Djed više nije među nama
Tek sam se vratio iz još jednog službenog puta, nisam ni jaknu stigao skinuti niti raspakirati stvari, kad me nazvala mama.
Mamin glas, nekako uznemiren, ali nisam tome pridavao veliku važnost. Vjerojatno od velikog umora.
Marko, sine, jesi li već doma?
Bok, mama. Jesam, napokon sam stigao. Upravo ulazim u stan. Zoveš li zbog nečega posebno? Je li sve u redu?
U redu je. Dobro je da si doma.
Odmah sam osjetio da mi mama nešto želi reći, ali kao da odugovlači. Ili ne zna kako započeti, ili iz nekog drugog razloga.
Ma sigurno je skupila nove tračeve iz kvarta i jedva čeka podijeliti ih sa mnom pomislio sam. Nisam iskreno ni bio spreman slušati.
Najviše na svijetu sam se tada želio baciti u krevet i naspavati se, jer ni u vlaku nisam oka sklopio.
U susjednom kupeu je sjedila vesela ekipa momaka, pili su i pjevali cijelu noć. Nakon ponoći pretvorili su vagon u pravi koncert, urlali su pjesme uz gitaru.
Zanimljivo, pjevali su i onu poznatu staru:
Zasjala je jabuka kao zvijezda,
Magle nad rijekom šaptom bijele…
Na obalu izašla je Marica,
Na obalu, visoku i smjelu
Da sam bio bolje volje, možda bih se i nasmijao. Ovako sam želio samo jedno da im puknu žice na gitari, ali, naravno, nisu.
Mama, idem prvo malo odmoriti, doći k sebi od puta, pa ću ti se javiti kasnije, može?
Ne vjerujem da ćeš uspjeti uzdahnula je.
Kako to misliš? sada sam već shvatio da nešto nije u redu.
Nećeš se ni odmoriti
Zašto ne bih? Došao sam sa službenog puta, imam pravo. Nemam namjeru nikog primati niti nekome u goste ići. Osim ako ne znam nešto što bih trebao znati? Nadam se da ne planiraš upasti mi bez najave?
Marko djeda više nema
Osjetio sam da blijedim. Polako sam sjeo na kauč, stežući mobitel uz uho. Nisam očekivao ovakvu vijest.
Jutros mi je susjeda, gospođa Marija, javila. Došla je Ivanu odnijeti mlijeka, ali on Ležao je na pragu, držeći se za srce, nije disao Vjerojatno je ležao cijelu noć. Treba ići u selo pokopati djeda. Susjedi će pomoći koliko mogu. Marko, čuješ li me?
Bio sam toliko zbunjen da neko vrijeme nisam mogao odgovoriti, ali sam nekako tiho uspio reći: Čujem
Marija je zvala djedove rođake. Nitko ne želi doći. Da im je ostavio nešto u nasljedstvo, možda bi razmislili. Ovako, nema smisla gubiti vrijeme i novac. A kuća stara, nitko je neće. Zastane mama, pa nastavi: Ni meni se, iskreno, ne ide tamo. I sam znaš, Ivanu sam obećala da me više neće vidjeti ni na pokopu. Baš smo se rastali tako. Sad je jedina nada u tebe, sinko. Možeš li ti otići? Ispraćaš djeda na zadnji put?
Nastala je tišina. Gledao sam natpis na pisaćem stolu posljednje djedovo pismo, stiglo prije mjesec dana.
Nisam ga stigao ni pročitati, stalno sam putovao. Ovo mi je treći službeni put ove godine, a tko zna je li zadnji. Tvrtka je otvorila novi ured u drugom gradu, sad sve treba pokrenuti i šalju samo mene. Ostali ili bolesni, ili mala djeca, uvijek nešto. Samo ja bezbrižan
Marko opet se začuo mamin glas Ne bih htjela da ljudi misle da smo zaboravili djeda. Bio je tvrdoglav, ali čovjek je ipak bio. A vi ste imali lijep odnos. Što da kažem Mariji? Ideš li u selo?
Idem, mama. Idem samo
Pridigao sam se, prišao stolu, uzeo posljednje pismo i vratio ga.
Mama, ne mogu vjerovati. Djeda je za Božić bio potpuno dobro. Kad sam bio kod njega, činio se jačim nego ikad.
Znaš kako to ide, Marko Starost. Malo tko danas dočeka ni mirovinu koliko je on doživio. Imao je gotovo devedeset. Nek mu je laka hrvatska zemlja
Bio sam u šoku. Iskreno, djeda sam volio najviše na svijetu. Vjerojatno sam bio jedini od svih koji je još održavao odnos s njim. Mama se zadnjih godina nije ni javila.
Razlog je poznat svima. Stara zamjeranja između mame i djeda nisu razgovarali odavno.
Djed nije mogao oprostiti mami smrt tate, mislio je da ga je natjerala na taj život i posao od kojega mu je i srce popustilo.
Istina, mama je uvijek željela više, htjela je bolje za nas, ali tata je bio profesor nije imao visoke plaće. Zato se žrtvovao, putovao na rad, skupljao svakakve poslove za pare.
Nije izdržao. Srce je prelomilo. Tada je djed Ivan danima ridajući molio Boga da ga uzme umjesto sina.
Poslije sprovoda s mamom više nije razgovarao, rekao je da njegova noga u njegovoj kući više neće kročiti.
Neka im bude! viknula je tada mama kroz suze. Nisam ja kriva. Muškarac mora zarađivati. Onaj tko je slab, ne bi ni trebao…
Djed se jedva suzdržao da nešto ne baci za njom kroz dvorište.
Svih kasnijih godina odnos je održavao samo sa mnom. Volio me iskreno. Ljeti me zvao kod sebe, kad sam bio dijete; poslije, kad sam se zaposlio u Zagrebu, razmjenjivali smo pisma.
Da, pravo staromodno dopisivanje mobitelima i tehnologijama se nikada nije služio. Upravo zato su ga i rođaci gledali kao čudaka.
Pamet mu popustila šaputale su babe po selu. Kako i ne bi. Prvo izgubio ženu, potom sina. Tko bi tu ostao pri zdravu razumu?
Posljednjih mjesec dana Ivan je, po pričama Marije, sve češće pričao s nekim. Ne sa susjedima, ne sam sa sobom nego s mačkom.
Nije to ni čudno, samo mačku nitko nikad nije vidio.
Kad sam završio razgovor, odložio sam mobitel na krevet, zurio u jednu točku i ubrzo zaplakao.
Došao sam ovog ljeta zbog njega, ali nisam stigao. Opet su uskočile službene obaveze, jedna za drugom, gazda mi se samo smijao na prigovore:
Po zakonu mogu tako, Marko. Ako ti se ne sviđa, uvijek možeš dati otkaz. Naći ćeš ti ovakvu plaću negdje?
Plaća je bila dobra pa sam trpio.
Valjda će uskoro sve to završiti, pomislio bih, pa se vratiti normalnom životu.
Jedan dio mene bio je povrijeđen. Želio sam razumijevanja i, iako nisam imao puno privatnog života, umorio sam se od stalnih putovanja.
*****
Na groblju sve je prošlo po protokolu: trenutak tišine, posljednji čavao u tamnocrveni lijes, užad kroz šake, spustili ga u svježu raku.
Ostala je još šaka zemlje da padne na poklopac. Zatim će ljudi popeglati grob, položiti vijenac ili buket, izgovoriti koju lijepu riječ o pokojniku.
Tako počinje djedovina vječnost u srcima i pričama onih koji su ga znali.
Kad su jelo i rakija presušili, ljudi su se razišli. Tko kući, tko u dućan.
Ostao sam sam, s tjeskobom i prazninom.
Nisam uspio Nije me dočekao, teško sam uzdahnuo.
Da barem mogu nečim zauzeti misli, krenuo sam uređivati kuću i okućnicu.
Zrak je postao ugodniji. Djedova kuća, stara ali čvrsta, unatoč skromnom uređenju, zračila je mirom.
Iz dvorišta sam vidio kako vrt i voćke još stoje, ali gredice su prazne nema povrća, ni cvijeća. Djed je valjda znao da neće dočekati proljeće pa ništa nije ni posadio.
U voćnjaku jabuke, ribizli, maline sve je to, iz godine u godinu, održavao, koliko god su ga noge služile.
Tko će to sad? pomislio sam tužno.
Sjeo sam pod jabuku i nazvao mamu, izvijestio je da sam sahranio djeda.
Bravo, Marko. Kakav god bio, bio je čovjek.
Bio je samo tužan, mama. Previše nesreće u životu. Ne zamjeraj mu. Najviše je volio svoga sina.
Ma, ne zamjeram, sinko. Nek’ mu je laka zemlja Kad se vraćaš doma? Danas, sutra? Sigurno ti nije lako samome tamo?
Ostajem još malo. Uzeo sam nekoliko dana odmora, želim se odmaknuti od grada. Još je devetina A možda i ti dođeš?
Tak daleko? Kad imam svog posla vikendica, vrt…
Samo te podsjećam da je i tatin grob ovdje. Nikad nisi došla
Ionako sam govorila Ivanu da sahranimo Andriju u Zagrebu, ali stari nije dao Ma, počinje mi sad serija, moram ići. Javi mi se ako što treba.
Naslušao sam se ovog njenog izbjegavanja mnogo puta. Skuhao sam čaj od ribiza i mente, ostavštinu iz djedovih zaliha, i krenuo na počinak.
Prije spavanja opet sam pročitao djedovo posljednje pismo. Inače je pisao o sebi, ali ovaj put je pisao gotovo samo o nekoj crnoj mački, Čupku.
Nije on nikad imao mačku, nikako nije volio životinje. Otkud sad Čupko?
Pismo:
Vidiš, unuke, Čupko ipak voli mlijeko. Govore da odraslim mačkama ne treba davaqti, ali on sinoć ispio pola litra odjednom. Opet ću morati Mariju moliti da donese. Zateći će se, naravno uvijek mi je litra trajala tjedan dana. A sad svaki treći dan prosim novo. Dobro, plaćam joj kunama, nije da molim džabe. Čupko je strašno gladan. Ni ne znam što bih s njim frižider je prazan. A znaš još uvijek mi se skriva. Jedva ga vidim tek sjena projuri do šupe i nestane. Danju, noću nigdje ga. Samo osjećam njegov pogled na leđima Imam osjećaj da ga je život naljutio na ljude.
To je bio samo isječak. No, nigdje mačke nisam vidio, iako sam proveo nekoliko dana tamo.
Ali taj osjećaj pogleda u leđa, koji je djed opisao osjećao sam ga i ja.
Sutra ću upitati Mariju o toj crnoj mački
*****
Probudio sam se u zoru.
Prvi zraci svitanja sramežljivo su dopirali kroz prozor, vani su veselo cvrkutale ptice, pijevci iz susjednih avlija natjecali se tko će biti glasniji.
Baš tipično seosko jutro.
Otvorio sam širom prozor i upijao, naslonjen na dlanove, tišinu i zvukove djetinjstva.
Sjetio sam se ljeta kod djeda, kad smo zajedno izrađivali kućice za ptice. Sjetio sam se da moram do Marije upitati za Čupka.
Kakav Čupko? začudila se.
Ni sam ne znam rekao sam. Spominjao ga je stalno u posljednjem pismu.
Aha udari se rukom po čelu. Prije mjesec dana počeo je pričati s mačkom, da. Prolazila sam, slušala kako ga moli da mu se pokaže. Nema nikog pokraj njega! A svaki dan isto. Priča i monolog traje, a mačku nitko ne vidi. I ja i drugi pitali smo ga, svaki puta se nasmije Kad ga uhvatim, pokazat ću vam. Ma, Marko, znaš kaj, mislim da mu je psiha oslabjela. Da je prava mačka bila, netko bi je vidio.
Vjerojatno zamislio sam se. No, nekako mi nije za vjerovati da je djed u glavi popustio. Bio je pri sebi do kraja. Možda ne znamo nešto. Ili se stvarno tako dobro skrivao. Jel kod vas nestajalo mačaka u zadnje vrijeme?
Jok, nitko nema ni crnog mačka u selu.
Vratio sam se u dvorište, sve vrijeme razmišljajući o onome što mi djed piše, a nitko nije vidio.
Ako je mačak bio gdje je sad?
Nisam primijetio, ali iz šupe, iz sjenke, pratio me crni mačak.
Iz svih ljudi koji su tih dana prolazili kroz kuću zbog pogreba ili ručka, jedino mu je meni htio prići. Nešto ga je vuklo.
Možda zato što sam ličio na djeda.
Nije mi se pokazivao, ali me gledao, sakriven.
I djed je bio u pravu kad je pisao da Čupko izbjegava ljude imao je razloga. Maltretirala su ga djeca, gađali ga, tjerao seljaci. Lutao je iz sela u selo, iz dvorišta u dvorište, sanjajući svoj dom.
Kod djeda se osjećao dobro. Djed mu je pričao priče o životu, o ženi, o tati sve ispod iste jabuke pod kojom i ja sjedim.
Družio bi se s njim, ali ga je strah još čuvao od ljudi.
I sad, kad je djed otišao, žalio je što nije imao hrabrosti upoznati ga bolje. Osjetio je kad je djed umro čak je noć proveo pred vratima, nije ulazio.
Sad je mene pratio, osjećao da sam dobar čovjek. Ali pokazati se još nije smogao snage.
Ipak, doveli smo se tako do devetog dana, kad sam ga napokon vidio.
Bio sam vani, ljudi su odlazili, kad sam se okrenuo i spazio ga u travi.
E, to si ti, Čupko! uskliknuo sam radosno. Znači, djed nije izmišljao.
Primeknem mu se, on nestane.
Ne boj se, Čupko smiješio sam se, pogledavajući u grmlje Sutra odlazim, a ti si nevidljiv. Baš bih te volio upoznati.
Tad je Marija naišla s pitu da ponesem za put. Čula je moj monolog.
Vidjela je mene, ali mačku ne.
E svašta šapnula je sebi pa pohitala doma. Prvo djed, sada i unuk priča s nevidljivim mačkom Zar su bolesti danas zarazne?
Poslije ručka nebo se zatvorilo, crni oblaci zakrili sunce. Nastala je jeziva tišina, samo povremeno bi zakokodakale Marijine kokoši, ili bi zagrmilo u daljini.
Ide nevera zabrinuo sam se, gledajući prema nebu. Samo nam još to treba.
I stvarno, kako sam to pomislio, prve kapi su pale.
Zvao sam nekoliko puta Čupka, zvao ga unutra, ali nije došao
On je tada bio u šupi, privijen uz zemlju, strah ga je paralisao više se bojao nevremena nego ljudi.
*****
Kiša je neumorno bubnjala po krovu. Vani je bila noć, nemirna i srdita.
Nisam mogao zaspati, stalno se vrtio u krevetu.
Odjednom, snažan grom rasvijetlio je sobu. Pogledao sam prema prozoru dvoje žutih očiju bljesnulo je u tami.
Ajme meni! povukao sam se nazad na krevet.
Sljedećeg trena nešto crno i mokro protrčalo mi je pokraj nogu, zavuklo se pod krevet i stalo drhtati.
Naravno, bio je to Čupko.
Nisam ga se usudio odmah izmamiti ispod kreveta, ali malo po malo privolio sam ga na povjerenje.
Kad sam ga obrisao ručnikom, popeo se na krevet, sklupčao uza me i zaspao. Dok su vani tutnjali grmljavina i vjetar, grijali smo jedan drugoga. Više nije bilo tako strašno.
*****
Probudilo me tiho grebanje po prozoru. Naravno, bio je to Čupko. Sunčeve zrake obasjale su sobu nevera je minula.
Kamo bi ti sad, prijatelju? upitao sam ga sa smiješkom gledajući ga na prozorskoj dasci.
Izgledao mi je kao da se ispričava zbog jučerašnje slabosti.
Mijauuu… oglasio se i pogledao u prozor.
Nećeš ti van dok ne doručkuješ našalio sam se. A kasnije, što god odlučio, ovdje je tvoj dom. Ako želiš, ideš sa mnom u Zagreb. Mislim da bi to i djed volio. Zapravo, i ja bi. Ali odluka je tvoja.
Nahranio sam ga, pustio van, a ja počeo spremati stvari za povratak.
Kad sam izašao iz kuće s torbom, Čupko me već čekao na pragu. Pogledao me, privio se uz cipele donio odluku: ide u grad. Više mu je dosta skrivanja, hoće biti obični kućni mačak.
Znao sam ja da ćeš tako! nasmiješio sam se.
Marija je zastala kad je vidjela mene s Čupkom u rukama kad sam joj vraćao ključ od kuće.
To je taj? Onaj? pitala je.
Da, klimnuo sam. Bili ste nepravedni prema djedu. Sve je bilo po redu s njegovom glavom. Samo je Čupko bio sramežljiv. Ljude je izbjegavao, ali gromove još više. Sada će biti dobro.
Eto, ja ću paziti na kuću obeća Marija Hoćete li opet doći?
Doći ćemo. Ne znam kada, ali doći ćemo obavezno odgovorio sam.
Uzmi ove pite, put će ti biti lakši pruži mi paketić.
Hvala na svemu, Marija.
U autobusu, dok sam gledao kroz prozor u nebo, učinilo mi se, u jednom oblačiću poznato djedovo lice. Čak ni Čupko nije bio ravnodušan gledao je gore, prema nebu.
Lice je blago i nasmiješeno, kao da nam maše.
Autobus je krenuo, oblaci nestali. Ali jedno sam siguran: djed nije nestao zauvijek. Živi i dalje u mojim sjećanjima i u srcima svih koji ga vole. Ja i Čupko, skupa, nosimo ga sa sobom kamo god da idemo.
Nakon svega, shvatio sam da, koliko god da život odnese, jednako toliko daje. Pronalazimo snagu tamo gdje je nismo tražili, i, u svakom oproštaju, krije se novi početak.
