Bijeli stolnjak, sivi život
Juha od cikle bila je odlična. Jelena je to znala sigurno, jer je kušala tri puta dok je kuhala svaki put zadovoljna. Mlada cikla s tržnice, meso na kosti krčkalo se puna dva sata, češnjak je dodala na kraju, kako i treba. Na stolu su gorjele svijeće, bijeli laneni stolnjak, onaj koji je čuvala baš za posebne prilike. Petnaest godina braka. Pa zar to nije poseban dan?
Vani se spušta mrak. Listopad u Zagrebu uvijek je takav: siv, mokar, s mirisom mokrih listova i autobuskog dima. Jelena je popravila vilicu s desne strane tanjura, povukla stolnjak ravno, iako je i prije bio pravilan. Zastala je nasred kuhinje i samo na trenutak poslušala kucanje sata iznad frižidera.
Marko je stigao oko pola devet. Čula je kako se muči s bravom, spušta vrećicu na pod, pali svjetlo u hodniku.
I, što si danas skuhala? virnuo je u kuhinju, još uvijek u jakni, crvenog nosa od hladnoće.
Operi ruke i sjedni, Jelena se nasmiješila. Juha od cikle, pečena piletina, napravila sam salatu.
Marko je skinuo jaknu odmah tu, bacio je na stolac i osvrnuo se po kuhinji.
A čemu svijeće?
Pa kako čemu, Marko? Godišnjica nam je.
Nije odgovorio. Pitao je samo gdje može oprati ruke pa zasjeo. Jelena je zagrabila juhu, odmjerila tanjur pred njega. Domaće vrhnje s tržnice, na žlicu, baš kako voli.
Marko je pomirisao, kušao žlicu, žvakao.
Malo je kiselo.
Jelena je sjela nasuprot.
Je li? Meni je baš dobro.
Moja mama kuha drugačiju juhu. Kod nje je uvijek bolja, bogatija nekako. Kod nje je pravi okus.
Jelena je uzela žlicu.
Jedi dok je toplo.
Pa jedem, Marko je okrenuo tanjur, ali zašto si stavila bijeli stolnjak? Zalijat ćeš ga.
Neću.
E, vidi ti nju prasnuo je i nasmijao se podsmjehom. Moja mama uvijek stavlja tamni stolnjak za blagdane, bordocrveni praktičan i lijep.
Jelena je gledala u svijeće. Mali plamen neprestano je titrao dok se Marko micao za stolom.
Marko, rekla je tiho, danas je petnaest godina otkad smo u braku.
Znam.
Nisi ništa rekao kad si ušao.
Marko ju je pogledao. Izrazom začuđen, gotovo uvrijeđen.
Što da kažem? Da ti čestitam? Pa skupa živimo, nije rođendan.
Pa ne znam, ali petnaest godina
Petnaest godina, prekinuo ju je. Daj, gdje je ta piletina?
Jelena je ustala, donijela pile iz pećnice, rumeno, s obiljem začinskog bilja, kako Marko voli.
Malo je presuho, rekao je, odrezujući komad.
Upravo sam ga izvadila.
Onda si ga dugo držala. Mama uvijek prekriva folijom, zato njeno meso ostane sočno.
Jelena si je odrezala malo piletine. Jela je. Vani je prošao auto, pljusnuo svjetlom po plafonu.
Jesi li danas bio kod mame? upitala je.
Jesam, svratio sam poslije posla. Zašto?
Onako, pitala sam.
Opet je pogledao stolnjak.
Trebala si staviti običan. Zbilja, Jelena, nije ozbiljno. Mama uvijek zna kako treba postaviti stol. Sve joj je usklađeno: posuđe, stolnjak, kruh narezan tanko. A ti, klimnuo je prema kruhu, kakve to šnite, debele k’o šaka.
Jelena je odložila vilicu polako, tiho, bez naglaska, odmah pored tanjura.
Nešto se u njoj steglo i opustilo. Kao šaka.
Marko, rekla je, sasvim ravnim glasom, toliko da se i sama čudila, znaš li što zapravo sad govoriš?
On ju je pogledao s blagom živčanosti koju ljudi imaju kad ih netko prekida dok jedu.
Što? Pa samo kažem da mama bolje kuha. To nije uvreda.
Ušao si, ništa nisi rekao. Počeo kritizirati večeru, stolnjak, kruh, piletinu. Spremala sam tri sata, Marko.
Pa i? Moram ti pljeskati? To ti je dužnost.
Jelena je zašutjela kratko.
Dužnost, ponovila je tiho, kao da iskušava riječ.
Tako je. Ti si kod kuće, kuhaš. Ja radim, zarađujem. To ti je normalno.
A petnaest godina, to je samo činjenica?
Jolena, što bi ti htjela? Da sad ovdje recitiram? nasmijao se. Mama mi je uvijek govorila: manje romantike, više reda po kući, tako opstaje obitelj.
Svijeća je trepnula. Jednom. Kao da je i ona čula nešto.
Jelena je ustala. Maknula tanjur. Okrenula se prozoru i kratko gledala na mokre krovove i žuta svjetla, na stablo u dvorištu kojem je skoro sve lišće već otpalo.
Zatim se okrenula.
Marko, spakiraj stvari.
Podigao je glavu.
Što?
Spakiraj stvari i idi. Molim te.
Gledao ju je kao da je počela govoriti nekim čudnim jezikom. Prasnuvši u kratak smijeh, kao da se nakašljao.
Ozbiljno misliš?
Ozbiljno.
Zbog juhe?
Nije zbog juhe.
A zbog čega onda? u glasu mu je nešto zarežalo. Zbog toga što sam spomenuo mamu? Jelena, smiješno je to.
Meni nije smiješno.
Ti si uvrijeđena, je li? Ustao je, prekrstio ruke. Dobro, u redu, oprosti onda, može? Sjedni, pojedi nešto.
Ne, Marko.
Gledao ju je. Stajala je kod prozora, mirna, uspravnih leđa. Možda je očekivao suze, viku, zalupiti vrata. Bilo što, osim mirnoće.
Ne šališ se, rekao je polako.
Ne.
Tišina. Sat kuca. Svijeće gore.
Zbog jedne svađe, htio je reći.
Ne jedne, prekine ga Jelena. Zbog petnaest godina jedne te iste svađe. Idi, Marko. Uzmi što ti treba, ostalo možeš kasnije.
Marko je stajao minutu pa otišao u sobu. Čula je rovanje po ormaru, šuškanje vrećice. Ostala je u kuhinji, sjela i gledala u svijeće. Plamen je sad bio savršen, nepomičan.
Kad je prošao s torbom, zastao je u vrataima kuhinje. Pogledao stol. Bijeli stolnjak, juha od cikle, debelo narezan kruh.
Požalit ćeš, rekao je.
Možda i hoću, mirno odgovori Jelena. Doviđenja, Marko.
Vrata su se zatvorila. Brava je kliknula. Sjedila je i slušala kako koraci blijede niz stubište.
Onda je ustala, ugasila svijeće nije više imalo smisla da gore i oprala suđe. Ostatak juhe odložila u frižider. Nije bila gladna.
Stan je mirisao na prženi luk i na vlagu, uvijek tako u jesen kad puste prozore u stubištu, a radijatori još ne griju.
Jelena je legla u pola jedanaest. Nije odmah zaspala gledala je u strop, slušala TV kod susjeda. Mislila je samo to: ne plačem, vidi.
***
Mara Petrović otvorila je vrata prije nego što je Marko uspio drugi put pozvoniti. Uvijek se tako dočekivalo, kao da unaprijed osjeti, stalno spremna sa druge strane vrata.
Marko! Raširila je ruke, pogledala torbu. Bože, što je bilo?
Izbacila me, promrmljao je.
Tko? Ona? Mara se pomaknula, pustila ga unutra. Pa rekla sam ja tebi, Marko! Sjedi, skuhala sam ti juhu. Krompir, piletina, baš kako voliš.
Izuo se, prošao do kuhinje i sjeo. U stanu je mirisalo po hrani i onom posebnom, starinskom mirisu što ostaje u stanovima starijih ljudi: naftalin, malo lijekova, pa opet kuhinja.
Majka je oko njega brinula, pričala bez prestanka.
Znala sam ja odmah, nije ta za tebe. Hladna žena, Marko, vidiš! Kod takvih ni djeca ne dolaze tek tako. Priroda sve zna. Jedi kruh.
Kruh je bio narezan tanko, skladno. Marku na pamet padne da je Jelena uvijek rezala debele šnite.
Mama, prošaptao je sad stvarno nemoj.
Što nemoj? Istinu govorim. Petnaest godina te mučila, ni djece ni pravog doma. Jedi juhu.
Juha je bila bogata, baš kako je volio. Marko nije ništa govorio.
Prvi dani prošli su kao u magli. Odlazio bi na posao, vraćao se, večerao s majkom, gledao TV. Mara kuha svaki dan, sve od jutra i s veseljem. Odmrzava faširance, slaže stol, govori: Treba ti bolja hrana, sav si mi nikakav.
Treći dan sama mu razmjestila torbu dok je on radio.
Ne nosi više tu košulju, izgužvana je. Ispeglat ću ti plavu, ona ti bolje stoji.
Siva mi je draža.
Ne zanima me, plava je bolja.
On šuti. Poje faširance, popije čaj. Majka priča o susjedi s četvrtog kata, otišla je sama, pa nikom ništa zadovoljna. Marko to sluša, prepoznaje poruku, ali ne obraća pažnju.
Tjedan dana kasnije kaže mu da su mu cipele skroz propale i da idu u subotu u trgovinu.
Mama, s cipelama nema ništa.
Vidim ja, odljepljuje se potplat.
Ne odljepljuje.
Odljepljuje. U subotu idemo.
Kupovali su dugo. Majka je isprobavala različite parove na njega, one koje je ona htjela. On je htio crne, obične. Ona je uzela smeđe s ukrasnom kopčom.
Gledaj kako ti lijepo stoje.
Ne sviđa mi se.
Marko, ponašaš se kao dijete. Ove su bolje.
Prodavačica je gledala sa strane. Marko se pogledao u ogledalo. Sredovječni muškarac u smeđim cipelama s kopčom gledao je sebe praznim pogledom.
Kupio je smeđe.
Navečer bi sjedila preko puta, pričala mu o tome kakav je bio kao mali, kako ga je sama podizala, kako je bilo teško i kako Jelena to nije cijenila. Marko je klimao glavom.
Ponekad je mislio na bijeli stolnjak. Na svijeće. Nije mogao shvatiti zašto ih je postavila, što joj je to značilo. Petnaest godina, pa što, nije li to samo godina više.
Ali mislio je na to.
Mislio je još i na to da Jelena nije plakala. Nije vikala. Samo je ustala kraj prozora i zamolila ga da ode. Nije razumio odakle joj ta smirenost. Očekivao je nešto drugo, navikao se na drugo. To nije prepoznao.
Do kraja mjeseca majka mu je složila raspored. Nije to zvala rasporedom, ali je govorila: U utorak ideš kod doktora, naručila sam, u četvrtak kod tete Zinke, pozvala nas, u petak ne kasni, pravim pitu, ne volim čekat.
U petak je zakasnio jer je na poslu bio sastanak. Nazvao je majku, obavijestio. Pričala je dok se vozio tramvajem nije stala, a on je držao mobitel i gledao u mračan prozor.
Pita je bila gotova. I bila je ukusna. Sve je bilo ukusno.
Marko je sjedio za stolom osjećajući pritisak u prsima. Nije to bila bol. Više neka nelagoda, kao da mu uvijek nedostaje zraka.
***
Prva tri tjedna Jelena je prolazila kroz dane kao kroz maglu.
Radila je, vraćala se, kuhala nešto sitno za sebe, pojela, legla. Navečer je bilo najteže, jer stan je bio tih; ta tišina ju je ispočetka plašila, a kasnije je bila jednostavno tišina.
Najbolja prijateljica Antonija zvala bi svaki drugi dan: Jelena, jesi dobro, oš kod mene? Jelena je odgovarala da je dobro, neka ne dolazi. Antonija je svejedno došla prve subote, donijela vino i kekse. Ostale su do dva ujutro. Jelena joj je pričala o svijećama, o juhi od cikle, o Markovoj mami sa savršenim stolnjacima, a Antonija je klimala i šaptala pravi gad, što bi Jeleni malo olakšalo.
Dobro si napravila, rekla je Antonija na kraju večeri. Jako dobro, Jelena.
Strah me, priznala je Jelena.
Proći će.
Poslije Antonijinog odlaska stajala je nasred dnevne i gledala u teške tamnoplave zavjese. Marko ih je sam izabrao, prije osam godina. Rekao: Guste, blokiraju svjetlo, praktično. Stajale su tu od tada. Jelena nikad nije posebno mislila o njima. Samo zavjese.
Drugi dan ih je skinula.
Mučila se skoro sat vremena; karniša teška, morala se penjati na stol. Skinula, složila, spremila u ormar. Odmah je sve izgledalo drugačije. Sivi jesenji dan, hladan, svejedno je bio bolji od mraka iza onih zavjesa.
Premjestila je i kauč. Ne sama, zvala je susjeda Pavla, starijeg, dobrog čovjeka koji je uvijek pomogao. Sada je kauč ispod prozora, i svjetlo pada skroz drukčije.
Bilo je neobično, ali ugodno.
Počela je bolje spavati drugog tjedna. Ne savršeno, ali već bez gledanja u strop do tri ujutro.
Na poslu nije bilo promjena. Jelena je bila odlična računovotkinja, pedantna i pouzdana. Nikad nije kasnila, papiri su joj uvijek bili savršeni. Kolege su je cijenili, posebno Mirjana Švigir, glavna računovotkinja, niska, stroga žena sa stalnim bisernim naušnicama, o kojoj nitko ništa nije znao, ali je Jelenu uvijek primjećivala.
Krajem listopada Mirjana ju je pozvala u ured.
Jelena, rekla je izravno, ja na godinu odlazim. Selim kod kćeri. Direktor bi ti ponudio moje mjesto glavne računovotkinje.
Jelena je šutjela nekoliko sekundi.
Meni? jedva je izgovorila. Nije da nije razumjela, nego je morala nešto reći.
Tebi. Znam koliko vrijediš. Razmišljam već godinu dana. Prihvati.
Jelena se vozila kući tramvajem i razmišljala o tome. Glavna računovotkinja. Drugačija odgovornost, nova zadaća. Uvijek ju je to malo plašilo. Marko je nekad rekao: Zašto ti karijera? Ja zarađujem. Tad nije rekla ništa protiv.
Sad je sjedila u tramvaju, gledala svjetla i pomislila: a što ne?
Prosinac je prošao u poslu. Počela je mali, skroman remont prebojala zid spavaće u blijedožuto, promijenila zavjese u tanke, lanene, svijetle. Kupila novi luster, topao, narančast, i palila ga uvečer umjesto gornje rasvjete. Stan se korak po korak mijenjao. Postajao njen.
Uzela je par pelargonija i stavila na prozor. Mirisale su svježe, zeleni miris se dobro sljubljivao sa zavjesama i žutim zidom.
Cijelu podjelu s Markom riješili su odvjetnici. Prošlo je mirno. Stan je ostao njoj, nije Marku trebalo. Bio je miran, nije pravio scene. Možda ga je mama nagovorila, možda i sam tko će znati.
U prosincu je prihvatila mjesto glavne računovotkinje. Mirjana joj je stisnula ruku.
Bravo, rekla je. Prvi put od kad su radile zajedno, pravo joj se nasmijala.
Novu godinu Jelena je slavila kod Antonije, u gomili ljudi, s djecom, psima i tri zdjele francuske salate. Bilo je lijepo i pomalo tužno ona posebanost tuge kad je svečano, kad gledaš unazad. Popila je čašu šampanjca, gledala vatromet i pomislila: godina je prošla, živa sam, možda čak i dobro.
***
Zima nije išla Marku.
Majka je odlučila da mu treba doktor. Sama ga je naručila kod internista, kardiologa, gastroenterologa, jer loše izgledaš, Marko, treba te pogledat. Otišao je. Liječnici bi govorili za vaše godine sve u redu, a majka razočarana vrtila glavom, kao da je htjela da nešto pronađu.
Na poslu je postao nervozan. Svi su to primijetili. Kolega Ivica, s kojim je pušio vani, jednom ga upita:
Što si tako naživciran?
Ma, ništa.
Something ti je doma, a?
Nije.
Ivica je otišao. Marko je stajao sam, gledao kroz blatnjavi prozor. Snijeg iz dvorišta sive boje, masnih mrlja. Nije mu se išlo nigdje ni na posao, ni kući majci.
Pomislio je: kamo bi uopće htio ići?
Nije znao.
Svaku večer majka ga je dočekivala večerom. Brinula, spremajući mu sve, on to zna. Ali uz večeru išao je i plan za sutra: što obući, kamo poći, kada doći. Ako zakasni, zove. Ako se ne javi, opet zove pa šalje poruku: Brinem se, Marko, gdje si?
Jednog dana u veljači zadržao se kod Ivice zvali ga da gleda hokej i popije pivo. Došao je u 10:30.
Majka je sjedila u mraku, upalila svjetlo kad je ušao i pogledala ga tako da mu nije bilo dobro.
Gdje si bio?
Mama, javio sam ti.
Zadržat ću se, citirala je. To nije dovoljno. Nisam znala gdje si, brinula sam se, tlak mi je skočio.
Mama
Jedi, stavila sam ti faširance. I više ne gasi telefon, zvala sam tri puta.
Nisam ga ugasio, samo nisam čuo. Bio je sport.
Sport, ponovila je tonom kao da je to nešto neprimjereno.
Marko je jeo, gledao u stol.
Već je primijetio da se stalno opravdava. Zašto kasni, zašto ta košulja, zašto nije javio, zašto nije pojeo, zašto je pojeo nešto drugo.
Sjetio se kako je govorio prije: Mama zna kako treba. Tad mu je to bila ponosna rečenica. Danas je više neugodno sjećanje.
U ožujku je pokušao iznajmiti sobu. Gledao oglase, našao nešto blizu posla, povoljno. Priznao majci.
Zaplakala je.
Tiho, bez prijekora, samo je rekla: Znači meni je loše tu. Smeta ti što sam ti ja. Sad mi je jasno, Marko.
Nije iznajmio sobu.
Ponekad mu se Jelena znala pojaviti u snovima. Ne često, ali bi došla. U kuhinji, radi nešto ili se voze autom. Sasvim obične slike. Probudivši se, ležao bi zureći u strop mamina stana, gdje nije bilo ničega osim stropa.
Misli bi: što sad Jelena radi? Kako je?
Onda bi pomislio: ma dobro je njoj, sigurno je već nekog našla.
To bi ga iz nekog razloga ljutilo.
***
Veljača je bila iznenađujuće vedra. Snijeg je bio stvarno bijel i ujutro, kad bi Jelena krenula na autobus, sunce ju je tjeralo da zaškilji i pomisli kako treba napokon kupiti dobre sunčane naočale.
Kupila je. Roze, tankih rubova. Pitala se pred ogledalom i nasmijala se glupo i dobro.
Na poslu je išlo dalje. Novi zadaci nisu bili laki, ali išlo je. Nekad bi ostala do osam, raščišćavala izvještaje, pričala s direktorom, Ivanom Blaževićem ozbiljan, šutljiv tip, cijenio je preciznost. Bio je zadovoljan, to se osjećalo.
Kolege su je poštovale. Mala pripravnica Maja gledala je u Jelenu s pravim divljenjem, ponekad bi joj donijela kavu bez riječi samo postavila na stol. Jelena bi rekla hvala, a Maja bi pocrvenila.
U ožujku je Antonija odvukla Jelenu na rođendan kod svoje prijateljice Anite. Jelena nije htjela: nepoznati ljudi, buka, treba se praviti društvenom. Antonija je uporna: Jelena, dosta si bila sama, bit će zanimljivo, obećajem.
Anita se pokazala veselom ženom velikog srca, stan pun mačaka i džinovski fikus. Gosti, dvanaestak ljudi. Jelena je pola sata bila uz Antoniju, onda se zapričala s matematičarkom do sebe i provele su večer razgovarajući o knjigama.
Ivan je sjedio preko puta. Nije ga odmah zapazila. Tip koji se ne nameće: niži, prosijede kose, u običnom sivom puloveru. Malo priča, više sluša. Ponekad se nasmije kad mu je nešto smiješno.
Na kraju večeri našli su se skupa kod prozora s šalicom čaja. On je pitao nešto, ona je odgovorila, onda je on nešto dodao. Razgovor je tekao sam od sebe, lagano, bez forsiranja. Ivan je inženjer, radi u projektantskom uredu, živi sam već četiri godine žena mu je umrla od raka. Rekao je to jednostavno, bez drame.
Vi Anitu dugo znate? pitala ga je.
Prije sam s njezinim mužem bio dobar. Otišao je, a s Anitom sam ostao prijatelj. Otpio je čaj. A vi, s Antonijom?
Faks, još od studentskih dana.
Dobro je kad imaš takvu prijateljicu, rekao je.
Jako, složila se Jelena.
Razmijenili su brojeve. Bez posebnih očekivanja. On joj je pisao za tri dana, pozvao na kavu. Pristala je.
Našli su se u maloj kavani blizu Jeleninog posla. Razgovarali dva sata. Prepričala mu je razvod, on je slušao nije savjetovao, nije osuđivao. Onda je i on pričao svoje. Izašli su na cestu, malo prošetali. Bilo je hladno, ali ugodno. Pitao je može li je opet zvati. Rekla je da može.
Bila je šetnja po nasipu. Kino. A onda je, jedne travanjske večeri, pozvao na večeru kod sebe.
***
Ivan je živio u stanu na petom katu stare ciglene zgrade. Jelena se penjala stepenicama, nosila bocu vina i mislila: sad ću ući, a tamo će biti nered kako to muškarci znaju, pa treba sve tolerirati i smijuljiti se. Malo je bila nervozna, automatski onako kako je godinama navikla biti pripremljena na osudu.
Pozvonila je.
Vrata su se otvorila. Osjetio se miris jabuka. Nježno, slatko i još nečega toplog, možda cimet?
Uđite, nasmijao se Ivan. Uspio sam ranije, stavio sam pitu. Nadam se da volite pitu od jabuka?
Obožavam, rekla je Jelena.
Stan jednostavan. Ne baš perfektno sređen, ali topao: na polici u hodniku knjige i alat, na kuhinjskom stolu novine. Bez ukrasne sterilnosti, ništa iz izloga. Pravo ljudsko mjesto.
Pomagala mu je slagati salatu. Rezala je rajčice, on sir. Ponekad su pričali, ponekad šutjeli. Šutnja je bila ugodna.
Jelena je skužila da iščekuje sad će reći bolje da je s krastavcima, ili primijetiti umak ti je krivi, ili samo pogledati onako kako je navikla kroz petnaest godina.
Ali nije rekao ništa. Sjeli su, natočio je vino, pogledao stol pa nju.
Hvala što ste došli, rekao je.
Samo tri riječi. Bez uvjeta.
Jelena je pogledala u tanjur i osjetila kako joj nešto u prsima tiho, polako popušta. Kao da je cijelo vrijeme držala nešto i sad napokon može otpustiti.
Vani je bio travanjski suton. Upaljene svjetiljke, kroz prozor treperi grančica s prvim mladim lišćem. Pita u pećnici šišti, miris jabuka širi se stanom.
Razgovarali su dugo. Jelena je pričala o djetinjstvu, o tome kako je htjela biti učiteljica, pa otišla na ekonomiju. Ivan o poslu, sada radi rekonstrukcije starih zgrada. Jelena je mislila kako je dobar osjećaj popraviti nešto što je propalo.
Kad je pošla, ispratio ju je do stepenica, nasmiješio se:
Drago mi je da smo se upoznali.
Išla je kući i nije mislila o njemu, barem ne samo o njemu. O piti. O tome da je moguće doći čovjeku na večeru i ne čekati udarac. Samo jesti i otići smirenija.
***
Ljeto je prošlo tiho.
S Ivanom se viđala često, ali polako, bez žurbe. Nije ju je požurivao, ni ona njega. Vikendom su išli na tržnicu, ona uzima zelenje i vrhnje, on ribu. Kuhali su skupa to je bio novi osjećaj, različit od kuhanja sama ili u strahu od kritike.
Jedne srpanjske večeri ostala je prespavati kod njega. Kasno je već bilo, nije joj se išlo. Ujutro je skuhao kavu i donio joj u krevet. Ne filmski, samo tako jednostavno donio.
Radiš danas? pitao je.
Od podne.
Hajdemo na tržnicu. Trebala bi biti trešnja.
Uzimala je šalicu s obje ruke. Vanjska jutra bila su plavozelena, mirisala na svježinu, negdje u daljini cvrkutali su čvorci. Poželjela je plakati, ali ne od tuge od nečeg potpuno drugog. Od onog što osjetiš kad shvatiš da ti je dobro.
Idemo, rekla je tiho.
Ujesen je Ivan predložio da se Jelena preseli k njemu. Nije bio patetičan, bez prstena ili ruža samo smireno navečer, dok su prali suđe:
Jelena, jesi li razmišljala da se preseliš k meni? Mislim da bi ti ovdje bilo lijepo. Stan je velik, prostora ima. I meni bi bilo draže.
Moram razmisliti, rekla je.
Naravno misli.
Dva tjedna je razmišljala. Potom: da.
U studenom je preselila. Svoj stan iznajmila, odlučila da ga ne prodaje još. Ponijela knjige, pelargonije, lampu, lanene zavjese. Ivan je pomaknuo policu da stanu sve knjige. Slagali su zajedno njegove tehničke, njene beletristiku bilo je to lijepo.
U prosincu su se vjenčali skromno, bez svečanosti, uz Antoniju i Ivanovog prijatelja Nikolu za svjedoke. Otišli su na ručak četvero, bilo je smiješno i ukusno, Antonija je plakala od sreće.
U siječnju Jelena je saznala da je trudna.
Dugo je sjedila u kupaonici i gledala test. Onda sjela na rub kade deset minuta u miru.
Imala je četrdeset tri godine. Odavno je mislila da djece neće biti. Marko nije htio, ili nije ni ona na kraju oboje nisu nikad pričali ozbiljno o tome, vrijeme je prošlo. Liječnici nisu ništa branili, ali ona si je sama rekla: nije suđeno.
A eto.
Ivan je bio u kabinetu, nešto je crtao. Došla je, stala na vrata. Osjetio je, okrenuo se.
Pogledao joj lice.
Što je bilo? tiho.
Pružila mu je test. Pogledao ga je, šutio par sekundi, ustao i snažno zagrlio, bez ikakvih riječi.
Zatim je rekao:
To je super, Jelena. Baš super.
Zagrlila ga je i prvi put u dugo, dugo vremena zaplakala do kraja, iskreno, na glas. On se nije prestrašio, nije rekao prestani, samo ju je držao i šaptom ponavljao: Bit će sve dobro.
***
Travanj je došao opet, opet gradska kavana, opet šetnja uz Savu ali sad Jelena hoda lagano, pomalo nagnuta zbog trbuha, Ivan joj pomaže oko lakta.
Šesti mjesec trudnoće. Svi na poslu znaju. Ivan Blažević je rekao: Čestitam, Jelena. Vaše mjesto vas čeka, nema brige. Maja je gledala Jelenu sasvim drukčije, vedeći novo poštovanje u pogledu.
Stan koji su sad zvali zajedničkim ispunjen je novim stvarima. Dječja kolijevka čeka u dijelovima, lampica u obliku mjeseca, hrpa sitnih stvarčica složenih u ladici. Jelena ponekad otvori ladicu, gleda i prstima prede to malo rublje. Nekako je to bilo stvarno, čvrsto.
Ujutro pije čaj uz prozor i promatra dvorište trava i dalje niče, pomiješana sa mirisom mokre zemlje i jabuka iz susjedskog vrta. Sve je dobro, tiho.
Ali navečer, kad Ivan zaspe, a ona još leži i osluškuje sebe, osjeća pokrete malog života iznutra, prisjeti se prošlosti. Ne s boli, koliko onako kao da gledaš staru fotografiju: takav je bio život, takvi su bili ljudi. Šteta nečega. Čega, ne zna točno. Možda tih petnaest godina koji su prošli a nisu donijeli što su mogli. Možda joj žao one mlade sebe koja se trudila oko juhe i bijelog stolnjaka.
Ne zna što je s Markom. Antonija kaže da ga je jednom vidjela u dućanu, djeluje postarano. Jelena kimne i ne komentira. Ne želi mu loše. On je sad nečija druga priča.
***
Marko sjedi u kuhinji kod majke.
Proljeće je, ali ovdje kao da je stalno zima: debele zavjese, isti predmeti godinama, mirisi: lijekovi, bogata juha, još nešto staro.
Mara kuha. Priča uvijek dok miješa nešto na štednjaku.
Opet si loš, Marko. Kažem ti, trebaš kod doktora. Nema od vaših bolničkih ništa, samo amaterizam. Našla sam ti u poliklinici dobru kardiologinju. Naručit ću te.
Mama, dobro se osjećam.
Ma vi muški nikad ne znate kad je kasno. I tvoj otac je tako, pa vidiš što je bilo.
Marko gleda u stol.
Pred njim je kockasti stolnjak, plavobijeli. Praktičan. Mama je u pravu, ne prolijeva se.
Stavila mu je juhu pred njega.
Jedi dok je toplotno. Danas je heljdina, s govedinom. Voliš heljdinu.
Volim, kaže Marko.
Jede. Juha je dobra. Mama zna.
Marko, kaže ona sad, sjeda s čajem jesi li mislio o onome što sam rekla? O Slavici?
Marko podigne pogled.
Nisam.
A trebao bi. Ozbiljna žena, udovica, sama živi, ima stan. Pitala te.
Mama.
Što? Imaš 45 godina, Marko. Ne možeš zauvijek sam. To nije prirodno.
Ja imam ženu, izusti neočekivano.
Mama ga pogleda.
Gdje to?
Nigdje. Mislim, ne trebaš me sparivati. Sam ću riješiti.
Kako ćeš kad stalno tu sjediš i gledaš u prazno. Vidim ja, još misliš na Jelenu. Zašto? Odbacila te. Znaš što kažu za takve žene…
Mama, prekinuo je, glasom u kojem je nešto novu zabranu donosilo.
Tišina. Sat kuca. Vani cvrkuće ptica, proljetno, uporno.
Jedi, ohladit će se, kaže majka na kraju. Tko će te drugi nahraniti osim mame?
Marko gleda u zdjelu.
Juha je dobra. Stvarno dobra. Mama zna.
Uzme žlicu i jede. Jede i misli. O danu kad je došao u listopadu, s vrata, umoran, zlovoljan, i prigovarao stolnjaku, juhi. Da mama zna bolje.
Nije tada shvatio da nije o stolnjaku riječ. Sada, kasno, počinje shvaćati. Kasno, kao što mnogi stvari prekasno shvate.
Bio je u kavezu. Riječ mu padne, šokira ga kavez. Mislio je da ga Jelena gradi; njezino kuhanje, karakter. No, Jelena nije ništa gradila. Ona je pristajala. Godinama. A kavez je bio njegov, vukao ga je iz maminog doma, u svoj, pa opet ovdje.
Je li fino? pita mama.
Fino je, mama, odgovara.
Eto, vidiš. Bez mene bi propao, Marko.
Ne odgovara.
Ptica vani sve glasnija. Proljeće prodire kroz zavjese, u prorezu je trak svijetlog, njemu sasvim nepotrebnog travanjskog svjetla.
Marko se pogurio i završio juhu.
***
Jelena u to travanjsko predvečerje stoji na balkonu njihovog, sada zajedničkog stana. Gleda u zalazak, trbuh je velik, nezgrapan, teško stoji, ali želi svježeg zraka. Dolje mirišu mokra zemlja i neki mladi miris, što ima ime samo u proljeće.
U stanu iza nje Ivan razgovara telefonom s nekim s posla, smireno, kratko. Na kuhinjskom stolu dvije šalice, njegova i njezina, gori lampica ona narančasta koju je Jelena ponijela sa sobom.
Stavila je ruku na trbuh. Dijete se pomakne, lagano, umorno, večernje.
Bok, šapuće Jelena, prostoru.
Malo je strah. Dobro je. Neka tiha, stvarna sreća, bez garancija i velikih riječi, samo ovo: travanjski zalazak sunca, miris zemlje, toplo svjetlo iz stana i neki novi život koji se miče, čeka da dođe.
Stoji još malo.
Pa uđe.
