Muž za vikend
Pljeskavica je stajala točno u sredini tanjura. Krešo je gledao u nju i osjećao kako mu želudac izdaje i koncertno zavija.
Danice, mogu da uzmem komad kruha? Gladujem.
Krešo, večera je za dvadeset minuta. Ohladit će ti se glavno jelo.
Ma, brzinski, samo malo.
Ne možeš li pričekati dvadeset minuta? Sve sam pažljivo isplanirala. Krumpir će biti gotov u sedam i petnaest, piletina u sedam i dvadeset. Kako pojedeš nešto sada, kasnije nećeš normalno večerati.
Krešo je tiho uzdahnuo i sjeo za stol. Danica je stajala kraj hladnjaka i pedantno slagala namirnice koje je donijela iz trgovine. Svaka stvar naći će svoje mjesto. Mlijeko na drugoj polici desno, sir dolje u pregradu za sir, jogurti strogo po rokovima, najstariji naprijed.
Čaj bar mogu natočiti?
Možeš. Samo jednu žličicu šećera.
Danice, pa odrasli sam čovjek.
Tvoj otac je bio šećeraš, deda isto. U potencijalu si već. Jedna žlica.
Krešo je posegnuo za kuhalom, ali Danica je već prišla, uzela njegovu šalicu, natočila čaj, pažljivo odmjerila žlicu šećera i stavila pred njega.
Na, pij.
Zagledao se u šalicu, pa u njena leđa dok se vratila hladnjaku. Uzeo je gutljaj. Bio je tako slab da je skoro mogao prozirati kroz njega. Nije ništa rekao.
Vanjsko se večer tamnilo. Listopad u Zagrebu donosi mrak već iza šest, a u njihovoj betonskoj četvrti gdje su zgrade zbijene ko kutije od šibica, noć dođe još brže. Ispod prozora su svjetiljke sjale svjetlom matematičke preciznosti, auti parkirani kao na crtanju. Sve po špagi, ništa novo.
Njima je bilo pedeset sedam i pedeset pet godina. Zajedno su trideset proveli. Stan im je blistao poput operacijske sale, a jednako bio tih kao gradska knjižnica.
***
Subota u njihovoj kući počinjala bi u osam. Ne zato jer se ne bi moglo dulje spavati, nego jer se točno u osam započinjao popis zadataka. Danica ga je pisala već u petak navečer, krasopisom, u bilježnici na kvadratiće.
Osam nula nula doručak.
Osam i trideset mokro čišćenje.
Deset nula nula trgovina. Prehrana u Kauflandu, zasebno kemikalije.
Dvanaest ručak.
Trinaest odmor. Sat vremena.
Četrnaest kod tete Ruže.
Sedamnaest doma nazad.
Sedamnaest i trideset večera.
Osamnaest i trideset televizija ili knjiga.
Dvadeset i dva spavanje.
Krešo je taj popis znao bolje od vlastitog OIB-a. Ne zato jer ga je čitao. Pa nije se nikad mijenjao petnaest godina isto, tek se ponekad promijenio naziv trgovine ili odabir kod kojeg rođaka će, baš iz pedanterije.
Dero je podove po hodniku, gurao krpu s jednog kraja na drugi i mislio o ribolovu. Baš onako, po navici. Koliko nije bio na ribi? Godinama. Posljednji put s Antunom iz firme, na Lonjsko polje. Ulovili tri mala smuđa i jednog šarana. Sjedili do sumraka, kuhala se fiš paprikaš iz lonca punog ogrebotina. Antun je pričao viceve i smijali su se toliko glasno da su sve patke preplašili.
Vratio se tada kasno, usred noći. Danica je dočekala budna.
Znaš ti koliko je sati?
Znam, Danice. Malo smo zapričali.
Malo. Zvala sam te osam puta. Večera je u frižideru, a hladna nije isto.
Oprosti.
Znaš ti koliko sam se ja brinula?
Oprosti, Danice.
Od tada više nije išao na ribolov. Nije mu ona zabranila. Jednostavno svaki put se nešto drugo pojavilo, neka važna stvar, radovi, popravak, posjete, pa je prestao i spominjati. Lakše je bilo ne spominjati.
Krešo, jesi li dovoljno dobro istisnuo krpu? Suha napravi fleke.
Iscijedio je krpu kako mu je rekla, iako osobno nije vidio nikakvu razliku. Podovi su blistali. Danica se time najviše ponosila. Jednom je kod prijateljice preko telefona rekla: Kod mene se s poda može jesti. Krešo je to čuo kroz zid i mislio kako ne bi u životu jeo s poda, pa ni najčišćeg.
Trgovina je prošla po planu. Ručak po planu. Kod tete Ruže su ih dočekale pite krumpiruše, lagano zagorene dolje, a Danica je nježno, ali jasno da svi čuju, dobacila: Ruže, pećnica ti grije neravnomjerno. Krešo je pojeo tri komada i baš su mu godile što su malo zapečene.
Kući su stigli u sedamnaest i dvadeset. Deset minuta prije plana.
Danica je izvadila stvari, upalila kuhalo za vodu i iz hladnjaka izvadila savršeno oblikovanu sirnu pitu, rezanu pod kutom, na šest identičnih komada.
Krešo je sjeo, pogledao u komad te pite i osjetio neku blagu paniku. Ne zbog pite. Zbog svega. Jer zna što ga čeka sutra. I prekosutra. I za mjesec dana. I za godinu.
Popio je i pojeo sve do kraja i otišao gledati televiziju.
***
Usisavač je crkao u srijedu navečer. Samo tako manjkala mu je svaka volja za radom. Krešo ga je rasklopio na kuhinjskom stolu i odmah uočio problem: filter krcat prašinom, a nešto zaškripalo oko četke očito se nešto polomilo u spoju. Sitnica! Na tvornici je već dvadeset i dvije godine kao mehaničar, inženjer, pa ovo je mazni-majstore posao od dvadeset minuta.
Danica je ušla u kuhinju i stala na prag.
Što radiš?
Popravljam. Evo, filter zaštopan, četka pukla u sredini.
Krešo, zovi servisera. Nemoj sam.
Danice, ovo je jednostavno.
Već si dva puta popravljo peglu sam. Jednom nikad više nije grijala, drugi put si nešto prevezao i grijala samo s jedne strane.
Ali, tada je bilo drugo. Sad znam što je.
Krešo…
Danice, ja sam inženjer.
Ti si inženjer na tvornici, a ne električar za sitnice. Nemoj zeznut, kasnije će biti skuplje.
Nešto mu se u tom trenutku u glavi preselilo, kao kamen koji su godinama nitko nije dirao, ali je sad, iz vedra neba, počeo kotrljati.
Pogledao je u usisavač, svoje ruke, pa u njezino, mirno, samouvjereno lice.
Popravit ću ga, Danice.
Krešo…
Ja. Ga. Popravljam.
Ona ga je pogledala prvo zbunjeno, pa lagano iritirana i povukla se iz kuhinje.
On je kemijao skoro sat vremena. I usisavač je radio, bolje nego prije jer je filter napokon prodisao. Sve je pospremio, zavrtio usisavač da još jednom posluša zvuk motora koji pjeva kao Slaven Bilić nakon pobjede.
Danica je prošla kroz prostoriju, škicnula glavu, klimnula i ništa više.
Očekivao je, samo kratko: Bravo!
***
Oglas je našao na stupu kraj tramvajske stanice. Popravak stare tehnike, uređaja i šta sve ne. Javiti se na adresu. Adresa i broj telefona. Njegov gramofon, stari OMIS iz vremena dok su još dugine boje svirale, stajao je na polici i nije radio već tri godine. Danica je triput predlagala baci to. On bi uvijek rekao drugi put i vratio ga na policu.
Gramofon je kupio još prije braka. Otac je dao novce. Krešo je na njemu preslušavao Azru i Đonija, ploče su se svake veče naginjale uz prozor u sobi. Kad su se on i Danica uselili, ona ih je spremila u kutiju i odložila u smočnicu: Skuplja prašinu, čemu to na sred sobe. On bi povremeno otvorio smočnicu da ih čisto prebriše.
Telefon iz oglasa nije se javljao. Krešo je odlučio otići na adresu. To je bilo kod Kvaternikovog trga, u staroj zgradi s visokim stropovima i teškim vratima.
Našao je potrebni stan na trećem katu. Pozvonio. Dugo nije bilo odgovora, a onda šuškanje, nešto je palo i vrata su se otvorila.
Na vratima žena nekih njegovih godina, u širokoj platnenoj pregači, šarenoj od boje kao paleta, kosu svezanu na brzinu, par pramenova koji vire na sve strane. Na obrazu velika mrlja plave boje.
Dobar dan. Jeste li vi iz oglasa?
Da! Izvolite, samo uđite! Ja sam Valentina. Samo Val, slobodno. Pazite, molim, tu je štafelaj pa ne dajte da upiknete nogu.
Zakoračio je. Nije to bila kuća više atelier. Sjetio bi se davnog studentskog doba kad bi išao do kolega s likovne na cugu za vikend. Svuda platna neka čista, neka s nedovršenim, neka pocrtajana u više slojeva. Na prozoru staklenke s kistovima, na podu stara novina utisnuta stopalom. Na trosjedu narančasta mačka, pogleda carskog.
Mirisala je soba na boje, laneno ulje, kavu i još nešto… Možda na život, moguće.
Oprostite na neredu, rekla je Valentina radila sam cijeli dan, nisam uspjela pospremit.
Ma nema veze, rekao je i sam iznenađen koliko mu je to istina.
Dakle, što treba popraviti?
Gramofon. OMIS, jugoslavenski. Ne vrti. Sam sam brljao, očito je problem s motorom.
Aha, OMIS! Znam tog. Jeste provjerili napajanje na kablu? Često zna oksidirat.
Probao. Ne, tu je nešto ozbiljnije.
Valentina je kimnula glavom, razmišljajući.
Jeste ga donijeli?
Ma prvo sam došao pogledat, telefon nije radio.
Telefon mi stalno nestane, jučer ga našla ispod kauča. Donesite, pogledat ćemo. A ako ste već tu, pomozite mi jednu stvar, pa ću vam napraviti popust, može?
***
Štafelaj je stajao u velikoj sobi uz prozor. Stari, težak, noge mu klimave, nosač za platno stalno isklizava.
Evo vidite, Valentina je pokazala vijke sam mijenjala sa šarafom, ali je prekratak i stalno se odvija.
Krešo je sjeo, pregledao. Zatražio odvijač. Valentina je pristavila tri komada, ne znajući koji treba. Uzeo je odgovarajući, demontirao šaraf, zatražio izolirku, zamotao i vratio sve na mjesto.
Ovo je privremeno, rekao je treba vam vijak M6, običan s maticom. U bilo kojoj željezariji.
M6, izgovorila Valentina kao da ponavlja tablicu množenja. Smijem zabilježiti?
Uzela je kist i crnom bojom napisala na novinu na podu: M6 vijak+mama!
Krešo se nasmijao. Iznenadio je samog sebe.
Bacit ćete tu novinu pa ćete zaboravit.
Ma ne, stavit ću je na frižider. Ajde dođite na čaj! Imam jučerašnji štrudel s kupusom, to me spašavalo.
Htio je reći da mora krenut. Da čekaju doma obaveze. Da, Danica…
Idem rado, rekao je.
***
Pili su čaj u malenoj kuhinji, prozor s pogledom na dvorište, na polici su rasle biljke u lončićima svih vrsta. Štrudle su bile na tanjuru, bez salveta, nagomilane kao da su došle same od sebe.
Uzeo je jednu. Bila je jučerašnja, gornja korica vlažna, ali nevjerojatno ukusna. Kupus je bio s jajem i lukom, baš onako kako ih je radila njegova mama.
Mmm, fino, rekao je.
Ma ja nikad nisam znala peći, kćer me naučila prije nego je otišla. Ona je u Rijeci, studira povijest umjetnosti. Dvadeset dvije, ozbiljna, odrasla, ja sam joj stalno luda mama.
Ovdje živite dugo?
Godine, barem dvadeset pet. Bivši muž i ja, no razveli smo se pred lani. Sada nas dvoje i mačak. Mačak je, usput, Miško.
Miško je nakon svog imena dignuo pogled, pogledao prema kuhinji i opet legao.
Je li vam bilo teško?
Zbog razvoda? U početku da. Poslije, znate kako to ide? Kao kad nosiš skupe cipele koje žuljaju, ne znaš ni da si razderao noge dok ih ne skineš i ne osjetiš olakšanje. E, tako nešto.
Krešo je gledao prema dvorištu. Veliko drvo gotovo golo, ali još se par žutih listova drži.
Vi ste inženjer? pitala je Valentina.
Da. Na Elektroničkom servisu. Zvoni to u glavi. Nije to baš neka strast. Mada… nekad sam volio sami šarafiti, slagati, popravljati. Išao sam i na ribu.
Na ribu? Ispričajte nešto.
Bio je iznenađen. Čim otvori tu temu, Danica bi promijenila razgovor. A što imaš pričati, sjediš i zuriš u vodu. Valentina ga je, međutim, gledala s iskrenim zanimanjem.
Svako ljeto s ocem. Ustajanje rano, još mrak, dok dođemo do Save, nebo posvijetli. Miris ribe, tišine. I kako voda šušti o kamenje pod obalom.
Valentina je podbočila dlanom obraz, slušajući.
Poslije bih išao s prijateljem, Antunom. Jednom smo u Lonjskom ulovili tolkog šarana da smo mislili da je deblo.
Pričao je i pričao, i tek kad je pogledao na sat, shvatio da je ostao više od dva sata. Bilo je skoro devet navečer.
Ajme, uzdahnuo je moram ići.
Onda idite. I hvala na štafelaju. I na ribama.
Ribama?
Na pričama. Sad vidim onu vodu pred sobom.
Išao je prema tramvaju, pitajući se kad ga je netko zadnji put ovako slušao samo slušao.
***
Danica ga je dočekala još budna. Večera je stajala pod tanjurom, hladna. Lice joj je bilo napeto, klasično pred dugačak razgovor.
Gdje si bio?
Raspitivao se za gramofon, žena umjetnica, zvala me da pomognem s štafelajem. Otišlo vrijeme.
Nisi javio unaprijed.
Nisam mislio da će biti toliko.
Čekala sam te u sedam. Pripremila pljeskavice. Sad su treći put pregrijane, više su kamen nego meso.
Krešo je pogledao tanjur, pa nju.
Sorry za pljeskavice.
Nije stvar u pljeskavicama! Stvar je u dogovoru! Kad ideš, javiš. To je poštovanje.
Ok, nisam razmišljao.
Nikad ti ne misliš. Eto, prošli utorak nisi kupio pravi sir, treba 5%, ti uzeo 9%. Morali smo baciti.
Skinuo je jaknu, objesio ju. Ruke mirne, a u sebi osjećaj kao zategnuta opruga.
Jeo sam kod nje. Štrudle.
Štrudle.
Da.
Krešo, otišao si zbog gramofona i vratio se u devet navečer sa štrudlama. Jel shvaćaš kako to zvuči?
Pomogao sam ženi oko štafelaja i popili smo čaj. Samo ona i njezin mačak. Molila me za pomoć.
Tko je ta žena?
Valentina joj je ime. Pedeset i četiri, predaje likovni u domu kulture, rastavljena.
Znaš joj već biografiju.
Popili smo čaj i popričali.
Danica je sakupila tanjur i spremila ga u frižider. Svaka kretnja rez, kao skalpelom.
Podgrij si ako poželiš. Ja idem spavati.
Otišla je. Krešo je sjeo za stol, u tišini. Vani je padala kiša. Gledao je kapi i mislio da ni kiša ne dolazi po rasporedu.
***
Kasnije ih je bilo još nekoliko puta. Odnio je gramofon, Valentina ga je popravila jer je poznala pravog majstora. Opet su popili čaj. Ovaj put on je donio kolač iz trgovine, za promjenu.
Pa je opet navratio. Objašnjavao si je da mora provjeriti je li kupila M6 vijak. Kupila je kriv, M4, pogriješila. On se smijao, ona se smijala s njim. Onda je on montirao pravi, koji je već dan ranije kupio (za svaki slučaj oba, znaš).
Danici nije govorio o tim posjetama. Pa ni ne bi lagao, rekao bi idem kod one iz oglasa, ali bez detalja. Danica bi pitala jednom, dvaput, a onda prestala.
Jednom se opet vratio kasno. S Valentinom je listao album Cezanneovih slika, objasnila mu je kako slikari slikaju svjetlo, kako sunčeva zraka pada na platno. Krešo je gledao i mislio kako do sad nije razmišljao koliko je to zanimljivo.
Danica ga je dočekala.
Pljeskavice…
Danice, čekaj.
Pogledala ga. U pogledu nije bilo ljutnje, nego nova sjena, istinska zabrinutost. Živuću.
Krešo, što se događa?
Ništa. Idem kod prijateljice, razgovaram, pomažem oko sitnica. Dobra mi je s njom.
Jel shvaćaš što govoriš?
Razumijem. Tamo nema ničeg… zastao je nema ničeg što ti misliš. Samo razgovaramo.
Samo razgovarate.
Samo.
Krešo, trideset godina smo zajedno. Trideset godina brinem o tebi, vodim kuću, pazim na tvoje zdravlje, naš budžet. Radim u firmi, glavna sam računovotkinja, ozbiljan posao. Sve stižem, brinem za nas.
Sve znam, Danice.
Onda zašto ideš kod te umjetnice umjesto da si doma?
Nije imao odgovor. Ili, možda, ali ga nije mogao izreći, a da ne ispadne bezdušan.
***
Otišao je petak navečer. Spakirao torbu, par košulja, britvicu, knjigu koju je davno htio ponovno pročitati. Danica je stajala na vratima i gledala ga kako slaže stvari.
Kuda ideš?
Moram biti sam. Razmisliti.
Krešo, to je glupost.
Možda jest. Ipak idem.
Ideš k njoj.
Idem razmislit.
Krešo!
Zakopčao je torbu. Okrenuo se. Danica stoji u svom kućnom ogrtaču, bezprijekorno čistom, lica nerazumljivo zbunjenog. Ne zlog, ne hladnog zbunjenog kao kad čovjeku nestanu sva poznata pravila.
Javim ti se, rekao je.
I otišao.
***
Valentina nije ispitivala. Kad je pitao može li biti kod nje nekoliko dana, rekla je, Ma naravno, kauč slobodan, dođi. I to je to.
Spavao je na kauču, usred platana. Mačak Miško dolazio bi noću i uvalio se u njegovim nogama. Ujutro Valentina kuha tursku kavu, s kardamomom, u maloj džezvi, sjede nasuprot i slušaju radio. Ništa važno, razgovaraju o vremenu, o kavi, o tome da je Miško opet pojeo sadnicu.
Danica je zvala. Prvo svakih sat vremena, onda rjeđe. Krešo ne bi uvijek dignuo. Kad bi se javio, čuo bi njen glas, hladan i ozbiljan, uvijek:
Krešo, jesi popio tablete za tlak? Imaš ih kod sebe?
Imam.
Jesi ponio toplu jaknu? Najavili niže temperature.
Jesam.
U utorak ti je termin kod doktora u četiri popodne. Zapisala sam još još u siječnju.
Dobro, važi.
Krešo, ne možeš li se vratiti doma, što ti fali?
Na trenutak bi šutio.
Danice, javit ću se.
Uskoro mu je došla poruka od njene prijateljice Mirele: Krešo, jeste pukli? Danica je užasno loše. Šef ga je zvao: Krešo, što se događa? Danica kaže da si nestao? Pa čak i poruka od njenog bratića Dade, kojeg Krešo sretne jednom godišnje na roštilju.
Čitao je te poruke i muljao po glavi kako je Danica dignula sve generacije rodbine. Kao uvijek, u svakoj nevolji, koordinacija, plan, zadaci samo što je ovaj put na popisu zadatak Krešo.
Kako si? pita Valentina jedno navečer.
Čudno. Malo me strah, sve je novo.
To je normalno.
Zamisli, jutros sam stajao i nisam znao što obući. Uzeo sam najdražu crnu košulju. Nije bijela, nije siva, baš ona koja mi se sviđa. Mislim da već dvadeset godina nisam biro sam sebi odjeću.
Ona je birala?
Složila je dan prije, rekla da ne bih krivo složio ili da bude vremenski primjereno. Ja sam navikao. Sve sama.
Valentina šuti.
Ona mene voli, rekao je. Siguran sam. Samo, nestao sam kraj nje. Postao sam dio njenog dnevnog plana.
***
Danica je došla u nedjelju. Pronašla je adresu preko broja mobitela, vještina za nju prirođena. Krešo je otvorio i neko vrijeme samo su se gledali.
Mogu ući? pitala je.
Pustio ju je.
Danica je pogledala hodnik, podove, imala je izraz lica u kojemu se miješala blaga odbojnost i iznenađenje. Kraj vrata Valentinine cipele, jedan čudno naheren. Na vješalici njezina prastara šarena kabanica. Iz ateljea viri rub platna.
Valentina je izišla iz kuhinje. Gledale su se.
Dobar dan, rekla je Danica.
Dobar dan, tiho Valentina.
Danica pogleda Krešu.
Jesi OK?
Jesam.
Piješ tablete?
Danice…
Samo pitam.
Krešo je taman rezao salatu, krastavce u ludoch polumjesecima, kao da je to umjetnost. Danici se disanje oduzelo jer krastavce treba rezati savršeno ravno!
Danice, nije trebalo dolaziti.
Krešo, cijeli sam ti život dala, glas joj zatitra. Brinula sam, trideset godina. Zar ne shvaćaš da sam sve radila zbog tebe?
Znam.
Zašto onda?
Valentina potiho iz kuhinje:
Danice, smijem reći nešto? Ne kao neprijateljica, nego kao netko sa strane.
Recite, Danica bez da se okrene.
Briga je, kad je čovjeku s tobom lako. Kad može biti svoj. Ako je nekome s tobom teško i disat, više to nije briga. Niste dali svom Kreši disati.
Danica dugo šuti.
Ne znate vi naš život.
Ne znam, složi se Valentina.
Krešo priđe Danici. Uhvatila ga za ruku, nije ga odbacila.
Danice, ja podnosim zahtjev za razvod. Odlučio sam. Nije to zato jer te ne volim, nego ne mogu više tako.
Danica je gledala njihove ruke, pa ih je lagano rastavila. Podigla torbicu, ispravila leđa, korak čvrst.
Tablete su u plavoj kutiji, peti ladac desno, rekla je kod vrata.
Vrata su se zatvorila.
***
Razvod je trajao pola godine. Stan ostavio njoj. Nije se bunio. Unajmio je sobu u susjednom ulazu, dvorište do Valentinina, što mu je bilo smiješno i glupo istovremeno, ali eto.
Život se preslagivao polako, kao ruševna kuća zid po zid.
Prvih mjeseci radio je razne gluposti: u trgovini kupuje što god hoće, kruh koji mu na izgled bude zgodan, ne onaj pravi. Znao je jesti na brzinu, stojećki kraj frižidera, kasnio bi na spavanje kad bi ostao gledati stari film usred noći osjećajući se kao dijete koje radi nešto zabranjeno i smiješno sretno.
S Valentinom ništa nije išlo na brzinu. Oboje su znali da je to važno, i upravo zato nisu žurili.
Na proljeće su išli na ribolov.
Unajmio je štapove, dovezli se Valentinom starom crvenom fićom do malog jezera sjeverno od Novske. Valentina nikad nije vidjela ribu van škrinje i pošteno se nasmijala tome.
Sjedili su uz obalu. Ujutro hladno, trava mokra, Krešo je shvatio zaboravio termosku.
Nema kave. Uf.
Ništa zato, rekla Valentina. Gle magle kako leži po vodi.
Krešo pogleda. Magla kao mlijeko, prosuta plavetnilo. Sunce izlazi, svjetlo roza.
Divno, zar ne? prošapne Valentina.
Je. Baš je.
Izvukao je smuđa, malog ali snažnog. Valentina cikne, nasmije se kad joj pobjegne iz ruke.
Pusti ga, premlad je! smijehom.
Pustio ga natrag.
Vratili se praznih ruku, blatnjavi kao prasci, jer Krešo sklizne pri vodi, povuče Valentinu i završili su oboje u blatu, tako se smijali da su preplašili sve patke.
Jakna mu ostane nepopravljivo prljava.
Ma, nema veze, reče Valentina, a kakvo jutro!
Gleda ju, rukav uprljan, lice nasmijano, kosa strši. Pomisli: Evo, to je život. Ne raspored, nego blato i roza magla.
***
Vjenčali su se na jesen, godinu i pol kasnije. Svadba mala par prijatelja, Antun s posla, Valentina prijateljica s likovne, Irena, glumila fotografa, i Miško naravno, na prozoru kao šef.
Život s Valentinom sve samo ne dosadan. Ona spička pola budžeta na boje i platna, zaboravi kruh. On tri sata šarafi radio iz dvorišta, zatrpan dijelovima po cijeloj kuhinji. Ona svaka dva dana izgubi ključeve, on redovno ostavi vodu otvorenu.
Znali su se posvađati zbog novaca, zbog sušenja kistova usred dnevnog boravka, zbog njegovog običaja da alat spremi privremeno u hladnjak, pa nema pojma kako je tamo završio.
No, kad bi se posvađali, nitko ne bi vodio liste tko koliko puta pogriješio, nitko nije upisivao minus bodove. Netko bi prvi otišao u kuhinju i upalio čajnik. Taj čin značio: Okej, dosta je. Ubrzo bi došla i druga osoba. Opet bi pili kavu.
***
Danica je za njihovo vjenčanje saznala od Mirele, koja zna što svi dišu i to podijeli.
Prvo vrijeme poslije njega živjela je na autopilotu. Stan je i dalje blistao. Večera spremna na vrijeme. Radila u računovodstvu, sklapala izvještaje i odgovarala na pozive.
Ali navečer je stan bio previše tih. Previše velik. Sjela bi s čajem i shvatila da je iz navike stavila dvije šalice. Makne jednu. Boljelo ju je, neočekivano snažno.
Šefica je jednom zadržala iza sastanka.
Danice, što je s vama?
Sve u redu, šefice.
Već mjesecima nije. Znam.
Obiteljske okolnosti.
Muž otišao?
Danica pogleda.
Kako znate?
Samo osjećam. I meni je muž otišao, prije deset godina. Dobro, poslušajte me: nemojte čistiti stan, nego osjećaje. Odite nekome, popričajte. Ne frendici, nego stručnjaku.
Htjela je reći nije potrebno, ali šutjela je.
***
Psihologa pronašla preko interneta. Žena srednjih godina, ordinacija u Novom Zagrebu. Prva tri puta jedva išta rekla, osjećala se kao da je uvjeravaju da se skine na javnom mjestu.
Na četvrtoj je psiholog upitala:
Kada vas je stvarno bilo strah ne za muža, nego za sebe?
Dugo je razmišljala.
Kad je pakirao torbu. Kad sam shvatila da odlazi i ne mogu ništa. Da nemam više kontrolu.
Zašto vam je bila važna kontrola?
Razmišljala je. Van je padao sitni snijeg, gradski.
Jer ako ne držim sve u rukama, nešto će se raspasti. Mama je uvijek govorila, Danice, sve drži u rukama. Muškarci odu, ako pustiš. I ona je tako živjela. Otac ju je ipak ostavio. Ali ona je nastavila tako.
Tišina je u uredu bila meka, bolja od one kod kuće.
Dakle, cijeli život ste se bojali da, ako pustite, izgubite?
Da.
I što ste otkrili?
Ako previše držiš, isto izgubiš.
Bilo je teško to izreći. Ali lakše odmah nakon toga.
***
U Domu kulture završila po prijedlogu Mirele: Idi, ima izložba akvarela, lijepo je, dobar je svijet. Danica je otišla jer ju je nedjelja gušila, a u stanu je mogla poludjeti.
Izložba je stvarno bila dobra. Nije baš razumjela slikarstvo, ali akvareli su joj bili dragi radi prozirnosti i lakoće, kao da papir svijetli.
Gledala je neki pejzaž s rijekom kad joj se pridružio muškarac, mrvicu stariji, blago toplog izraza i pomalo rastresenih očiju. Gledao je istu sliku.
Gledajte rekao je samome sebi, ovdje je umjetnik ostavio kut neobojan. Samo prazan papir. To daje čitavoj slici svjetlo.
Danica je pogledala kut.
Nisam to primijetila.
Mnogi ne vide odmah. Ja sam Andrej.
Danica.
Nespretno je, kad su izlazili, Andrej zakačio jaknom kvaku, patent-zatvarač se rastavio, nikako nije spajao.
Danica je refleksno rekla:
Dajte.
Popravila je patentnu, upakovala do kraja, nasmiješila se, ne znajući zašto.
Hvala, rekao je kao da je spasila svijet. Već tjednima sam u ratu s tim zatvaračem.
Treba vam nova jakna.
Vjerojatno. Nikako do dućana.
Stajali su još malo pred ulazom. On je predavao gitaru u istom domu kulture i rekao, Dođite i sljedeće nedjelje, bit će opet lijepih izložbi.
Nije ništa obećala. Ali sljedeće nedjelje je došla.
***
S Andrejem je bilo neobično. Udovac, žena mu umrla prije tri godine. Živio sam, puno pio čaja, čituckao navečer, često ne znao koji je dan, mogao satima filozofirati o nebitnim stvarima, recimo zašto baš na tom dvorištu raste grab, a ne kesten.
Danica je htjela u početku organizirati mu život. Savjetovala je rokovnik, govorila o neredu u frižideru, premještala staklenke.
On ju je lagano uzeo za ruku.
Danice, meni to tako paše. Vjeruj mi.
Pogledala je ormar, pa njegovu ruku na svojoj. Nije bio ljut. Nije objašnjavao, nije prigovarao, samo je držao njezinu ruku i gledao je mirno.
Oprosti, rekla je. Glupa navika.
Nije glupa. Samo moja kuhinja.
Tvoja kuhinja, ponovila je.
To je bila mala, neupadljiva gesta koju je zapamtila. Onda se par puta uhvatila kako ponovno automatski želi sve srediti, ali bi se zaustavila. Ne uvijek, ali sve češće.
Psihologinja je rekla:
Ne možeš ti kontrolirati druge. Samo sebe. A to je, kad se navikneš, baš zabavno.
Razmišljala je dugo o tome.
Počela je i peći kolače. Smiješno uvijek radila po receptu, sve po vagi, a sad joj je Mirela dala recept za štrudlu od jabuka i rekla: Cimet po volji. Po volji! Danica stane i razmišlja koliko je po volji, kad nema u receptu?
Ubaci cimeta. Možda i previše. Kolač malo gorak, ali zamiriši stan. Pojede pola vrućeg, kraj štednjaka.
Naučila si peći? pitala Mirela.
Još učim. Nekad ne ispadne. Ali guštam.
Mirela ju pogleda.
Danica, promijenila si se.
Možda jesam.
Na bolje.
Nije odgovorila, ali hodajući doma, uhvatila se kako se osmjehuje samo tako, ničemu konkretnom, tmurnom listopadskom danu na kvartu.
***
Sreli su se poslije dvije godine. Slučajno, u Maksimiru. Krešo i Valentina šetali prema jezeru, Danica čekala Andreja na klupi s knjigom, on je otišao po kavu.
Prva ga je spazila. Išao je ispred Valentine, u onoj tamnoplavoj košulji iz starih dana, Valentina uz njega u dugačkom kaputu, smijala se i on s njom.
Danica zaklopi knjigu.
Krešo je vidio nju, zastao. Par sekundi gledali su se. Prišao je.
Danice. Bok.
Bok, Krešo.
Valentina je diskretno odstupila. Ni otišla, ni se nametnula, i to je Danica cijenila.
Lijepo izgledaš, rekao je. Nije to bila floskula, stvarno je izgledala drugačije. Mekše, ili bolje rečeno više svoja.
I ti.
Šutjeli su. Listopad opet tih, lišće šuška kroz park.
Kako si? pita Danica.
Dobro. S Valentinom idemo autom na jug, bez plana. Gledat ćemo male gradove, lutat ćemo.
Kamo točno?
Nema plana, nasmije se, baš u tome čar.
Kimnula je. Pogledala Valentinu, koja je promatrala drvo.
A ti? pita Krešo.
Dobro. Znaš, učim peći kolače. Smiješno možda.
Nije.
Nekad ne ispadnu. Zadnji sam zabrljala sa sodom, kolač narastao kao krava pa puknuo. Ali pojeli smo.
I to je nešto.
S Andrejom… to je moj poznanik. Predaje glazbu. Jako je rastresen. Zastala je. Učim ne popravljati sve.
Krešo ju je pogledao.
Nije ti lako.
Nije. Ali zanimljivo je.
S kavom i kiflama pojavio se Andrej. Danica! Uzeo sam s makom i s cimetom, nisam znao koji voliš, pa oba!
Nasmijala se. Tiho, lagano.
Krešo je gledao.
Smiješiš se, rekao je.
Smijem se, potvrdila. I malo ju je to iznenadilo.
Valentina je prišla.
Idemo, rekla je nježno, ne želim smetati.
U redu je, rekla je Danica. I to je bilo istina.
Pozdravili su se. Bez gorčine, bez riječi viška. Krešo klimnuo, ona se nasmiješila. Valentina mahnula rukom, kao neki tihi znak topline.
Danica ih je gledala kako odlaze. On je nešto šapnuo Val, ona se nasmijala i uhvatila ga pod ruku.
Andrej joj pruži oba kiflića.
Evo, biraj.
Uzela je pekmez s cimetom, zagrizla. Bio je topao i raspadao se.
Park je šuštao. Daleko su se miješali dječji glasovi. Oblaci su klizili nebom, mirni, nikud im se ne žuri.
Danica je sjedila na klupi, jela kiflicu i mislila: da nije otišao, nikad ne bih naučila voljeti, a ne zapovijedati.
Andrej je sjeo do nje, izvadio kiflić s makom (mak ne voli).
Hoćeš? ponudio pomalo sramežljivo.
Uzela je. Hoću.
