To je dijete od Igora…
Ova priča dogodila se ne tako davno, u prostranom stanu na četvrtom katu devetokatnice na zagrebačkom Jarunu. U tom stanu živjela je vitalna, još zaposlena umirovljenica, usamljena žena po imenu Marijana.
Život joj nije nudio ništa spektakularno ni iznenađujuće. Sve ustaljeno: mirovina, posao, prijateljice, posjeti unucima u Velikoj Gorici i svakodnevna briga za majku koja je živjela sama na Trnju.
I tog jutra dan je počeo kao i svaki drugi. Marijana je, nakon prve kave, nazvala majku i pitala je za zdravlje.
Subota, dan bez dežurstva radila je tri dana, četvrti je bila slobodna, prepisivala narudžbe i odgovarala na telefone u jednoj privatnoj poliklinici na Svačićevom trgu.
A danas? Danas će opet kuhati i odnijeti ručak majci svakodnevna rutina. Da bude iskrena, već joj je to teško padalo, izvlačilo duboke uzdahe i lagano prevrtanje očima.
Do majke se trebalo prošetati dva bloka dalje. Kuhača nije bio problem, posebno jer je majka još imala jučerašnju juhu i kolač. Ali, peti kat bez lifta… O, Bože! Pa još te beskrajne majčine žalopojke o zdravlju… Svaki dan slušati o fazama i vrhuncima bolova na različitim mjestima; to je znalo biti poražavajuće. Ti razgovori nisu tražili rješenja previše dijagnoza, previše tuđih iskustava i mudrih savjeta iz Dobro jutro, Hrvatska.
Savjeti kćeri, ma koliko stručni bila je gotovo četrdeset godina instrumentarka na Rebru nisu se usvajali. Što ti znaš! Daj mi skalpel, molim te!
Morala je i u dućan putem do majke, to je jasno. Pripremila vrećicu za otpad, stala pred ogledalo, popravila ruž. Za ženu iznad šezdeset izgledala je iznenađujuće mladoliko: sitne bore oko očiju, zaobljeno lice, kratka, pepeljastosiva kosa i decentno velike naušnice. Samo su obrazi pomalo klonuli.
Hrana, kruh i putar za majku! podsjetila se, a tad je zazvonilo na vratima.
Imali su portafon, nitko se tu ne pojavljuje bez najave. Možda teta Sonja, susjeda iznad, znala je svratiti na kavu.
S ružem u ruci Marijana otvori vrata.
Na pragu je stajala vitka djevojka, svjetlosmeđe kose s repom, u prugastoj majici i širokoj tamnoj vesti, s ruksakom na leđima. To je kasnije Marijana upamtila. No tada je vidjela samo lice te djevojke i bebu zamotanu u smeđe dekicu u naručju.
Djevojkine oči su bile napete, čeljust stegnuta, duboko je udahnula, prišla sasvim blizu, gurnula joj smotuljak i kratko procijedila:
Ovo je Vaše!
Marijana je iz refleksa prihvatila bebu, držeći još ruž. Osjetila je težinu. Pogledala dolje… Bože, dijete!
Kad je podigla pogled, djevojka je već silazila stubištem.
Marijana je istrčala na hodnik, zbunjena, nesigurna zašto joj je dala dijete.
To je Igorovo dijete, a ja moram učiti… koraci su joj već nestajali niz stepenice.
Vrata se dolje zalupe.
I sve…
Marijana je još neko vrijeme stajala, čekala, nadajući se povratku djevojke. Zatim je krenula nazad u predsoblje, bacila pogled na svoju vrećicu i nekako pomislila: Samo da ne zaboravim iznijeti smeće kad krenem do mame.
U predsoblju je stajala i tuđa vreća nije ni primijetila kad je djevojka ostavila.
Majko mila… Živo dijete! I što je rekla? Dijete od Igora?
Stvarno je rekla Igor?
Njezin sin bio je jedini zove se Marin. Prava obiteljska priča: dvoje unučadi, žive u Osijeku, a Marijana ovdje u Zagrebu. Muž Ivica preminuo joj je prije pet godina.
Ništa nije jasno… Dijete se u njezinom naručju pomaknulo. O, Bože!
Brzo ga je položila na kauč, odmotala dekicu: bež bodić, majušna beba s dudu u obliku žabice, nije joj više od mjesec dana.
Ma-ma-moje, mala! nježno ju je pomazila, beba je zacoktala i opet utonula u san.
Marijana je zaključila da su odgovori možda u vreći. U njoj dvije bočice, staklenka s adaptiranim mlijekom, paketa pelena i dječja odjeća.
I dalje je očekivala, sigurna da će se začuti zvono, da će se djevojka vratiti, uzeti dijete i ispričati se. Dan će biti kao i svaki drugi: smeće, dućan, mama…
Popravila je šminku, pogledavala na prozor pokušavajući uloviti djevojku.
Što je ovo? Kakav je to nered?
Nakon nekog vremena, beba se počela buditi. Marijana je stajala nad njom, nesigurna nije to njezino dijete, ima li uopće pravo presvući ju, nahraniti? Po glavi su joj vrtjele misli: treba li uopće intervenirati? Opet je izašla na prozor. Čekala…
Ali, ipak, trebala je skinuti bodić. Ispod benkica, jednokratne gaćice.
Sad joj je strah od odgovornosti pao na srce. Tek tad je shvatila: netko je ostavio ovu curicu kod nje!
Igor… Igor…
Njezin Marin je kao dečko znao lude često ga je opominjala zbog cura koje bi doveo doma. No to je sve bila daleka prošlost, prije braka. Naoko je sada sretno oženjen. Naravno, posao, djeca, rata za kredit, auto na leasing gura i borio se. Nedavno su se čak malo izvukli vratili kredit, kupili novi polo, djeca su narasla…
Dobro je, dobro je, dušo mala. Evo, mijenjamo pelenu…
Majko! Zar je netko mogao ovako ostaviti svoje dijete?
Glava joj nije vjerovala onome što su ruke već znale: vješto je promijenila pelenu, presvukla malu, uzela je u naručje i krenula prema kuhinji treba spremiti mlijeko.
Tada zazvoni telefon. Marijana, s djetetom u jednoj ruci, pokušava dohvatiti slušalicu.
Di si dosad? oglasila se mama.
Ma evo, ništa posebno. Šta trebaš, mama?
Jel si u Kauflandu već?
Nisam još.
Znaš kaj, daj mi kruške, ali ne one zadnje što si kupila, one prije. I, molim te, da budu mekane.
Dobro, mama.
Znaš koje su to bile?
Sjetit ću se.
Imaju crveni bok i uske vrhove. Samo nemoj one tvrde. One su bile loše…
Marijana je kratila razgovor, mala se koprcala i cendrala.
Dobro, mama… Javljam se kasnije.
Čekam te.
Prekinula je vezu, zapišući u glavi upute. Pročitala je na kutiji upute za mlijeko.
To više ne može ovako!
Marin!
Sad je kraj svibnja… znači… Marijana je brojala mjesece.
Točno! U kolovozu je bio na seminaru u Opatiji. Možda se, ne daj Bože, predstavio kao Igor?
Ako je bio kakav ljetni flert, možda je nešto zatajio, razmišljala je. Iako se Marin njoj čini uzoran.
Nakapala je par kapi mlijeka prevruće, pod mlaz hladne vode.
Lijeva ruka ju je već boljela odvikla se od nošenja beba. Nekada bi nosila i desetero kila…
Što da radi sad? Treba li zvati policiju? Dvojba ju je razdirala.
A što ako je ipak Marinovo dijete? Pa mala ima neku sličnost sa Svenom, unučicom…
A ako je tako? Kakav bi to skandal bio, a njegova žena Renata mu ne bi oprostila… I djeca bi patila.
Ispred nje beba je mirno cuclala, oči zadovoljno zatvorene. Marijana je izgubljeno gledala tu milinu. Kako joj je sve ovo zapravo falilo!
Kad je beba zaspala, Marijana ju je pažljivo spustila na kauč i nazvala sina. Nedostupan.
Bijeda…
Odlučila je: još malo će pričekati. Ne može sina uvaliti u nevolje bez dokaza. I nada se da će se djevojka predomisliti i vratiti. Nije izgledala kao asocijalni slučaj. Tek obična, mršava studentica.
Samo… mami ne bi ovo smjela reći. Bila bi to još jedna noć beskrajnih briga i zloslutnih pretpostavki.
Nazvala je unuka Tomislava, saznala da je Marin otišao na teren postavljati neku vodoinstalaciju u Gorskom kotaru i nema signala, vratit će se tek prekosutra. Ali Renati se javlja navečer, sve je u redu.
Eh, Tomo, mogli ste mi i vi javiti… gunđala je Marijana.
No, realno, znala je da joj sin više ne polaže račune. Ali sada joj je užasno trebao taj razgovor, zbog čega je bila ljuta.
Zvala je snahu Renatu, zamolila ju da javi Marinu da se hitno javi.
Događa li se nešto? Hoćeš da mu nešto prenesem? zabrinula se Renata.
Ne, samo da se javi. Stvarno mi je važno, Renata…
Renata je obećala.
Mama, iščašila sam gležanj, ne mogu doći danas slagala je potom Marijana svojoj majci, Imaš juhe, imaš kruha…
Majka je uzdisala, ispitivala, nudila da ona dođe, prijetila pa ipak ostala doma. I zvala je još pet puta.
Nakon tog zadnjeg razgovora Marijana se konačno opustila, skinula bijele hlače, obukla domaću haljinu i sjela uz bebu da razmisli.
Možda je bila u šoku kad je uzela tu curicu. Ali, ipak, ostavljaju djecu i na pragu. Moglo je biti i tako.
Što je sad sprečava da zove policiju i preda ju? Pa strah zbog sina, makar nije Igor. Ako je njegova, prevario je djevojku, slagao o imenu. I drugo… ne da joj se opet u policiju i po sto puta objašnjavati. Treće, nešto ju je guralo da vjeruje toj djevojci s vrata… U očima joj je bio pogled majke na rubu: očaj, bijes, samouvjerenost.
Mora se s nekim savjetovati. Pa tko će ako ne prava prijateljica?
Viki, nećeš vjerovati, dobila sam bebu pred vrata…
Viktorija nije paničarila, sve je analizirala, obećala doći nakon posla.
Polako, Majo, riješit ćemo mi to! Samo da ne napravimo glupost.
Znači, ti misliš da ne zovem odmah policiju?
Pričekaj malo. Treba naći tog Igora.
Bože, Viki, kojeg Igora?
Pa oca djeteta. Nema li kod vas u ulazu neki Igor?
Kod nas? Pa kako da znam, ima nas pedeset stanova! Možda je pomiješala stan.
To je opcija. Ali možda i Marin ima što skriveno. Javi mu se…
Cijeli dan je prošao u brizi oko bebe. Marijana je sjela za internet, preračunala hranjenje pa čak našla i savjete za masažu beba, kojih se doslovno držala. Uspjela ju je okupati, namazala kremom, čak i uspavanku pjevušila.
Kako je zglob? Hoćeš li sutra doći? opet je zvala mama.
Marijana je bila optimistična: sigurno će se sve do sutra riješiti, obećala je biti kod nje.
Viktorija je došla nakon posla i krenula s istragom. Pročešlja cijelu vrećicu, ode po susjedima. Nitko nije znao ništa, pričala je da traži pismo za Igora i…
Imam! zalupila je vratima sretno.
Tiše, beba je zaspala.
Ma, takvi mali uvijek spavaju… provirila je u sobu, ali mala je zaplakala. I našla sam! sad već tiše šapnula je.
Na šestom katu, u istom hodniku, živi Igor, po svemu profil za oca djeteta.
Sigurno je pogriješila kat! ushićeno je šaptala Viktorija. Ajmo!
Di? uznemirila se Marijana.
Naći Igora! odlučno reče Viki.
A što ako nas potjera?
Majo, smiješno je. Uletimo, a on nas ismije!
Znači, ne želiš znati istinu?
I Marijana je htjela istinu. Umirile su bebu, otišle polako stubištem na šesti kat i pozvonile.
Tko je? stari glas.
Da možemo Igora? odgovori Viktorija.
Vrata otvori sitna, pogrbljena starica, pogleda ih mrko, pa ode dozvati unuka:
Igore! Igore! Opet te netko traži…
Viktorija hrabro uđe u tamni hodnik, Marijana ostane vani. U sobu izađe niski, crnobrad mladić pomalo neurednog izgleda.
Izvolite, trebate tablet?
Tablet? Ne, došli smo zbog nečeg drugog. Ovako, kod Marijane je slučajno ostala vaša beba…
Muškarac je ostao bez riječi, gledao obje.
Moja beba? oči su mu bile ogromne od iznenađenja. To nije moje.
A čija? U zgradi ste jedini Igor nastavila je Viktorija.
Ja nemam djece ponavljao je, zbunjen.
To treba dokazati… Možda je zabunom ostavila dijete vama, zamijenila vrata, tako mislimo.
Čekajte, Viki Marijana je bila opreznija Ja sam s četvrtog. Jutros je netko ostavio bebu curicu ko meni, rekao da je Igorovo dijete i pobjegao. Nisam imala Igora doma, razumijete?
Kakve veze imam ja s tim? pitao je Igor.
Nećete priznati dijete? zgrozila se Viktorija.
Koje dijete? O čemu pričate?
Idemo dolje, pokažemo vam zvala je Viktorija.
Jeste li imali kakvu vezu ili djevojku krajem prošlog ljeta? Marijana je mekanije, ženski ispitivala.
Vezom? Ma ne, meni je internet veza dovoljna. Miješate me sa nekim…
A znate li kako se djevojka zove? tiho je pitala Marijana.
Ne predstavi se ona, već samo… slegnula je ramenima, Oprostite, vjerojatno smo pogriješile.
Marijana povuče Viktoriju natrag.
Čekajte! Možda mogu pomoći? Ja sam bloger, radim doma. Možemo napraviti objavu, tražimo majku, staviti sliku, opis djeteta…
Ne, hvala, rezala je Marijana. Zakon je jasan: treba prijaviti policiji, ne stavljati slike po internetu.
Šteta, Igor slegnu ramenima, Ako nešto mogu učiniti, tu sam. Doma sam stalno.
Pogledaj ti njih! odmahnula je Viktorija glavom Ni ne izlaze van.
Ne laže. Pravi kompjuterski genijalac, nema šanse… Ne izgleda kao ženskaroš.
Sin se nije javljao, opet naziva Renatu:
Ivana, totalno sam zaboravila! Toliko toga danas Sven ima plivanje, Tomo je imao neplanirane obveze, a Marin je upravo javio. Kakav dan!
Kada bi Renata znala kakav dan je kod nje…
E, ajde, sutra zovem policiju!
No, kad je legla, zatvorila oči: i dalje joj je u mislima bila djevojka beznadni pogled prebijene nejake majke na vratima. Što čeka malu ako zovne policiju?
Noć je bila teška. Marijana je ustajala na svaki dječji glas, nosila bebu, hranila ju. Pred zoru su obje zadrijemale.
Probudio ju je mamin poziv.
Kako ti je gležanj? Hoćeš li doći danas?
Pogledala je kroz prozor, pa opet u dijete:
Dolazim.
Kruške kupi, i još…
A djecu treba provoditi na zraku! Složila je maramu kao nosiljku, s užitkom obukla malu. Robica kao nova, sve uredno pripremljeno. Krenule su u dućan.
Bilo je lijepo ići s nekim, nije više bila sama. Samo… peti kat.
Što je to? majka je zapanjeno gledala malu.
Nije to to, to je ona. Evo drži ti stvari, preda majci vrećice i uđe odmoriti u dnevni.
Odakle?
Eh, Nada iz zgrade me zamolila da na sat vremena pripazim unuku. Čeka frizerku.
A gležanj?
Prošlo je.
Obje su gledale djevojčicu s nježnošću. I prvi put nije bilo priče o bolima i mukama…
Vidi kako grabi za prst. I, kako se zove?
Nisam pitala. Samo na sat vremena, pa nisam.
Kako to možeš, dijete bez imena? čudila se starica.
Marijana se po povratku doma zamislila u sebi je tražila ime za dijete. Zašto? Tko zna… Ali htjela je pogoditi kako je njezina prava majka nazvala.
Odjednom sms: Poziv dostupan! Sin!
Sjela je na trosjed, malu držeći. Zove Marina.
Mama, što ti je? Ja sam oženjen, ostao je u šoku nakon njezina zbrkanog izlaganja.
Ali dijete su donijeli baš meni, razumiješ? Pomislila sam, što ako si se predstavio kao Igor…
Mama, ja sam Marin. Sama si mi birala ime. Sigurno je zabuna! Zovi policiju odmah. Hoćeš da ja nazovem?
Ne, neću. Evo, samo sam… gladna je ponovno, već smo bile vani pa sam skuhala svježu mješavinu. Kasnije…
Mama, policiju zovi! Brinem se!
Ništa, pusti, možda sam i sama svašta umislila, a ona je tako… ma baš dobra.
Trebala si uzeti Petrovog klinca kod sebe, a ne čekati ovakve komplikacije…
Ma daj! Sve ću riješiti danas. Vika mi pomaže.
Ali Marijana nije zvala policiju. Mala joj je opet bila gladna, trebalo je mijenjati pelenu, posla još puno! Kad sve završi, javit će Viktoriji…
Oh! Trebat će ipak predati to dijete. A gdje će ju? Vjerojatno u dom ili na infektivnu. Kojeg doma? Poznavala je klinike… Ali, bum, bolje li joj je igdje nego tu?
A sutra ima još dežurstvo to je prvo. Drugo ovo je zapravo protiv zakona, držati tuđe dijete, a nikom ne prijaviti…
Uzdahnula je, prihvatila se nježno male. Bila je umorna… ali tako su joj dani zadnjih dana bili bogati!
Oči su se zatvorile skoro istovremeno: kraj bočice, na visokom jastuku, ispod Marijanine ruke mala je zaspala. Sve je djelovalo spokojno.
Gledajući kroz špijunku, Marijana se ukočila. Otvorila je vrata.
Gdje je? Gdje ste ju ostavili? Zašto mi niste odmah rekli?
Na vratima, oslonjena na dovratnik, stajala je ona djevojka, majka, koje je ostavila dijete. Pogled izbezumljen, u kratkim hlačama i majici, iako je bilo prohladno. Disala je teško, širom razbarušene kose.
Zašto mi niste odmah rekli? nije bila budna ni Marijana.
Da to nisam bila ja, ispalila je djevojka.
Možda zato što sam to ja, podigla je obrve Marijana, A Vi ste se jako brzo izgubili.
Ali Vi znate gdje je? Znate? u očima ju je bila molba.
Oči su vrištale: Molim Vas, znajte! Morate znati!
Marijana se povukla.
Uđite.
Djevojka je žurno ušla, očekujući adresu gdje je malena, da nastavi potragu. Gledala ju je ravno u oči, čekala.
Tu je, Marijana je napeto rekla.
Gdje? Mene zanima točno, gdje?
Točno na krevetu. Spava.
Marijana mahne rukom, pozove ju u spavaću i pokaže djevojčicu. Ova priđe, ne shvaćajući što radi. Kad je shvatila sjedne na pod, zaplače. Netko bi rekao da je ridala, ramena su joj se tresla. Marijana ju je podigla, ponudila vode pa čaja u kuhinji.
Jedi. Evo uzmi čokoladu umirivala je, medicinski brižno.
Između jecaja djevojka tiho objasni da nije ništa prijavila.
Mislila sam da će mi uzeti dijete. Oprosti… Zabunila sam se…
Nakon čaja i keksa, istinito ispriča priču. Zvala se Branka, a mala Elica.
Klasična tema: Branka, studentica zadnje godine medicinskog, iz malog sela kraj Ogulina. Zaljubila se prošlog ljeta u Igora, studenta iz Zagreba. U dvadeset i prvi stan na Jarunu ušla je samo jednom, s Igorom. Tada joj je Igor obećavao brak, govorio kako mu majka voli djecu. Kad je zatrudnila još joj je slao poruke. Nakon Nove godine, nestao je. Telefon nedostupan.
Znala je gdje studira, raspitala se kod kolega rekli su joj da je prešao na fakultet u Split. Nije imala ni adresu, ni broj.
Doma otac, maćeha, situacija gorka, otac ju je izbacio, niti kune nije htio dati. Teta je nešto malo davala, ali nije mogla prehraniti bebu i maturanticu. Branka je ipak išla dalje, sanjati bijeli kut.
Igora nalazi preko društvenih mreža, ali na stvarnost ne zna odgovor. Poruke uglavnom ostaju nepročitane, o djetetu ne želi ni čuti.
Rodila je Branka u Vinogradskoj. U dom se vratiti nije mogla, kod prijateljice je ostala dva tjedna. Žarko je željela završiti godinu, dati ispite.
Sudbina ima svoja pravila: najprije šalje upozorenja, onda sve iskrsne odjednom prijateljica ju zamoli da se iseli, novca nema, na ispit se ne može s bebom u naručju, i još joj iskoči fotografija Igora s novom curom.
Sjetila se njegovog obećanja: Moja mama će pomoći. Otupljenog srca, nesvjesno, odnese bebu u stan u nadi da će ju baka uzeti… i bježi, sva u suzama, s autobusom za bijeg.
Cijelu noć je učila, pokušavajući zaboraviti osjećaj da je ostavila dijete.
Jutro Igor joj odgovara u komentarima: O kakvom djetetu pričaš? Moja mama ništa ne zna. Shvatila je da je pogriješila zgradu! Igor nije bio u toj devetkatnici, nego u istoj takvoj dvije ulice dalje, stan 21.
A vidjela sam mu mamu na slikama. Ista ste Vi! I kratka kosa… O bože, što sam učinila! pokrije lice rukama, zadrhti.
Znaš kako ljudi kažu: najveća glupost je stvoriti remek-djelo i odreći se autorstva. Gledala sam malu i pitala se koja bi ju majka mogla dati. Dobro da si se vratila. Kamo sada ideš? Babi od Igora?
Ne… odmahnu Branka, Skoro sam poludjela zadnjih dvadeset četiri sata. U cijelu noć tražim Elu rukama, grudi me bole. Vratit ću se u dom na Savi. Ako neće, odselit ću kod tete. A Vas sam mnogo uznemirila, oprostite.
Pa… istina je, mislila sam da je moje dijete. Sin ima obitelj, prepala sam se… A još trebam s prijateljicom kod susjeda Igora… Marijana se nasmijala, što smo sve zbrkale!
Ispričala je Branki scenu kod susjeda na što se i Branka, još ridajući, nasmiješila.
Nije fer tom čovjeku. I sama ću otići, ispričati mu se, potvrditi da je to sve nesporazum.
Ma kakvi, čudno bi bilo… Sva si natečena od plača. Ostani kod mene. Sama sam, a sin savjetuje da iznajmljujem. Evo, useli kod mene.
Kod Vas? Nemam kune! U domu će me pretrpjeti… S Elom ću u hodnik, samo da ne iskačem curama pred ispitima. Kasnije do tete…
Ostat ćeš. Barem mjesec dana, dok završiš sve. Kada je ispit?
Prekosutra… Ali…
Branka sjede u naslonjač, Marijana joj pripremi pokrivač, ručnike, pokušava nagovoriti.
Sutra sam na poslu. Ti s Elom budi tu i uči. Popodne po stvari i knjige. U frižideru ima svega… Ela sada puno spava. Kupila sam mlijeko. A mogla bi i dojiti…
Marijana baci pogled na Branku djevojka je već zaspala. Do nje Elica diše mirno.
Viki, bok… tiho u slušalicu, Nije Marinova. On je zvao. Nije ni susjedova… Čuj! Kod mene je. Spava. Da, vratila se. Da je otjeram? Neću, Viki, ostavljam ju… Daj, ne viči! Kako je dobro što nisam zvala policiju!
Mlijeko nije stalo. Ispite je položila s ocjenom vrlo dobar i odličan. Mama Marijane sad više voli Brankine savjete nego stare navike.
Ma ona je mlada, pametna cura, sa svježim znanjem!
Nakon ispita, Branka je odmah počela raditi. Marijana joj je preko poznanstava sredila dežurstva na hitnoj. Pametna djevojka često se savjetovala s Marijanom medicina ju je stvarno zanimala.
Susjed Igor je odjednom otkrio da njegovoj baki treba tretman. Injekcije je naravno davala Branka.
Na jesen se popela dva kata više, s Elom u naručju njegovati susjedovu baku, liječiti svoje gorko razočarenje i pisati novi životni scenarij krasopisom iz početka…
