Vrati se i njeguj
Irena, otvori odmah! Znamo da si tu! Jasmina je vidjela svjetlo u prozoru!
Irena je upravo završavala vezivanje grančice eustoma za drveni stupić. Ruke su joj bile masne zelenim tragovima od stabljika, na pregači fleke od zemlje. Podigla je pogled prema staklenim vratima svoje radionice. Iza njih su stajale dvije osobe. Jednu je prepoznala odmah, čak i kroz zamagljeno staklo široka ramena, obojana kosa tamnocrvene boje. Ankica Petrović. Svekrva. Bivša svekrva.
Irena se nije žurila. Stavi eustome u kantu s vodom, skine rukavice, okači ih na čavlić kraj radnog stola. Tek onda krene prema vratima.
Dobar večer, reče lagano, odmaknuvši zasun.
Ankica Petrović je ušla prva, bez čekanja poziva. Za njom se provukla Jasmina, sestra njezinog bivšeg supruga Marka, s uplakanim očima i zgužvanim šalom, nabacanim na brzinu.
Kakav ‘dobar’, Irena, jesi li ti normalna? Ankica je preletjela pogledom radionicu, kao da nešto traži za osudu. Nađe: Njuškaš cvijeće dok čovjek umire.
Tko umire? ravnodušno će Irena.
Marko! izleti Jasmini pa odmah pokrije usta rukom. Marko je u bolnici. Nesreća. Kralježnica.
Irena ih gleda u tišini. Nešto se stegne negdje duboko u njoj, no ne kao prije godinu dana kada bi samo čula Markovo ime. Drukčije je sada, tiho, pažljivo, kao da izbjegava vatru o kojoj se već jednom opeklila.
Sjednite, ponudi i pokaže dva stočića kraj stola.
Nema vremena za sjedenje, otpovrne Ankica ali ipak teško sjedne. Noge joj nisu valjale, sjetila se Irena. Venska insuficijencija, tlakovi.
Jasmina ostane stajati, vrteći krak šala.
Ispričajte mi sve, zamoli Irena.
I one krenu. Isprva polako, pa potom upadaju jedna drugoj u riječ, suprotstavljaju se u detaljima. Prije tri dana Marko je vozio prema Rijeci. Kišilo je. Proklizao, zabio se u zaštitnu ogradu. Auto totalka. Preživio je. Ali prijelom kralježnice, komplicirani, operacija je prošla, ali liječnici su oprezni s prognozama. Možda stane na noge, možda ne. Treba mu njega, treba blizina svojih.
A Petra? pita Irena.
To ime sad izgovara mirno, i sama se tome čudi. Prije godinu dana riječ Petra joj je bila poput trna pod kožom. Petra, dvadeset osam godina, menadžerica prodaje, zbog koje je Marko napustio Irenu nakon osamnaest godina braka.
Ankica stisne usne.
Otišla je.
Kamo?
Kod svoje u Osijek. Jasmina ponovno poklopi usta, ali sad od ljutnje: Čim je čula da možda neće hodati, odmah je pakirala torbe. Dva kovčega u tri sata. Zvali smo je, ne javlja se.
Irena zašuti. U radionici samo kaplje voda iz ne sasvim zatvorenog slavina nad sudoperom i miriši po zemlji i slatkastom ljiljanu.
Što vi očekujete od mene? naposljetku ona.
Ankica se uspravlja na stolici.
Irena, proveli ste zajedno osamnaest godina. Znaš ga bolje nego itko. Ti znaš kako s njim, sluša te! Sada mu treba netko tko…
Gospođo Petrović, prekine je Irena, govorite o čovjeku koji me ostavio zbog druge. Koji je prije godinu dana iz našeg zajedničkog života izbacio mene.
Ma daj, upadne Jasmina, to je sve iza nas! Sad se radi o životu čovjeka!
O životu?
Liječnik je rekao da bez stalne njege može biti komplikacija. Dekubitus, zastoji u plućima! Irena, shvaćaš? Operacija kralježnice, to nije prehlada!
Irena priđe sudoperu i zatvori slavinu. Stoji, gleda u svoje ruke. Pedeset i dvije godine. Te ruke su izrađivale bukete, mijesile tijesto, davale injekcije kad je sin imao temperaturu, previjale Marku porezani prst, popravljale utičnice, vukle teške vreće s tržnice. Sve su znale. I nikad se nije zapitala radi li to jer želi ili jer se tako mora i očekuje.
Obriše ruke o krpu i okrene se.
Razmislit ću, reče tiho.
Nemamo vremena! Ankica ustane, glas joj je čvrst, gotovo prijeteći. Dok ti tu razmišljaš, on sam leži! Niti žene, nit ikog! Jasmina na poslu cijele dane, ja s leđima ne mogu ni hodati! Ne možeš samo sjediti tu s cvijećem i praviti se da to nije tvoje.
Čije je? tiho je pitala Irena.
Nitko nije odgovorio.
Iza staklenih vrata već je bio mrak. Listopad, rano se smračuje. Irena gleda vani, žuti lampion preko puta, mokar asfalt, praznu klupu ispred radionice na kojoj su ljeti sjedili kupci dok bi ona dovršavala buket.
Životna priča, pomisli. Evo je, prava priča, ne film, ne roman. Dvoje ljudi od tebe traže da opet postaneš ona koja više nisi.
Dobro, kaže Irena. Doći ću sutra ujutro. Pogledat ću ga. Ali ništa ne obećajem.
Ankica izdahne od olakšanja. Jasmina joj se baci u zagrljaj, a Irena stoji s rukama spuštenima niz tijelo, ne grli uzvratno, nego strpljivo iščekuje da je pusti.
Nakon odlaska dugo sjedi na onom istom stolcu na kojem je Ankica sjedila. Promatra svoje cvijeće. Eustome u kanti, ružičaste i nježne, kao smotana pisma. Krizanteme u drvenim sanducima uz zid. Grančice fizalisa s narančastim lampiončićima. Sve je ovo uredila svojim rukama, uzela prostor tri mjeseca nakon što je Marko otišao, sama bojila zidove u sivo-bijelo, dok je ormariće susjed Goran montirao za bocu dobrog vina. Ime radionici Stabljika činilo joj se smiješno sad je priraslo srcu. Sama našla dobavljače, otvorila Facebook stranicu, učila slikati cvijeće da ljudi zastanu na fotkama i neće odmah listati dalje.
Godina dana. Gradila je život samo za sebe. Živjeti za sebe nije sebičnost ni hirovitost. To je normalno.
I evo ga opet.
Ugasi svjetlo iznad stola. Ostavlja samo malu noćnu lampu kod ulaza, kao uvijek. I odlazi doma.
Bolnica velika, zgrada iz doba Jugoslavije, dugi hodnici, poznati miris koji joj se nikada nije sviđao izbjeljivač, bolnička hrana, još nešto neodredivo što postoji samo u bolnicama. Pita sestru na porti gdje je Marko. Sestra je odmjeri pogledom.
Rođakinja?
Bivša supruga, kaže Irena.
Sestra kratko podigne obrvu, ništa ne komentira, uputi je gdje treba.
Marko leži u sobi za četvero, ali tri kreveta su prazna. Pokriven do pojasa, ruke na pokrivaču. Smršavio. Lice sivo, podočnjaci. Pokraj njega čaša s ostacima čaja i mobitel licem prema dolje.
Kad ju vidi, nešto mu se izmjeni na licu. Ne obradova se, ali kao da se smirio, kao da ju je očekivao.
Irena, reče.
Bok, odgovori, stavi vrećicu s jabukama i mineralnom vodom na ormarić. Ne zato što je htjela biti draga, već zato što se praznih ruku ne hoda u bolnicu.
Ne sjeda na rub kreveta, već na stolac kraj prozora.
Boli li te?
Može se podnijet. Tablete daju. Zašuti. Došla si.
Jesam.
Stara je zvala. Kaže da su bile kod tebe.
Da.
Gleda on u strop, pa opet u nju.
Nisam mislio da ćeš doći.
Nisam ni ja.
Tišina. Kiša šušti iza prozora, studeni gura listopad nestrpljivo.
Petra je otišla, reče Marko.
Znam.
Lijepo, kao na filmu. Grom udari, frajer se prekrsti. Samo kasno.
Irena šuti. Ne namjerava ga žaliti niti gaziti. Samo sjedi i promatra čovjeka s njim je proživjela osamnaest godina, rodila sina, išla svakog ljeta na isto more, svađali se oko novca, mirili se i opet svađali, vjerovali da je baš to život i da drugog nema.
Irena, reče promijenjenim glasom. Postane mekši, tiši, onaj kojim je dobivao što želi. Irena ga odmah prepozna i u sebi se obrambeno zatvori. Puno sam razmišljao. Kad ne možeš na noge dugo, jedino ti ostane razmišljanje. Shvatio sam da sam bio budala. Sve pravo što sam imao bila si ti. Dom, obitelj, to. Petra… mahne rukom. Znaš i sama. Ne molim za oprost, kasno je. Ali ti si mi najbliža. Najrođenija.
Dok ga Irena sluša, kao da iste riječi čuje sa strane. Najbliža si. Najrođenija. Bio sam budala. Svejedno si ti ta. To su riječi kako bi joj olakšao pristajanje. Ne radi nje, ne radi ljubavi, već iz komocije da netko dođe, zamijeni infuziju, priča s liječnicima, donese domaće jelo, jer ovo iz bolnice ne valja. Da netko napravi sve što Irena zna.
Odnosi poslije razvoda, pomisli. Ponekad baš ovako izgledaju. Ne lijepo i ne strašno. Samo praktično. Nađu te kad im je loše, ne kad te vole, nego kad je zgodno.
Marko, kaže, drago mi je što si živ. I što je operacija prošla dobro. Ali ne vraćam se. Ni kao njegovateljica, ni tek tako. Razvedeni smo.
Znam da jesmo…
Pusti da završim.
I on šuti. Navikao je da ga uvijek prekida. Sada je iznenađen.
Naći ću ti njegovateljicu. Kvalitetnu, profesionalnu. Platit ću prvi mjesec, jer vjerojatno nisi sada u stanju hvatati se s time. I još nešto. Izvuče iz torbe fascikl, traži ga malo duže, zaglavio se iza novčanika i bilježnice. Evo papiri. Nismo završili diobu imovine. Ti si razvojio, ni ja se nisam žurila. Ali molim da sada potpišeš.
Marko gleda fascikl.
Ozbiljno si.
Da.
Ja tek ležim poslije operacije, a ti donosiš papire.
Da, potvrdi Irena. Jer sutra ćeš možda reći da nisi bio pri sebi. Ili odvjetnik da je potpis bio pod pritiskom. Sad si priseban. Liječnik može potvrditi.
On je dugo promatra. Nije spuštala pogled.
Promijenila si se, napokon kaže.
Jesam.
Prije ne bi mogla tako.
Vjerojatno.
On uzme fascikl. Lista. Irena mu pruži kemijsku.
Tad vrata u sobu otvara liječnik. Niži muškarac, četrdeset i pet, sivi mantil, pod rukom fascikl s povijestima bolesti. Lice mirno i malo umorno, kako ga imaju oni koji puno rade i ne glume više lažnu vedrinu.
Dobar dan, ljubazno pozdravi i pogleda Irenu s blagom znatiželjom, ali bez nametljivosti. Ja sam Andrej Mihalić, liječnik.
Irena, odgovori ona.
Vi ste…?
Bivša supruga, kaže opet. Drugi put danas. Prva rečenica kojoj se već navikla.
Doktor klimne, kao da je to sasvim obična informacija, pa se okrene Marku.
Marko Perić, kako ste spavali?
Dobro. Spavao sam.
Odlično. upisuje nešto. Danas ćemo pokušati podići uzglavlje, vidjet ćemo kako podnosite. Oporavak ide dobro, još je rano za prognoze, ali pravi smjer.
Doktore, Irena ga tiho zamoli, možete na trenutak?
Izađu u hodnik. Irena dobro zatvori vrata.
Želim organizirati njegovateljicu, kaže ona. Profesionalnu. Što vam treba, koji profil, koje vještine? Možda dodatna oprema?
Andrej Mihalić ozbiljno je pogledava.
Vi nećete sami njegovati?
Ne.
Razumijem. Zastane. Iskreno, to je prava odluka. Ne zamjerite, ali kad obitelj preuzme praviti to iz osjećaja krivnje ili dužnosti, to zna biti teško. Pacijentu treba miran, stručan pristup. Profesionalke to znaju. Obitelj obično ne zna.
To uvijek govorite?
Samo onima koji pitaju, nasmije se kratko.
Irena se gotovo nasmiješi natrag. Gotovo.
Napišite mi što treba, kaže i izvadi mobitel.
On diktira, a ona zapisuje. Spomene i agencije s kojima bolnica surađuje, medicinske sestre na porti daju kontakte. Irena zahvali.
Kažem odmah, doda dok se već okreće natrag, šanse za oporavak su mu dobre. Nije star, operacija je dobro prošla. Moguće je da će kroz pola godine hodati. Ali nije garantirano, ni brzo.
Razumijem, kaže Irena.
Najvažnije je da i on to shvati.
Vraća se u sobu. Marko drži fascikl na trbuhu, zatvoren. Kemijska kraj njega.
Hoćeš li potpisati? pita ona.
On gleda u strop.
A ako kažem da želim razmisliti?
Marko.
Potpisat ću. Uzima kemijsku. Ionako ćeš isposlovati svoje. Takva si sad.
Uvijek sam takva bila, kaže Irena. Samo prije nisam smjela pokazati. Ne znam ni zašto.
On potpisuje. Tri lista, gdje treba.
Njegovateljicu tražim do kraja tjedna, kaže Irena. Nazvat ću Jasminu i objasniti. Novac za prvi mjesec ću prebaciti agenciji. Onda ste vi dalje odgovorni.
Irena, reče dok ona zakopčava torbicu.
Što?
Hvala što si došla.
Gleda ga dugo. Ne sa žaljenjem ni ljutnjom. Gleda, kao što gledaš ono što je bilo dio tvog života a više nije.
Oporavi se, kaže.
I izađe.
Na hodniku stane kraj prozora. Vanjski bolnički dvorište, nekoliko stabala ogoljelih od kiše, klupa mokra od kiše. Stariji muškarac u kućnom ogrtaču sjedi i gleda daleko, iako nema šta puno za gledati. Samo sjedi i udiše zrak.
Irena duboko udahne.
Nešto je pustilo. Ne sve, ali nešto bitno. Kao da je tešku torbu nosila pa je napokon spustila. Nije bacila, ni zalupila, već pažljivo stavila i ispravila kralježnicu.
Kako pustiti prošlost, zapisala bi u dnevnik ne znam. Ali to nisu velika, nego stotine malih odluka. Jedna je upravo napravljena.
Njegovateljicu Irena nađe za dva dana preko agencije. Gospođa od 58 godina, Marija, s iskustvom u gerijatriji i rehabilitaciji, smirena, poslovna, s debelom fasciklom preporuka. Sretnu se u kafiću kraj bolnice, Irena joj objasni situaciju. Marija sluša i odmah postavlja prava pitanja. O karakteru, sklonosti depresiji, boli. O rodbini koja se pojavljuje.
Rođaci često više smetaju nego pomažu, reče Marija. Nije njihova krivnja, tako je.
Znam, potvrdi Irena.
Dogovore se, Irena prebaci novac. Nazove Jasminu i objasni. Jasmina hoće protestirati Marko želi bliske, to nije rješenje ali Irena je prekine mirno i odlučno, što joj je na nov način bilo otkrivanje sebe. Prije bi šutjela ili planula. Sada mirno.
Jasmina, možeš dolaziti svaki dan, ako želiš. Marija ti neće smetati. Ali ja neću. Imam svoj život, i nije dužan podređivati se tuđim okolnostima.
Jasmina zašuti.
U redu, reče.
Samo to. Nema optužbi, nema suza. Možda je i ona umorna. Možda, duboko unutra, razumije.
Ankica sama zove nakon tjedan dana. Glas drugačiji, tiši, stariji.
Irena, Marija je dobra žena, Marko se privikava. Hvala ti što si se pobrinula.
Nema na čemu, gospođo Petrović.
Samo, ne nestani sasvim. Javi se ponekad.
Irena ni ne potvrdi ni ne opovrgne. Samo se ljubazno zahvali i odloži mobitel u džep pregače. Jer opet stoji u radionici, kao skoro uvijek. Kako pustiti prošlost, kad bi ju danas netko pitao? Samo živi dalje. Ne herojski, ne teatralno. Samo živi. Ustani ujutro, idi na posao, radi što znaš i voliš. Toksini među rodbinom i bivši muževi ne nestanu posve. Samo više nisu u središtu.
Te zime snijeg u Zagrebu pao je rano. U studenom zatrpalo je grad, i Irena iznenada shvati da joj se sviđa zima. Prija nije. Tačnije, nije mislila o tome. Nije se ni smjelo pitati sviđa li ti se zima dok je Marko stalno gunđao na hladnoću, svoj artritis, i zahtijevao toplo čaj u određeno vrijeme. Sada gleda kroz prozor i misli: lijepo je. I to je dovoljno.
U prosincu puno narudžbi buketi za firme, pokloni, božićni aranžmani. Irena zapošljava pomoćnicu, djevojku po imenu Maja, 23, studentica iz Karlovca, vesela i brza, malo rastresena ali dobra radnica. Dobro surađuju. Irena ju uči gledati cvijet ne kao robu, nego kao boju za sliku. Maja pomno sluša, katkada smisli kreaciju koja Irenu iznenadi.
Kako ti pada na pamet? pita jednom.
Pa gledam osobu koja naručuje, sliježe Maja i razmišljam, koji cvijet nju podsjeća. Ili kome poklanja.
Irena ju pogleda.
Dobar način.
Vi ste me naučili. Vi ste rekli da buket mora biti živ.
Irena se toga nije sjećala. Možda je stvarno rekla. Tako je i mislila.
Siječanj, veljača život ide dalje. Irena upisuje tečaj floristike, iako Maja misli da njoj više ne treba učiti. Irena objašnjava učimo zbog sebe, uvijek ima nešto novo. To je argument koji je tek sada u sebi pronašla. Prije je učila iz nužde, po tuđim zahtjevima.
Živjeti za sebe zvuči sebično, ali u praksi je to tečaj cvjećarstva, večer uz knjigu u fotelji bez da jasno objašnjavaš zašto dugo čitaš, vikend putovanje u Varaždin gledati stare zgrade koje si voljela, a nitko drugi nije.
U veljači nazove Jasmina. Marku bolje, ustaje na štake. Marija radi s njime strpljivo, bez drama i galame. Irena se iskreno obraduje, i ta radost je čista, bez gorčine ni grižnje savjesti. Dobro je što se čovjek popravlja. To je sve.
Ožujak donosi otapanje i prve narudžbe za proljetne bukete. Tulipani, zumbuli, anemone. Voljela je prelazak kad zimska cvjetna elegancija pusti prednost nečemu glasnom, nestrpljivom.
Baš u ožujku, on dolazi.
Irena iza radnog stola slaže naručeni buket u kutiju žuto-bijeli, narcisi i tratinčice, jednostavan i iskren. Vrata se otvaraju, ulazi muškarac. Kad ga pozdravi, nije ni digla glavu odmah ruke su joj pune trake.
Dobar dan, reče.
Dobar, odgovori on.
Glas. Prepoznala ga je i prije nego je pogledala. Smiren, umoran, topao.
Andrej Mihalić stoji kod ulaza, gleda radionicu kako bi gledao dom zamišljen u sebi, ali sada prvi put u stvarnosti. Bez kuta, u tamnom kaputu, s laganim šalom. Bez papirnate povijesti bolesti.
Vi, kaže Irena.
Ja, potvrdi.
Kratka pauza. Maja je u tom času izašla u skladište po papir. Sami su u radionici.
Marko Perić je otpušten iz bolnice prije deset dana, kaže on. Kući je, s istom njegovateljicom. Prognoze su dobre.
Znam, Irena će. Jasmina mi je javila.
U redu. Zastane, pa se osmjehne, ovaj put iskreno i toplo. Zapravo, ovamo sam došao namjerno. Sjetio sam se imena “Stabljika”. Našao sam adresu na internetu.
Irena ostavi traku.
Želite kupiti cvijeće?
Da. I još nešto.
Tišina. Miriši na zumbule i svježu zemlju.
Što točno želite kupiti? pita Irena.
Prilazi stalku s cvijećem, zastane pred anemonama. Ljubičaste, tamnocrvene, bijele s tamnom sredinom.
Uzeti ću ovih, tri. Ili pet što bolje ide?
Neparni broj, kaže Irena. Tri ili pet. Za koga?
Još ni sam ne znam. Gleda je. Možda mi pomognete odlučiti.
Irena bira tri pa doda još dvije, tamno-bordove.
Pet. Lijepo idu zajedno.
Krene ih zamotavati. Ruke rade automatski. Kraft papir lagano vlažan na krajevima, mašna…
Irena, kaže on.
Da?
Smijem li iskreno? Ne znam drugačije.
Recite, kaže, ne dižući pogled s cvijeća.
Volio bih vas ponovno vidjeti. Ne u bolnici. Ne radi posla. Samo tako u kafić, ili u kazalište, ako volite. Ili jednostavno prošetati. Možda je to čudno. Al mislim si odrasli ljudi mogu reći izravno ako nisu došli samo po cvijeće.
Irena diže pogled.
Gleda je jednostavno, bez pritiska. Onako kako treba kad je nešto važno i daješ osobi odlučiti.
Koliko to već imate na umu? upita ona.
Tri mjeseca. U hodniku kad ste pitali što treba njegovateljici.
Irena se sjeti hodnika. Bolnički prozor, goli grabovi.
Tada sam službeno još bila u braku.
Znam. Zato sam čekao.
Iza staklenih vrata ožujak u punom trku. Snijeg gotovo nestao, samo po rubovima ceste blato. Vrapci grakću kod klupe. Žuti lampion gori, makar je dovoljno svjetlo.
Ne znam, kaže Irena.
Što ne znate?
Kako se to radi. Osamnaest godina sam bila udana, nakon toga godinu privikavam se biti sama. Nije mi jasno kako sada.
Ni meni, iskreno, prizna on. Imao sam razvod prije šest godina. Kćer, sedamnaest, živi s majkom. Dobro smo. Prvo sam samo radio, radio… Prestao razmišljati. Onda sam opet naučio razmišljati. I, evo, došao sam.
Maja izlazi iz skladišta s rolom papira, vidi gosta, osmjehne se.
Irena, treba li pomoći?
Ne, Majo, ja ću.
Maja se povuče, diskretna.
Irena pruži Andreju zavijen buket. On ga primi.
Koliko sam dužan?
Samo trenutak.
Čeka.
Irena gleda anemone u njegovim rukama. Tamno-bordove, s baršunastim laticama. Obožavala je anemone malo poput maka, ali tanje, skromnije. Cvijet ne viče, ali se ni ne skriva.
Priča o cvijeću, pomisli. Cijeli život stavila je u cvijeće. Ubijegla ovdje pred boli. Pronašla u tome nešto autentično. I sada, čovjek dolazi u taj život. Ne upada, ne zahtijeva, ne pritišće. Samo uđe. Kaže izravno. Drži anemone, čeka odgovor.
Može, kaže Irena.
On malo podigne obrve.
Može kao …?
U kazalište. Nisam godinama bila.
Andrej se nasmije. Toplo, iskreno.
Drago mi je.
Samo ne danas. Danas imam još tri narudžbe.
Razumijem. Možda petak? Odnosno, subota ako vam više odgovara.
Subota, kaže Irena.
Nabraja cijenu cvijeća. On plati, spremi novac, ne žuri otići.
Irena, smijem li još nešto pitati?
Naravno.
Zanima me koliko se dugo bavite cvijećem?
Radionica ima nešto više od godinu. Zastane. A cvijećem cijeli život. Prije hobi. Sad posao.
Lijepo kad hobi preraste u posao.
Da, složi se. Lijepo.
On lagano kimne, popravi buket i krene prema vratima. Na pragu stane.
Vidimo se u subotu, Irena.
Vidimo se, Andrej Mihaliću.
On se osmjehne.
Andrej.
Vidimo se, Andrej.
Vrata se zatvore. Irena stoji za pultom i gleda, kako on ide ulicom, pokraj klupe, pored vrapaca. Kaput, šal, anemone u rukama. Ne okreće se.
Odmah iz skladišta istrči Maja.
Irena, tko je to?
Kupac.
Kupac koji stoji i priča 15 minuta?
Majo.
Što?
Idi omotaj krizanteme za Marinu Novak. Dolazi u četiri.
Maja ode, zadovoljna što je sve vidjela. Irena se vraća poslu. Ruke rade rutinu šuštanje papira, voda klokoće u kanti. Miriše po zumbulima.
Subota. To je za četiri dana. Četiri obična dana, s narudžbama i dostavama, Majinim pitanjima i zvanjem dobavljača zbog cijene božura. Ništa vlastito, ništa kao ‘drugačiji dani’.
Irena svjesno ne razmišlja o suboti. Radi. Ponekad, kad je u radionici sama, samo cvijeće oko nje, sjeti se tog razgovora. Ne cijelog, ne slovo po slovo. Samo smiren glas, anemone u rukama, vidimo se u subotu.
Odrasli ljudi, rekao je, znaju govoriti izravno.
Možda je tako.
Ne zna što će biti u subotu. Ne zna hoće li joj biti lijepo, hoće li moći razgovarati izvan posla ili prošlosti. Ne zna hoće li ga željeti ponovo vidjeti. Zna samo jedno sada sama odlučuje. Ne svekrva, ne Marko, ne osjećaj dužnosti, ne strah od samoće. Ona.
Novo je to. Ne opojno, ne vrtoglavo realno, kao tlo pod nogama nakon što si dugo hodao po snijegu.
Petak navečer. Radionica zatvorena, Maja otišla. Irena stavi preostale anemone (što su ostale od dostave) u vazu na prozor do kase, gdje uvijek nešto stoji samo za nju, ne za prodaju.
Gleda ih.
Drže se dobro zajedno, rekla je prije kad ih je birala pet.
Istina je.
Ugasi svjetlo i krene kući. Sutra je subota.
Subota započinje u osam uz sivo nebo i miris kave iz aparata kojeg si je Irena priuštila prije pola godine Marko bi rekao da je skupo i nepotrebno. Nepotrebno je riječ braka, poput korova, toliko se navikneš na nju da prekrije sve ostalo Zašto. Želim. Sviđa mi se. Hoću.
Pije kavu gledajući vani. Mokri krovovi. Golub na prozoru nasuprot. Auto zaobilazi lokvu.
Mobitel na stolu. Poruka stigla prije sat vremena. Ne baš sad, nego baš sat prije, kao da se čovjek probudio, odlučio i napisao:
Dobro jutro. Kazalište počinje u sedam. Možda nešto pojedemo prije? Ili ne treba, kako vam odgovara. Andrej.
Irena pročita još jednom. Primijeti dobro jutro bez e. Nasmije se.
Upiše odgovor:
Dobro. Možemo jesti. U šest?
Stisne send. Odloži mobitel.
Popije kavu do kraja.
Vani, ožujak radi svoje. Curi s krova, vjetar, vrabac potjera goluba. Grad se budi, ravnodušan prema tuđim subotama, tuđim prvim koracima i sitnim odlukama. Grad nikad ne primijeti kad čovjek napravi nešto važno. Samo traje.
Mobitel zasvijetli. Jedna riječ:
Dogovoreno.
Irena ustane, opere šalicu. Navuče pregaču, jer do večeri još ima osam sati, a radionica se sama ne otvara. Uzme ključeve.
Na pragu se okrene i gleda stan. Mali, svijetao, s anemonama u čaši na prozoru jer ih je uzela i doma. To je njezin stan. Njezin aparat za kavu. Njezin cvijet. Njezina subota.
Iziđe.
Vrata se za njom zatvore tiho, bez buke. Kao što se zatvori ono što je zbilja zatvoreno.
Andrej je već čekao ispred kafića, kad je pristigla dvadeset minuta do sedam. Stojeći malo po strani, gleda u mobitel, odmah ga ugasi kad je ugleda. Tamni kaput, isti šal. Ovaj put bez cvijeća.
Dobar večer, kaže on.
Dobar, odgovara Irena.
Gledaju se par sekundi. Dvoje odraslih na mokroj proljetnoj ulici, koji su ovdje jer su sami tako odlučili. Ne iz obveze, ne iz nužde. Zato što žele.
Pa, reče Andrej, idemo?
Idemo, kaže Irena.
I uđu zajedno.
