Ma poslušaj me sad, moram ti ispričati nevjerojatnu priču svoje dobre prijateljice Jelene. Dogodilo se to u Zagrebu, jednog onog beskrajno hladnog zimskog poslijepodneva, kad su se gradska svjetla polako palila, a njoj je sve bilo ravno i mrak i svjetlo. Jelena je sjedila kraj prozora, zagledana kroz staklo, izgubljena u svojim mislima. Znaš ono kad imaš osjećaj da imaš sve stan u Trnju, dobar posao na hitnoj pomoći, ma ne živiš lošije od drugih, ali srce je uporno prazno. Sve njene prijateljice već udane, djeca trče po stanu, a ona… još uvijek sama.
A nije Jelena nikakva luda, ni neugledna. Zapravo, baš zgodna cura, duhovita, pametna, uz to i obožavateljica životinja. Al’ baš u tome i jest problem. Znaš, oduvijek je voljela i mace i pse, a od malena je sanjala da ima barem jednu krznenu dušu uza sebe. Nažalost, njena pokojna mama imala je užasnu alergiju. Sjećaš se kad je sretna dovukla malo mače s ulice, a mamu odjednom uhvatila astma pa su Pralinu odveli baki u Brod. Tata i mama su joj umrli rano, ostala je uz baku Anku. Obećala si je da će završiti medicinsku školu, i stvarno, nakon srednje nije upala na faks, pa je završila medicinsku i sad radi kao medicinska sestra na hitnoj, dan/noć.
U stanu joj sad društvo rade baš posebni ljubimci. Prva je bila Lajka, prava zagrebačka mješanka; starkeljica, koju je Jelena našla smrznutu ispred Kauflanda. Stisnula je curu u torbu, odnijela je kući. Bila je mala, ali prava raketa; tako i dobila ime. S Lajkom se odlično složio i Tigar, mačak kojeg je Jelena spasila kao mače iz kontejnera kod Glavnog kolodvora.
Kasnije su došle i druge njuške među njima taksa Mara. Susjedi su selili u Jarun, nova stančina, fine tapete, skupi parket, pa su Maru jednostavno ostavili u dvorištu kao zadnju stvar. Sirota Mara je tjednima čekala ispred ulaza, dok ju Jelena nije primijetila i povela kući. Najslađa je bila kad joj je Jelena vezala vuneni šal oko ušiju, jer se bojala da je Mara opet ne prehladi. Hodala je tako podbočena, prava bakica iz Donjeg Miholjca.
Mačja vojska nije bila potpuna bez šefice; stigla je jednog jutra prije posla i donijela sa sobom sav bijeli snijeg s ulice zvala je Šefica. Ova velika, ozbiljna maca brzo je zavela red u stanu. Odmah je sve bilo pod kontrolom: tko, gdje, kada i što radi, pa i noću je radila inspekcijunikad ne znaš što ti se može zavući pod krevet!
Iako joj baka stalno govorila da pretjeruje s ljubimcima Jelena, tko će te uzet s dvije pseće i tri mačke, nisu muškarci ludi za zverinjakom! ona je sve ignorirala. Ako ga smetaju moji ljubimci, to onda nije moj čovjek, govorila bi baka Anki, smijući se.
I tako, prvi dečko, Luka, ni tri mjeseca i odmah mu je smetalo što joj mačke spavaju u krevetu. Nakon njega je došao taj Marko, zgodan, uspješan, prvak Hrvatske u plivanju, krajnje šarmantan, znaš onaj tip kaj te zbuni osmijehom. Sve je bilo divno, čak bi ponekad izveo Lajku i Maru u šetnju pa bi Jelena pomislila eto ga, moj čovjek!
Ali, znaš nekad kad ti pas ne voli osobu i vuče se natrag, a mačka frkće? Upravo tako. Lajka mu je glasno pokazivala da joj nije drag, Mara se skrivala iza Jelene, Šefica se bojala čak i da ga dotakne.
A onda, kobnog dana, Jelena je uhvatila Marka kako u dvorištu bijesno udara Maru zato što mu je prljavom šapom umrljala bijele tenisice. Lajka je pokušala zaštititi prijateljicu, ali i ona je dobila remenom. Tad joj sve dođe na mjesto. Uzela je remen iz Markove ruke, opalila ga po prstima i istjerala iz stana. Pa što, bolje živim sam nego među životinjama! Frajeruši životinje važnije od ljudi, frknuo je on na odlasku.
Jelena se dugo lomila, plakala, ali znaš, s vremenom težiš toj tišini i iskrenosti s ljubimcima. Godinu dana prošlo, a ona se već pomirila s mišlju da će joj supatnici ostati brkata i dlakava ekipa. No, onda niotkud, sasvim slučajno, na noćnoj smjeni upoznaje Sanjina. On je liječnik, traumatolog, tih tip, visok, s pažljivim pogledom, baš suprotnost onih hvalisavaca. Na prvu mu nije ništa rekla o kućnim ljubimcima, bojala se da ga ne otjera. On ju je upoznao sa svojima, ona njega samo s bakom.
Vezu su gradili, putovali zajedno do njegovih u Šibenik, pili kavu na terasi na Kvatriću, vozili se zajedno na Jarunsko jezero… Jelena je kod njega bila, ali kod nje doma baš i ne. Opravdavala se neprestano: Ma, znaš, sada su mi došli rođaci iz Varaždina… Uhvatila me neka gripa, bolje da ne dolaziš… I tako mjesecima.
Pred samu svadbu odlučila je sve prijaviti ljubimce i igračke preselila baki, kod koje su i prije bili dobrodošli. Baka je, naravno, gunđala: Jelena, mala moja, a što ako Sanjin sazna? Ali ona nije imala izbora.
Sve je teklo glatko do dana kad je Sanjin došao kod nje pomoći oko popisa gostiju. Bacio je slučajno u kantu hrpu praznih limenki hrane za mace i pse naravno, odmah pita: Što je ovo? Ma, ništa posebno… kasnije ću ti reći! prešutno ga je prebacila na drugu temu.
A onda, gle slučaja, baka je pustila Lajku i Maru u dvorište dok je razgovarala s poštaricom i… vrata su ostala odškrinuta! Tri mačke, dvije cure, i cijela ekipa veselo su krenule ulicom natrag prema Jeleni. Ljudi su stajali i gledali pogotovo kad je Mara nosila šal skroz ukrivo, a Šefica ozbiljno pazila na red.
Kad su stigle pred njen stan, prvo su skakutale ispred vrata dok ih nije Sanjin otvorio. Zatekao je cijelu živinu, sve u snijegu i euforiji! Jelena je pocrvenila, sjela na stolić i počela plakati. Jelena, čija je ovo vojska? Moja. Nisam ti ranije rekla… Lajka i Mara su instinktivno stale pred njega, a Šefica još i zašikala.
Nakon tog šoka, Sanjin je izašao, potražio malo zraka. Jelena je pomislila: Eto, nema od svadbe ništa. Cijeli dan je plakala, nije mu htjela ni zvati ni slati poruku. Taman kad je do večeri odlučila gotovo je! zvono na vratima. U ruci mu vreća s najboljim hash dohranama za ljubimce. Ne zatvaraj, idem po još nešto! Vrati se nakon par minuta s taksom u crvenom kaputiću Ovo ti je moja Nika, a ova ovdje, Marica, bila je kod sestre. Hoćeš ih u svoju ekipu?
Godinama kasnije, Jelena i Sanjin često se sjete te scene. Kažeš, da nije bilo tog njezinog miraza, možda bi još danas tražila onog pravog. Ali vidiš pravi nikad ne bježi od ljubavi i života, ni kad je kuća puna šapa, ni kad se šalovi skotrljaju s malih psećih ušiju…
