Dragi dnevniče,
Opet ista priča dok sam nosila šalicu kave na stol, okrenula sam se kolegicama u uredu. Cure, čija je danas bila dužnost pospremiti sobu za odmor? počela sam, frustracija mi je izbila u glasu. Koliko ćemo još ovako? Jučer sam sve sama pospremila, a jutros opet nered! Zar je tako teško oprati za sobom šalicu i vratiti je na mjesto?
Ma bilo je puno posla, promumljala je Katarina, gotovo šaptom, sakrivši se iza monitora. Taman kad smo imale pauzu, šef je naišao i tražio zadnja izvješća. Nismo stigle skupiti stvari.
A kasnije? Što je onda bilo? nisam popuštala. Svi ste žurile na spoj? Ili ste si umislile da sam ja vaša spremačica?
Lidija, najstarija među nama, samo se tiho ustala i pošla prema vratima.
Ne trudi se, Lidija. Već sam sve maknula, dobacila sam joj kad je stigla do praga. Na idući put popile ste čaj, pospremite za sobom.
Lidija se vratila na svoje mjesto, izvadila novu mapu s dokumentima i ukrala pogled s Katarinom. Znam da me oboje pomalo strahuju. Tvrda sam, stroga, ali i predana poslu, pa se ne bojim za svoje mjesto za razliku od mlade Katarine ili Lidije kojoj je blizu mirovina. Meni nije stalo do tuđeg mišljenja. Znam što želim i ne čekam tuđu suglasnost. Katarina me pomalo obožava i pokušava mi se ugledati, a Lidija zadržava strogi neutralitet, svjesna koliko joj trenutno znači moj stav, pogotovo otkad sam ja voditeljica odjela.
Zavladala je tišina, svatko se pokušavao koncentrirati na svoje zadatke, ali nijednoj to zapravo nije uspijevalo.
Lidiju glava boli od jutra. Oduvijek ju je vrijeme izluđivalo, zadnje vrijeme više nego ikad. Dobri dani su joj rijetkost. Liječnika se boji zna da ništa dobra ne bi čula. A vremena ionako nema. Mlađi sin opet pravi gluposti, škola zove svakih par dana, dok o starijoj kćeri teško je i razmišljati nova veza, stari muž i vječne svađe. Najviše pati mali unuk, Trenutno živi kod Lidije. Svaki dan ga treba pokupiti iz vrtića, posvetiti mu večeri. Sljedeće godine ide u školu, svi su to nekako zaboravili. Lidija ga uči slovkati, brojati, dok priželjkuje barem večer samoće i mira, bez obaveza, da napokon sjedne s knjigom uz čaj, ne gledajući na vrata i pitajući se tko će ju sad zatrpati problemima. Isto tako čeka bivšeg supruga, kad opet dođe s puta tad će bar dijete poslati kod njega, a kćer nazvat da pokupi unuka i napokon malo odmoriti. S Pavlom se rastala bez velikih drama. On je želio raspravljati, ali Lidija je to brzo srezala:
Pavle, dvadeset godina smo bili zajedno, i dobro proživjeli te godine. Nemam što zamjerati. Hajde da sve završimo u miru kao što smo i živjeli. Djeca ostaju djeca, nama roditeljima. Ako sad započnemo rat, tko će profitirati? Znam za tvoju novu, znam i da je trudna.
Kako znaš?
Sama mi je rekla. Nazvala me. I znaš što? Dobro si napravio. Preuzeo si odgovornost. Nisam sretna zbog toga, naravno, ali sada te više cijenim. Ako želiš rastavu, pretpostavljam da tamo želiš urediti stvari kako treba, je l’ tako?
Tako je.
Dobro. To je pošteno, zaključila je, iscrpljena.
Teško joj je bilo, naravno, povrijeđena, život joj je obiteljski završio tu, na izmaku snaga. Za novi je već kasno, nije imala volje. Djecu treba privesti kraju, i onda mirno, tiho provesti ostatak. Pavle će imati novu obitelj, novo dijete, njegova se sudbina okreće, dok Lidiju još boli, ali svjesno to gura od sebe. Čemu sad patiti i kvariti zadnje što ima? Bolje pamtiti lijepo, ostalo prihvatiti jer ionako više promijeniti ne može.
Unuk ju je odagnao od te sjete, unio novu svrhu u njen umorni život. Kćer se pokazala nespremnom za samostalnu brigu o djetetu.
Mama, ipak je on tvoj unuk! Ti moraš pomoći. Ako ne ti, tko će? govorila bi joj kći.
Lidija bi spremila tabletu protiv glavobolje i žurila do djeteta. Sin je vodio svoj život, nije je previše puštao među svoje brige. Sad shvaća da ranije nije bila dovoljno s njima, nije izgradila blizak odnos, zato sad njezina pomoć ima neku gorčinu.
Djeca? Vrtić, škola, produženi boravak Ne mogu život na njih potrošiti! Još sam mlada, hoću raditi, imati svoj život, ne ludovati zbog nečijeg minusa iz hrvatskog, nedovršenih zadaća ili projekata za vrtić.
Vremenom, djeca su naučila da je Lidija tu samo kad treba novac ili rijedak ‘razgovor od srca’. Nju to nije iznenadilo, a kad je shvatila koliko okolina nešto očekuje od nje, jednostavno je pustila sve u tuhu i trudila se biti tu koliko može.
Katarina je imala daleko bezbrižnije djetinjstvo. Kasno, željeno dijete, voli ju i mama i tata. Tata je bio jako važan čovjek u gradu, omogućio joj sve od baleta do gitare, jezika, tečajeva. Život joj je bio osiguran, ali srčani udar je sve naglo promijenio. Mama se ubrzo preudala i odselila, ostavivši Katarini stan u centru Rijeke, novac za školovanje i poruku Sretna budi! Sad je sve na tebi.
Mora se priznati, Katarina nije paničarila. Snalažljiva, brzo je nazvala očevog prijatelja odvjetnika, sve ispitala, shvatila da novac neće dugo trajati, ali barem će s tim preživjeti dok ne završi faks. Susjeda joj je objasnila kako se plaćaju računi, gdje se vade potvrde i sve one male stvari bez kojih ne ide. Rastražila opcije, izabrala nekoliko fakulteta gdje bi mogla i raditi sa strane. Izračunala koliko je upis, nije puno računala na stipendiju i prionula na posao.
Već godinu dana radi u firmi i još studira, a sad razmišlja udati se za dečka, koji želi pobjeći od roditelja, ili sebi dati vremena. U osjećaje nije sasvim sigurna.
Ja, pak, malo znam o svojim podređenima i tako mi odgovara. Imam svoje probleme. Doktor mi je rekao da neću imati djece, pa sam odlučila posvojiti dijete i na tom putu sam već godinu dana. Najveća mi je briga nemam upisan brak u osobnoj. Nisam udana, a to bi mogla biti prepreka. Razmišljala sam i o fiktivnom braku, no čini mi se glupo. Dijete bi poslije tražilo tatu, a mene bi to mučilo. Nadam se da će socijalne službe progledati kroz prste imam kuću od roditelja, dobru plaću i stabilnost. Navečer gledam stranice domova za djecu, tražeći svoje dijete. O tome ne govorim nikom vjerujem da će sreća u tišini proklijati.
Vanjska tama, uporan sitni kišur tuče po prozorima, a svaka od nas razmišlja koliko će biti neugodno kad bude trebalo iz toplog ureda izaći nazad u mokru, studenu jesen i požuriti kući, gdje te čeka još sto stvari, nikada ni minute mira, baš danas kad ni volje nema, jesen je preuzela sve kiša, vjetar koji nosi zadnje lišće s drveća, povremeno sunce, kao ruganje, jer vremena ionako nema.
Katarina je završila izvješće, rastegla se i ostala ukočena, začuđena, kad su se vrata otvorila ušla je čudna djevojka. Nosila je neobičnu, presvijetlu kapu na pruge, u rukama nosila akvarij sa zlatnom ribicom. Kose guste, svijetle, kovrčave, izbijale su ispod kape. Plave oči kao da znaju veliki tajnu i mirno gledaju ravno u nas.
Bok! Ja sam Anđelina. Radit ću s vama! Je li ovaj stol moj? Super! Baš uz prozor, taman kako volim! Curke, baš ste fine što ste mi prepustile to mjesto!
Nisam znala što reći. A… odakle ste vi? uspjela sam upitati.
Iz kadrovske! Rekli su mi da se javim tu, pa sad od sutra počinjem.
Djevojka je stavila akvarij, odmotala dugački šal i razgledala oko sebe.
Fino vam je! Samo cvijeća fali malo. Hoćete da sutra donesem palmu? Imam jednu! Da budemo ko da smo u Opatiji ili na Hvaru, gdje je sunčano i toplo! Ne podnosim jesen, malo je sunca, samo kiša i blato. Da mogu, živjela bih cijelu godinu na plaži u kupaćem! Imam jedan crveni s točkicama, kupila prošle godine prava kraljica kad ga obučem! Nikad mi nije jasno zašto žene skrivaju svoje tijelo i biraju tamne badiće, crni kupaći… brr!
Meni su, naravno, oba badića crna, pa sam umjesto odgovora samo frknula. Katarina se više nije mogla suzdržati, smijala se u šake, dok se Lidija, iako ozbiljna, po prvi put nasmijala, otirući suze.
Anđelina, čekajte! Zaboravili smo pitati što ćete točno raditi, jer imamo pun popis…
Programiram. Nisam baš s vašim odjelom, samo nisu drugo mjesto našli, pa sjedit ću ovdje. To mi baš paše! Vi ste mi odmah drage! O, da se upoznate ovo je Horacije! pokazala je akvarij. Zlatni rib!
Rib? Katarina je plakala od smijeha.
Ma da! Ribica je ženski, a Horacije je pravi mužjak! Cure, budući da sad radimo skupa, imam tajnu za podijeliti.
Koju? Lidija zbunjeno.
On ispunjava želje! Bez zezanja! Ali samo ako vjerujete. Inače, uvrijedi se! Hajde, ne sramite se! Anđelina je primaknula akvarij.
Katarina je ustala: Kako?
Dotakni mu nos na staklu, brzo zaželi, dok nije otplivao!
Mora naglas?
Ne mora. Samo tiho, ako nije za cijeli svijet.
Katarina je zažmirila i šaptom: Neka se sve rasplesti na najbolje…
Kad je otvorila oči, ribica je mirno plivala.
Jel čuo?
Naravno!
Onda su sve redom prilazile i šaptale želje, čak i Lidija Samo da su mi djeca sretna…. Ja sam dugo vagala, a kad sam dotakla akvarij, u sebi sam šaptala: Neka ga nađem…
Anđelina se zarazno nasmijala. Sad je krenulo! Proces je u tijeku!
Potom je tražila stolac Stajaći mi opada radni učinak, a volim i prileći usred dana!”
Smijale su se, Katarina je ostavila kišni plašt, a Anđelina vadila ružičastu šalicu i džezvu. Tko hoće kave? Sreća pa imate štednjak, zadnja firma imala fensi aparat, a meni za poludit!
Kad je kava zamirisala, cijeli ured je uživao. Koji je ovo sort, Ađelina?
Kopi Luwak. Susjed mi donosi, mami radim masažu, on meni kavu.
Katarina se malo uplašila kad je shvatila poreklo kave, na šta se malo glasnije nasmijala. Ali bilo je ukusno.
Od tada, s Anđelinom je sve bilo drugačije. U uredu se stalno čuo smijeh, posao je brže tekao, svaki problem uspješno se rješavao uz jednu Anđelinu foru, kavicu ili bombončić.
Prva kojoj se ispunila želja bila je Katarina, slučajno je ranije stigla kući i ispred zgrade zatekla svog dečka s novom djevojkom. Samo je, bez riječi, uzela ključeve i kasnije navečer peče si kolač, smije se uz komedije, zahvalna Horaciju.
Lidija je kroz nekoliko mjeseci pustila sina da ode studirati, a kći joj javlja: Pomirila sam se s mužem! Mogu li ti ostaviti Kiru za vikend? Lidija pristaje, presretna.
Moju želju je Anđelina ubrzala donijela mi je slike dvoje djece iz susjedstva. Brat i sestra, sami, mamu im oduzeli zbog alkohola. Razmisli, njih su dvoje pravi! rekla je. Skupljala sam dokumentaciju i uskoro, nakon posvajanja, postala mama.
S vremenom, Anđelina je skupila stvari, oprostila se i otišla ostavila nam Horacija i palmu za uspomenu.
Katarina i Lidija dugo su pokušavale otkriti nešto više o njoj. Ja sam im na kraju ispričala majka joj je bila teška bolesnica, zbog nje nije otišla van, iako su je zvali raditi u Zagreb. Talentirana, odlična programerica, udala se nesretno, sama odgajala djevojčicu, a sad, nakon smrti majke, otišla je dalje Izgleda da je za sebe ovdje sve napravila što je trebala.
Katina se zagledala u akvarij s Horacijem. Odakle joj snaga? Pa toliko briga, stalno nasmijana, uvijek nešto novo izmisli. Sjećate se kad nas je natjerala da u petak nosimo badiće i sunčamo se pod palmom, kušajući njezine koktele? Sve smo potvrdno kimnule.
Ne znam, odgovorila sam i ja. Da znam, odmah bih po taj izvor snage. Voljela bih naučiti tako voljeti ljude i život. Vidjeti sitnice koje daju ljepotu svakom danu.
A i mi se sad više znamo tome radovati nego prije, zar ne? Lidija je izvukla zadnju kavu, smiješeći se.
Pijemo kavu pod palminim listovima, nazdravljamo šalicom prema akvariju i od srca želimo sreću toj čudakinji koja nam je promijenila živote, donijela toplinu i vjeru, da ni najveća jesen ne može sakriti svjetlo koje možemo pronaći, kad ga zajedno dijelimo.
