Neki ljudi, kad dođu u goste, zaborave da su ipak samo gosti. Postanu bezobrazni, dijele savjete, nikako da krenu kući.
Bila sam nekad vrlo gostoljubiva osoba, ali to se brzo promijenilo. Kad sam prešla četrdesetu, prestala sam pozivati goste. Zašto bih to radila? Takvi gosti su mi postali naporni.
Svoju posljednju rođendansku zabavu slavila sam u jednom zagrebačkom restoranu. Bilo mi je fantastično sad ću uvijek tako. Dajte da pojasnim zašto.
Organizirati proslavu kod kuće je skupo. Za običnu večeru treba izdvojiti pristojnu svotu kuna. Kad pripremam božićno okupljanje, iznos je još veći. Gosti donesu sitni poklon; ipak su teška vremena. Onda ostanu do sitnih noćnih sati. Ja želim odmor, a ne prati brdo suđa i pospremati stan.
Nikoga više ne očekujem u svom stanu. Pospremam i kuham kad meni odgovara. Nekad sam se nakon tih božićnih druženja osjećala iscrpljeno i tužno. Sada, kad Božić prođe, stignem se okupati i leći na vrijeme.
Imam više slobodnog vremena i trošim ga pametno. Prijatelji svrate na čaj, pa nije mi više bed što nemam ništa spremno. Sad ispuštam ono što mislim, bez ustručavanja. Ako mi dođe da se opustim, pokažem prema vratima bez srama. Možda ne zvuči lijepo, ali duga me više ne brine. Moj mir mi je važniji od svega.
Najveća ironija je što oni koji stalno dolaze drugima u goste, sami ne pozivaju nikoga kod sebe. Tako im je najlakše na tuđem terenu se zabavljaju bez pranja i kuhanja.
Primate li vi goste? Smatrate li se gostoljubivom osobom?
