Susjeda s gornjeg kata

Susjeda s kata iznad

Mira, gdje si stavila moju rajnglu? Ono, veliku, u kojoj kuham juhu?

Snježana Anić, stajala je nasred prolaza. Pomaknula sam je dolje, na donju policu.

Na donju policu! Pa ja se ne mogu tamo sagnuti, križa me boli! Razmišljaš li ti uopće kad premećeš tuđe stvari?

Stajala sam pokraj sudopera i gledala kroz prozor. Vani je sipio listopadski Zagreb, tih i siv. Nešto je i u meni kapalo, nije to još bila ljutnja. Više ono tiho, bezglasno upozorenje: ovo je tek početak.

***

Snježana Anić stigla je u petak navečer. Tomislav ju je dočekao kod lifta, unio dvije teške torbe i onu veliku kariranu vreću kakvu naši ljudi sa sela nazivaju putni san. Smiješila sam se, iskreno, jer sam znala: ženi je sedamdeset i osam, renovacija stana na Črnomercu počela je iznenada, susjed s kata ispod imao je poplavu, upravitelj zgrade se javio tek nakon pola godine, sad je u stanu sve ogoljeno do betona. Nema kamo, nema izbora. Nije ovo invazija, ponavljala sam si, ovo je privremeno.

Kasnije će riječ privremeno u meni odzvanjati s posebnim prizvukom.

Imam pedeset i šest. Nisam ni mlada ni stara, baš u sredini dovoljno svjesna sebe, dovoljno fleksibilna da se ne polomim na prvi propuh. Radim od kuće: primam narudžbe za umjetnički vez, izvodim ih za privatne kolekcionare i male galerije. To mi nije hobi, to su kune. I to ne male. Još vodim online tečaj za one koji žele naučiti glatki vez i zlatovez. Moje radno mjesto kutak u spavaćoj sjevernoj sobi pod dnevnim svjetlom, niti, okviri, tkanine i nacrti to je moj pogon. Moj kruh.

Stan nas dvoje, Tomislava i mene, ima dvije sobe, ali dobro je uređen. Uselili smo prije osam godina, nakon što su djeca odselila. Prve dvije godine oslobađala sam se viška stvari. Bez panike, bez suza. Poklanjala, prodavala, bacala ostajalo je samo što nam stvarno treba i što je lijepo. Zidovi svijetli, minimum namještaja, bez tepiha na zidovima, bez starih servisa, bez buketa suhog cvijeća u vazi za uspomenu. Tri žive biljke na prozorima, ne više: fikus, svekrvin jezik i mali ružmarin na kuhinjskom ormariću. Na svakoj polici znala sam što stoji. Svaka ladica bez otpora, jer u njoj ima točno koliko treba.

Tomislav je gunđao na početku. Kaže da živi kao u hotelu. Ali naviknuo se. Sad i on poludi ako netko ostavi nešto gdje ne pripada. Našli smo svoj ritam, svoj način kako disati zajedno u tom prostoru.

I onda se, u naš zrak, uselila Snježana Anić.

***

Prva dva dana bilo je skoro pa dobro. Uređivala je gostinjsku, u koju smo, na brzinu, smjestili rasklopni krevet i oslobodili pola ormara. Donijela sam joj dodatnu lampu, ostavila čašu vode i knjigu na noćnom ormariću. Mislila sam da je to pažljivo.

Ali već treći dan vidim na hodničkom prozoru heklanu podlogu. Okruglu, bež, sitnog uzorka na rubu. Ležala je pod Snježaninim telefonom, kao da je uvijek tamo bila. Kao da je taj prozor oduvijek njezin.

Pa sam je maknula. Pažljivo presavila i vratila na noćni ormarić u njenu sobu.

Sutradan eto podloške opet na prozoru.

Shvatila sam da to nije slučajno, ali nije ni natjera. Snježana nije sa mnom ratovala. Samo je živjela kako zna. Za nju je heklana podloga pod telefonom red. Ugođaj. Ispravno. Odrasla je u svijetu gdje ima bogatstvo kad imaš više stvari, dok je prazan prozor znak siromaštva ili nemara. Zalihe graha u pet teglica pokazuju urednost, a ne gomilanje.

I ja sam odrasla u tom svijetu. Samo sam ga svjesno napustila.

***

Do kraja prvog tjedna kuhinja se preobrazila. Tri emajlirane rajngle različite veličine, nijedna ne stane ni u jedan ormarić, pa stoje po radnoj ploči. Do njih stalak za poklopce, žut, u obliku drveta, razigran. Frižider unutra kao vojni poligon: tegle kiselih krastavaca (njezinih, doma s ljetovanja kod kćeri u Novom Zagrebu), plastična kutija sa slaninom u češnjaku, kesa sa špric-fazolom, neka kutijica zamotana u nekoliko slojeva folije, nisam se usudila pitati što je. Moji jogurti skupljaju se pri dnu vrata, potisnuli ih hren i domaći sok od bazge.

Prebacim jogurte natrag. Ona ih brzo vrati podalje.

Po večerima kuhinjom miriše pečeni luk, dinstani kupus, još nešto teško i sočno, bakin obrok. Nije da je loše, ali nije moj miris, nije moja večer i nije moj zrak.

Tomislav dolazi s posla, ponjuši i kaže:

Opa, mama kuhala! Dobro miriši.

Šutim.

***

Na kraju drugog tjedna, u dnevnoj se stvorio mali tepih pred kaučem. Sintetički, s ružicama na rubu, kakav u Pevecu stoji za pedeset kuna. Snježana je objasnila da joj ujutro budu hladna stopala i da je oduvijek stavljala tepih uz krevet. Što sam mogla? Zamjeriti tepih? Zvučalo bi sitničavo, pa sam prešutjela.

Onda, na vješalici u hodniku, njezina široka karirana vesta, pokraj Tomislavovog kaputa nije u ormaru, gdje sam joj oslobodila policu, već baš na našem mjestu. Velika, bež sa svijetloplavim crtama, pa još i klizi na Tomislavovu jaknu.

Premjestim vestu na slobodnu kuku kod vrata kupaone.

Snježana je vrati natrag. Kaže:

Tamo je predaleko za dohvatiti.

Kimnula sam.

Kasnije Tomislav pita:

Sve u redu? Neka si mi šutljiva.

Dobro je, odgovorim.

Laž je to bila, ali odlučili smo da nećemo primijetiti.

***

A spavaća? Moja svetinja. Ondje je moj posao i moj novac, nije stvar o ukusima ili tepisima.

Kod sjevernog prozora, moj stol, dugačak, svijetao, po mjeri rezan bukov šperpločom, s policama za nacrte i ladicama za konce. Lampa posebna, neutralnog spektra, jer u vezu je važna nijansa niti. Pored stalka, police sa složenim pređama i svilenim koncima po bojama, od hladnih do toplih to nije ukras, nego sustav.

Na velikom okviru rastegnut rad. Vrlo ozbiljan. Naručio privatni kolekcionar iz Rijeke: replika stare zavjetne zastave, zlatovez, s japanskim svilenim nitima. Rok: kraj studenoga. Predujam je na računu. Izrada: deset tisuća kuna.

Tri mjeseca sam radila na tome.

Ni djeca, ni muž, ni mačka nitko nije smio dirati moj okvir. Tomislav je znao. Sve je bilo pod kontrolom.

Dok nije stigla Snježana Anić.

***

Bilo je četvrtak, podne. Otišla sam po konce u trgovinu, trebala mi je baš specifična nijansa terakota sa zlatnim odsjajem to se uživo traži, ne može online. Nestala sam na sat i nešto, svratila sam i do ljekarne.

Vraćam se, uđem u sobu i stanem.

Snježana stoji kraj police i sortira moje klupka po svojim kutijicama. Premeće konce, slaže po svom. Na stolu pokraj mog okvira klupko japanske svile, djelomično odmotano, nit zapetljana. Bilo je to nježno zlatne ružičaste koja mi je posljednja. Ali najgore kut tkanine na okviru bio je zgužvan, kao da se netko oslonio ili neugodno zapeo rukom.

Stajala sam na vratima, nijema.

Snježana se okrene, bez trunke uzrujanosti kaže:

Mira, ovdje je bio takav nered. Pomogla sam ti, sve složila po bojama. Vidi koliko je sad uredno.

Ne prepoznam vlastiti glas dok šapćem:

Snježana… možete li, molim vas izaći?

Što? Samo sam željela pomoći…

Znam. Molim vas, izađite.

Izašla je. Uvrijeđena. Stisnutih usana.

Zaključala sam vrata, sjela na pod. Provjerila okvir. Nit na sreću nije povučena. Gužva tkanine se popravila. Dio svile trećina morala sam odrezati, niti su kao paučina, zategneš previše puknu. Bilo je to daleko od katastrofe, ali dovoljno puno se već ne može.

***

Navečer Tomislav pita zašto mama šuti za stolom.

Ispričam što se dogodilo. On kimne, žvače i kaže:

Nije napravila namjerno. Željela je pomoći.

Znam da nije namjerno.

Mira, izdrži još malo. Njoj je teško, u tuđem je stanu.

Tomislave, ovo je moj radni prostor. Tu zaradim za život.

Znam. Ali mama nije došla za stalno.

To nije za stalno slušam već dva tjedna. Pa pitam izravno:

Koliko još?

Građevinari kažu da bi do prosinca moglo biti gotovo.

Prosinac. Još mjesec i pol. Pogledala sam ga. Pogled mu je govorio: voli nas obje i ne želi birati. Čovjek, iskren, koji misli da će sve proći ako svi malo zube stisnu.

Zato sam odlučila preuzimam.

***

Te noći nisam zaspala. Okretala sam scenarije. Iskreni razgovor sa svekrvom? Uvrijeđena, plače, govori Tomislavu da je izbacujem. Svađa? Još gore. Ultimatum mužu? Naći će se između dvije vatre. Samo trpjeti? Nikako. S opcijom trpljenja završila sam u trenutku kada je propala ona svilenkasta nit.

Trebao mi je četvrti put diskretan, ne brz, ali jedini pametan.

Dvije stvari sam morala riješiti istovremeno: ispuniti Snježanino vrijeme da bude manje doma i požuriti radove kod nje da se što prije i sama poželi vratiti.

To nije bila osveta. To je bio plan preživljavanja. Tih, diplomatski, potpuno iskren: nisam joj htjela ni najmanje zla. Htjela sam svoj stan natrag.

***

Prvo sadržaj.

Znala sam da je Snježana osoba od akcije. Kod kuće ide u knjižnicu, ponekad u crkvu, ljeti radi u vrtu kod kćeri u Gorici. Ovdje nema kamo; iz dosade starije ljude uhvati hiperaktivnost po tuđem stanu.

Nazovem prijateljicu Martinu iz Doma za starije. Što ima za penzionere?

Svega! Nordic walking ujutro, zbor srijedom i petkom, kreativne radionice, predavanja svakog utorka. Sve besplatno, samo osobna i OIB.

Kako se upisuje?

Dođeš i upišeš se.

Nisam Snježani rekla izvoli, idi. To bi bilo preočitno. Posijala sam temu.

Na večeri, onako usput, spomenem:

Snježana, zar niste nekad pjevali u zboru? Tomislav kaže da ste imali dobar glas.

Trgnula se. Zbilja je u mladosti, lokalna amaterska scena, dobrim mezosopranom.

Čula sam da je ovdje u kvartu super zbor, hvale voditelja, kaže Martina, poznajem je. Ništa se ne plaća. Možda bi vam pasalo, sada kad ste udaljeni od običnog društva…

Ne bih baš sama, neugodno mi je…

Nisam pritiskala. Zasijala i povukla se.

Nakon tri dana vratila sam temu. Spomenula da zbor nastupa na danima kvarta, slikali ih za novine. Snježana se na riječ novine trgla. Nešto je u njoj škljocnulo.

Tjedan dana poslije, pita me kako doći do Doma za starije.

Objasnim. Čak nacrtam kartu do tramvaja, velikim slovima, na čistom papiru.

U srijedu ode ujutro, vrati se u tri popodne. Volja joj se sjaji predvečer.

Takve žene tamo! I mladi dirigent, Marko Radić, strog, ali pošten. Pjevaju Neka cijeli ovaj svijet i stare narodne. Ja sam im zapjevala, reče dirigent, dođite, imate pravi mezzo.

Zaista? upitam. Iskreno sam se obradovala.

Od tog dana odlazila je srijedom i petkom na nekoliko sati. Dodao se i nordic walking utorkom, pozvala je nova prijateljica iz zbora, Branka Matošević, i sama iz susjedne zgrade, divna žena.

Stan je disao lakše. Ne sablasno prazno ali laganije.

***

Drugi dio plana tražio je više truda i malo lukavstva.

Nazovem Snježaninu kćer, Ružicu. Nikad nismo bile prisne samo normalno, rodice po mužu. Kažem joj, otvoreno:

Ružice, drago nam je da ti je mama kod nas, ali znaš sama njoj je bolje čim se prije vrati doma. Čovjek ovih godina mora živjeti svoj ritam. Ovakvi radovi izbace je skroz.

Ružica se zahukta: majstori rastežu, nemogući su, stalno pomiču rokove.

Pratiš li sama radove, ili preko nekog?

Ispostavi se: sve ide preko prijatelja od muža. Taj zove ekipu povremeno. Zapravo, nema ni kontrole.

Kažem:

Znam nekoliko dobrih građevinara, mogu ti pogledati stanje i reći iskreno što treba, što se odugovlači.

Ružica prihvati. Svi je već umorilo čekanje.

Građevinare poznajem susjed iz prizemlja, Dragan Bilić, bivši poslovođa na gradilištu. Objasnim mu sve uz kavu.

Zaključati, zagletati zidove, zamijeniti slavine? podigne obrvu. Tri tjedna normalnoj ekipi, ne tri mjeseca!

Ode čovjek, pogleda, popriča s majstorima. Jednostavno: rade još dva posla paralelno, kod Snježane dolaze svako toliko, uzeli su već kaparu, ne žuri im se.

Dragan im održi mušku. Kratko, jasno. Da ne bude, može u tri tjedna, ali svaku večer ću provjeriti.

Ružica okrene smjer, pregleda ugovor i postavi uvjet. Majstori ubrzaju čim shvate da šale nema.

Tomislavu to nisam ni spomenula. Ne iz tajnosti, nego da ne mora birati stranu. Moj je to zadatak bio, pa sam ga i platila.

***

Tri tjedna dok se to odvijalo nije bilo jednako.

Bilo je lijepih večeri. Snježana dođe vesela iz zbora, prepričava dogodovštine s Brankom, pohvali se dirigentom Markom. Ti puti bila je podatna, lepršava, sjedile smo zajedno uz čaj, pričala je stare zgode i bilo je toplo, životno.

Bilo je i loših dana.

Jedno jutro zateknem da je moj najdraži fikus premješten s prozora u kut sobe. Na prozoru njezina tegla s pelargonijom. Ružičasta, bujna. Objašnjenje: Fikus zaklanja sunce, a pelargonija voli svjetlo.

Fikus je navečer već počeo uvijati lišće.

Bez riječi vratim fikus na prozor, pelargoniju u njenu sobu. U našim pogledima susret.

Mogla si me pitati, kaže.

I ti, kažem ja.

To je bio jedini istinski trenutak napetosti. Ne svađa, ne suze. Samo iskra razumijevanja.

Ona ode u svoju sobu. Ja na kuhinju. Na večeri razgovaramo o nečem trećem.

Tomislav sve to vidi i šuti. Nekad me njegova tišina ljuti više nego pelargonija na prozoru. Oni često tako ne vide pukotinu, misle da će proći.

Ne prođe. Nikad.

***

Jednu večer, kad je Snježana otišla rano leći, sjedila sam za stolom i vezla. Tišina, lampa svijetli, nit ide glatko. Tomislav uđe, stoji iza mene, pa sjedne na rub kreveta.

Ljutita si na mene, izjavi.

Malo, priznam. Ne osobno. Na cijelu situaciju.

Znam da ti nije lako.

Znaš, potvrdim bez da ga pogledam. Ali znati i pomoći nije isto.

Tišina.

Što želiš da napravim?

Ništa, Tomislave. Rješavam sama.

Ne pita što to. Možda ne želi znati. Možda i sam osjeća da bi morao birati. Legne, čita i zaspi. Ja nastavim s iglom, sat vremena, slušam kako otkucavaju satovi i kako preko zida diše starica, koja nije došla zloćom, već navikom.

Tada sam mislila: u obiteljskim napetostima najgore nije mržnja. Ne, mržnja je barem poštena. Najgore je kad su svi dobri ljudi, svi se vole i svima je grozno, jer nije jasno tko je kriv niti na koga se ljutiti.

***

Radovi završe još i prije nego je Dragan najavio.

Ružica mi s javlja, ne Tomislavu, baš meni, subotom ujutro. Kaže: majstori spakirali alat sinoć, sve je gotovo, soba puna svjetla, samo još malo prozračiti i oprati.

Zahvalim joj. Pričale smo još malo, kao da smo se prvi put vidjele kao ljudi, ne samo kao rodbina.

Sad sam morala smisliti kako Snježani reći, a da se ne osjeća kao da ju izbacujem.

Razmišljala sam cijelu subotu.

Navečer, za večerom, Snježana priča o koncertu koji zbor priprema za Božić. Ja je pogledam, nasmijem se i kažem:

Snježana, moram vam nešto reći. Ne bojte se, dobra je vijest.

Utihnula je i gledala me.

Prije nekoliko tjedana zamolila sam poznatog građevinca iz kvarta, potajice, da vam pogura posao. Pratio je svaki detalj, a Ružica kaže da je sada baš sve gotovo možete natrag doma.

Gleda me nepomično. Pogleda Tomislava, pa opet mene.

Sve ti to sama sredila?

Ma nisam baš sama, Dragan pomogao. Samo, nisam htjela da se više suzdržavate. Najbolje je čovjeku među svojim stvarima. To vaš dom.

Tomislav me gleda kao prvi put.

Snježana šuti. Onda ustane, uzme mi ruku u svoje. Ruke joj suhe, tople, teške od života.

Mira, reče, ti si dobra.

Samo sam joj stisnula ruku.

***

Nedjelja selidba. Tomislav je odvezao mamu, unio torbe, provjerio je li sve u redu. Ja sam ostala doma, da skuham gablec, istina, jednostavno sam željela biti sama.

Prvih pola sata lutala sam stanom, ulazila u svaku prostoriju. Dotaknula zidove, stajala uz svoje radno mjesto pod prozorom, gledala u okvir.

Potom sam ponijela tepih s ružicama iz gostinske, već osamljen, bez gazdarice. Poskidala s prozora zadnju podlogu, onu što je vjerojatno ostala zabunom. Otvorila prozor i pustila listopadski zrak.

U kuhinji, na drugoj polici hladnjaka, uredno zamotana posuda. Otvorim: unutra naša omiljena variva, baš ono s Tomislavovom kiselkastom notom, Snježana je to znala skuhati na tri vrste mesa. Ostavljeno nam za dva dana.

Zatvorim hladnjak i naslonim se leđima.

Čudni su ljudi. Tri tjedna smetaju si i svejedno za rastanak ostave ručak.

***

Tomislav navečer dođe. Ručamo, šutimo, mir je. On opere posuđe, ja obrišem, rutina.

Prije sna, legne, gleda u strop i kaže:

Znači, ti si sve to vrijeme nešto radila oko radova?

Jesam.

Zašto meni nisi rekla?

Zastanem na tren.

Rekao si mi da izdržim. Ja nisam htjela izdržavati, već djelovati. Mislila sam da ti to ne treba, da bi ti bilo teško prema mami.

Šuti dulje.

Pametno. I malo mi krivo.

Znam, kažem tiho. Oprosti.

Ležimo u mraku, mislim: ovo nije savršena priča. Nismo izrekli sve. Nismo prošli onaj veliki iskreni razgovor iz psiholoških knjiga. Riješilo se okolo, diskretno, uporno.

Je li to dobro ili loše, ni sama ne znam.

***

Snježana je zvala tjedan dana nakon preseljenja. Zadovoljna. Priča kako je stan svijetao, zidovi bež, baš kako je zamišljala. Našla je šalice u kutiji, posložila, posjetila susjedu Maricu koja je bila bolesna iznenadila se, obradovala.

Na zbor ću nastaviti ići, kaže. Marko najavio da idemo na gradsko natjecanje u veljači. Branka je rekla da se vozimo zajedno.

Super, kažem.

Mira, odjednom kaže mekše, znam da sam ti vjerojatno smetala dok sam bila kod vas.

Nisam rekla: nije, nije, sve je bilo u redu. To bi bila laž, obje bi znale.

Samo smo drugačije, Snježana. Bitno da vam je sad dobro.

Tišina.

Je. Bitno je.

***

Nekad pomislim na tih sedam tjedana. Ne često, ali vratim slike.

Na tepih s ružicama, rajngle na radnoj plohi, pelargoniju na mom prozoru, posudu variva u hladnjaku. Na Snježaninu ruku, suhu, toplu. Na Tomislavove riječi malo mi krivo iskrenije od svega što je rekao u tih sedam tjedana.

Nisam pobijedila u ratu. Rata nije ni bilo. Bila je zadaća koju sam riješila. Bio je stan koji sam obranila tiho, uporno i bez grubosti.

To nije herojstvo. To je ponekad jedino što možeš čuvati formu svog života dok netko uđe, nekad neznanjem, ne namjerom, i krene je slagati po svome.

Zaštita granica nije ni galama ni zid. Nekad je to samo znati što hoćeš i tiho, tvrdoglavo ići prema tome.

A obitelj? Ona je čudna biljka. Preživi sve uvjete. Diše na promaji. A ponekad ti ostavi posudu variva u hladnjaku kad ode.

***

U studenom sam predala zavjetnu zastavu klijentu. Bilo je zadovoljno. Isplatio je ostatak. Kupila sam si novo klupko japanske svile, nježno zlatne kao posljednji jesenji list, spremila ga u ladicu na svoje mjesto.

Na prozoru sada stoje tri tegle: fikus, svekrvin jezik i ružmarin. Nema podložaka.

U stanu je tiho. Miriši na kavu, suton svijeće. Tomislav čita u fotelji. Vanjska zima lagano ulazi u grad.

Sve na svome.

***

Za mjesec dana idemo mi kod Snježane. Ponesem kutiju breskvi iz one slastičarne iz kvarta, onu što voli s Brankom. Otvori nam i odmah vodi pokazati renovirani stan. Zidovi svijetli, bež, onako kako je sanjala. I, naravno, na svakom prozoru leže heklane podloge. A tepih pred kaučem onaj isti, s ružama.

Pogledam i ne osjetim ništa. Ni ljutnju, ni sažaljenje. Samo… to je njezina kuća.

Uz čaj nam kaže:

Dođite u veljači na natjecanje. Pjevat ćemo Nadu. Želim da čujete.

Tomislav kaže:

Sigurno dolazimo, mama.

Ja kažem:

Naravno.

Rate article
Add a comment

;-) :| :x :twisted: :smile: :shock: :sad: :roll: :razz: :oops: :o :mrgreen: :lol: :idea: :grin: :evil: :cry: :cool: :arrow: :???: :?: :!:

20 − seventeen =