Majčin kolač s višnjama
Jadranka Perković je već treći put ujutro birala broj svoga sina. Prva dva puta samo je zvonilo, a onda je poziv preusmjeren na govornu poštu. Taj zvuk je znala napamet. To znači da Vjeko vidi da ga zove, ali se ne javlja.
Na četvrti pokušaj se javio.
Mama, na sastanku sam.
Ti si uvijek na sastanku.
Zato jer radim. Jel nešto hitno?
Jadranka je stisnula usnice. Uvijek tako. Kao da zove bezveze, da mu smeta. A samo je htjela čuti kako je, podsjetiti ga na subotu.
Nije ništa hitno. Htjela sam pitati kad dolazite u subotu. Ispeći ću ti kolač od višanja, onaj tvoj najdraži.
Mama, rekli smo već. U subotu ne možemo. Sanja ima rok za projekt, mora raditi čitav dan.
A ti ne možeš sam doći? Nismo se vidjeli mjesec dana.
Vjeko je uzdahnuo tako teško kao da ga moli da prepliva Jadransko more.
Tri tjedna, mama, ne mjesec. Bili smo kod tebe 23. prosinca.
Dvadeset drugog.
Nije bitno. Slušaj, stvarno moram sad dalje, javit ću ti se navečer, može?
Jadranka je pogledala na sat. Deset ujutro. Za njega će večer biti oko devet, možda i zaboravi. Već se događalo.
Dobro, tiho je rekla. Nazovi.
Spustio je slušalicu brzo, bez pravog pozdrava.
Jadranka je ostala stajati uz prozor s telefonom u ruci. Vani je padao krupan, mokar snijeg. Stari orah pred zgradom tresao se na vjetru. Sve je isto kao i prije trideset godina, kad su ona i Jozo doselili u ovaj stan. Samo Joze više nema već dvije godine, a Vjeko je postao tuđi.
Ne, nije tuđi. Samo drugačiji.
Spustila je telefon na prozorsku dasku i otišla u kuhinju. Čajnik je odavno bio hladan. Stavila ga je opet na štednjak i sjela za stol. Na stolu je bila stara Slobodna Dalmacija, ona od jučer, vijesti dosadne ceste, političari. Jadranka je dohvatila novine, htjela ih maknuti, kad je rukom nehotično srušila hrpu starih bilježnica na pod.
Podigla ih je automatski. To su bile Vjekine osnovnoškolske bilježnice koje je čuvala u ormaru gore na vrhu. Zašto ih je jučer vadila, više se nije ni sjećala. Valjda je htjela napokon posložiti stare stvari, baciti nepotrebno. Ali jučer je samo jednu otvorila, pročitala par redaka i vratila. Nije imala snage baciti.
Danas su opet bile u njenim rukama.
Otvorila je plavu bilježnicu na kvadratiće. Na koricama, dječačkim rukopisom: Dnevnik. Vjekoslav Perković, 6. razred. Ne čitati!!! Tri uskličnika. Nasimješi se. Tada je imao dvanaest. Bio je otvoren, veseo, sve joj je pričao. Onda se odjednom povukao, postao šutljiv. Mislila je pubertet. Sad je odrasla osoba, ali zid je i dalje tu.
Prelistala je par stranica. Vjekin rukopis bio je neujednačen, slova su plesala, ali je bilo čitko.
15. rujna. Danas je Filip donio novog hrčka u školu. Zove se Žućko. Učiteljica je rekla da ne smije u razred, ali sakrili smo ga u torbi. Na matematici je Žućko izletio i popeo se na klupu ispred Maje Barišić. Toliko je vrisnula da su se svi smijali. Učiteljica je izbacila Filipa van. Meni je bilo žao Žućka. Sigurno ga je bilo strah.
Jadranka se blago nasmijala. Filip Vuković bio je Vjekin najbolji prijatelj. Ostali su prijatelji do kraja osnovne, onda su Vukovići preselili u Osijek.
Čitala je dalje. Zapisi kratki, o školi, prijateljima, nogometu. Sasvim obični. Njezin dječak.
23. rujna. Danas se mama jako ljutila. Zaboravio sam je nazvati iz škole. Bio sam kod Filipa, sastavljali smo avion od kockica. Mama je vikala da sam neodgovoran, da se zabrinula, da je mogla zvati policiju. Rekao sam da sam zaboravio. Ona nije shvatila. Rekla je da je ne volim. To nije točno. Jako je volim. Samo sam zaboravio.
Jadranka je zastala. Sjećala se tog dana. Došao je kući u pola osam, ona je poludjela od brige. Zvala sve koje je znala. A mali je samo zaboravio na sat igrajući se. Podviknula je na njega, on je cijelu večer sjedio u sobi.
Bilo joj je neugodno. Kao da potajno zaviruje u tuđe riječi. Ali ne može prestati.
12. listopada. Dobio sam pet iz povijesti. Htio sam reći mami, ali je bila zauzeta. Pričala s tetom Ivanom preko telefona. Nešto o tabletama i tati. Stajao sam kraj nje, nije me pogledala. Otišao sam u sobu. Vjerojatno je kasnije zaboravila pitati.
Sjetila se. Tog je dana Vjeko došao iz škole, stajao u hodniku, vrpoljio se. Ona je zbilja pričala s Ivanom. Jozo je bio bolestan, visoki tlak. Vjeko je nešto pokušavao reći, mahnula mu je rukom, kasnije zaboravila.
Čajnik je zapištao. Jadranka nije ustala. Okrenula je još jednu stranicu.
28. listopada. Danas je tata obećao ići sa mnom u Maksimir, do jezera, voziti bicikl. Mama je rekla da tati boli leđa i da treba ostati doma. Tata je htio ići, ali mama je rekla da neće ona njega po bolnicama. Tata me pogledao onako tužno i ostao kući. Išao sam sam u park. Dosadno.
Jadranki je zastao knedla u grlu. Sjeća se dobro Jozo je imao problema s leđima, Vjeko ga molio za vožnju biciklom. Mislila je da ga treba čuvati.
Nastavila je čitati, a srce joj je postajalo sve teže.
15. studenog. Rekao sam mami da bih htio na plivanje. Filip ide, kaže da je super. Mama je rekla da je to preskupo, da će se prehladiti. Kaže da je bolje da budem doma i učim. Nisam se svađao. Nema smisla.
2. prosinca. Mama mi je kupila novu jaknu. Plava, s crvenim prugama. Rekao sam da mi se ne sviđa, da će se klinci rugati. Mama se naljutila. Rekla da je ona birala, trudila se, a ja sam nezahvalan. Postidio sam se. Obukao sam jaknu. Filip kaže da izgledam kao klaun. Više je nisam nosio. Rekao sam mami da mi je mala. Povjerovala je.
18. prosinca. Danas je bila informativka. Mama je učiteljici ispričala za moju dvojku iz kemije. Molio sam je da ne govori, ali ona veli da učitelj mora znati. Onda su svi saznali. Vjeko Perković, loš učenik. Petar me cijeli dan zadirkivao. Htio sam ga udariti, ali nisam. Mama bi rekla da sam nasilnik.
Jadranka je zatvorila bilježnicu. Ruke su joj blago drhtale. Ustala je, prišla prozoru. Snijeg je padao, dvorište prazno. Prije su ondje uvijek bila djeca, sad više nikog. Svi po stanovima, za ekranima.
I Vjeko sjedi negdje, u svom novom stanu, sa ženom. Bez nje.
Vrati se za stol, primi bilježnicu još jednom u ruke. Možda kasnije postane sve ljepše.
9. siječnja. Nova godina je prošla. Mama napravila hrane kao za vojsku. Stol krcat. Tata i ja pojeli pola. Mamu je povrijedilo što nismo pojeli više. Tata rekao da je sve fino, samo je previše. Mama šutila i cijelu večer bila tmurna. I ja sam pokušao pojesti što više, ali nije išlo. Nije htjela da se rastužim.
14. veljače. Sviđa mi se jedna cura. Zove se Lidija. Sjedi u drugoj klupi. Htio sam joj dati čestitku, ali mama kaže da sam premlad za gluposti. Kaže da moram učiti, a ne misliti na cure. Nisam joj dao čestitku. Lidija mi tjedan dana nije pričala.
3. ožujka. Mama opet došla u školu. Htjela pričati s učiteljem tjelesnog. Kaže, ne smijem trčati kros jer imam slaba pluća. Pluća su mi ok. Samo sam jednom zakašljao nakon trčanja, ona odlučila da imam bronhitis. Sad svi misle da sam slabić. Mrzim kad mama dođe u školu.
Jadranka je spustila bilježnicu na krilo. U grudima steže. Sjetila se tog dana Vjeko je kašljao pa se prepala. Otišla razgovarati s nastavnikom, bila uvjerena da brani sina.
A on ju je zbog toga mrzio.
Ne, nije mrzio. Samo je bio dijete, nije mogao drugačije.
Ponovno uzme bilježnicu.
22. ožujka. Pitao sam mama da prespavam kod Filipa, rođendan mu je. Mama kaže ne. Kaže da ne može spavati dok nisam doma. Rekao sam joj da imam dvanaest. Ona kaže da sam još njen mali. Nisam mali. Ali opet ništa nisam rekao. Filip je poslije rekao da sam papučar.
17. travnja. Mama danas kopala po mojoj torbi. Kaže, htjela pogledati bilježnicu. Našla poruku od Lidije. Pročitala je, pitala tko je ta Lidija i što mi piše. Rekao sam da je iz razreda. Mama da mi je rano za cure. Potrgala poruku. Ne znam kako sad gledati Lidiju u oči.
Jadranka je pogrčila bilježnicu u rukama. Sjeća se te poruke bila je glupa, nešto oko zadaće. Stvarno ju je podrapala. Mislila ispravno je, treba učiti.
Dalje su zapisi sve tužniji.
12. svibnja. Više ništa neću mami pričati. Ionako ne sluša. Ili sluša pa napravi po svom. Kažem što želim, ona odluči drukčije. Tata kaže da me mama voli, samo na svoj način. Ali umoran sam od te ljubavi.
29. svibnja. Zadnji dan škole. Svi su sretni. Filip ide u kamp. I ja sam htio, ali mama kaže da idem baki u selo. Ja ne želim. Ondje je dosadno. Mami svejedno. Već kupila kartu.
Jadranka je zalupila bilježnicu. Srce lupa, nepravilno. Ustala je, prošetala po kuhinji. Natočila se vodom.
Što je to bilo? Optužnica dvanaestogodišnjaka?
A ona je mislila voli ga, brine, radi najbolje…
Vrati se za stol. Opet otvori bilježnicu.
10. lipnja. Evo mene kod bake na selu. Stvarno je dosadno. Baka dobra, ali stalno me tjera da jedem. Kaže, preslab sam. Nisam, normalan sam. Mama zvala. Pita kako je. Rekao da je dobro. Neću ju rastužiti. Ali zapravo bih doma. Ili kod Filipa u kampu. Samo ne ovdje.
25. lipnja. Skoro idem kući. Tata kaže, doći će autom po mene. Fali mi. On nikad mi ne prigovara. Samo šuti uz mene i to je dovoljno. Mama stalno nešto priča, brani, savjetuje. Umoran sam.
Zadnji zapis iz kolovoza.
23. kolovoza. Odlučio sam više ne voditi dnevnik. Nema smisla. Sve moje misli ionako ne mijenjaju ništa. Mama je kakva je. Tata isto. Ja ću samo šutjeti i praviti se da je sve okej. Lakše je.
Jadranka je spustila bilježnicu na stol. Ruke su joj mirne. Samo hladno, kao da je netko polijeo ledenom vodom.
Tad je sve počelo dvanaeste godine, šesti razred. Mislila je, Vjeko odrasta. A on se svakim danom odvajao. Tiho. Skapirao da riječi i želje ništa ne mijenjaju.
Sjedne na stolac. Gleda telefon. Obećao je nazvati. Hoće li?
A kad nazove što da mu kaže? Da je našla i pročitala dnevnik? Da sad zna kakva je majka bila?
Neće on to shvatiti. Ili hoće, pa će reći da je to prošlost, zaboravljeno. Ali nije zaboravljeno. Inače ne bi bio tako dalek.
Sanja. Tu je sve Sanja se pojavila prije tri godine i sve je stalo. Rjeđe dolazi, manje zove. Onda su se oženili i gotovo, nestao je iz njenog života.
Jadranka Perković nikad nije rekla naglas da ne voli Sanju. Ali nije je ni zavoljela. Sanja je bila hladna. Uvijek pristojna, uvijek nasmiješena, ali iza toga ništa. Odvela je Vjeku, odvukla ga u svoj svijet gdje Jadranki više nema mjesta.
A možda je Vjeko sam poželio otići?
Možda je samo čekao povod, a Sanja je taj povod bila?
Ustala je i otišla u sobu. Utipkala poruku: Vjeko, trebam razgovarati s tobom. Dođi u subotu, molim te. Važno je.
Poslala. Dvije kvačice. Pročitano.
Odgovora nije bilo. Pet minuta, deset, pola sata, sat.
Lezla je na trosjed. Zatvorila oči. Sjetila se rečenica iz bilježnice. Umoran sam od te ljubavi. Više joj ništa neću reći. Lakše je šutjeti.
Kad se probudila, vani je već bio mrak. Na mobitelu poruka od Vjeke: Mama, subotu stvarno ne mogu. Možda idući vikend?
Jadranka je dugo gledala u ekran. Zatim se digla i otišla u kuhinju. Bilježnica je još stajala na stolu.
Uzela ju je i stavila u vrećicu. Iz ormara izvadila sve ostale bilježnice i stavila u istu vrećicu. Zavezala je i odnijela do ulaznih vrata.
Sutra će ih baciti.
Ili neće.
Vratila se u sobu i Vjeki napisala: Dobro. Iduće subote. Čekam te.
Odgovor stigao za minutu: Dogovoreno.
Jadranka je ugasila svjetlo i legla. San joj nije dolazio. Ležala je i razmišljala što će reći. Pokazati mu dnevnik? Reći da ga je pronašla slučajno? Da je čitala i shvatila?
Shvatila što? Da je bila loša majka?
Ne. Nije bila loša. Samo ga je previše voljela. Previše brinula. Previše se plašila za njega.
A on je to shvatio kao gušenje.
Možda s pravom.
Jadranka uzdahne. Vani zimi vjetar, vrata od haustora lupaju. Susjedi iznad hodaju, puste vodu. Sve po starom. Samo iznutra prazno.
***
U subotu ujutro Jadranka se digla rano. Pospremila stan, iako je već sve bilo čisto. Ispekla kolač od višanja. Stavila vodu za čaj. Postavila stol.
Vjeko je rekao da stiže oko dva.
Već u pola dva je sjedila kraj prozora i gledala u dvorište, čekala njegov auto. Srebrni Pežo, kojeg je kupio prošle godine. Rekao je da je dobar, pouzdan. Ona se ionako nije razumjela u auta.
U dva Vjeko nije došao.
U dvadeset do tri mu je poslala poruku: Jesi krenuo?
Odgovor odmah: Jesam, zapela sam u gužvi. Dolazim za pola sata.
Došao je u tri. Sam.
Jadranka otvara vrata i odmah vidi da je umoran. Podočnjaci, ramena spuštena. Brzo je zagrli, malo nespretno, i uđe.
Miriši na kolač, kaže.
Ispekla sam. Tvoj najdraži.
Hvala ti, mama.
Skine jaknu, objesi je na vješalicu. Ode u kuhinju. Sjeda za stol. Jadranka mu sipa čaj, reže komad kolača. Vjeko uzima vilicu i jede bez riječi.
Sanja nije došla? pita.
Ne. Radi.
Subotom?
Ima rok.
Jadranka klimne. Sjeda nasuprot i gleda ga. Jede brzo, mehanički, kao da negdje žuri.
Vjeko, počne tiho, moram nešto ozbiljno.
Digne pogled. U očima mu nešto nelagodno zatreperi.
O čemu?
O nama. O meni i tebi.
Spusti vilicu, nasloni se na stolicu.
Mama, ako ćeš opet o tome kako rijetko dolazim
Ne, nije samo to. I to, ali i više od toga.
Jadranka ustane. Ode u sobu. Donese vrećicu s bilježnicama. Stavi je na stol.
Vjeko gleda.
Što je to?
Tvoje bilježnice iz škole. Našla sam ih.
Namršti se.
Zašto si ih vadila?
Htjela sam počistiti stare stvari. Našla tvoj dnevnik.
Lice mu se zategne.
Dnevnik?
Da. Šesti razred. Sjećaš se da si ga vodio?
On šuti. Kao da u vrećici stoji bomba.
Čitala sam ga, prizna tiho Jadranka. Žao mi je, ali čitala sam.
Vjeko naglo ustane. Stolac zaškripi.
Čitala si moj dnevnik?
Nisam htjela samo sam slučajno
Slučajno? Na koricama piše Ne čitati!
Znam, ali
Ti nikad ne misliš! podigne glas. Uvijek radiš po svom!
Jadranka se povuče.
Samo sam htjela razumjeti
Razumjeti što? Zašto sam se iselio? Zašto rijetko dolazim? Zbilja ne znaš?
Nabere vrećicu sa stola.
To je bilo prije dvadeset godina! Bio sam dijete! I ti još uvijek ne možeš pustiti!
Želim pustiti, prošapće Jadranka. Samo ne znam kako.
Vjeko dugo gleda u nju. Onda sjedne. Vrećica mu u krilu.
Znaš, kaže tiho, kad sam uselio u svoj stan, prvi put sam mogao disati. Nitko me ne kontrolira. Više ne moram pred nikim polagati račune. Znaš li kako je to?
Jadranka šuti.
Volim te, mama. Ali ne mogu biti stalno blizu tebe. Preteško mi je.
Zašto? tiho pita. Što sam tako pogriješila?
Vjeko uzdahne.
Ništa nisi pogriješila. Samo previše si brinula. Previše kontrolirala. Nisam mogao disati bez tvog dopuštenja.
Htjela sam da budeš sretan.
Znam. Ali sreća se ne može nametnuti. Moraš je naći sam.
Jadranka sagne glavu.
A Sanja? Jel ona tebe čini sretnim?
Da, kaže jednostavno. Čini. Jer ne pokušava me mijenjati. Samo me prihvaća kakav jesam.
Grlo joj se stegne.
Znači, ja nikad nisam znala voljeti kako treba.
Jesi, mama. Samo na svoj način. Ali ja sam odrastao. Trebam nešto drugo.
Ustane. Uzme vrećicu s bilježnicama.
Ovo ću uzeti sa sobom, Jel smijem?
Uzmi.
Navlači jaknu. Uzimlje ključeve auta.
Moram ići. Sanja čeka.
Ni kolač nisi pojeo do kraja, šapne Jadranka.
Osvrne se, pogleda pola kolača na tanjuru. Pogleda nju, u očima nešto poput tuge.
Oprosti, kaže. Stvarno sam sit.
I ode. Jadranku ostavi stajati u kuhinji. Čuje vrata, auto. I odlazak.
Sjedne za stol i zaplače.
***
Prošla su dva mjeseca. Vjeko zove rijetko. Jednom je navratio, donio stvari iz trgovine, rekao da su on i Sanja u renovaciji, jako zauzeti. Jadranka ga nije zadržavala.
Pokušavala je ne zvati. Teško je svako jutro ne uzeti mobitel i ne nazvati, ne pitati za zdravlje. Ali izdržavala je. Ne želi opet biti naporna.
Na proljeće, Vjeko je sam nazvao.
Mama, imamo novosti. U subotu radimo useljenje, zovemo te.
Jadranka se ukočila.
Useljenje?
Da. Gotov stan. Prijatelji, Sanjini roditelji. I ti. Hoćeš doći?
Naravno, odgovori brzo. Doći ću.
Super. U tri. Poslat ću ti adresu.
Poslao je odmah poruku. Novi kvart na rubu Zagreba. Moderni neboderi s velikim prozorima. Nikad tamo nije bila.
Cijeli tjedan se spremala. Kupila novu tamnoplavu haljinu. Ispekla kolač od višanja. Zamotala ga u foliju, stavila u kutiju. Pripremila poklon stolnjak od lana, bijeli, sama vezla.
U subotu je rano ustala. Sredila se, počešljala, malo se našminkala. Pogledala se u ogledalo. Izgleda pristojno. Nije još stara.
Pozvala je taxi. Mladi vozač, bejzbolska kapa, žestoka glazba. Gledala je kroz prozor stara naselja, nova naselja, sve viši neboderi, sve šire ceste.
Za četrdeset minuta stigli su. Zgrada nova, visoka, ogromni prozori. Dječje igralište, mame s kolicima.
Ušla je. Lift, veliki, sjajni. Izišla na deveti kat. Pronašla stan. Pozvonila.
Otvorila Sanja.
Gospođo Jadranka, dobro došli! osmijeh širok, ali oči hladne.
Jadranka je ušla. Hodnik svijetao, prozračan, miriše na novo i nešto fino.
Vjeko, došla ti je mama! pozove Sanja.
Vjeko dolazi, grli majku.
Kako si stigla?
Taksijem.
Trebala si reći, pokupio bih te.
Nema veze, nisi ti moj vozač.
Sanja uzima kutiju s kolačem.
O, vi ste donijeli kolač! Baš ste dragi, hvala!
Ode u kuhinju. Jadranka skine kaput. Vjeko ga objesi.
Ajde, da ti pokažem stan.
Pokazuje joj sve. Dnevni boravak svijetao, veliki prozori, pogled na grad. Spavaća soba, radna soba, moderna kuhinja spojena s boravkom.
Stvarno lijepo, iskreno kaže Jadranka.
Sanja je sve smislila, sama birala.
Sanja izlazi iz kuhinje s pladnjem.
Što sam smislila? pita.
Govorim mami kako si dobro uredila stan.
Sanja se nasmije.
Hvala. Bilo mi je važno da bude veselo i svijetlo.
Uspjela si, kaže Jadranka.
Opet zvono. Družina prijatelja, mladi, veseli, dolaze. Roditelji Sanje, visoki otac s naočalama, majka s crvenom kosom. Ljubazni su, ali vidi se da ih ona ne zanima.
Svi su oko stola, pijuckaju vino, Vjeko pokazuje slike renovacije na mobitelu. Svi pričaju o dizajnu, putovanjima, brendovima, smiju se.
Jadranka sjedi po strani, šuti. Ne razumije pola riječi.
Gospođo Jadranka, jeste već dugo u penziji? pita Sanjina majka.
Dvije godine.
Mora da vam je dosadno doma?
Ponekad.
Imate li hobi, pletete, heklate?
Radim vez kad stignem.
Ajme, kako slatko! Ja nikad nisam znala! Ruke nespretne, nasmije se žena i okrene suprugu.
Jadranki u grudima opet zavrti. Kako slatko. Kao da je dijete pa je pohvalili.
Ustane.
Oprostite, gdje vam je WC?
Dole desno, kaže Sanja.
Jadranka ode, umije se hladnom vodom. U ogledalu blijedo, umorno lice. Stara žena. Tuđa među mladima.
Krene van. Kroz radnu sobu vidi radni stol, police s knjigama, u kutu fotografije. Vjeko sa Sanjom na Jadranu, Vjeko s društvom, Sanja sama, osmijeh.
Na polici poznata plava bilježnica. Dnevnik.
Uzme je. Brzo prelista. Dječji rukopis. One iste riječi.
Odjednom je pomisao luda, kriva, ali jasna; što kad bi sad pročitala dnevnik naglas? Da svi čuju kakav je Vjeko bio, što je osjećao, kako mu je bilo. Možda bi Sanja shvatila da mu treba više pažnje, više razumijevanja. Da njegova snaga nije tako čvrsta.
Možda bi ljudi tu shvatili da majka nije naporna starica, nego netko tko poznaje svog sina iz korijena.
Stisne dnevnik na prsa. Srce tuče. Gupost. Krivo. Vjeko će poludjeti.
Ali što ako nema druge šanse?
Izađe s bilježnicom. Uđe u dnevnu, svi gledaju.
Evo Jadranke! kaže Vjeko. Mama, sjedni, baš toast idemo održati.
Stane uz stol. Stavi dnevnik. Tiho, ali da svi vide.
Sanja gleda.
Što je to?
Vjekin dnevnik, šesti razred, kaže tiho Jadranka.
Vjeko problijedi.
Mama, što radiš?
Htjela bih nešto pročitati. Stvarno je važno.
Mama, nemoj.
Već otvara bilježnicu.
Na primjer, zapis za petnaesti rujna: Danas je Filip donio hrčka
Mama, dosta! skoči Vjeko.
Ali Jadranka nastavlja glas joj drhti, ali riječi su jasne.
Meni je bilo žao Žućka. Mali je i sigurno ga bilo strah. Vidite, Vjeko je uvijek bio osjetljiv
Gospođo Jadranka, počne Sanja, ali Jadranka ne staje.
Evo za dvadeset trećeg rujna: Mama vikala, zaboravio sam nazvati
Dosta! Vjeko zgrabi dnevnik. Jesi normalna?!
U prostoriji muk. Svi šute. Sanja ustane.
Vjeko, nemoj vikati
Zar ne vidiš šta radi? bučno. Čita moj dječji dnevnik svima!
Nisu to stranci, šapne Jadranka. Tvoji prijatelji, žena Moraju znati
Što moraju znati? oštro Vjeko. Da sam imao teško djetinjstvo? Da me majka davila ljubavlju? Pa znaju oni!
Jadranka se povukla.
Vjeko
Molio sam te. Molio da se makneš iz mog života, da mi pustiš slobodu. A ti opet, opet odlučuješ umjesto mene što treba reći, što pokazati, kako živjeti!
Htjela sam samo
Ti si htjela mene natrag! Onog malog Vjeku što ovisi o tebi, ne zna ništa bez tebe. Ali tog Vjeke nema! Ja sam odrasla osoba! Drugačiji sam!
Dođe do vrata. Otvori ih.
Idi. Molim te.
Jadranka stoji kao prikovana. Svi je sažaljivo gledaju. Sanja tiho:
Vjeko, daj razgovarajte
Ne s njom. Sada ne.
Jadranka polako uzme kaput, navuče ga uz podrhtavanje ruku. Vjeko uz nju, lice čvrsto.
Oprosti, šapne.
Ne odgovara. Izađe. Vrata se zatvore tiho. Kat ispod nje. Čuje unutra glasove, tihe, zbunjene.
Lift. Ulica, hladno. Vjetar nosi kosu. Stoji, ne zna gdje. Onda pozove taksi.
Čeka dugo. Dvadeset minuta gleda u neboder. Gori svjetlo. Tamo je život u kojem nje više nema.
***
Prošle tri tjedna. Vjeko se ne javlja. Jadranka isto šuti. Zna da bi je odbio, možda i zauvijek.
Živi kao u magli. Ustaje, čisti, gleda televiziju. Sprema hranu koju ne jede. Leže, ne može zaspati.
Sestra je zove, pita. Kaže da je sve u redu. Sestra ne vjeruje, ne pita više.
U travnju dođe proljeće. Snijeg nestaje, počinje zelenilo, na drvetu pod njenim prozorom pupoljci. Djece opet ima vani.
Jadranka gleda kroz prozor, sjeća se Vjeke, malog, u onoj plavoj jakni, s oguljenim koljenima.
Telefon zazvoni.
Stresem se. Na ekranu Vjeko.
Srce stane. Javi se.
Halo?
Bok, mama.
Glas mu je miran. Kao da se ništa nije dogodilo.
Bok, Vjeko.
Tišina.
Kako si?
Dobro. Ti?
Isto.
Opet tišina, duga.
Mama, moram ti nešto reći.
Jadranka stisne slušalicu.
Reci.
Puno sam mislio. Nakon onog što je bilo. Shvatio da dalje ne može ovako.
Znam, kaže tiho. Oprosti. Nisam smjela
Nije samo to, prekida je. Nego ne znaš pustiti. A ja stalno imam osjećaj krivnje.
Ne želim da se osjećaš krivim
A osjećam se. Svaki put kad ne dignem, kad odbijem doći. Kad vidim tvoj tužni pogled.
Jadranka zatvori oči.
Što želiš reći?
Treba nam razmak. Stvaran. Ne samo fizički, nego i emocionalno.
Znači, ne želiš me više vidjeti?
Želim. Ali drugačije. Ne kao dijete i majka iz obveze. Ne iz krivnje. Kao dvoje odraslih ljudi.
Ne razumijem.
Vjeko uzdahne.
Neću dolaziti svaki vikend. Neću zvati po rasporedu. Nazvat ću i doći kad želim i kad imam što reći. A ti moraš to prihvatiti. Bez uvrede. Bez pokušaja da vratimo staro.
Jadranka šuti. Knedla u grlu.
Čuješ li me?
Čujem.
Pristaješ?
Htjela bi reći ne. Viknuti da nema pravo. Da je njeno dijete. Da je sve što ima.
Ali kaže:
Pristajem.
Hvala.
Tišina.
Javim se kad budem mogao. Obećajem.
Dobro.
Bog, mama.
Bog.
Prekine.
Jadranka gleda dvorište. Djeca viču, žene nose vrećice, auta prolaze.
Život ide dalje. Samo ne za nju.
Ustane. Ode u kuhinju. Postavi čajnik. Uze čašu. Sjedne za stol.
Opet novine. Opet obične vijesti.
Nije važno.
Nije više ništa važno.
***
Prođe mjesec. Vjeko ne zove. Jadranka ne zove njega. Pristala je na pravila. Čeka.
Svibanj donese toplo vrijeme, cvjeta voćke ispred zgrade, miriše svježina. Jadranka otvori sve prozore.
Više šeta u parku. Sjedi, hrani ptice. Ponekad sretne susjede, priča o vremenu, trgovini, zdravlju.
Gluposti.
Ali pomažu.
Jednog jutra, taman kad je kretala van, zazvoni telefon.
Vjeko.
Javi se.
Halo?
Bok, mama. Kako si?
Dobro. Ti?
Isto. Slušaj, imamo vijesti.
Kakve?
Sanja je trudna.
Jadranka se ukoči.
Trudna?
Da. Tri mjeseca. Sad je potvrđeno.
Jadranka sjeda.
To je divno, Vjeko.
Radujemo se. Htjeli smo ti reći prvi.
Hvala što si mi rekao.
Tišina.
Mama, želim da budeš dio djetetova života. Baka. Ali
Ali na distanci, nježno dovrši ona.
Da. Na distanci.
Jadranka zatvori oči. Iznutra boli i steže, ali nasmije se kroz glas.
Razumijem. Bit ću dobra baka. Neću smetati.
Hvala, mama.
Vjeko Volim te.
On šuti kratko.
I ja tebe. Na svoj način.
Znam.
On se pozdravi i prekine.
Jadranka sjedi u kuhinji. Telefon na stolu. Vani pjevaju ptice. Dole u dvorištu djeca viču.
Pomisli da će uskoro imati unuka. Ili unuku. Maleno biće.
Bit će baka. Ne ona koja odgaja. Ne koja propisuje. Ne koja se miješa. Ona koja jednostavno postoji. Negdje iz daljine.
Možda je tako bolje.
Možda nikad nije znala voljeti. Nikad dati pravu slobodu. Nikad otpuštati.
Ali može to naučiti.
Mora naučiti.
Jadranka ustaje. Pogleda kroz prozor. U dvorište, u zelenilo, u nebo.
Život ide dalje.
I ona mora dalje.
Nekako.
Navuče jaknu, izađe. Ide lagano kroz kvart, pokraj zgrada, poznatih lica. Nitko je ne zna, nikome nije potrebna.
Jedna od mnogih.
Jadranka sjedne na klupu u parku. Krene mrviti kruh pticama. Vrapci hrpimice, skaču. I ona ih promatra. Slobodni su. Lete gdje hoće.
A ona je zavezana. Za sina kojeg je izgubila. Za prošlost koja ne može vratiti.
Možda je puštanje baš to sjediti, hraniti ptice, gledati u nebo. I znati da negdje jednog dana postoji netko tko je nekad bio sve, a sad je samo tu negdje.
I to je dovoljno.
Mora biti dovoljno.
Jadranka ustaje. Otresa mrvice sa suknje. Ide kući. Polako, bez žurbe.
Doma zakipi čajnik. Sjeda kraj prozora. Uzima knjigu, onu što je odgađala mjesecima. Otvara prvu stranicu.
Telefon šuti.
I to je u redu.
