Udomaćila sam dijete jer mi je dosadilo.
Jasmina kraljevski sjedi na još uvijek čvrstom kauču, prekrivenom čipkastim prekrivačem s izvezenim pijetlovima, lagano prebire papire rasprostrte lepezasto po niskom stoliću od trešnje. Nasuprot nje, u fotelji, sjedi njezina kći, Lucija. U njezinoj pozi više nema nesigurnosti od prije mjesec dana sjedi prebačene noge preko noge, naslonjena graciozno, i u očima joj sijeva žar odluke.
Vidim, odlučila si sve, izusti Jasmina, bez da pita, samo kao zaključak. Dlanom prelazi preko dokumenata: rodni list, medicinska kartica, neka potvrda iz igraonice koju je sama platila prije pola godine.
Mama, ne počinji, odmahne Lucija. Marko i ja smo dobro odvagnuli. Ne možemo rasti dok nam se stalno netko mota pod nogama. Karlo je dobar, stvarno, ali stalno traži pažnju. Bučan je, ne uklapa se u naš ritam. Marku treba tišina, prostor a tu sve odzvanja: Mama, daj piti!, Mama, pogledaj me!…
On je umjetničko duša, Jasmina ponovi, a u glasu joj titra gorčina nakupljena godinama samoće, rada, odricanja. A ti, ti nisi majka? Dijete nije pas, pa da ga daš nekome kad ti dosadi. To je tvoje dijete, meso tvoje, Lucija. Ima tri godine. Tri!
Upravo to tri! Lucija se nagnula naprijed, glasom strasnim. Sad mu je lakše, nego kad bude sedam ili deset. Sad je još mekan, naviknut će se. Idealno je za sve: ja ću napokon imati svoj život, ti si uvijek htjela brinuti se za unuče, a ja ti to nisam dala; za Marka napokon ćemo biti par, ne žena sa brzim dodatkom.
Jasmina gleda kćer, a vidi neznanca. Prisjeća se kad je Lucija, majušna kao sada Karlo, stiskala joj suknju kad bi prolazile kroz kvart s dečkima na igralištu. Odbijala je izlaske jer nije bilo kome da ostavi dijete. A sada, nakon trideset godina, njezina mala govori da je vlastiti sin teret.
Kako to zamisliš? Što, ja sam vječna? Sad, čim sam pred mirovinu, dok mi pritišće tlak poželjela sam konačno malo mira, a ne
A ne što? Lucija je gledala s nekim proračunatim sjajem. Cijeli si život ponavljala da je obitelj najvažnija. Pa eto tražim pomoć. Ne izbacujem ga, ostavljam ga kod bake, u poznatom, s igračkama. Dolazit ćemo, donositi ti hranu, kune za troškove. U planu nam je more, nakon toga Marko radi na izložbi, unajmili smo atelje u centru… Ovo je prilika! Da se i ja oporavim. Dosta sam patila s Karlovim ocem. I zaslužujem sreću.
Sreću, ogorčeno se nasmiješi Jasmina, prstima prelazeći pijetla na prekrivaču. A Karlo? Za njega te nije briga?
S tobom će biti sretan! Lucija odgovori, sigurnija nego što je vrijeme. Ti ga maziš, dozvoliš sve što ja zabranjujem. Sjećam se prigovarala si da sam stroga. Evo ti prilike da ga sama, po svom, odgojiš! Napravi od njega genija. Ja, napokon, mogu biti s Markom. To nije zauvijek, mama! Tri-četiri godine. Do škole. A onda ćemo vidjeti.
Tri… četiri godine, polako prelazi Jasmina Ivanović, teška svaka riječ da odgajam tvoje dijete, dok ti bivaš muza nekom slikaru?
Biti, a ne glumiti! Lucija ustaje, lice joj gori. Nikad me nisi razumjela! Tebi samo papir u matičnom, muž, dijete, adresa. Ja hoću ljubav! Veliku, apsolutnu! S Markom osjećam život, otvara me na sto strane. A Karlo on je okov prošlosti. Pruža mi ruku da potonem ja hoću disati punim plućima.
Luđački hod po sobi, tapkanje koraka, Jasmini tutnji glavom. Gleda svoju kći divna, uredna, ruke s savršenim noktima a u toj ženi više ne nalazi svoju malu Luciju, onog dana kada je došla s novorođenčetom i prošaptala: Mama, ostavio me, ne mogu sama. Budila se pred zoru, hranila Karla na bočicu, dala zadnju ušteđevinu za kolica i pelene. Sad ta ista žena prijeti nasljedstvom.
A s dokumentima? šapatom pita Jasmina, to joj je posljednja utvrda. Da idem s njim po doktorima, u vrtić, potpisujem sve? Da budem odgovorna, dok vi uživate u životu?
Naravno, mirno reče Lucija, to je kao da je dogovoreno odavno. Ići ćemo kod javnog bilježnika, napravit ćemo punomoć svi papiri, zdravstvo, školica, sve. Ti si baka, nitko ni riječi lošu neće reći. Nama treba mir, mama. Mir, mir, mir. Da ne trzamo svaki čas, ne mislimo, ne paničarimo.
Jasmina gleda van, dječje igralište čovjek gura djevojčicu na ljuljački, ona zvoni smijehom. Jasmini dođe da izbaci Luciju, da ne sluša glasovnu harfu samodopadanja, ali zna ako ne ona, nitko. Ako sad odbije, maleni Karlo, puni obrazi i svijetla kosa, ostaje sam pred ovom parom kojoj je on samo višak.
A što ako odbijem? pita. Kažem: ne, Lucija, to je tvoje dijete, rodila si ga, odgajaj ga ti.
Lucija zastane kao hipnotizirana, okreće se, i Jasmina jasno vidi: nema ljutnje, ni tuge samo olakšanje.
Onda, ošto Lucija, reže svaku riječ, idem na socijalnu službu. Napisat ću odricanje reći ću, ne mogu, nemam snage, ni materijalno, ni moralno. Onda ga vode u dom. Ili će možda naći udomitelje. U svakom slučaju, ti nećeš sudjelovati. Izbor je tvoj.
Jasmina posivi, lice joj boje kose, koja proviruje ispod uredne punđe. Kćer pred sobom vidi kao hladnu tuđinku, bezdušnu i okrutnu. Zna da ne blefira. U Lucijinom pogledu nema prepreke koju ne može pogaziti radi cilja.
Ti bi to učinila? Jasmina ne vjeruje još. Odlučila bi se na dom zbog nekog muškarca?
Ne nekog, nego muškarca mog života, ispravi Lucija, pogleda mrko. A to nije dom, nego ustanova. Ima odgoj, hranu, obrazovanje. Možda bolje no što ja mogu. Ali, mama, nadam se da nećeš do krajnosti. Ti voliš Karla. Oduvijek više nego mene. Dokaži to.
Jasmina polako klimne. Slomljena. Ne jer je slaba, nego jer zna ako ga sad ne uzme, on je propao. U toj ženi što ju je odgojila, više nema srca. Ostao je samo egoizam, raspiren Markom, slikarom.
U redu, izgovara grlo suho dobro, Lucija. Učinit ću to. Ali zapamti, svoje si sreće gradila na kostima vlastita djeteta. To se uvijek vrati. Nikad nećeš biti istinski sretna, Lucija. Život tako ne ide.
Lucija zgrabi papire, uredno ih spakira u torbu od crne kože što joj ju je Marko donio iz Berlina.
Sutra u deset kod bilježnika, baci kroz hodnik, popravljajući savršeno ravnu kosu pred ogledalom. Dovest ću Karla i stvari oko ručka. Pripremi mu policu. I nemoj me tako gledati, mama.
Vrata tresnu, Jasmina ostane sama, još miris kćerinih parfema luta prostorom. Prstima pogladi izvezenog pijetla i tek tada puste suze, potopljene do tada.
—
U Markovoj stanu, novopečenoj atelje-studiju, lebdi miris uljanih boja, terpentina i skupog duhana. Pločice po zidu sve vise umjetničkih slika, u kutu stoji štafelaj s razjebanom slikom nazvanom Oslobođenje. Naga žena razvlači okove; lik je Lucijin.
I? upita Marko, odvaja se od palete kad Lucija utrči, bosa, nogu napola promijenjenih, svuda okolo kistovi i boce boja. Slomila si je?
Slomila, iskezi se, privije mu se oko vrata. Rekla sam ti, neće ona propustiti. Dijete joj je mila.
Marko odloži kist. Gleda je odobravajuće, s onim sitnim smiješkom.
Oštra si, Lucija, promrmlja. Sviđa mi se. Snažna žena, zna što hoće. Ne troši se na sitnice.
Što da trošim? Lucija uzdahne, odvija napetost njegovim mirisom. Hoću biti s tobom, hoću slobodu. Trebala ti je muza bez ičega iza. Evo ti samo ja, ti i naše stvaranje.
Stvaranje ponovi on, a ona čita podršku u tim riječima. Znaš, muza traži žrtvu. Ne samo od drugih, nego i od sebe.
Spremna sam, žarko mu kaže, gledajući ga ravno. Žrtva je napravljena. Predala sam dijete za nas. Za umjetnost.
Sjajno, Marko je odguruje nježno i gleda kroz prozor blaga svjetlost pada po užarenom gradu. Imamo prostor. Dišemo. Osjećam da počinje plodno, pravo razdoblje. Ti si u središtu toga.
Lucija stoji usred sobe, bosa, sretna, para zrakom. Gleda ga i misli da on stvara čuda, a u njoj više nema ničeg osim euforije. Karlo? Baka će ga čuvati, sigurna je; ona zaslužuje slavlje života.
Uvečer, dok je Marko u ateljeu zaključanom, ona lista mobitel, stavlja novu profilnu: njih dvoje pred slikom, potpisuje: Život počinje kad se odvažiš biti sretan. Like-ovi dolaze, prijateljice šalju srca. Nitko ne pita za Karla. I Lucija zamišlja: sutra brišem sve slike maloga. Zašto bih se podsjećala? Život je tabula rasa.
Mjesec prođe u trenu, krcat događajima koje Lucija živi proždrljivo. S Markom dugački večernji izlaci po restoranima gdje ih osoblje zna po imenu; vikendom izleti njegovim golubičastim autom, šetnje po šumi, on joj priča o lišću, šalje joj stihove na papirnatim ubrusima, ona čuva svaki komadić.
Bilježnik prolazi kao na traci, sve je previše lako, misli Lucija. Majka smirena, ukočena, samo ruke joj drhću. Lucija gleda samo Marka, koji čeka u hodniku, lista časopis. Punomoć je gotova. Jasmina sve može u ime Karla. Lucija je slobodna. Pri potpisu osjeti navalu energije, kao da su joj s ramena skinuli cementni balvan.
Izlazeći, ne pogleda majku. Ostaje uz Marka, hvata ga za ruku:
Gotovo, Marko. Sada sam tvoja. U potpunosti. Bez kočnica.
Bez kočnica je opasno, Marko joj smiješi vrata auta, to je onaj smiješak koji voli: ironičan, samo za nju.
Opasno znači zanimljivo, Lucija otpuhuje na kožno sjedalo.
Jasmina izlazi pred bilježništvo, drži Karla za ruku. U novoj plavoj trenirci, dok odlazi auto, pita:
Baka Jasna, a mama je otišla? Hoće li doći?
Jasmina čučne, usiljeno se pokuša nasmiješiti, knedla u grlu.
Mama radi, Karlo, glas joj puca. Dolazit će. A ti ćeš sada biti kod bake. Gradimo ogromnu garažu za tvoje autiće, hoćeš?
Za autiće? Imaš i kocke za slaganje?
Ima, ima, obeća Jasmina, diže ga i vodi ga kroza žute listove. Šušti pod nogama, svaki šum joj djeluje kao prigovor. Misli kako Lucija nije ni pogledala unatrag, kao da je stavila točku na kraj.
Marko u ateljeu toči vino u kristalne čaše. Lucija podvila noge na trosjedu, osjeća se kao da je osvojila džekpot.
Za našu slobodu, podigne Marko čašu, svjetlo iskre na rebrima kristala.
Za ljubav, ispravi ga Lucija, sudara čaše. Sloboda bez ljubavi je prazna.
Mudro zboriš, klimne Marko. A znaš? Sanjam odlazak. Južnije, mjesec dana. Sunce, more, ja slikam, ti uživaš. Potpuni uron.
Otići? Mjesec? Lucija prhne, lice joj zablista kao djevojčici. Ozbiljno? A tvoje slike?
One ne bježe, Marko odmahuje. Za nadahnuće treba promjena. Ovdje svi zidovi guše. Treba nam prostor. Čist prostor. S tobom svugdje idem.
S tobom do kraja svijeta, Lucija osjeća srce puno uzbuđenja.
Ne pita za Karla, ne za novce, ne kako će Jasmina sve sama. Pomisao da nazove ili pita ni ne sjeti se. U njezinom novom svijetu viška nema mjesta.
*****
Godina dana prođe.
Lucija i Marko žive kao u trajnom karnevalu, ali ritam počinje pokazivati rupe. Putovanje na jug, prvo zamišljeno kao mjesec iz snova, rasteže se na tri, ali povratak nije iz čežnje za domom nego nestankom novca. Lucija, bez posla, nema ni lipe. Marko je genije u trošenju kuna, ne u prodaji; slike su prorokovale, ali galeristi klimu hladno.
Lucija prvo šuti, pa potajno prodaje svoje stvari, torbe, nakit Marku ne smije reći, da ga ne uzruja. On možda i primijeti, ali tone u svoje krize i manične faze stvaranja, odvojen od svijeta.
Ne razumiješ! jednom baci Marko kist, crna boja šara parket koji je Lucija jučer polirala. Ti si muza, ali gušiš me! Samoća je bitna! Tvoje kretanje, zvuk lonaca Treba mi prostor!
Lucija se smrzne.
Mogu izaći u drugu sobu, tiho ponudi. Samo sam pitala za večeru.
Večeru! Marko se hvata za glavu, lice mu se krivi. Obična svakodnevica uništava umjetnost! Ne treba mi večera kad rađam novi svijet! Treba mi tišina! Apsolutna!
On izlazi, Lucija ostaje, sjedi u mraku. Sjeti se Karla. Primijeti, da ga nije vidjela godinu dana osim dva-tri formalna poziva Jasmini. Jasmina također više ne zove. I Lucija je sretna zbog te tišine.
Nećeš biti sretna, prostruje mamine riječi, tad su zvučale staromodno. Sad su proročanske.
Sutradan, kad Marko donese kavu u krevet, izvinjava se, zove je svojim jedinim spasenjem, Lucija mu se smiješi i šapne:
Ništa, Marko. Razumijem. Umjetnici su djeca. Treba im teta čuvalica. Ja ću biti tvoja.
No u njoj, nešto puca. Kao nikad, počinje opažati njegovo vlastoljublje, zadrtost, samouvjerenost da je njezin život samo kulisa njegovoj genijalnosti. Prisjeća se Karla, onih ručica što bi šaputale mama, volim te. Srce je boli od osjećaja koji ne prepoznaje. Nazove ga umor.
******
Prođe još pola godine. Odnosi s Markom su povezani s prepirkama i pomirenjima svađa sve žešće, mirenja kratka, površna. Lucija se zapošljava ne na snovima žudjenu poziciju, već kao obična službenica u osrednjoj firmi. Marko to doživljava kao izdaju.
Radiš u toj rupi! vrišti šetajući zapuštenom, zaprašenom studijom. Ti, moja muza, koja bi trebala paliti moju vatru, pereš tipke u nekoj rupi! Iznevjerila si sve naše!
Marko, umorno Lucija, osjećajući kako nestaje. Moramo od nečega živjeti. Slike se ne prodaju. Ušteđevina je nestala. Ne mogu tražiti novac od majke, kojoj sam ostavila, zapostavila dijete.
Dijete zadrhti u zraku. Marko gleda s podsmijehom.
Da, dijete. Ono što ti je smetalo. Lakše si ga se riješila nego bilo čega. Sad ga koristiš kao izliku za vlastitu sivilo.
Previše je surovo. Lucija ostaje bez daha.
U pravu si, šapće, skida pregaču. Lako sam se rješila. Sad vidim radi koga.
Što to znači? oprezno Marko.
Znači da je gotovo, Lucija mirno, riječ po riječ. Bila sam luda. Zamijenila stvarnu ljubav za iluziju. Ti si lijep, Marko. Ali iznutra prazan. Kao ja, kad sam dala sina. Dovoljno smo si bili jedno drugome. Neću više.
Skuplja stvari što malo ima, sve ostalo prodano i odlazi. Marko ne pokušava zadržati je. Samo cinično dobaci:
Idi. K svojoj staroj i neželjenom djetetu. Vidjet ćemo koliko izdržiš.
***********
Stan dočekuje Luciju s mirisom pite i igračaka po podu. Karlo joj otvori, mršaviji, ali iste svijetle oči gledaju nepoznatu ženu.
Bok, Karlo, šapne Lucija, spušta se na koljena. Sjećaš me se?
Karlo se skriva iza bake. Ne sjeća se. Godina je duga za dječaka od tri, sad već četvorogodišnjaka. Mama je netko tko povremeno zove, majka mu je Jasmina koja mu svaku noć priča bajke i slaže mu kocke.
Jasmina stoji na vratima.
I? izusti strogo. Došla si?
Mama, Lucija zaplače, pruža ruke. Oprosti. Pogriješila sam. Želim povratak. Želim Karla.
Jasmina šuti. Karlo se odvaži, pruži ruku i dotakne Lucijinu kosu.
Plačeš? ozbiljno pita. Baka kaže da ne smijemo plakati. Valja se smiješiti.
Lucija se nasmiješi kroz suze, ispadne žalosno. Jasmina uzdahne, pomakne se, otvara vrata.
Uđi. Skini se. Pojedi nešto, pa ćemo pričati.
Za stolom, Karlo znatiželjno promatra majku.
Znam ja sve, reče Jasmina, reže pitu. Znam za Marka, za tvoje suze, za to kako si prodavala stvari, sve. Prijateljice mi javljale. Ali čekala sam.
Čekala? Lucija diže crvene oči. Zašto nisi zvala, došla, rekla Lucija, saberi se?
Trebala li? Jasmina stavi joj šalicu čaja. Ne bi me tad poslušala. Morala si pasti. Da sama vidiš dno.
Luciju peče sram. Prisjeća se dana kad je dovela Karla, ledenih prijetnji domom za djecu. Najradije bi propala.
Mama, molim te, daj mi priliku, šapne. Želim biti majka.
Duga tišina. Jasmina gleda unuka.
Jesi li spremna? Zaista? Spavati malo kad je bolestan? Ne ljutiti se kad cvili? Voljeti ga samo zato što postoji? Bezuvjetno, kao što sam tebe voljela kad si mi predala onu groznu punomoć?
Lucija pogleda, oči joj prvi put životne.
Ne znam, iskreno izusti. Bojim se. Da neću moći. Da me neće prihvatiti. Ali želim. Pokušat ću. Želim tvoje, i njegovo oproštenje. Izdala sam.
Karlo se umorio od šutnje, ispuže sa stolca, stane između dviju žena između bake koja mu je majka, i majke koja je strankinja. Gleda baku, Luciju, pa opet baku.
Baka Jasna, a ova teta će kod nas živjeti?
Lucija trzne na teta, suze izbiju. Jasmina ga pogladi po kosi i privuče sebi:
Ovo nije teta, Karlo, reče tiho. To ti je… mama. Došla nam je. Na kratko. Ili na dugo. Vidjet ćemo. Za sad će biti s nama. Može?
Karlo se namršti, promišlja. Priđe Luciji, ozbiljno joj pruži svoju kulu od kocaka.
Evo, kaže. Pazi da ne razvališ. Dugo sam slagao.
Lucija uzme građevinu drhtavim rukama i rasplače se, Karlo uzmakne zbunjen.
Ostat ću, odluči Lucija. Ostat ću, mama. Ako dopustiš. Pokušavat ću, svaki dan, malo po malo.
Vidjet ćemo, odgovori Jasmina, u glasu joj manje gorčine ali nešto nalik nadi.
Lucija se vratila. To je bio samo početak. Početak najtežeg i najistinitijeg puta njezina života. Ne osvijetljen bijesnim strastima, već malim djetetom i radom na sebi. Prvi put ne radi obećane ljubavi, prihvaćanja ili pogleda susjeda. Već radi tog malog dječaka koji joj je pružio kocke i rekao: Evo. Samo ne razvali.
I prisegnula je, neće razvaliti.
