Lekcija iz samopouzdanja
Lana! Upomoć! izlanula je Maja čim je njezina prijateljica podignula slušalicu. Glas joj je bio tako nestabilan da ga je jedva prepoznala. U ušima joj je bubnjalo kao da netko lupa po loncu i to je gotovo nadglasavalo vlastite riječi. Pitanje života i smrti! U dva mjeseca moram od gusjenice postati leptirica! Ali onakva leptirica da nitko ne može skinuti pogled s mene.
Na drugom kraju žice nastala je neugodna tišina. Maja je zatvorila oči i živo zamislila Lanu kako podiže obrvu, naginje glavu u stranu i s nevjericom gleda mobitel. U Majiinoj glavi, Lana je još i lagano odmahnula glavom, pokušavajući shvatiti što je to zapravo čula.
Baš krasan zahtjev! napokon je odgovorila Lana, a iz njezina tona se jasno čulo čuđenje. U dva mjeseca… pa moguće je, ali trebaš imati volje za raditi! Što se tebi zapravo dogodilo?
Maja je nervozno prošla rukom kroz svoju kosu dugu, ali beživotnu i s ispucalim vrhovima koji vape za šišanjem. Ironija života, pomislila je, kroz smijeh. Pet godina za redom Lana je nudila da zajedno odu u frizerski salon, teretanu, predlagala yogu, trčanje u Maksimiru, a Maja bi samo mahala rukom i izmišljala razloge za odbiti. A sad, evo nje, sama zove prijateljicu, moli pomoć, spremna gristi i na ono od čega je oduvijek bježala.
Sjećaš se onog dečka s aplikacije za upoznavanje? počela je Maja, pokušavajući zvučati smireno, ali tjeskoba je i dalje prosijavala kroz glas. Udahnula je, kao da skuplja hrabrost, i nastavila: Pisali smo si dugo, super nam je išlo I onda je predložio da se nađemo.
S kojim točno? usmijala se Lana i Maja je u glavi odmah vidjela njezin podrugljiv osmijeh. Prijateljica joj se uvijek malo narugivala oko stalnog traganja za savršenim muškarcem online. Lana je bila skeptična prema chatanju i više je vjerovala u prava poznanstva uživo. Povremeno bi Maju pitala kad planira otvoriti agenciju za pronalaženje princa. Ni Maja nije bila cvjećka; profilna fora joj je bila filtrirana kroz tri aplikacije, što je Lana znala i tu i tamo bocnula s: Prava ljepota je izvan filtera. Na to bi Maja slegnula ramenima: A tko zna, možda se nikad ne vidimo uživo.
Pa Goran, onaj visoki plavokos s plavim očima! žurno je objasnila Maja. I tebi se svidio, sjećaš se? Rekla si da ima lijep osmijeh i pametne oči.
Aaaa, taj Lani je glas zvučao malo čudno, kao da je odmaknula mobitel. Ali Maja je bila toliko u panici da nije ni skužila. Sjećam se. I što sad?
Dolazi za Božićne praznike, možeš vjerovati?! ispalila je Maja kao mitraljez, a riječi su jednostavno curile kao da ih dugo guši u sebi. Za dva mjeseca! Toliko smo se dopisivali, toliko tema Ne želim da mu u očima pročitam razočaranje kad me vidi. Na fotki sam… pa, dosta drugačija. I figura mi je, i kosa nije baš sjajna, i sve ostalo…
Tajac s druge strane žice postajao je bolno dug. Maja je željela samo da Lana kaže: Ne brini, bit će super! ali Lana je šutjela, što joj je nabijalo nervozu kao da je u čekaonici kod zubara.
I zašto si onda pristala? naposlijetku je Lana skeptično pitala. Ni taj svoj stav prema online dejtanju nije zatajila tko zna tko se krije iza slike?
Stalno je inzistirao…, priznala je Maja zamičući pogled, iako je Lana uopće ne može vidjeti. Pritom ju je obuzeo sram kako je tako nepromišljeno pristala, a nije ni promislila o posljedicama. Pisali smo si mjesecima, tako je pristojan, postavlja puno pitanja… Onda je napisao da me želi upoznati uživo, da mu se jako sviđam i da bi volio vidjeti može li iz toga nešto biti. Par dana sam razmišljala, vagala… na kraju jednostavno nisam znala više reći ne.
Zašutjela je, nervozno grickajući usnicu. Goran joj je pisao da se s njom osjeća kao da razgovara s srodnom dušom. I što su se više dopisivali, to je Maja više maštala da će možda zbilja biti pravi.
E pa pripremi se, uzdahnula je Lana, u tom zvuku Maja je prepoznala kombinaciju odlučnosti i lagane nervoze. Lana je uvijek bila ta koja zasuče rukave kad svi drugi dignu ruke. Bit će teško! Dva mjeseca su kratko vrijeme, ali dat ćemo sve od sebe. Samo, možda ćeš morat uzeti godišnji počet će te boljeti mišići na mjestima za koje nisi znala da postoje!
Vježbati? ponovila je Maja, osjećajući val panike kako nadire iz želuca. Misliš teretana?
I teretana, i prehrana, i njega, nabrzinu je nabrojila Lana, kao da čita popis iz Konzuma. Bez svega toga nema šanse. Sigurno ne želiš da Goran upozna istu Maju, samo sa šminkom?
Maja je šutjela, procesuirajući rečeno. Sama pomisao na teretanu izazivala joj je mješavinu straha i očaja bila je spremna zamijeniti dizanje utega s dizanjem daljinskog.
A što ako… ne uspijem? tiho je pitala, sama se iznenadivši koliko joj glas zvuči bespomoćno.
Uspjet ćeš, odlučno je odrezala Lana. Ja ću ti pomoći. Ali moraš biti spremna raditi. Nema magije, Majo. Ništa se ne dogodi samo od sebe; uvijek treba krv, znoj i suze. Dobro, možda samo znoj. I dosta vode.
Maja je duboko udahnula, stisnula šake i u sebi zaključila: Dobro. Idem. Ako ništa drugo, barem da ga ne razočaram.
*********************
Prvih par tjedana prošlo je kao polagan odlazak kod zubara svaki dan bi Maja pomislila da je to zadnji dan kad može izdržati. Svako jutro počinjalo isto: budilica bi zvonila u sedam, a ona bi gledala strop i pokušavala se natjerati da ustane barem pet minuta ranije nego neki dan prije.
Isprva je jutarnja tjelovježba trajala pet minuta lagani čučnjevi, preskakanje zamišljene vijače, par sklekova (koji su više ličili na umiranje na podu nego na vježbu). Sve to ispred ogledala, gledajući svoje neprobuđeno lice s kosom nalik jatu vrapaca. Ali Lana je bila stroga: Sutra deset minuta. Za tjedan dana dvadeset. Malo po malo, pomalo postanemo bečki odrezak, ha?
Nije bilo lako: tijelo je boljelo i na mjestima gdje bi ozbiljan znanstvenik trebao tražiti mišiće. Kad bi hodala uz stepenice, noge su joj klecale. Ruke su znale otkazati poslušnost kod držanja šalice čaja. Ali Lana je uvijek bila tu, kao vojni inspektor na mobitelu ili uživo, s glasom čvrstim kao beton:
Možeš ti još! ponavljala je promatrajući kako jadna Maja čupa iz svog atletski nemoćnog tijela još jedan čučanj. Imamo još mjesec dana. Ajmo, možeš ti to!
Maja bi stisnula zube, udahnula i nastavila. Ponekad joj se sve toliko gadilo da bi najradije bacila tenisice kroz prozor, vratila se u krevet, naručila burek i zaboravila na postojanje sprava za mučenje poznatih kao sprave za vježbanje. Ali su Goraneve poruke i osmijeh poput svjetionika tjerali su je da ne odustane.
Prehrana je bila još veći šok. Prije bi doručkovala kroasan iz pekare s ćoška ili Snickers kad stvarno kasni. Sada su pred njom bile salate s maslinovim uljem, kuhana piletina, integralna riža i smoothie od kelja koji je više ličio na ukras iz cvjećarne nego na hranu. Prvih dana bi svaki put gotovo kirurški posegnula za starom dobrom Milkom, ali bi se zaustavila pred slike Goranovih očiju i natpisom: Viđamo se uskoro!
Ma dva mjeseca preživit ćeš i bez šećera, tješila se svaki put kad bi uzimala bezokusnu salatu i mineralnu.
Navikavanje je išlo polako. Naučila je spremati jednostavna, ali zdrava jela, našla par recepata za smoothie koji nisu izazivali grčenje lica. S vremenom je primijetila da se osjeća laganije, jutra su bila mrvicu podnošljivija, val umora izostajao je do popodneva. Ponekad bi se pogledala u ogledalo i, iako još sumnjičava, primijetila da koža izgleda zategnutije, a obrazi rumeniji i to ne od srama, nego od svakodnevnog trčanja.
Lana je nastavila paziti na svaki detalj, ali sada su njezine pohvale bile češće:
Vidiš kako možeš! Više nisi ona stara Maja od prije mjesec dana. Još malo i bit ćeš nova žena.
Maja je klimnula, iako je u njoj još uvijek čučala stara briga: je li to sve dovoljno? Hoće li Goran stvarno biti oduševljen? Ne zna, ali svakog dana ide dalje, korak po korak.
Paralelno s vježbanjem i hranom, krenula je i detaljna obrada vanjskog izgleda. Lana je kao prava CEO promjene sve organizirala i bukirala za najpovoljniji termin u maloj, ali legendarnoj vizažističkoj oazi u centru Zagreba.
Prvi posjet frizeru značio je radikalno šišanje, biranje boje prema tonu lica i strukturi kose, nestanak ispucalih vrhova i rođenje neke nove, puno svježije osobe iz ogledala. Frizerka je izvela magiju volumena i napravila valove baš do mjere niti Marija Jurić Zagorka, niti Severina s prijevoja. Boja? Ništa starko, samo decentno pramenasto, pa je Maja zabljesnula življe, a opet prirodno.
Na redu su bile ruke manikura, nježni bež lak, nokti uređeni ništa kič, ali sve perfektno. Maja je krišom zavirila u ruke i prokomentirala samu sebi da bi i Mandušica ljubomorna bila!
Vizažistica, koju je Lana pronašla preko veze, napravila je detaljnu analizu tipa lica, odabrala diskretnu šminku lagana podloga, dobro iscrtane obrve, prirodan rumen i to je to. Sve je strpljivo pokazivala i objašnjavala, kao profesorica koja ne gubi živce.
Gle, kak si krasna! s oduševljenjem je zaključila Lana gledajući Maju nakon svakog blank page make-overa. Bila je iskreno ponosna, kao da je sama stvorila novu Maju.
Maja je prišla velikom ogledalu i ostala stajati, nesigurna u to što vidi. Pred njom je stajala žena koju jedva prepoznaje uredna frizura, decentna šminka, Lana odabrala odjeću koja ističe liniju a ne steže. Više nema one nesigurne djevojke skrivene u šlampavim hudicama i zamaskiranim tenisicama.
Navika na novu pojavu ipak je potrajala. S vremenom se Maja navikla birati komade koji joj pristaju, naučila osnovu beauty rutine i brzog svakodnevnog šminkanja, skužila da joj ljudi sve češće u tramvaju upute osmijeh, a kolege u uredu produže pogled dulje nego prije.
Ono što je išlo najteže bio je unutarnji make-over. Ljudi su je gledali drukčije, dobivala je pažnju, ali je to nekako baš teško prihvaćala. Godinama je svjesno izbjegavala poglede, gledala u pod, spuštala ramena, pokušavala biti nevidljiva. Sad je morala učiti držati leđa uspravno, pogledati nekog u oči, uzvratiti osmijeh s malo samopouzdanja kao da je to najprirodnije na svijetu.
Isprva je bilo mučno. Prvih dana nakon promjene imidža, hvatajući ljude da je gledaju, Maja bi automatski povukla rukav preko savršenih noktiju, sakrila lice za kosu ili pobjegla u prvi kut. Ali Lana je bila uporni reminder:
Izgledaš super. Ne skrivaj se, ljudi samo vide tvoju ljepotu i to ti je kompliment, a ne opasnost.
S vremenom se Maja stvarno počela osjećati sigurnije. Glas joj je čak postao mrvu čvršći, nije bilo više onog imam pitanje, ali me sram pitati. Ako bi ju kolega pohvalio, nije odmah istrčavala van iz kancelarije, nego bi čak uzvratila osmijeh.
Samo moraš vjerovati u sebe, ponavljala je Lana. Ljudi vide kad netko zrači samopouzdanjem. Imaš još vremena da se na to navikneš.
Jednog jutra, dok je išla kroz hodnik, Marina iz knjigovodstva ju je zaskočila:
Majo, pa ti blistaš! Nešto si se ful promijenila, nisam sigurna što, ali wow!
Maja je pocrvenjela i odmah izbacila ono klasično:
Ma ništa posebno, samo malo novi ormar
Marina nije odustajala:
Ne, nije samo roba! Blistaš, imaš neku novu energiju. Baš ti dobro stoji!
Isti dan ju je uhvatio i Ivan iz prodaje. Taj je uvijek znao miksati kompliment s forom, pa joj je rameno dobacio kod aparata za kavu:
Što se događa, sunce moje? Zračiš ko reklama za vitaminske tablete! Daj reci, možda se i mi ostali odvažimo na paket iz snova.
Maja se nasmiješila, osjetila toplinu na obrazima. Laskalo joj je, premda još uvijek nije navikla na toliku pažnju. Prije je bila neprimjetna; sad bi se kolege zadržavali u razgovoru, namignuli joj kad prolazi ili poslali kakav meme u poruci.
Počela je primjećivati i druge promjene. Dečki u kiosku znaju joj ime, konobari iz kafića pozdravljaju ju Bok, Majo!, a slučajni prolaznici sve češće šalju blagi osmijeh. Bila je zadivljena: Zbilja je to meni?
Posebno uporan bio je Marko iz susjednog odjela. Rijetko su razmijenili išta više od dobar dan, ali sada on stalno nalazi povod za pričati. Pita za projekt, za vikend, pa predlaže da odu na ručak.
Jednom na pauzi nije stigla ni popiti kavu, a on joj dobaci:
Imaš super štih. Gdje nabaviš takve sakoe? Ovaj je baš vrh.
Maja se prisjetila kako joj je Lana pomogla izabrati sako i osmjehnula mu se:
Ma, samo sam ga izvukla iz ormara, davno zaboravljen.
Marko klimne, ali ne odlazi:
Znaš, sada stvarno izgledaš drugačije. Nekako… sigurnije. To je odlično.
Maja je zahvalila, ali joj je u mislima i dalje bio Goran. Sanjarila je da će on doći i biti oduševljen, da će joj reći nešto lijepo, primijetiti sve te promjene. Tada bi treninzi i kelj-i-smoothie rutine imale smisla, zar ne?
U večernjim satima, ležeći u krevetu, ponekad bi Maju napao strah što ako Goran ne skuži sve oko čega se trudila? Eh, tada bi se tješila onim što je Lana stalno naglašavala: glavna stvar je promjena u pristupu sebi. Više nije ona stara Maja skrivena u šlampavoj odjeći, već ona koja zna primiti osmijeh i pravi kompliment. Zbog sebe, prije svega.
Lana je to primjećivala sa strane, potajno se divila svakom iskoraku. Promjene koje je vidjela na Maji bile su poput filma prije i poslije: više nije bila povučena, nije šaptala, nije izbjegavala poglede. Sada je hodala uspravno, imala ono nešto u glasu i sjaj u očima. Lana je svaki put iznova uspoređivala tu novu osobu s onom starom iz prije par mjeseci. Tada je Maja bila zamotana u vlastite strahove, a sad je napokon raširila krila.
Lana se posebno oduševljavala kad bi ju Maja uhvatila kako nosi svjetlije boje, bira zanimljive detalje, opušteno priča s kolegama. Bio je posebno sladak trenutak kad se konačno naučila primiti kompliment prvo stidljivo, onda zahvalno, pa na kraju i uzvratiti s nekom dosjetkom.
U dubini duše, Lana je bila istovremeno ponosna i zabrinuta. Cijela ova operacija Goran ionako je bila samo njezina režija. Prava istina? Nijedan Goran ne postoji! Cijelo vrijeme je s Majom chatala sama Lana! Gledala je koliko se Maja muči s samopouzdanjem i nije više mogla gledati tu priču. Eto, posegnula je za sitnom, ali dobronamjernom prevarom. Ali što sad ako zbog istine Maja ponovo sklizne nazad, izgubi sve što je stekla?
Nema šanse. Lana na to neće pristati!
********************
Tjedan dana prije dejta stoljeća, Maja je stajala pred ogledalom u svojoj sobi i proučavala lik u odrazu. Gledala se sa svih strana, pokušavajući vidjeti ono što Lana uporno tvrdi neku novu, samopouzdanu ženu. Sebe nikad nije smatrala manekenkom njezin ideal je bio daleko. Ali sada je pred ogledalom stajala žena na koju se, ruku na srce, nije sram pogledati.
Popravila je rub košulje, okrenula se oko vlastite osi i pomislila: Je li moguće da sam to ja?
U tom trenutku se na vratima pojavila Lana. Stala je i gledala Maju kroz osmijeh:
Spremna si. Bit će oduševljen. Imala si dva mjeseca da upoznaš novu sebe i uspjela si, znaš?
Maja je kimnula, ali u Lani je začula nešto što nije mogla dešifrirati kao da joj ima još što za reći, ali je zaustavlja. Maja je otvorila usta da pita što nije u redu?, ali nije stigla mobitel joj se stresao od vibracija.
Pogledala je poruku: Oprosti, ne mogu doći. Promijenile su se okolnosti. Vidjet ćemo se možda neki drugi put.
Maja je pročitala dva put, i još jednom nadajući se da će nešto biti drugačije, ali poruka je bila jasna. Sav trud, sva žrtva radi ničega?
Što je bilo? Lana je načula promjenu u glasu.
Ne dolazi, tiho je pokazala poruku Lani. Kaže, kad-tad ćemo se naći…
Lana je na trenutak zastala, tražeći riječi. Zatim je duboko uzdahnula, sjela kraj Maje i položila joj ruku na rame. U očima joj je zatitralo nešto neobjašnjivo možda žaljenje, možda i olakšanje ali se brzo pribrala.
Znaš šta, rekla je Lana poluglasom, možda je to i bolje ovako.
Bolje? Maja ju je gledala nevjericom. Kak to misliš?
Jer si se u ova dva mjeseca potpuno promijenila, nasmiješila se Lana, a u njenom glasu je bilo ponosa. Stekla si samopouzdanje, naučila brinuti o sebi, otkrila si svoju ljepotu. Više se ne skrivaš, ne sramiš se, ne gledaš dolje kad pričaš s ljudima. Naučila si cijeniti sebe.
Zastala je na trenutak, puštajući Maju da sve to upije, pa nastavila:
I znaš što? Sad znaš da zaslužuješ najbolje. Ne nekog Gorana iz interneta, nego pravo, stvarno, svakodnevno, tu i sada sreću. Nekoga tko ne nestane kad promijeni okolnosti. Zaslužuješ nekoga tko te cijeni na svakom koraku, a ne nekog tko ispari bez riječi.
Maja je šutke slušala, slažući novu sliku u glavi. Da, Goran ne dolazi, sve je to završilo kako je i počelo porukom. Ali ova dva mjeseca su promijenila nju. To je činjenica koju ni Goran ni Lana ne mogu pokvariti.
Lana je blago stisnula Majino rame pa predložila:
Ajmo danas ostati kod kuće. Naručimo pizzu, gledamo tvoj omiljeni sitcom i samo živimo. Sutra počinje nova stranica. Sve će biti dobro, vjeruj mi!
Maja je klimnula.
Znaš što, rekla je tiše, ali odlučno, idem u kazalište s Markom. Zvao me već pet puta, red je da ga pustim u friend zone, a možda i dalje.
Lana se glasno nasmijala onako s veseljem kakvo je Maja znala da je zaradila. Skočila je i snažno ju zagrlila:
To je moja cura! oduševljeno je rekla gledajući je s ponosom. Znaš što? Tek si počela.
Maja se nasmiješila, prvi put nakon dugo vremena osjećajući uzbuđenje. Što je pred njom? Nema pojma. Ali spremna je to doznati.
*********************
Te večeri Maja je stajala pred HNK-om, u novoj haljini kupljenoj baš za taj izlazak. Popravila je pramen kose, refleksno provjerila šminku i osjetila kako joj raste uzbuđenje.
U tom je trenutku došao Marko, noseći buket crvenih ruža:
Izgledaš nevjerojatno.
Maja mu je uzvratila osmijehom ovaj put potpuno prirodno, bez trunke nesigurnosti ili prikrivene nelagode. Prvi put nakon dugo vremena, Maja se osjećala lijepo ne zbog tuđeg mišljenja, nego zato što je sama tako odlučila. U staklu kazališta je vidjela svoj odraz, svjetlo je blago padalo po haljini, kosa je bila savršeno složena. Ovo je bila ona, njezin izbor, njezina sloboda i samopouzdanje.
Predstava je bila fantastična dinamična, puna finog humora, s iznenađujućim obratima. Maja i Marko su se smijali, komentirali, poslije živopisno raspravljali o sceni i glumi. Pričali su o svemu, kao da nema napetosti, a Maji je bilo drago biti uz njega, jednostavno i mirno.
Kad se sve završilo, Marko je predložio šetnju kroz park.
Hej, idemo prošetati? Večer je taman prava.
Maja je bez zadrške krenula s njim. Hodali su polako, ispod tek upaljenih lampi i kroz svježi zrak. Nigdje se nisu žurili, jednostavno su guštali.
Što su više odlazili između zagrebačkih uličica, Maja je osjećala slobodu. Više nije bila ona koja se skriva iza hoodica i spuštenog pogleda: sad može hodati ulicom, osmjehnuti se bilo kome, uživati u trenutku, bez sjene prošlosti. Bila je konačno svoja.
Stali su u mali park, gdje su klupe i dalje zauzete kasnim šetačima, a zrak je mirisao na lišće i jesen.
Hvala, rekla je Maja odjednom.
Za što? Marko se osmjehnuo, podigao obrve.
Za ovu večer i za tvoje društvo, jednostavno je odgovorila. Nisam uživala ovako dugo.
Lana je sve to promatrala sa male udaljenosti, iz sjene, tiho i zadovoljno. Htjela se samo uvjeriti da je Maja stvarno dobro, da uživa, da je na pravom putu. Kad je vidjela osmijeh na Majinom licu, kako bešavno priča s Markom, Lana se nasmiješila i tiho nestala.
Na povratku kući svratila je do male kavane, sjela uz prozor s kapučinom i izvukla mobitel. Pogledala je par fotki Maje prije i poslije. Na početku stara Maja, s beživotnom kosom, povučena, pogleda u pod. Na kraju nova Maja: uspravna, vedra, s osmijehom i sjajem u očima.
Lana je gledala tu zadnju sliku Maja pred kazalištem, u novoj haljini, Marko s buketom ruža. Gledala ju je i u glavi ponavljala samo jedno: Curo, procvjetala si.
Znala je da nema što objašnjavati, ni priznati da nikakav Goran nije postojao, jer rezultat je važniji od plana. Maja je sada druga osoba. Naučila je cijeniti sebe, vjerovati u vlastite snage, radovati se svakoj sitnici. I to je najvažnije.
*********************
Tri mjeseca kasnije, Maja i Marko su bili prava stvar hodali su, išli na filmove (nekad drame, nekad komedije), šetali gradom, jeli kolače u slastičarnicama i smijali se. Vikendom su kuhali zajedno uvijek galama, smijeh, oduševljenje i pokoji zagorjeli tost. Večere su završavale uz pogled kroz prozor, razgovore o svemu i planove za budućnost.
Marko je bio sve što je Maji falilo godinama pažljiv, nježan, drag i nikad bezobrazan. Umio je osjetiti svaku promjenu u njezinom raspoloženju, znao utješiti pravom riječju ili tišinom, uvijek biti tu dovoljno.
*********************
Prošla je godina dana. Maja stoji pred velikim ogledalom u svijetlom salonu na probe vjenčanice. Haljina je baš kakvu je sanjala: s nježnom čipkom, elegantnog kroja, lagane, svilene. Istakla je figuru, ali nije stezala, a boja je, naravno, išla uz njezinu put.
Lana, koja je stigla ranije da sve bude pod kontrolom, pažljivo popravlja veo i odvaja se da vidi cijelu sliku. Na njezinom licu je topli osmijeh.
Izgledaš fenomenalno, šapne, u glasu joj je stopostotna iskrenost. Stvarno.
Maja joj se okreće, u očima sjaji veselje pomiješano s malo nelagode i treme. Duboko udahne i kaže:
Hvala ti. Na svemu.
Ta dva slova hvala bila su više od zahvale za neki detalj bila su zahvalnost za mjesece podrške, za riječ više kad je trebalo, za pravu osobu na pravom mjestu u pravom trenutku.
U tom trenutku na vratima se pojavljuje Marko. Zastane na tren, kao da ne želi kvariti bajku. Baci pogled na Maju, zadrži ga na njezinom licu i polako se razvuče u poznati osmijeh topao, pravi, samo za nju.
Najljepša žena na svijetu, kaže, dolazeći bliže. Glas mu je mek, iskren i pun divljenja.
Maja osjeti kako joj srce igra. Pruži ruku, on ju uzme čvrsto, sigurno, nježno. Taj dodir joj otjera i posljednju trunku nervoze.
Maja lagano stegne Markovu ruku, osjećajući kako je preplavljuje mir. Zna da ju voli ne zbog vanjštine, ni zbog promjena posljednjih godinu dana, nego zbog nje same smijeha, snova, načina na koji stoji uz čovjeka koji je biti tu kad je stvarno potrebno.
Lana se nečujno povuče, s osmijehom i jednom suzom radosnicom. Sve je završilo baš kako treba…
Ili, da budemo precizniji tek je počelo.
