Ej, znaš što mi se dogodilo ovo ljeto? Baš dan prije počeka godišnjeg, Ante mi predloži da provedemo ljeto kod njegovih roditelja na njihovoj vikendici. Imamo dvoje djece naš Filip, devetogodišnjak, ide na ljetne praznike i nema škole, pa bi mu godišnji na selu baš dobro došao, a mala Ema, sedam mjeseci stara, nje bi svježi zrak i priroda puno više godila nego vruć i zagušljiv Zagreb. Ante me uvjerava da se njegovi ne bi ljutili, štoviše, bili bi presretni što će provoditi vrijeme s unucima. Kaže, znaju oni dobro koliko je teško s malom djecom pa neće očekivati previše od nas.
Mislila sam super, svi ćemo malo odmoriti, promijeniti rutinu, djeca će biti na zraku, baka i dida će ih paziti. Prihvatila sam… ali skroz sam se prevarila, vjeruj mi.
Već prva prilika muž i svekar se nisu baš namjeravali zadržavati na selu. Brzo se vratili natrag u Zagreb zbog posla, dolazili samo vikendom, i to kao gosti, da ih čeka ručak, uredna kuća i mir tako da se mogu opustiti nakon napornog tjedna. Cijeli tjedan sam ostajala sama sa djecom i Antinom mamom na toj vikendici.
Filip bi u par minuta napravio kaos u toj maloj kućici, nisam ga smjela ispustiti iz vida. Ema je mala beba tu treba paziti na hranjenje, još dojim, jedva nalazim vremena za pojesti nešto i odrijemati kad mogu da ne izgubim mlijeko. Tolika napetost i stres nikad mi takvo nešto nije bilo u Zagrebu, stvarno se nisam ni mrvu odmarala u toj prirodi, kako sam se nadala.
Podijelile smo poslove svekrva je stalno po vrtu i plastenicima, ja u kući, kuham i pazim djecu. Odlučile smo dežurati naizmjenično oko djece. Po noći hranim Emu, pa me uzima umor i legnem već oko devet. Svekrva je još vani do kasno, radi oko cvijeća i povrća. Svaki dan, kad bih smjestila djecu na spavanje, pitala bih je treba li joj pomoć, ali uvijek bi odbila.
Sve kućanske probleme sam trpjela i mislila sam da smo u dobrim odnosima, da sve ide kako treba.
Ali zapravo, bila sam blesava. Pravi šok došao je jedno subotnje jutro kad mi Ante, čim je stigao, povuče me u stranu i kaže da mu se majka požalila na mene. Izgleda da ju je sve to iscrpilo, pogotovo rad u vrtu, a od mene ni traga ni glasa pomoći samo spavam, navodno. Ante mi čak citira njezine riječi: “Prava snaha treba ustajati barem dva sata prije svekrve i leći dva sata poslije nje.”
Dodatno ju je naljutilo i to što ne složim dječje krevete poslije popodnevnog sna kaže, nije to po njezinim higijenskim standardima.
Možda nisam idealna domaćica, ali zbilja ne kužim zašto bih morala iscrpljivati sebe u vrtu i okolišu samo da ugodim svojoj svekrvi… To mi je ljeto donijelo više stresa nego mira, stvarno!
