Dušom izmjeri, razumom provjeri

– Ma cure, moja svekrva je skroz poludila! Jučer se pojavila s loncem sarme! Možete li to zamisliti? Njoj moja sarma ne valja. Njezin sin je na tu naviknuo! Snježana je odmaknula šalicu kave i povukla gutljaj vina. Otkud? Dajte mi recite! Otkud izlaze te žene? Hoćemo li i mi biti takve starice? Ako da, vodite me u Gorski kotar da se ne mogu vratiti kući!

– Snježa, smiri se! Lijana je blago pogladila prijateljicu po ruci. Možda je nju ulovila klimakterijska kriza ili joj je jednostavno dosadno. Tvoj Marko joj je jedini sin. Što će raditi, nego činiti dobro na silu? Ma zahvalila si joj i tražila još, nisi? Manje kuhanja za tebe. Pusti ženu.

– E, da mi je još to Pa preselila bi se kod nas za stalno! Dosta mi je i ovoga što sad radi. Sjećaš se onog kompleta rublja što smo kupile prije Božića?

– Poklon?

– Da. Bacila ga!

– Kako to? Lijana je slučajno prolila čaj preko stolnjaka.

– Štetno za zdravlje! Gaće joj nisu po volji! Snježana se nasmijala, ali onako nervozno. Nisam joj ni spominjala koliko je to koštalo. Da jesam, pojela bi me živu.

– Ne ide ti ugoditi! Brine o tvom zdravlju, a opet nije dobro. Lijana je prasnula u smijeh, pa brzo uozbiljila. Pa što traži po tvom ormaru?

– Pitaš ti mene Pitaj nju! Snježana je s malo previše žara brisala stolnjak. Joj, što radim! To se više ne da oprati!

– Smiri se! Olga, koja je do tad šutjela, uzela je Snježani salvetu i gurnula joj kavu. Sva si nervozna. To ti nije dobro.

– Poludila bih da nisam! Cure, dok smo bili u najmu, bilo je divota! Nije dolazila. Mogla sam pola dana šetati po stanu razmišljajući o narudžbama, nikome nisam smetala. Ne možeš joj objasniti da rad od doma je stvarno posao. A otkad smo kupili stan, osjećam se kao pod mikroskopom, kao protozoa. Oni su nam platili kaparu, ali sad je to: ‘moje, ulazim kad želim’. Osjećam se kao rob. Snježana uzdahnu.

– Promijeni brave.

– Ne mogu. Muž će joj opet dati ključeve. Mama je ipak mama. I onda bi se naljutila da ih nema. Bolje se rastati!

– Da ne povjeruješ! Zbog toga? Snježa, gdje ti je ona tvoje stare ženske žestine? U školi nitko oštriji od tebe! Gdje se to izgubilo? Lijana zakolutala očima.

– U pepelu neostvarenih želja otpila je Snježana i napola se nasmijala. Ajde, ajde, dosta kuknjave! Treba iskoračiti, jer ću skroz podivljati. Moj će me mali već početi izbjegavati. Jučer me pitao zašto sam bezveze živčana. Što da mu kažem? Da me baba izludila? Prave ste cure, tako ne može dalje

– Naravno da ne može! Trebam sebi pronaći nekog siročića, da nemam konkurenciju u kuhinji! Lijana mahnula konobaru da naruči desert. Ajmo nešto slatko, da smirimo živce.

– Može Snježana je lagano dotakla oči salvetom i nasmiješila se. Hoćete da vam pokažem kakvu sam tortu napravila za prošlu svadbu? Sama sebi sam bila fora!

Nagnute nad Snježaninim mobitelom, cure su samo komentirale:

– Ajme, svaka čast!

– Snježa, a što je ovaj gornji dio? Kako tu visi? Predivno! Nerealno dobro!

– Manje ti je više, cure! Mali mi dao ideju, slagao lego, ja ukrala foru. Onaj transport ne želim ni sjećati se, ali već imam šest narudžbi za iduća dva mjeseca. Ma, kako ću to sama ne znam.

– Neka ti svekrva pričuva malog, pa posveti se poslu.

– Ah, Lijana, naivna dušo! Njoj to nije zanimljivo. Odmah je sve boli.

– Pa pošalji je s mužem kod njezine majke na selo?

Snježanina ruka zastala je iznad šalice.

– Olga! Genijalna si! Svi zadovoljni ona doma, Marko jede njen sarmu iz čisto njenog tanjura, a ja Mir! Samo moram dati djetetu bombone da je održi u formi.

Cure su prasnule u smijeh znajući koliko se Snježanin mali pretvori u pravu malu neman kad pojede nešto slatko. Zato je Snježana uvijek pazila na dječjim rođendanima koliko jede kolača.

– A ti, Olga, kako si? Lijana se okrenula prema Olgi. Šutiš cijelu večer. Kako ti je sa svekrvom?

– Kad bi stigla ispitivati me! Nakon svadbe prošlo je par mjeseci. Olga je liznula žličicu od torte i stisnula se. A što su im ovo stavili toliko šećera u beze?

– Pođi ih nauči! Lijana se nasmiješila, ali zastala kad je vidjela da Olga nije ni blizu veselja. Što je?

– Ne znam, cure. Nekako mi je previše mirno sve… Slušam Snježanu i mislim valjda tako ne bi trebalo biti.

– Možda si baš ti imala sreće. Gotovo zlatna svekrva. Nije svima vatromet kao Snježi. Njezina svekrva je raritet.

– Ne znam… Olga se iznenada sjetila dana svadbe i riječi koje joj je tada buduća svekrva, Marina, rekla:

– Olgice, da znaš nisam ni med, ni novac pa da bih svima bila draga. Nismo još dobro upoznale jedna drugu. Ja sam ti baš tvrdoglava, lako se naljutim, pa će nam biti teško naći zajednički jezik. Ali znaj jedno meni je obitelj najvažnija. Ako je moj Saša tebe izabrao, mora da ima razloga. Možda zasad ne vidim tvojih kvaliteta osim što si lijepa i, nadam se, pametna, kad si s crvenom diplomom završila faks. Ostalo vrijeme će pokazati. Neću se miješati u vaše odluke, odrasli ste ljudi. Ako treba pomoći, tu sam. A ostalo vidjet ćemo.

Te riječi su zbunile Olgu. Tko to tako iskreno priča o sebi, i to osobi koju je jedva do tada deset puta srela?

Olga je Sašu upoznala na svadbi prijatelja. Dok su se sve cure gurale da uhvate buket, Olga je stajala postrance na visokim petama, gotovo viša od grupe.

– Vi nećete na buket? Ne želite se udati?

– Ne bih rekla.

– Zašto? Sve cure sanjaju o tome.

– Udati se?

– Aha.

– Čudni su vam podaci o curama. Možda neka sanja, ali većina želi nešto drugo.

– Što?

– Voljeti. Biti voljena. Eto tako, možda.

– Zato ne skačete za tradicijom?

– Ma ne. Nego ne znam ni stajat na ovakvim petama, a kamoli skačem.

Pričali su cijelu večer. Saša ju je odveo kući, poljubio joj ruku i isprosio broj.

Pol noći nije spavala, gladila mjesto poljupca i pitala se, što bi njezina baka na sve to rekla.

– Napokon!, smješkala bi se baka, blago škiljeći očima, s osmijehom.

Serafina je podigla unuku sama, otkad joj je umro sin, a Olgina mama otišla raditi u Njemačku. Prve godine je slala pisma i pokoji poklon, ali onda je nestala. Serafina je već mislila prijaviti nestanak, ali onda je došlo pismo nova beba, novi život. Olya je shvatila da joj je baka jedina obitelj. Mama je zbrisala u tuđinu, zaboravila na kćer. Uvijek joj je bilo krivo za to doba; dok je bila divlji, ogorčen tinejdžer, sve frustracije iskaljivala je upravo na najdražoj baki. Koliko samo nezgodnih scena i izgovorenih riječi… Ne voli se ni sjećati. No, pamti da ju je uvijek kod kuće čekala juha i tople bakine ruke. Počupala bi je malo za kosu i pustila kad se smiri.

Baka se teško razboljela kad je Olgi bilo petnaest. Odjednom joj se život preokrenuo nestali su izlasci, ekipa, ostale su samo bolnice, lijekovi na sat i škola. Olga je stisnutih šaka slušala baku kako joj jedva šapuće:

– Olga, uči! Sama si sebi gospodarka. Ja ti više ne mogu pomoći. Koliko mi je ostalo ne znam. Pusti me da odem na miru, da ne brinem za tebe.

Divila se snazi s kojom se baka držala, pa je umjesto predviđene godine, Serafina živjela još tri i dočekala da Olga završi prvu godinu faksa.

Mama je došla dva mjeseca nakon pogreba: Nisam mogla ostaviti djecu… bila je pravda.

Još je i zamjerila kad su stan i mala vikendica pripali Olgi.

– Nije pošteno. Trebaš dijeliti, kćeri.

Ne zna što ju je tada spopalo, ali sve joj je izbacila. Plakala je i vikala, izbacila van svu bol sakupljenu godinama. U očima su joj bljesnuli dugi sati uz baku, tjerajući njeno srce: Kucaj, ne prestaj! Ako kucaš ona je tu. Znala je da je to sebičnost, ali imala je užasan strah od samoće.

Mama je slušala, onda spakirala stvari i otišla. Nikad se više nisu vidjele.

U početku zbunjena, Olga je brzo došla sebi. Obećanje baki trebalo je ispuniti. Učiti joj nije bilo teško, uvijek je voljela učiti. Teže je bilo spojiti faks i posao. Lijana, čiji je otac bio vlasnik lanca namještaja, ubacila ju je u firmu.

– Stari ne vjeruje da će išta biti od toga, ja znam da ti nećeš podbaciti.

Živahna, pametna, uvijek za šalu, Lijana je bila uspješna u poslu, a nesretna u ljubavi.

– Samo neki čudni se motaju oko mene. Da se bar neki pravi pojavi, uhvatila bi ga! Treba mi već treće dijete, a ja još ništa!

Dom i velika obitelj bili su joj san o kojem je često pričala.

Lijana i Snježana bile su jedine bliske prijateljice Olgi. I pročle su sve različito podrijetlo i obiteljske situacije, ali uvijek skupa. Lijana je odrasla u obilju, Snježana sama s mamom, često bez novaca i kruha. Snježana je često bila kod Olge, gdje su svi zajedno jele bakinu juhu i pohvale piroške. Kad je trebalo, Lijana je i mamu od Olge pritisla da pusti Oljinu nasljedstvo.

– Samo neka proba! Rasjeći ću je na sudu!

– Ne treba, Lijana. Vjerujem da je ona sve shvatila.

Lijana je potajno sve dogovorila s Olginom mamom. Suda nije ni bilo, mama se povukla.

A pojavio se Saša. Dvije godine su hodali, pa napravili lijepo vjenčanje. Lijana je ulovila buket, šeretski odabrala najbližeg Sašinog prijatelja i povukla ga na ples:

– Plesat ćemo!

Olga i Snježana su se smijuljile gledajući flert i kriomice prekrižile prste sreće radi. Nije bilo sreće. Lijana se s Maksom našla nekoliko tjedana pa ga otkantala bez objašnjenja.

– Nije to to!

Znale su obje ne pitaj dalje.

Maks je svejedno dolazio kod Olge i Saše i svaki se put Lijana povukla.

– Zašto, Lijana? On je skroz ok.

– Opasna si s time ok. Nije, nego je nekako sumnjiv.

Ogli nije bilo jasno, ali Maks je bio duhovit, ugodan, pomagao kad je trebalo. I svekrvi je znao pohvaliti Olgu, čak previše.

Godina je prošla, pa još jedna i Olga je shvatila da je trudna. Takva sreća skižila ih je totalno nespremne! Već se spremala na umjetnu oplodnju jer su joj rekli da su šanse male. Saša je podržavao a sad, čudo!

– Prava stvar, Saša! Olga je plakala pred svekrvom koja je došla na rođendan sina. Poklon ti je to!

– Najbolji! Saša grlio, ali mračno gledao mamu.

– Što ti nije pravo, mama? vozio ju je doma autom.

– Ne znam, sine. Sve je nekako prebrzo.

– Pa što ti to znači?

Marina se okrenula i strogo ga pogledala.

– Vjeruješ li ti svojoj ženi?

– Mama!

– Pitaam, vjeruješ li joj? uporna je bila.

– Naravno! I ne želim više slušati takve! Saša je prešao jamu na cesti i pogledao mamu. Druga bi se veselila unučetu.

– Veselim se ja… sad.

Došao je Jurica i Olga je skroz utonula u brige oko djeteta. Svekrva nije nametala pomoć, ali nikad nije odbila kad bi je Olga zvala.

– Olga, hej! Lijana mahne, trgne je iz misli. Što si zabrinuta?

– Ma sve je dobro. Olga stresla glavu. Dajmo nešto veselije. Lijana, što ima kod tvojih udvarača?

Pogledom je škicnula na mobitel. Prošla dva sata, a Marina ni poruke ni poziva kad se vraća doma. Zbilja zlatna svekrva. Čak je i inzistirala da Olga izađe s curama.

– Idi malo se opusti! Ja ću čuvati Juricu.

– Hvala… nije znala što reći. Imala je miran odnos s Marinom, ali uvijek osjećaj nekog kamenčića koji žulja, sitnog ali opakog. Nije znala objasniti.

Na pola Lijanine nove ljubavne anegdote, oglasio se mobitel. Zvuk je bio preglasan, skoro joj je ispao čaša iz ruke.

– Olga… glas svekrve bio je dubok i tužan, jedva ga je prepoznala. Olga

Što je bilo poslije, bilo joj je kao u magli. Cure su je dovodile k sebi, Lijana je zvala taksi i nešto sredila, Snježana joj nudila hladnu vodu. Dovezle su je doma, gdje je ostarjela Marina predala Lijani Juricu i samo šapnula:

– Ideš sa mnom? Bojim se…

Saša je stradao, auto mu je zapeo u neoznačenoj rupi, odvelo ga u suprotan trak i direktno pod kamion.

Olga je propala u bol, iz dana u dan plakala kad sin ne vidi, čistila stan do iznemoglosti, samo da pobjegne upornim mislima. Nudila je Marini da dođe k njima, ali ona nije mogla.

– Ne mogu… njegove stvari su tu, njegova soba. Imam osjećaj da će ući u kuhinju i tražiti palačinke.

– Meni nikad nije tražio…

– Mora nam barem nešto posebno ostati, svakoj. Meni nije dao da ih pravim, govorio tvoje su bolje.

Jurica je skakutao između njih, trljao im obraze i nije razumio gdje je tata nestao i zašto su mama i baka tužne.

Kad je vidjela kako se Marina topi uz unuka, Olga ju je sve češće zvala da pričuva dijete. Hvatala se kako radi pravu stvar.

Prošlo je pola godine i, kako su blagdani dolazili, Olgi je bilo sve teže. Trebali su prvi put svi skupa u Gorski kotar – ispuniti Sašinu davnu želju, da nauči skijati.

– Ja osvajam padine, a ti s Jurekom gradiš snjegoviće!

– Najprije nauči stajat na skijama! šalila se.

– A tebe sam već osvojio, lako ću i snijeg!

Htjela je vratiti karte, ali umiješala se Marina:

– A da ipak odemo negdje? Svi skupa. Bit će nam lakše, i za Juricu… da barem nešto ostane lijepo.

Olga je pristala.

Zimski Opatija ih je dočekala tmurno, kiša je lila cijeli tjedan. Samo jednom su prošetale uz more, gledale sive valove.

– Nije baš veselo Olga je popravila kapicu Jurici, koji je veselo skakao pred valovima.

– Snažno… kao život Marina je stisnula ramena, gledala u pučinu.

Nešto je u njoj natjeralo Olgu da ju zagrli. Nikada si nije dala toliko bliskosti sa svekrvom.

Marina je glavom naslonila na Olgino rame.

– Dobro je što ste mi vi ostale.

– Ostale?

– Da, Olga. Zamalo sam izgubila i vas.

– Ne kužim! Olga je bila zbunjena.

– Maksim! Marina je izgovorila ime kao da pljune.

– Što Maksim?

Olga je pokušavala upamtiti kad ga je zadnji put vidjela deveti dan poslije… Nije došao na ispraćaj.

– Dolazio je do mene.

– Kad?

– Tjedan nakon Rekao je da mora nešto važno reći.

– Da pomogne?

– Ne, Olga. Da kaže kako Jurica nije Sašin. Da si ga ti rodila s drugim. Hintao je možda na sebe, nisam sigurna. Znao je za Sašine probleme, eto, odlučila si tako.

Olga je samo rekla:

– Povjerovali ste?

– A što misliš? Bih li bila s tobom i Juricom da jesam?

– I?

Marina je samo rekla:

– Otjerala sam ga. Saša ti je bezuvjetno vjerovao. I ja vjerujem očima i srcem. Sada, ako želiš, mogu ti biti bliža, i da me stvarno upoznaš. Znam da ti nije nužno, ali meni treba.

– Ne treba moliti… Mi smo obitelj. Kako je meni baka uvijek govorila što je obitelj, ako nije zajedno? Samo prazna riječ na papiru.

– I ja želim da ne budemo prazna riječ. Marina je privila Juricu. Hladno je, idemo natrag. Pričaj mi malo o tvojoj baki, Olgica.

Šetale su i razgovarale, Olga je prvi put pričala s Marinom sasvim bez ograda. I pitala:

– Zašto mu je to trebalo?

– Kome?

– Maksimu.

– Ne znam, Olga. Ljudi znaju biti zli, a zašto, bolje i ne znati. Važno je ne popustiti zlu. Oni su od malih nogu sve usporedili: sport, faks, karijera A Saša je sve nekako bolje gurao. Možda je to, možda i nije. Nema više smisla pitati. Drago mi je da ga više nema u našim životima.

– I meni…

Olga nije ni spomenula kako je Maksima dočekala Lijana jednu večer izbacila ga je riječima Nisi prijatelj ni neprijatelj, ti si gore!.

Preostala su još tri dana provele su ih u razgovoru.

Jurica je grlio jednu, pa drugu, a one su ga stalno ljubile i prisjećale se Saše, te se nekako življenje nastavilo…

Šest mjeseci kasnije, Olga je izvadila štikle iz kutije i jauknula:

– Ovo je prava kineska tortura!

– Trpi, hoćeš biti dama! smijala se Marina, pomažući joj s haljinom.

– Ne mogu li bit lijepa i u balerinkama?

– Povuci sa sobom, pa se preobuj kad nitko ne vidi.

Marina je uzela Juricu za ruku, dodala joj buket.

– Ajmo, zaostat ćemo.

– Jao, ne! Olga se požurila. Lijana mi to neće oprostiti! Čekala je cijeli život i sad da joj zabrljam dan!

Svadba Lijane bila je pomalo kaotična, sve na brzinu dolazak matičarke, prstenje koje je važan Jurica nosio, gosti, darovi… Naposljetku su se svi opustili pa je Olga prišla Snježani za stolom s tortom.

– Kako si? blago je pomazila Snježanin trudnički trbuh.

– Nikad bolje! Pomirila sam se sa svekrvom, inače Lijana ne bi imala torte! Snježana je nervozno okretala tortu.

– Što je bilo?

– Pogledaj kima glavom. Malo se smuljala u transportu, a ja se ubila nad njom!

– Što pričaš, Snježa! Ovo je remek-djelo!

– Uplašila si me! Nećeš mi postati kuma prije rođenja?

– Ma ne danas, danas sam ja glavna! smijala se Lijana i povukla mladoženju na ples.

– I što ćeš s njom? Snježana odmahuje rukom.

– A gdje su tvoji, Olgice?

– Tamo plešu s Juricom.

– Kako si ti, Olgice?

– Dobro sam, Snježana. Sve je dobro.