Crvene cipele u hodniku
Ivana, jesi li dobro? Irena mi je pričala kroz telefon, dok je zvučala kao da žvače nešto u hodu. Dugo se ne javljaš.
Dobro sam, naslonio sam telefon na uho i okrenuo se prema prozoru. Kroz staklo vlaka virila su mokra polja, siva, sabijena uz zemlju jesenskom kišom. Već sam na putu kući.
Prije nego što si planirao?
Prije.
Irena je zašutjela na trenutak.
Zna li Marko?
Ne.
Pauza, duža ovaj put.
Ivana, nazovi ga, obavijesti ga.
Irena, idem kući. U svoju kuću. Zašto bih ga obavijestila?
Prijateljicu sam vidio tako jasno, kao da sjedi pored mene: uspravljena, stisnutih usana, pogled čovjeka koji uvijek nasluti nešto unaprijed. No, Irena nije znala ništa. Samo je oduvijek osjećala stvari prije nego što ih je izgovorila.
U redu. Kad stigneš, javi se.
Hoću.
Telefon sam spremio u džep jakne. Jakna je bila stara tri godine, tamnoplava, oštećenog ovratnika. Prije je nisam ni primjećivao. Sad sam sve primjećivao.
Mjesec i pol dana. Četrdeset i šest dana u selu Jarek, u kući koja je mirisala na lijekove i mačju dlaku, gdje je Ana Perković tražila čašu vode baš kad bih sjeo jesti. Gdje je svako jutro trebalo grijati peć, jer je plinsko grijanje “štekalo, sin će popraviti”, a sin nikada nije došao. Ni jednom. Četrdeset i šest dana ni jednom.
Vraćao sam se doma s tortom. Kupio sam ju na kolodvoru u Bjelovaru dok sam presjedao vlak. Medena torta, u kartonskoj kutiji s tankom vrpcom. Marko je volio medenu. Sjetio sam se toga kraj vitrinetke i kupio je automatski tijelo još pamti stare navike kad je glava već umorna od svega.
Naslonio sam čelo na hladno staklo. Polja su zamijenile prigradske kuće, zatim širi gradski bulevari, pročelja svjetlija.
Doma.
Ta je riječ nekad bila topla. Sad nije bila ništa.
Misli su mi se uporno vraćale u selo. Nije da sam razmišljao, više nisam mogao ne osjećati kao bol u leđima što ostane nakon uspona: tijelo pamti, čak i dok miruješ.
Ana Perković nije bila loša žena. To sam morao priznati sebi. Nije bila zlobna. Samo žena navikla na određeni red, u kojem su postojali “naši” i “njihovi”. Sin “naš”. Snaha “njihova”. Nikad kći.
Prvi tjedan sam se još trudio. Kuhali po starim receptima našao ih u bilježnici. Namještao sam jastuke kako je Ana tražila. Šutio kad bi pričala u beskraj o susjedima dok me od toga pekle oči.
Previše si posolio juhu, govorila je Ana, ne gledajući me. Marko ne voli preslano.
U redu, popravit ću.
I prozor zatvori navečer, jučer si ostavio otvoren cijelu noć sam se smrzavala.
Dobro, Ana.
Zovi me samo Ana, reče pauzirajući. Ili kako već hoćeš.
Do trećeg tjedna prestao sam čuti pojedinačne riječi. Postale su pozadina, kao kiša ili škripava daska. Rutinski sam radio sve što treba: grijao peć, doručak, tablete po redu, pa čišćenje, pa ručak, kratka šetnja s Anom do kapije i nazad, večera, pa TV koji je gledala preglasno.
Miris valerijane. Zapamtit ću ga dugo upio se u zavjese, u pokrivač u maloj sobici gdje sam spavao, čak i u odjeću. Miris kapi koje je Ana Perković ritualno uzimala dvaput dnevno.
Marko je rijetko zvao. Jednom u pet dana, nekad rjeđe.
Kako je mama?
Bolje. Sama ide do kuhinje.
Super. Bravo, Ivana.
Marko, kada ćeš doći?
Uskoro. Poslovi ne čekaju.
Za dva tjedna mi ističe godišnji.
Sredit ću produljenje. Ne brini.
“Sredio” je. Doznao sam to emailom: kadrovska služba javila mi je da mi muž uredio neplaćeno produženje odmora još tri tjedna. Čitao sam mail dvaput. Zatvorio sam laptop i otišao cijepati drva ruke su nešto morale raditi.
Nije to bio bijes. Tada to nisam mogao tako nazvati. Bio je to hladan, ujednačen osjećaj, kao led pod nogama znaš da je tamo, ideš pažljivo, ali opet ideš.
Četrdeset i šestog dana ustao sam u pet, spakirao stvari i pozvao taksi do stanice. Ana je spavala. Ostavio sam joj poruku: “Sve je u hladnjaku. Tablete za srijedu i četvrtak su u plavoj kutiji. Držite se.”
Nisam napisao “čuvajte se” niti “oprosti”. Samo činjenice.
U taksiju sam gledao kroz prozor u zoru nad poljima i osjećao kako mi se tijelo polako odmara od tjedana stisnutosti. Ramena su popuštala. Disao sam lakše. Mislio sam: sad ću doma, pod tuš, obući svoje, leći u pravi krevet, i sve će sjesti na svoje mjesto.
Torta je stajala na koljenima. Vrpca lagano zgužvana. Prstima sam je izravnao.
Vlak je stao. Uzeo sam torbu i sišao.
Lift me podigao na osmi kat. Izvadio sam ključeve, umetnuo ih brava se otključala lako.
Vrata u hodniku su bila odškrinuta; sjećao sam se da ih uvijek zatvaram do kraja.
Prvo što sam vidio: tuđe cipele. Crvene, s visokom petom, zlatna kopča sa strane. Broj mali, trideset šesti, možda trideset sedmi. Uredno uz zid, prstima prema vratima.
Stajao sam u hodniku. Čuo vodu iz kuhinje. Zatim korake.
U vratima kuhinje pojavila se mlada žena, oko trideset, u plavom frotirnom ogrtaču. U mom ogrtaču. Kupio sam ga prošle godine, dugo sam ga birao po dućanima dok nisam našao baš pravi ton.
Vidjela me i zastala. Na trenutak smo se samo gledali.
Tko ste vi? pitala je mirno i gotovo iznenađeno, kao da pita za nešto neobično, ali nije strašno.
Ja živim ovdje, rekao sam ravnim glasom. Iznenadio sam se kako sam miran.
U kuhinji, na stolu, otvorena boca crnog vina i dvije čaše. U jednoj još malo na dnu. Na tanjuru narezana pršut.
Marija! povik iz spavaće sobe. Tko je došao?
Muški glas. Marko.
Tortu sam odložio na ormarić u hodniku. Pažljivo. Potom prošao prema hodniku i otvorio vrata spavaće.
Marko je sjedio na krevetu. U trenirci i potkošulji, pospan, s mobitelom u ruci. Pogledao me i nekoliko sekundi gledao kao neku pojavu koja pokazuje da je svijet krivo sklopljen.
Ivana? napokon izusti. Mislio sam da ti imaš još tri tjedna…
Otišao sam ranije.
Ustao je, prošao rukom kroz kosu.
Čekaj. Daj da ti objasnim.
Objasni.
Objašnjavao je dugo. Slušao sam, naslonjen na zid. Prvi put sam primijetio kako objašnjava, kako traži riječi i zaustavlja se u traženju dobre formulacije. Možda zapravo sve sam uvijek zamjećivao, ali dosad nisam gledao.
Pol godine. To je trajalo pola godine. Marija radi u firmi s kojom je Marko imao unosne ugovore. Poslovni odnos prerastao je u nešto više. Ana Perković je znala. Po njoj, to je bilo “pametno”, “mladić treba podršku”, “veze u poslu su sve”.
Mama kaže da si jaka, reče Marko tiho, gledajući negdje sa strane. Da ćeš ti to moći podnijeti.
Podnijeti što?
Nije odgovorio.
U hodniku su se čuli koraci. Marija je otišla negdje. Zatim zvuk vrata kupaonice.
Stan je na moje ime, rekao je Marko. Glas mu postao tiši i nekako poslovan. Znaš to.
Znam.
Ivana, nisam htio da ispadne ovako…
Marko, prekinuo sam ga kratko, bez vikanja. Samo reci: što dalje?
Šutio je nekoliko sekundi.
Tvoje stvari su u vrećama. U hodniku. Spremio sam ih.
Pogledao sam prema hodniku. Uz zid, tri velike šarena cekera s tržnice, na zip. U jednoj se nazirala zimska jakna. U drugoj, po obliku, knjige.
Stajao sam i gledao te vreće. Zatim pogledao tortu na ormariću. Medena torta, koju je Marko volio.
U redu, rekao sam.
Uzeo sam dvije vreće. Treća nije stala u ruke. Ostavio sam je.
Doći ću po treću kasnije.
Ivana, opet je htio nešto reći.
Ne treba.
Izašao sam na stubište. Lift me spustio dolje. Van je padala sitna, jesenska kiša, ravnodušna. Izašao sam na ulaz i zastao, jer nisam znao kamo.
Vreće su stajale sa mnom. Šarene, glupe, otvorene u svojoj jeftinoj šarenosti.
Izvadio sam mobitel i nazvao Irenu.
Ivana? javila se odmah, kao da čeka.
Irena, jesi doma?
Jesam. Što se dogodilo?
Mogu doći k tebi?
Pauza, jako kratka.
Kreni.
Irena je živjela na drugom kraju grada, u stanu na Medveščaku, na trećem katu. Kad sam zazvonio, otvorila je brzo, pogledala vreće, mokru jaknu i moje lice.
Uđi, rekla je. Stavit ću vodu za čaj.
Prvih pola sata ništa nije pitala. Donijela je ručnik, skuhala čaj, stavila na stol zdjelu s keksima. Sjedeći u kuhinji, držao sam šalicu s obje ruke koje su mi lagano drhtale. Ne zbog hladnoće. Samo su drhtale.
Na kraju je sjela nasuprot mene.
Pričaj.
Ispričao sam joj, ravno, kratko, bez viška. Irena je slušala bez upadica. Samo jednom, kad sam stigao do vreća, izdahnula je kroz nos.
Ana Perković je znala, ponovio sam. Namjerno me poslala tamo. Da ne vidim.
Reći ću ti nešto, rekla je Irena polako. Samo se nemoj naljutiti.
Reci.
Još na vašem vjenčanju vidjela sam nešto. On te nije gledao kao dragu, već kao da si mu zgodna navika. Znaš ono nije ljubav, već navika.
Šutio sam.
Nisam govorila, jer… činilo se da si sretan. Ili sam tako mislila.
Ne znam jesam li bio sretan, rekao sam polako. Iskreno, sad ne znam. Samo sam živio. Radio što treba. Radio, kuhao, išao kod njegove majke.
To se zove navika. Ne sreća.
Nisam odgovorio. Uzeo još jedan keks, nisam ga pojeo, samo ga držao.
Ostat ćeš kod mene, nastavi Irena. Nije pitala, jasno je bila odluka. Krevet na razvlačenje stavit ćemo u dnevni.
Ne želim ti smetati.
Ivana, ti si mi prijatelj već dvadeset godina. Šuti više.
Kimnuo sam. Zatvorio oči na trenutak. Vani je kiša po trećem katu zvučala mirnije nego u mom bivšem osmom.
Noću nisam spavao. Ležao sam na razvlačivom krevetu i gledao u strop. Irena je hrkala u sobi pored, ritmično i smirujuće. Buka života kraj mene.
Misli mi nisu bile na Marku. Mislio sam o crvenim cipelama u hodniku. Kako stoje, uredno, prema vratima. O plavom ogrtaču s tratinčicama. O torti, ostavljenoj na ormariću. Medena, za nekog tko je odavno postao stranac, samo što to nisam znao.
Ujutro sam ustao u sedam, nije se moglo više. Stavio vodu za čaj, našao kavu u ormaru. Irena se pojavila oko osam, u zgužvanom kućnom ogrtaču, raščupane kose.
Jesi spavao?
Malo.
Hoćeš jesti?
Ne treba.
Moraš nešto, rekla je, otvarajući frižider. Jaja, sir, što hoćeš?
Irena.
Što?
Trebam posao.
Zatvorila je frižider, zagledala me.
Radiš u računovodstvu.
Poslali su me na neplaćeni odsustvo. Marko se “pobrinuo”. Ne znam što je status. Moram saznati. I… Ionako ne znam mogu li se vratiti. Svi ga ondje znaju. On me uveo tamo.
Razumijem. Izvadi jaja. Prvo jedi. Onda ćemo razmisliti.
Prva dva tjedna bila su najteža. Ne zato jer se nešto događalo, nego jer se nije događalo ništa. Ujutro kava, zovi kadrovskoj, piši mailove, raspituj se. Slabo sam spavao. Malo jeo. Irena je bila nenametljiva, ali brinula. Donijela bi tanjur, podsjetila da je juha na štednjaku.
Večerima smo sjedili u kuhinji. Irena je pričala o kolegama, susjedima, sitnim dnevnim stvarima. Slušao sam i shvatio: život ide dalje ljudi se svađaju zbog parkinga, kuhaju, raspravljaju o serijama. Svijet ne staje. Samo je nešto u meni nepomično.
Marko je poslao jednu poruku, nakon tjedan dana. “Možemo dogovoriti civilizirani razvod. Pristajem na kompenzaciju.” Nisam odgovorio. Poslao sam poruku odvjetnici, koju je Irena preporučila.
Odvjetnica, praktična žena kratke kose, pregledala je papire i rekla:
Stan je njegov, to je jasno. No imate li imovine zajedno?
Auto. I dio vikendice.
Riješit ćemo to.
Izašao sam od nje osjećajući da sam nešto konačno napravio. Ne puno, ali nešto. Prošetao sam kvartom, jer mi se nije vozilo tramvajem. Jesen je postala oštrija, ledena, lišće se lijepilo uz pločnik.
Nisam gledao okolo dok nisam shvatio da sam na nepoznatoj ulici. Mala ulica s trgovinama, skoro nalik na haustor. U sredini, uz ljekarnu i kemijsku čistionicu, izlog s cvijećem.
“Azalea”.
Nisam mislio ući. Samo sam stao pred izlog. Bili su izloženi mali buketi. Ne oni rođendanski ogroman aranžmani, već mali, živi, kao da ih je slagala osoba koja zna što radi. Krasule s lavandom i zelenim grančicama koje su nosile sitne bobice, nešto žuto što nisam znao imena.
Ušao sam.
Unutra je mirisala zemlja i nešto slatko, cvjetno, ali ne jako. Police uz zidove, kante s vodom, na podu hrpa nerazvrstanih stabljika.
Mogu pomoći? pitala je gospođa iza pulta.
Šezdeset, možda manje, uredne tamne kratke kose, u pregači.
Samo gledam, rekao sam.
Gledajte, vratila se svome: nešto je rezala, brzim i sigurnim pokretima.
Polako sam obilazio police. Pogledom sam ispravio malo nakrivljenu stabljiku.
Znači, ipak znate malo, reče bez podizanja glave.
Ne baš. Samo… gledam.
Imate dobar osjećaj za ruke, sad me pogledala. Popravili ste točno. Ljudi ili ne primijete, ili sruše cvijet.
Pogledao sam svoje ruke. Ništa posebno. Ruke, malo crvene od zime.
Uzet ću ovaj buket, pokazao sam na krasule s lavandom. Koliko košta?
Četiristo dvadeset kuna. Pauza. Jeste iz kvarta?
Preselio iz susjedstva. Prolazim često.
Zamotala je buket u papir, svezala špagicom. Pruži mi.
Ja sam Marija Kovačević.
Ivana.
Navratite, Ivana. I samo gledajte, ako hoćete.
Izašao sam s buketom. Udahnuo. Krasule su mirisale na jesen, gorko i zemljano, lavanda je davala toplinu.
Po prvi put nakon dva tjedna bilo je malo lakše.
Vrati sam se u “Azaleu” nakon tri dana. Opet “samo gledati”. Marija je bila zabavljena novom isporukom, slagala veliku hrpu stabljika u kante.
Ivana, pomozite ako vam se ne žuri.
Nije mi se žurilo. Skinuo sam jaknu i prišao.
Ove idu u posebnu kantu. I odrežite pod kutem, ovako.
Pokazala je. Uzmem škare.
Radili smo šutke. Ja sam rezao, ona slagala, ponekad govorila: “Taj je slab, odvojite”, “Bravo, vidite razliku na rezu?”
Popile smo čaj u prostoriji iza.
Što radite inače? pitala je.
Računovođa sam. Ali trenutno bez posla.
Privremeno?
Tražim…
Marija je klimnula.
Moja pomoćnica otišla je prošli mjesec. Udala se, odselila. Mogu ponuditi par sati dnevno. Plaća nije nešto, odmah da vam kažem.
Koliko nije nešto?
Rekla je iznos. To je bilo oko pola mog nekadašnjeg primanja.
Razmislit ću.
Razmislite. Nije računovodstvo, rekla je Marija. Ovo je drugačije. Ruke bole, leđa bole, klijenti su svakakvi. Ako vam se svidi, ostanete dugo.
Vratio sam se Ireni i ispričao joj.
Ozbiljno? pogledala me s kuhinjske stolice.
Ponuđeno je.
Ivana, dvadeset godina si računalo u firmi. Imaš iskustva, kvalifikacije.
Znam.
I ti hoćeš obrezivat cvijeće?
Ne znam što hoću, rekao sam iskreno. Ali ondje mi je lakše. To ne znači da ću prihvatiti, samo… tamo je bolje.
Gledala me.
Izgledaš opet kao ti. Prvi put u dugo.
Dogovorio sam se s Marijom, krenuo na probni rad. Paralelno sam slao životopise. Dva razgovora za posao prošla normalno, jednu firmu su nudili, uzeo sam tjedan za odluku.
Ali svako jutro dolazio sam u mali dućan u kvartu, skidao jaknu, stavljao pregaču i radio. Razvrstavao cvijeće, učio imena. Marija je objašnjavala: ovo traje kraće, to stoji duže, ova boja paše ovoj, zašto ovdje rezati.
Sljedećih mjesec dana naučio sam više o physically radu nego ikad prije. Nije to bila romantična floristika to je bila težak posao: kante, vode, zemlja, hladno, bol. Klijenti s nerealnim zahtjevima, nešto lijepo ali ne znam što, buket za osobu, ali ne znam kakvu. Ali dogodilo bi se nešto kad bi uzeo cvijeće i počeo slagati. Glava ne misli na Marka, ni na stan, ni na razvod. Samo slažeš: ovo ovdje, ovo više, okreni malo.
Jednog dana Marija mi gleda preko ramena.
Dobro, skromno prokomentira. Osjetiš volumen.
Kako mislite čujem volumen?
Kad znaš kad buket “zaživi”. Većina to uči godinama. Ti odmah imaš osjećaj.
Gledao sam ruke: crvene, s malim ogrebotinama od trnja.
Do prosinca prestao sam slati CV-jeve za računovodstvo. Odluka donesena za sebe, bez najave. Samo prestao. Posao u “Azalei” postao je pun, Marija mi malo povisila plaću.
Večerima sam čitao. Kupovao knjige o cvijeću, gledao tutorijale. Prijavio sam se na dva online tečaja.
Ideš glavom kroz ovo, rekla je Irena. Je li bijeg ili nešto dobro?
Ne znam, rekao sam, ne podižući oči. Možda i jedno i drugo.
To je pošteno.
Umoran sam od razmišljanja o prošlom. Kad razmišljam o cvijeću, to ne osjećam. Treba mi odmor.
A poslije?
Vidjet ćemo.
Razvod je bio gotov u veljači. Odvjetnica mi osigurala pola vrijednosti vikendice, auto, koji sam odmah prodao. Novaca je bilo nešto više, dovoljno da iznajmim malu sobu i ne smetam Ireni iako je tvrdila da joj ne smetam.
Soba je bila na Malom Jelačićevom trgu, kod starije gospođe. Skoro se i nismo susretale, samo klimanje u hodniku.
Prvu večer u svojoj sobi stavio sam na prozorsku dasku mali buket, ostatak s posla: zelene grančice i dvije žute gerbere. Sjedio joj i gledao pri svjetlu lampe. U sobi je mirisao na tuđi prostor, koji postaje tvoj.
Proljeće je rano stiglo, mirisalo na mokre pločnike. U Azalei su stigli prvi narcisi, tulipani, cvijeće koje svi kupuju za proljetne blagdane. Posla napretek. Sad sam radio puno radno vrijeme.
Jedne večeri Marija je pitala:
Razmišljaš li o pravoj edukaciji?
Jesam.
U Zagrebu ima dobra škola. Znam predavača. Traje pola godine. Skupo je, ali ozbiljno.
Ne mogu si sad priuštiti.
Mogu pokriti školarinu za početak; vratiš kad možeš. Bez pritiska.
Zastao sam s krpom u ruci.
Zašto biste vi meni to?
Marija slegne ramenima.
U rujnu navršavam 71. Prodavaonicu držim jer volim što radim. A kad tebe gledam, vidim da si našla ono nešto. To je rijetkost. Ne želim da propadne samo zbog novca.
Dugo sam šutio.
Vratit ću.
Znam.
Škola je bila ozbiljna. Tri puta tjedno navečer. Teorija, praksa, povijest, zadaci. Vraćao bih se kući preumoran za večeru.
Ali nisam odustao.
Na trećem satu profesor reče: “Svako od vas napravite buket kakav god želite, bez pravila.”
Stao sam pred materijalima. Uzeo srebrne grančice, tamnozeleno lišće, nekoliko bijelih poluotvorenih tulipana. Spajao ih, nerijetko premještao. Profesor je prolazio i rekao tiho: Dobro je. Čuo sam.
U svibnju nazvao sam Irenu.
Znaš onu malu garsonijeru na Horvaćanskoj, što tvoja kolegica prodaje?
Da, mislim da još prodaje. Provjerit ću. Zašto?
Skupio sam nešto, želim vidjeti.
Ivana, prošlo je manje od godine.
Znam.
Nije ti prerano?
Je. Ali sobica nije “moje”. Trebam svoje, makar malo.
Garsonijera mala, soba s kuhinjskom nišom, mali balkon, peti kat, pogled na topole. Dvaput sam obišao, dotaknuo zidove, pogledao kroz prozor.
Uzimam.
Prodavač, mladić s izmučenim licem, upita začuđeno:
Ne želite razmisliti?
Ne.
Uselio sam se u lipnju. Polako opremao. Prvo krevet, pa stol. Kasnije ormar. Kad je bilo sredstava, draperije i police. Na balkon stavio kutije s muškatlama s posla.
Irena je došla prvi vikend, donijela pitu i pregledala sve.
Maleno, rekla je.
Dovoljno je.
Popile smo čaj uz otvoren balkon. Dole su se čuli glasovi djece, lavež psa, glazba.
Ti si drukčija, kaže Irena tiho.
Kako drukčija?
Prije si uvijek bila malo… napeta. Kao da očekuješ da ćeš odmah nešto trebati. Sada samo sjediš.
Pogledao sam topole.
Samo sjedim.
Na jesen završio sam školu. Na izložbi su posebno pohvalili moju instalaciju za stol: grane, suhe trave i žive krasule. Marija je došla i rekla: Drago mi je da sam te onda zvala.
Godina u “Azalei” prešla je u drugu. Preuzimam narudžbe, radim s poslovnim klijentima, idem na veletržnicu, već znam imena dobavljača. Smišljam kombinacije, eksperimentiram.
Od ruku sam ojačao i postao precizniji. Ožiljci od trnja dio su mog dlana.
Andrej se pojavio zimi, na poslovnoj izložbi. Montirao sam cvjetnu konstrukciju kad je prišao:
Treba pomoć?
Ne treba. Nisam se okrenuo. Dajte držite ovo.
On je držao, tiho. Kad sam završio, pogledali smo se.
Oko pedeset godina, visok, miran, s držanjem čovjeka koji prvo promisli. Ja sam arhitekt objasni kao da pojašnjava nešto. Dobro je kad prostor “zaživi”.
Ivana.
Andrej.
Pričali smo još nekoliko minuta, dok nisam završio. On nije izigravao stručnjaka, pitao profesionalno o konstrukciji, nosivosti, postojanosti.
Na kraju:
Mogu li dobiti vaš broj? Povremeno trebamo cvjećare za projekte.
Može.
Nazvao je kroz tjedan. Poslovno: firma otvara ured, treba cvijeće za ulaz. Dogovorili smo se. Kad je vidio aranžman, rekao je: “Bolje nego što sam zamislio.”
Ja prostor gledam drukčije, odvratio sam. To ti je moje viđenje.
Nasmijao se: iskren i tih smijeh.
Počeli smo surađivati. Kasnije sam shvatio da nekad zove samo tako, javiti se, odvojiti dan. Sve polako, bez forsiranja. Kao cvijet koji nikne kad je vrijeme.
Sviđaš mi se, rekao je jednoga dana, bez pripreme. Sjedili smo u kafiću nakon posla, pili kavu. Ako nije prerano, reci.
Držao sam šalicu.
Nije prerano. Ali želim polako. Trebam polako.
Može.
Nije forsirao. Viđali se jednom u tjedan-dva. Šetnje, razgovori. On mi je pričao o radu: kako čita zgrade, kada prostor “živi”. Ja o cvijeću, kada buket oživi.
Slični smo rekao je.
Kako to?
I kod tebe i kod mene, forma je ništa bez života. Prostor bez života nije ništa, cvijeće bez forme samo biljke.
Razmislio sam.
Možda stvarno.
Proljeće: ponuđena mi je prilika da uđem u suvlasništvo drugog cvjećarnice. Marija je znala vlasnicu koja izlazi. Mali lokal, dobra lokacija, blizu stambenih zgrada i uredskog centra. Posjetio sam.
Jednostavan prostor, četrdeset kvadrata, ali pravi položaj odmah sam osjetio.
Koliko?
Iznos je bio velik, ali ne prevelik. Skupio sam većinu.
Tjedan za odluku.
Nazvao sam Irenu, pa Mariju. Napravio financijski plan, pitao uvjete kredita.
Andrej, kojem sam ispričao sve, pitao samo:
Kako se osjećaš?
Da je ispravno.
Onda kreni.
Ugovor sam potpisao krajem travnja. Dućan otvorio u lipnju. Dao mu ime “Divlja menta” to ime mi je bilo savršeno: miris, osjećaj, i riječ “divlja” koja mi je odgovarala.
Na otvorenje su došli Irena, Marija, neki stari klijenti i Andrej. Donio je lončanicu s biljkama sam izabrao. Nasmijao sam se:
Zašto sukulenti?
Žilavi su, rekao je ozbiljno. Kao ti.
“Divlja menta” prva godina je bila naporna. Rad bez vikenda, traženje dobavljača, uređivanje društvenih mreža, primanje narudžbi, vožnja dostave. Nekad bih dolazio kući u pola jedanaest, pao u krevet bez večere.
No, ide. Polako, ali ide. Ima stalnih kupaca. Poslovnih narudžbi, što je Andrej poslao. Nekoliko članaka o mladim cvjećarima pročitao sam “mladi” i nasmijao se.
Kupio novo zimsko kaput tamnosivo, dugačko, od fine tkanine. Dugo birao. Kupio i cipele, klasične, na nisku petu, uz kaput. Irena je išla sa mnom, šutjela i gledala, na kraju kimnula.
E, ovako sam te zamišljala.
U kaputu?
U sebi.
Još sam kupio novi ogrtač: bijeli, jednostavan, s džepovima. Bez uzorka. Samo bijeli.
Druga godina u “Divljoj menti” bila je drukčija. Zaposlio svoju prvu djelatnicu: djevojka od dvadeset osam koja je došla bez iskustva, ali s pravim rukama. Učio sam je kao što je Marija mene učila: kratko, jasno, bez pritiska.
S Andrejom sam bio već više od godine dana, ali i dalje polako. Svako kod sebe. Viđali smo se češće, ali bez zahtjeva. Bilo je neobično imati taj zrak između nas. Onda sam shvatio baš to treba.
Jesi li bio kad u Dubrovniku? pitao je.
Nisam.
Idemo?
Kad?
U listopadu. Ja tamo radim tjedan dana, ostanemo još par dana.
Otišli smo. Dubrovnik je bio nešto sasvim drugo drugi zrak, miris, ritam. Šetao sam tržnicama, gledao cvijeće, naišao na mali štand sa suhim cvijećem i zadržao se dva sata, komunicirajući rukama i pokojom zajedničkom riječi s prodavačem.
Andrej je strpljivo čekao ispred.
Znaš li uvijek tako čekati? pitao sam.
Ako je nekom nešto važno, poštuj, ne žuri.
Pogledao sam ga.
Dobra je bila tvoja baka.
Najbolja.
Godina je prošla mirno. Prije je mirno bilo sinonim za dosadno. Sada je značilo nešto drugo: stabilnost, tlo pod nogama, zrak.
U listopadu, drugi mjesec druge godine, ušao je muškarac kojeg nisam odmah prepoznao.
Bio je to utorak, oko tri. Mirno, sunčano. Slao sam buket za nečiji rođendan, a Julija, moja pomoćnica, poslužuje klijenta na pultu.
Vrata su se otvorila i ušao je muškarac. Podigao sam glavu tek kad sam završio slagati cvijet.
Marko je ostario. Vidjelo se grubo, kao da ga je vrijeme izmrcvarilo. Nekad ozbiljna konstitucija sada je bila samo višak kilograma. Siva koža, odijelo koje mu više ne pristaje. Gledao oko sebe kao čovjek koji ne zna što ga čeka.
Gledao sam ga mirno. Nisam skretao pogled. Samo sam gledao.
Vidio me. Lice mu se nakratko zamračilo.
Ivana, reče. Bok.
Bok.
Julija se okrenula, upitno pogledala. Klimnuh joj: Nema problema. Razumjela je i vratila se svom.
Mogu malo razgovarati? pita Marko.
Reci tu.
Okrenuo se prema Juliji i kupcu, koji su glumili da ne čuju.
Možemo izaći?
Ne. Imam narudžbu. Reci.
Zašuti. Dođe bliže radnom stolu. Ja nastavim raditi.
Mama ti je loše, reče. Skroz loše. Više ne ustaje.
Šutim.
Spominje te često, kaže. Kaže da si jedini znao kako treba brinuti o njoj.
Treba joj profesionalna njegovateljica. Mogu dati broj dobre agencije.
Ivana.
Što?
Zastane.
Marija je otišla. U veljači. Našla drugog. Posao nije išao. Ugovori za koje se ona zalagala ništa od toga, sve se raspalo.
Razumijem.
Znam da nemam pravo. Shvaćam što sam ti napravio. Ali nadao sam se možda… Možemo pričati ljudski, o onome što je bilo. Sjećaš li se ti nečega lijepog iz nas?
Odložim cvijeće. Pogledam ga.
Marko, kažem. Ne ljutim se. Prošlo je odavno.
Gleda me.
Ali “lijepo” što spominješ bila je moja navika i tvoja ugoda. Tek sad znam tu razliku. Tad nisam znao.
Ivana…
Ne. Smireno, bez oštrine. Ne “Ivana”. Ja sam svoja osoba. Dala sam sve dok sam bila tvoja žena. Odradila selo i majku, i šutjela, i trpila. Ti si to koristio. Oboje ste koristili.
Obori pogled.
Razumijem.
Za tvoju majku ostavit ću Juliji kontakt agencije “Briga+”. Tamo su medicinske sestre. To joj treba.
A ti?
Što?
Možeš li ti…?
Dugo sam ga gledao. U njemu sam vidio žalost ne sažaljenje, nego onu prazninu kad čovjek izgubi pravu potporu, pa uzalud traži novu gdje više nema.
Ne mogu.
Marko kimne. Sporo, kao da prihvaća.
Dobar si, napokon reče. Stvarno.
Znam.
Još je trenutak stajao, pa krenuo prema vratima.
Ivana… oprosti.
Nisam rekao ni da ni ne. Samo sam gledao za njim.
Vrata su se zatvorila. Opet mir. Julija je odvela svog klijenta, vratila se.
Sve ok? pita.
Sve je u redu. Dajem joj blok: Na ovom napiši kontakt agencije “Briga+”. Broj je u mome mobitelu, na popisu “partneri”.
Može, Ivana.
Vratio sam se buketu. Ruke mirno rade. U glavi ni praznina ni buka. Samo posao.
Sat i pol kasnije nazvao je Andrej.
Kako si? pitao je, kao i uvijek, kratko.
U redu. Danas je bio Marko.
Tišina.
I?
Ništa. Otišao je.
Kako se osjećaš?
Pogledao sam kroz prozor. Van, jesen: lišće po pločniku, ljudi s dignutim ovratnicima, mama s kolicima pred trgovinom.
Znaš, rekao sam polako, mirno. Baš mirno. Ne sretno, ne tužno. Samo mirno.
To je dobro.
Da.
Doći ću večeras, ako može.
Dođi. Skuhat ću juhu.
Pileću?
Ako želiš pileću.
Hoću.
Spustio sam mobitel i pogledao stol. Predamnom skoro gotov buket: ljubičaste astre s tamnim zelenilom i tankom suhom travom za prozračnost. Zavrtio sam ga četvrtinu kruga. Pogledao.
Julija prišla iza mene.
Lijep, reče tiho.
Nije gotov.
Skoro.
Uzeo sam još jednu stabljiku. Dodao, promijenio, vratio. Sad je sjeo.
Van prozora grad i dalje živio: oblaci, vjetar, još čvrsto lišće što zna da će uskoro otpasti. Negdje na istoj ulici Marko je išao svojim putem. Gdje, nisam znao i nije me brinulo. On ide kamo ide. A ja sam stajao ovdje, u svom dućanu koji miriše na mentu, krasule i malo mokre zemlje. Uskoro će Andrej, bit će juhe i tiho večeri.
Uzeo sam krpu, obrisao ruke, pogledao kroz prozor.
Sad je buket gotov.
Julija je kimnula i otišla spremiti narudžbu. Ja sam još malo gledao grad i pomislio stvari trebaš pustiti da rastu svojim ritmom. Ne možeš ih požurivati.
I to je moja lekcija: možeš izgubiti sve, možeš biti izbačen iz svog života, ali uvijek možeš pronaći svoj mir, svoj prostor, svoj novi početak. Ako se ne bojiš početi iznova, to je dovoljno.
