kuhati fiš, živim s čovjekom koji misli da žene nakon pedesete nisu više nikome zanimljive?”
Ma napišemo: “Aktivna, zanimljiva, voli čitati i putovati!”
Ne putujem nigdje.
Ali želiš li putovati?
Marica se na trenutak zamislila.
Htjela bih, kad bolje razmislim.
E vidiš, nismo slagale.
Odabrale su onu božićnu sliku. Marica u bordo haljini, kosa podignuta, u očima neka iskra, posve živa. Željko tu haljinu nije ni primijetio. Te je noći spavao kad se vratila.
Gotovo, rekla je Sanjica, zatvarajući laptop. Profil je spreman.
I što sad?
Sad čekamo.
Što čekamo?
Vidjet ćeš.
Marica si je natočila malo vina. Pogledala kroz prozor. Van je bio sumrak, pod uličnog svjetla po golemim granama divlje trešnje. Ništa posebno. Obična večer. Željko je u susjednoj sobi gledao televiziju glasnoća točno na 22. Ekran je brujao, kao uvijek.
Dobro, neka bude. Profil pa profil. Ionako se ništa neće dogoditi, pomislila je.
Popila je vino i otišla prati suđe.
Sljedećeg jutra nije ni mislila na profil. Otišla je na posao, provela pola dana nad završnim izvještajem, za ručak pojela bezličnu juhu u menzi, a oko tri počela brojati golubove po prozorskoj dasci.
Telefon je bila gurnula u torbu.
Tek u pet ga je izvukla. Čisto da provjeri ima li što od Željka. Od Željka ništa, ali od stranice crveni krug s brojem.
Broj je bio 11.
Jedanaest poruka. Za jedan dan.
Marica je gledala u telefon. Telefon gledao u nju. Spremila ga natrag, čekala par minuta, opet izvadila.
Jedanaest.
Sigurno spam, pomislila je.
Otvorila. Nisu bili spameri. Bio je to jedanaest muškaraca s profilnim slikama, imenima i pristojnim porukama. Neki su pisali kratko: Pozdrav, zanimljiv profil. Drugi su se raspričali i slali poduže poruke. Jedan je, Ivan, imao pedeset četiri, napisao cijela tri paragrafa o knjigama, o tome kako nije naišao na ženu s takvim pogledom na slici i koliko voli putovati.
Marica je dvaput pročitala to.
Putovanja sam i ja napisala, sjetila se. Malo se postidjela, ali samo malo.
Navečer je nazvala Sanjicu.
Jedanaest komada, rekla je odmah, bez pozdrava.
Ozbiljno?! Sanjica je bila oduševljena. Što sam ti rekla!
Jedan piše o knjigama.
Odgovori mu!
Neću odgovarati.
Marice!
Što, Marice? Imam pedeset i dvije, udana sam.
Odgovori.
Marica nije odgovorila. Oprala je posuđe i razmišljala o Ivanu s tri paragrafa.
Nije moguće, rekla je sebi.
Ali ujutro opet otvori aplikaciju. Crveni krugić nije bio više jedanaest.
Dvadeset osam.
Marica sjeda na rub kreveta. Željko još spava.
Dvadeset osam za jednu noć.
Listala je oprezno, kao da će nešto pokvariti. Evo Dražena, četrdeset osam, inženjer, simpatično pozira s mačkom. Evo Tomislava, pedeset šest, ozbiljan, u kravati: Vi ste vrlo lijepa žena. Pa Marko, kod njega se zaustavila četrdeset i jedna, slika s Velebita, kratko: Pozdrav, recite nešto o sebi.
Četrdeset i jedna. Jedanaest godina mlađi.
Marica zatvori, pa opet otvori telefon.
Do večeri druge večeri poruka je već pedeset i tri. Ne, pedeset i četiri, dok je brojala, još jedna.
Sjedi u kuhinji, pije čaj i lista ih s ushićenjem kao netko tko ode po kruh, a pronađe zlato. Evo Vladimira, pedeset, poduzetnik, poslao pjesmu nije njegova, ali lijepo zvuči. Evo Nikole, kratko i jasno: Svidjeli ste mi se, volio bih vas bolje upoznati. Opet Marko s Velebita, pisao drugi put jer nije odgovorila, a čekao je i opet je napisao, obazrivo: Možda ste zauzeti? Nema veze.
Marica gleda dugo poruku.
Željko u sobi nešto priča televizoru. Televizor mu odgovara. Dobro su se slagali.
Kome ti trebam, opet čuje riječi.
Dok pedeset i četiri poruke za dva dana. Neki njenih godina, neki mlađi. Jedan šalje poeziju. Drugi strpljivo čeka odgovor. Nije navalentan, ali nije ni odustao.
Teorija Željka Petrovića Kovačevića je popucala kao stari pod, lagano ali neizbježno.
Marica popila zadnji gutljaj čaja, stavila šalicu u sudoper. I prvi put poslije dugo vremena pogledala svoj odraz u tamnom kuhinjskom staklu ne letimično, nego zaista.
U staklu stoji žena od pedeset dvije. Uspravna. Lijepih očiju. Kroz dva dana joj se javilo pedeset i četiri nepoznata muškarca.
Čuda li čuda, tiho šapne sebi.
Izgleda da se odraz složio.
Telefon joj je bio na noćnom ormariću.
Željko je posegnuo za naočalama, ležale su kraj telefona koji se baš tada osvijetlio zbog novog obavijesti. Uzeo je aparat nehajno, kao i uvijek. Pogledao. Podigao obrve.
Još jednom pročitao.
Na ekranu je pisalo: Marko: Dobro jutro! Mislim na vas
Željko Petrović sjeo je na rub kreveta. Polako. Kao netko kome su rekli nešto važno, ali još ne zna je li dobro ili loše.
Marice, pozvao je.
Ona je u kuhinji kuhala kavu. Čula ga je, nije žurila.
Marice!
Dolazim.
Ušla je u sobu s kavom u ruci, smireno. Željko je držao telefon kao da je ulovio nešto živo, ne zna pusti li ili zadrži.
Što je to? pitao je.
Marica baci pogled na ekran. Onda na muža. Srkne gutljaj kave.
Obavijest, kaže.
Vidim, ali od koga ovaj Marko?
S online stranice za upoznavanje.
Pauza. Dobra pauza.
KAKVE sad stranice za upoznavanje?! Željko skoči. Ti si se registrirala tamo?
Jesam.
Zašto?!
Marica stavi šalicu na stolić. Gleda ga mirno, bez ljutnje, gotovo zainteresirano. Kao da zna odgovor na zadatak.
Testirala sam tvoju teoriju, kaže.
Koju teoriju?
O ženama nakon pedesete. Znaš ono, koga bi ti više zanimala.
Željko otvori usta, pa zatvori. Gleda u telefon još tri obavijesti upravo uskociše dok još stoji.
I koliko ih je? nije dovršio pitanje.
Pedeset i četiri, odgovori Marica. Za dva dana.
Pedeset i četiri, zadivljeno ponovi Željko. Kao da pokušava isprobati broj, ali ne ide.
Neki su čak mlađi od mene, dodaje Marica, uzme šalicu i krene natrag prema kuhinji.
Željko Petrović Kovačević ostao je stajati nasred sobe s telefonom u ruci. Vani je bilo običajno jutro ugašena lampa, ogoljela višnja, vrapci cvrkuću na žljebu. Sve kao uvijek. Samo teorija više nije vrijedila. Ni malo.
