Nikad nisam vidjela svog oca, a mama mi je dolazila rijetko. Tek puno kasnije sam kroz razgovor s odgajateljima shvatila kako sam dospjela u dom za nezbrinutu djecu. Bila sam još beba, oko godinu dana, kad sam dobila upalu pluća. Od iscrpljenosti zbog bolesti, jednostavno sam prestala plakati. Ležala sam tiha i mirna u krevetiću danima, polako gasnula, dok je moja tužna mama u sobi do pila rakiju.
Rođena sam u obitelji gdje je mama imala problem s alkoholom. Znala je po nekoliko dana biti pijana, a zvuk njezina ispijanja čaša me držao budnom po noći. Susjedi su se već žalili na moje plačanje, pa je jednog dana mama odlučila da me odvede u bolnicu. Kad je medicinska sestra ušla u sobu da me pogleda, zatekla me u plamenu. Odjeća mi se zapalila, trebalo je troje ljudi da ugase vatru. Hitno su me smjestili na odjel za opekline. Mama me, dok sam ležala u bolnici i liječili me, nije došla niti jednom obići.
Sreća koju sam kasnije pronašla u domu nastavila se i kad sam i sama rodila prvo dijete. Imala sam obrazovanje, sjajan posao i veliki, lijepo uređen stan. Boravak tamo donosio mi je neopisivu radost. Gradili smo našu mali obiteljski svijet pun ljubavi, iako smo jedno vrijeme osjećali da nam nedostaje jedno dijete naše krvi
Muž i ja smo naposljetku usvojili djevojčicu od dvije godine iz doma u Zagrebu. Mnogo ljudi nas je pokušalo uvjeriti da to ne radimo, ali nismo ih poslušali. Odlika je pala poveli smo ju sa sobom kad smo se preselili iz Splita u glavni grad, preuzimajući rizik da ima neku genetiku koju ne znamo. Od tad je na svu sreću potpuno zdrava!
Danas svaki dan zahvaljujem Bogu što mi je dao snagu da razmišljam svojom glavom. Ništa od onog što su mi liječnici govorili nije se ostvarilo dijete mi je zdravo i odrasta sretno. Po mom mišljenju, jako je olako pripisivati probleme i mane u životu djecu lošim genima. Kao da tvrdimo da nije briga i naše uvjete života krivo za bolest, već samo biologija. Sve što dijete treba je ljubav, osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti to ga čini dobrom osobom.
Približava se peta godišnjica otkad je Ana s nama i iskreno me malo strah. Volim sina jednako kao nju, oboje su mi obitelj. Ali, u meni stalno tinja briga što ako Ana dozna da je usvojena i loše reagira? Nemam pojma kako započeti taj razgovor s njom, ako sazna. Hoće li razumjeti? Čak me ideja da joj to netko drugi kaže prije mene više plaši nego sama istina.
