Znaš kako ide kad misliš da te više ništa ne može iznenaditi, život ti pošalje pravu malu sapunicu. Tako je bilo i kod mene, sve od onog dana kad je mama dofurala konkurenciju na ručak i debelo fulala procjenu.
Desilo se to jedne večeri, već je bilo skoro pola jedanaest, kad mi je zazvonio mobitel baš kad sam, u pidžami, planirao krenuti kod Maše.
Jesi ti poludio? čuo sam mamin glas, onako sablasno miran, puno gore nego kad viče. Susjeda Ankica te vidila s njom u kafiću. Na Zrinjevcu. Sjedio si i hranio ju žlicom, kao da ti je dijete.
Nisam ju hranio žlicom stisnuo sam mobitel ramenom i tražio jaknu. Jeli smo juhu. Skupa.
Ne petljaj. Znaš li ti kako to izgleda? Mladi liječnik, kirurg, dvadeset sedam godina i… ta kolica svuda. Cijeli kafić je gledao.
Mama…
Vito, molim te, kao odrasla žena odraslog sina: razmisli. Samo jednom, bez zaljubljenosti. Ti si kirurg. Imaš karijeru, zlatne ruke, šef te već dva puta pohvalio. Znaš li kud to vodi? S takvom ženom?
Još mi nije žena. Zato još naglasih.
Kratka pauza, osjećalo se da me probija pogledom kroz mobitel.
Kako to misliš još?
Izišao sam na stubište, pritisnuo vrata da ne zalupim.
Mislim da idem k njoj. Laku noć.
Prekinuo sam prije nego što stigne išta reći. Iskreno, iznenadio sam samog sebe. Prije pola godine, ne bih mogao. Tada bih još dvadeset minuta stajao u hodniku, slušao, kimajući, lažno obećao razmisliti, popio čaj u kuhinji i osjećao se kao limun izmožden nakon rakije.
Mašu Novak sam upoznao skroz slučajno, na nekoj konferenciji o rehabilitacijskoj medicini. Sjajila je u trećem redu u invalidskim kolicima, s tabletom u krilu, i mirno se prepirala s predavačem o pristupačnosti javnih prostora. Iskreno, predavač je pogubio nit, a ja sam gledao Mašu i pomislio da nisam dugo vidio nekog toliko preciznog.
Ima dvadeset pet. Nesreća ju je zadesila negdje na maturi, vraćala se s tuluma autom, vozač izgubio kontrolu. Slomljen kralježak, godine terapije, prihvaćanja, pa ponovno učenje života od nule. Ispričala mi je to na trećem dejtu, mirno, kao da priča o nečemu što je već složila u ladicu na dnu ormara.
Prve dvije godine sam bila koma ispričala je tad. Ali onda odlučiš: ili živiš, ili ne. Nije to odluka odjednom. Ali dođeš.
Radila je kao dizajnerica interijera, sve online. Imala klijente u Osijeku, Puli, Splitu i Zagrebu. Portfolio joj je bio top, gledao sam i bio i ponosan, i malo ljubomoran, jer ja ni postere nisam znao okačiti ravno. Stan je unajmila u prizemlju novogradnje, bez ijednog praga, s širokim vratima. Roditelji su joj bili blizu, pomogli oko nabavke hrane vikendom, ali nisu visili nad njom niti je zivkali triput dnevno. Njena mama, Sanja, pekla je pite i sa zanimanjem pitala Vitu kako ide posao u bolnici. Otac, Goran, stisnuo mi ruku i kratko rekao: Imaš podršku. I stvarno se osjetilo da nema ali.
Moja mater, Mirjana, za Mašu je saznala tek nakon četiri mjeseca. Svjesno sam šutio nisam bio fer, ali trebao sam prvo sam sebi priznati što osjećam. Kad sam skužio, nazvao sam je.
Razgovor je trajao 40 minuta.
Vito, znaš li ti što znači život s osobom u kolicima? To nije romansa, priče za film. To je svaki dan. To su stepenice, bolnice, ovisnost.
Ona je neovisna, mama.
Sad je, ali kasnije? Jesi razmišljao o djeci? Jesi razmišljao što kad ostarite i ti ne budeš mogao?
Mama, imam dvadeset sedam!
U dvadeset sedam trebaš gledati naprijed! Nisi više student, nisi balavac! Ti si liječnik, znaš bolje od drugih.
Znam stvarno bolje od drugih, vrlo smireno sam joj tada rekao. Zato znam da je Maša zdrava, ima stabilno stanje, živi normalno, samo se giba kolicima. To nije bolest, već način života.
Ah, način! Vas mlade sad tako uče, sve je to normalno, sve je to specifično. A poslije ljudi plaču zbog te specifičnosti.
Tad prvi put nisam popustio. Prvi put u godinama.
Mirjana je bila čvrsta žena, tip kontrolora bez viška riječi, udovica osam godina, glavna knjigovođa u građevinskoj firmi, navikla da je se sluša. Vitu je sama odgajala od petnaeste, nakon što je otac umro naglo, i taj gubitak u njoj se pretvorio u nevjerojatnu snagu. Nije ona bila loša osoba. Samo preplašena, a to si ne bi nikad priznala.
Znao sam sve to, ali razumjeti i živjeti unutar toga to nisu iste stvari.
Maša mi je sama otvorila vrata kad sam joj stigao imale su elektronsku bravu, sve kontrolira mobitelom. Ušao sam, izuo se, prošao u kuhinju gdje je spremala čaj.
Javljala ti se? upitala je bez da se okrene.
Kako znaš?
Imaš lice nekoga koga je netko žvakao i ispljunuo.
Sjeo sam za stol, stisnuo most na nosu.
Ankica nas je vidjela u kafiću.
Joj, možda bi je trebalo upoznati s mojom tetom Ružom? One bi skupa bile posebna kombinacija za tračeve!
Nasmijao sam se. Maša u sekundi razbije napetost, ali ne tako da se pravi da nije važno, nego samo pomakne fokus.
Rekao sam još izletilo mi.
Još?
Da, rekao sam da mi nisi žena još.
Makla je šalicu, pogledala me.
Ozbiljno?
Ozbiljno.
Kimnula je, ništa dramatično, kao da sam joj rekao nešto što je očekivala.
Onda ćeš morati s njom pričati. Pravo pričati. Ne gasiti se usred razgovora.
Znam.
Neću ti lagat, nisam naivna. Vidjela sam toliko žena koje su snahe istjerale iz obitelji, kap po kap, polako, a muževi ništa nisu vidjeli.
Ja ću primijetiti.
Siguran?
Trudim se.
I onda, dok je listala projekte, izložila planove kao da ništa nije teško ili izvanredno, ja sam shvatio osjećam se kod nje doma najviše svojim. Ne bih to mogao zamisliti prije samo pola godine.
Tri dana poslije, zove mama drugi put. Ovaj put mekša, pomirljivija, čak pomalo molećiva.
Vito, ne želim da se svađamo. Znaš da si mi sve. Samo brinem.
Znam, mama.
Hajde dođi, da sjednemo. Napravit ću ti gibanicu, kao kad si bio mali.
Pristao sam, došao za vikend. Pojeo gibanicu, odslušao pedantna pitanja posao, plaća, roditelji Mašini… i ono obavezno: A zdravlje… znaš na što mislim?
Maša je zdrava, mama. Ne napreduje, nije bolest, stanje je stabilno.
Ali… djeca, Vito…
Djeca su moguća. Pričali smo s liječnicima.
Već ste razgovarali?! Tek ste pet mjeseci skupa.
Pet. I da, jer nam je važno vidjeti perspektivu.
Mama je ustala, počela prati suđe; to joj je bila omiljena pauza kad bi se suzdržavala.
Vito, reče, leđima k meni, ja sam prošla puno toga. Nosila više nego što sam mogla podnijet. Tvoj otac je bio bolestan tri godine. Znam što je svakodnevica. Ne samo ljubav nego i umor, strah… a kad pređeš taj prag… znaš li što želiš?
Nije bilo odgovora. To joj je bio najjači adut, a ja sam ga osjećao ona te tri godine nakon smrti oca ni ja nisam mogao zaboraviti.
Maša nije bolesna, mama. To nije to.
Sad tako misliš.
Otišao sam mirno, ne posvađani, ali sam prvi put osjetio ona ne odustaje. Samo skuplja argumente. Doslovno strateg.
A da je mama kontaktirala Mašu, saznao sam tek tjedan kasnije. Ona mi je u miru rekla za večerom.
Tvoja mama pisala mi je na WhatsApp.
Što?!
Pristojno, preko zajedničkih poznanika našla me. Pitala može li se naći sa mnom, od žene do žene.
I?
Odgovorila sam da nisam spremna vidjeti je bez tebe. Rekla je da razumije i ništa dalje.
Pitao sam Mašu je li joj to neugodno. Odmahnula je glavom.
Zanimljivo mi je rekla je nisam mislila da će me itko ikad gledati s distancom. Očekivala bih žaljenje, ali u njoj ima straha. Boji me se.
Boji se da me izgubi.
Isto ti to dođe.
Naredni tjedni su bili miks dobrog i teškog, toliko brzo da sam prestao razlikovati osjećaje. Pozitivno: odveli smo njezin projekt na izložbu dizajna, ona je objašnjavala svoj rad s takvim žarom, nisam znao da čovjek može biti toliko siguran u sebe. Skupa smo išli u kino, tražili tanjure u dućanu ona se odlučila za plave, nisam imao snage prigovarati.
Težak dio? Mama je zvala redovno. Ponekad pričala općenito tipa: Jesi čuo, Martina iz susjedstva udaje se? ili Našla sam odličnog terapeuta, možda odeš, čisto na savjetovanje? Nekad je znala i zaplakati u slušalicu, tiho, i to mi je bilo najgore.
Plakala je opet rekoh Maši.
Znam ona će, mirno. To je i dalje njena taktika. Ne zato što je laž, već što je to naučila.
I dalje mi je to teško.
Tako treba biti. To ti je mama. Ali teško ne znači pogrešno.
U listopadu zove ona i najavljuje veliki obiteljski ručak. Svi teta Ljilja, stric Pero, rođak Ivan i njegova supruga… Ako hoćeš, povedi i Mašu.
Osjetio sam da nešto tu škripi, ali nisam u startu znao što.
Hoće valjda da nas svi vide zajedno? ispričao sam Maši.
Vjerojatno se nada da ćeš se predomisliti. Ili da će pred svima izgledati kao da te podržava.
Maša dugo nije odgovarala.
Hoćeš ići ako ja idem?
Neću šutjeti ako krenu, samo da znaš.
Nisam ni očekivao da šutiš.
Dogovoreno je subota, jedan popodne. Mamina zgrada peti kat, stara limenka. Lift radi, ali na ulazu tri stepenice bez rampe.
Dižemo te uz stepenice rekoh Maši u autu.
Sve pet. Navikla sam stisnula me za ruku.
Unio sam je, do lifta, ona sama drži ravnotežu. Zazvonili. Teta Ljilja otvara vrata, široki osmijeh, pogled prema kolicima, malo su joj se zjenice raširile, ali otvara mjesto.
Kuhinja puna svijeta. Teta Ruža, Ivan s Ivanom, jedna nepoznata cura oko dvadeset pet, svijetle kose, blaga, nekako previše draga. Ja shvatim odmah. Mami neka poznanica, kandidatkinja.
Mama izlazi iz kuhinje, u bijelom pregaču, s krpom u ruci. Glas joj kućan, topao.
Vito, drago mi je da ste stigli. Ovo je Marijana, kći moje kolegice Tihane. Došle su nedavno u kvart. Marijana radi u ambulanti, medicinska sestra.
Atmosfera zamrznuta sekunda. Maša se smjesti, svi gledaju.
Za Mašu nema stolca. Odmaknem ga sam, da može do stola. Tetke vrte kruh, svi nešto mašu rukama.
Ivanina supruga prva pita Mašu što radi.
Dizajn interijera, online.
Lijepo. A ima posao?
Imam.
Sigurno zgodno reče uz osmijeh kad ne moraš iz stana.
Ma ja volim ići klijentima Maša, hladno. Imam auto, ručni upravljač.
Svi šute.
Mama donosi juhu, tanjur Marijani prvi.
Marijana, još ideš na tečaj? pita je. Medicina?
Za medicinsku sestru, drugi semestar.
Lijepo zanimanje. Treba toga. Pogleda mene. Vito, kod vas fali sestara, je l da?
Mama…
Samo pitam…
Ne moraš pitati.
Nastaje muk. Marijana gleda u juhu, Maša jede disciplinirano, vidi se da se trudi biti opuštena.
Mama ne odustaje:
Mašo, tvoji roditelji ne brinu za tebe? Solo si…
Brinu, ali živi više šest godina sama. Snašla sam se.
Šest godina… od kad?
Od nesreće kratko Maša.
A u stanu? Sve sama upropašt…
Sama upravljam. Namještaj, sve prilagođeno.
Ali ako te, ne daj Bože, zadesi bolest…?
Mama! povisih ton.
Brinem se. Imaš karijeru, da li možeš i muža i biti dojilja i medicinska sestra… je li to normalno?
Mirjana, oglasi se Maša na tišinu meni ne treba sestra. Niti treba njemu biti to.
Nije mi bila namjera.
Razumijem. Razlika je velika, ali razumijem.
Mama dugo gleda nju. Maša ne popušta.
Ti si… sigurna, reče mama.
Trudim se.
Teta Ljilja se uključi u raspravu o voću u vrtu, Ivan promijeni temu na nogomet. Par minuta se svi smješkaju ko da je sve dobro.
A onda, u drugoj rundi, mama nastavi svoje.
Vito, znaš da na Jelenovcu otvaraju novu privatnu polikliniku? Tamo se traže kirurzi.
Znam.
Sjajna prilika. Veća plaća, više mogućnosti.
Razmišljao sam.
Bitno je za obitelj. Financijska sigurnost, pogotovo kad… ima posebnih situacija.
Koje posebne situacije? pita Maša.
Pa… troškovi. Kolica, prilagodbe, aparati… to košta…
Podmirujem svoje troškove sama, svojom plaćom. Vito nije platio ni jednu kunu za mene.
Zasad.
Što zasad?
Pa kad ste obitelj, zajednički budžet i tako dalje…
Mogu pokazati poreznu prijavu ako treba hladno Maša.
Ivan se nakašlje iz prikrajka.
Mama se kiselo nasmiješi.
Ne sumnjam u tvoje mogućnosti. Samo… život je pun iznenađenja. Bolest, operacije. Sjećaš se kad ti je tata bio bolestan? Radila sam duplo.
Mama, nije isto.
Tako sam i ja razmišljala.
Izgubim strpljenje.
Dosta, mama. Ti si pozvala, ali neću da vrijeđaš Mašu za stolom.
Nije vrijeđanje! Razgovaramo odrasli.
Ne. Ti zabadava omalovažavaš, s osmijehom. Najgore je kad je fino umotano.
Dugo me gleda, pa se okrene prema Maši.
Ne voliš biti s nama?
Neki vas upiti nisu ugodni kaže Maša ali znam odakle dolaze.
Odakle?
Iz straha. Bojite se izgubiti sina.
Mama šuti.
Jesi ti psiholog?
Nisam. Samo čovjek.
Onda misliš da znaš moje osjećaje.
Mislim da volite Vitu. I da ga sada pokušavate zadržati. A zadržati i sačuvati to nisu iste stvari.
Potpuna tišina; Marijana spušta glavu, Ivan proučava stolnjak.
Mama ustaje.
Idem po čaj kaže.
Kad je donijela, ni ne gledajući, reče kao usput:
Čula sam kako ljudi s takvim… nesrećama, teško ostaju trudni. Vito, ti si doktor, znaš.
Gurnem čaj dalje.
Digni se. šapnem Maši.
Vito…
Samo digni se, glas mi miran, ali svi slušaju.
Mama, sada do kraja jasno i molim sve ovdje da čuju i ne prepričavaju na svoj način: Maša Novak je osoba koju volim i s kojom želim živjeti. Ne zbog sažaljenja, ni zbog unatoč svemu, nego jer s njom sam bolji. Moj izbor je jasan. Nisi mi slomila vjeru.
Pogledam Marijanu. Skloni se u sebe, a nije ni kriva.
Danas si triput ponižavala Mašu. Tiho, kroz šale. Neću ti to više dopuštati. Ili ćeš prihvatiti moju partnericu, ili… nećeš biti dio našeg života. Sve ostalo je tvoj izbor.
Mama je mirno sjedila, kamenog lica. Pijuckala čaj. Do kraja ručka više ni riječ Maši.
Na izlazu, Marijana tiho doviđenja, čudno mi pogleda nije bilo ljutnje, više sažaljenje.
Kasnije, dok sam vozio Mašu do auta, šutili smo.
Jesi dobro? pitao sam.
Jesam. Stanka. Tri puta me zvala curice.
Znam.
To je taktika. Da me učini malenom, nemoćnom.
Nije uspjelo.
Nema šanse reče, tako odlučno da sam osjetio da se nešto bitno u meni složilo.
Mama zove za dva dana, ljuta:
Osramotio si me pred cijelom obitelji!
Rekao sam samo istinu.
Napravio si budalu od mene pred Ljiljom i Perom! Sad misle…
Čuli su što si pričala.
Samo sam brinula!
Uvrijedila si Mašu.
Samo sam pitala…
Mirjana, začuje se Mašin glas iza mene. Užas, uključio sam speaker.
Mirjana, čujem vas. Nisam tražila vašu naklonost. Ne tražim da me volite, ali želite li da vaš sin bude sretan, prestanite ga tjerati da bira. Već vas polako ostavlja. To je proces.
Stanka.
Pametna si, reče mama.
Kažem što mislim. Nije kompliment, ali hvala.
Prekine vezu.
Pogledam Mašu.
Koliko već sjediš tu?
Od početka. Ne ljuti se, ne izlazim. Trebam biti tu.
Dobro si napravila.
Ništa više nije dodala. Ja bih imao potrebu govoriti, ona je znala kad treba šutjeti.
Tjedni nakon toga bili su čudni. Mama silent treatment, ja ne zovem. Prvi put da takva tišina traje i ne znam bi li mi trebalo biti lakše ili me strah.
Sprema se kaže Maša jednu večer. Na novi potez. Tišina nije mirenje, to je strategija.
I bi tako. Tri tjedna kasnije, šef odjela, prof. Bandić, zove u ured.
Vito, moram ti nešto reći. Javio se netko u administraciju, zabrinut zbog kirurga i, recimo, njegovog načina života. Ništa službeno, ali želim da znaš.
To je bila moja mama, rekoh bez premišljanja.
Prof. Bandić kimne.
Nisam ništa rekao i to je to.
Moram ti reći, suzdržavao sam se u hodniku da ne puknem od muke. Prva kojoj sam išao reći bio je Maša.
Zove u bolnicu kaže ona. To je level up.
Nisam očekivao.
Ja sam, ali nisam ti htjela reći.
Što sad?
Sad ti odlučuješ kaže mi gledajući kroz prozor. Ja mogu otići, ako će ti biti lakše.
Ne dolazi u obzir.
Znaš da neće stati?
Znam.
Vito…
Razmišljam otići povjeravam joj. Prije šest mjeseci sam odbio odličnu specijalizaciju u Osijeku. Sad bih išao. Tamo je super klinika, stvarno bolji uvjeti.
Bi li išao samo radi nje?
Ne. Išao bih zbog sebe, ali i da nas maknem iz njezinog dnevnog radara. To je samo bonus.
Maša šuti.
Ti možeš raditi od bilo gdje.
Znam. Samo… ne bih da odluka bude zbog nje. Nego zbog nas.
Zbog nas.
Nakon duge tišine, pristaje.
Onda idemo ozbiljno planirati.
Sjeli smo tu večer za stol da sve prođemo: novac, stan, dostupnost, njezini online klijenti, sve. I ispalo da smo oboje već neko vrijeme razmišljali o promjeni grada.
Za nekoliko dana zove mama, opet mila, dođi, kuham ti faširance. Dođe ona kod mene prvi put. Vidim, kuži po stanu, po boji zdjela i vazi, po Mašinoj ruci u svakom detalju, da nešto više nije isto.
Mama, selim.
Iz Zagreba?
U Osijek. I Maša ide sa mnom.
Zbog mene.
I zbog sebe.
Odlaziš mi s o(d)kućništa.
Odlazim graditi SVOJ život, prvi put iskreno.
Dugo šuti, onda samo klimne.
I vodit ćeš Mašu sa sobom?
Da.
Znači živite skupa.
Trenutno u dva stana, ali blizu. Planiram je zaprositi uskoro.
Mama stane pred prozor.
Misliš da te ne volim?
Voliš najviše što znaš. Ali ja svoju budućnost gradim drugačije.
Po tvojim pravilima?
Po pravilima da nije defektna, da ne oduzima moj život.
Okrene se, zagrize usnu.
Zaljubljen si, ne možeš realno prosuđivati…
Mama. Imam dvadeset sedam. Kirurg sam. Naviknut donositi ozbiljne odluke. Vjerujem si.
Još minutu traje tenzija, onda uzme torbu i ode. Ja stojim i gledam tanjure. Nazovem Mašu.
Otišla je.
I?
Sve sam joj rekao. Nisam popustio.
Čuje se po glasu nasmije se Maša smireno.
Preseljenje je trajalo tri mjeseca. Uredio sam sve u bolnici, predao pacijente, profesor Bandić mi stisnuo ruku: Šteta što odlaziš, ali razumijem. Maša prebacila klijente online, svaki mjesec joj broj klijenata naraste. Unajmili smo stan s velikim vratima, liftom, i čim je stigla veća većina njenih stvari, preselila se do mene.
Zaruke su bile nenametljive doma, ona za laptopom, ja s knjigom.
Mašo?
Da?
Hoćeš se udati za mene?
Ozbiljno?
Baš sad.
Osim ako sam na poslu, može.
Kružili smo po prstenu skupa, naravno. Zeleni kamen, kao šuma, reče ona.
Kad je mama saznala, javila porukom: Sretno. Potpis nema.
Maša pročita, slegne ramenima.
Napisala sretno. I to je nešto.
Nisi ljuta?
Više mi je žao. Koliko trebaš biti sam da sve izgubiš zbog straha da nekog izgubiš?
Vjenčanje skromno, roditelji, par prijatelja. Ivan mi još šapne: To si trebao reći onda. Hvala.
Mama nije došla. Poslala telegram: Sretno.
Osijek polako smo stali na noge. Na poslu druga atmosfera, više opreme, više izazova. Nakon godinu dana postao sam voditelj kirurgije rehabilitacije. Maša s novim klijentima, pokrenula radionicu za arhitekte o inkluzivnom dizajnu, ubrzo osnovala agenciju. Svi pričaju njena niša mala, ali ljudi je znaju.
Mama se javlja tu i tamo, nekad pita za savjet, nekad napiše Čuvaj se. Glas uvijek malo hladan, ali osjeća se…
Onda pozove i prizna.
Našla sam stranicu Mašine agencije. Napisala sam lošu recenziju anonimno.
Tišina.
Mama…
Znam. Znam i to…
Zna Maša?
Ne znam. Možda sumnja.
Znaš da se to vidi po IP adresi?
Znam.
Nećemo komunicirati neko vrijeme. Moram ti to reći.
Navečer ispričam Maši. Samo slegne ramenima.
Platforma je maknula komentar, bio je očito lažan. Stil mi je bio poznat, ali htjela sam čuti da sam bio u pravu.
Držala joj ruku. Tišina je bila teška, ali prava.
Mama četiri mjeseca ništa. Na moj rođendan, kratko: Sve najbolje.
Maša sve znala, ništa nije skrivano.
Trudi se ona. Na svoj način reče.
Mijenja li se, što ti misliš?
Više je umorna nego promijenjena. Nekad je to dovojlno.
Pol godine kasnije Maša trudna. Saznali navečer, malo zbunjeni, više sretni.
Pričali smo satima s doktorima, ispitivali sve. Ispalo je da je moguće, treba više pažnje, ali ide.
Mašini roditelji stigli kroz tjedan dana s pitom od jabuka, otac uz stisak ruke samo: Radujemo se. I ovaj put zvučalo je iskreno.
Ja sam zvao mamu.
Mama, čekamo dijete.
Tišina. Deset sekundi.
Kad?
U studenom.
Kako je Maša?
Dobro, pod kontrolom.
Ti si dobar doktor. Pratit ćeš sve.
Ni čestitam, ni žao mi je, ali što da očekujem više? Samo sam joj rekao javljamo kad dođe vrijeme, ako hoćeš doći.
Samo je tiho rekla: Razmislit ću.
Nisam rekao da ju neću moliti. Nisam joj rekao ono što zna da je sad sve u njenim rukama.
Ušao sam u dnevni s Mašom, s nogama na kauču, šalicom čaja i crvenom mačkom Oktobar na trbuhu (dobila je ime po mjesecu kad smo je uzeli, nismo se ni prepirali).
Zvao sam mamu kažem.
Čula sam. Što kaže?
Razmislit ću.
Je li dobro ili ne?
Nisam siguran. Ali to je to.
Iza prozora još je stvarno bio pravi osječki listopad. Zlatno lišće, povjetarac, prvi mraz kojeg još nitko nije ozbiljno shvatio. Gledao sam Mašu, njezinu ruku na knjizi, na prstenu sa zelenim kamenom. Mirjana je u svom stanu u Zagrebu gledala u prozor, ispod kojeg sam nekad kao dijete igrao nogomet i farbao klupu s tatom.
Nije plakala. Samo je gledala. Mobitel joj je bio na stolu. Nije ga uzela.
