Trbuh me počeo boljeti još na zadnjem satu. Pridružila se i mučnina, a pogled mi se zamaglio. Trebala bih izdržati do kraja Ali bol je postajala sve žešća, pa sam se prevrnula na bok i pritisnula prstima lijeve ruke mjesto gdje steže.
Dignula sam ruku, tiho izašla iz predavaone. Zapravo, očekivala sam ovakve dane i pripremila bih se, no ovaj put sam zaboravila tablete, a i Ivana ih nije imala sa sobom.
Ništa, moram još izdržati ovu jednu učionicu, pa onda autobus do glavnog kolodvora. Kod bake sam ovaj vikend. Tamo na kolodvoru ima mali ljekarnički štand. Poslije još sat vremena vlakom do bakine kuće, i bit će sve lakše. Kod bake… tamo uvijek sve prođe.
Sat se vukao beskrajno. Svaka minuta se činila satom. Bol je samo rasla. Kad je napokon završilo, izletjela sam van iz zgrade fakulteta.
Vani ružno vrijeme snijeg pomiješan s kišom, vjetar. Mama mi je još jutros govorila: Obuci zimsku jaknu. A ja sam ipak izašla u laganoj jaknici. Sad skoro zima. Jakna kratka, traperice tanke Oh, samo da sam već kod bake!
Vani mi je ipak malo laknulo, bol se povukla, ali kao da se negdje skrila i čeka kad će opet udariti. Naravno, autobusa nije bilo dugo. Nogama mi je već voda prodrla kroz tenisice.
Dok sam čekala autobus, bol se vratila još jače. Kao da mi trbuh cijedi. Ljudi su jurili po kolodvoru, neki me slučajno gurnuli dok sam stajala sklupčana. Najradije bih zaplakala…
Mjesta u autobusu nije bilo. U očima mi se mračilo. Ali mladoj se djevojci neugodno zamoliti da je netko pusti da sjedne, pa sam samo stajala i trpjela.
Već sam brinula što ako je sve u redu dolje? pa sam stala leđima uz prozor. Od poda autobusa je strašno puhalo, noge su mi se smrzle. Samo sam željela do bake.
Ljekarnički štand na željezničkom kolodvoru bio je zatvoren. Do vlaka je bilo još oko 40 minuta. Sjela sam na klupu, sagnula se naprijed i čvrsto stisnula torbu uz trbuh. Tako je bilo lakše izdržati. Pravila sam se da spavam naslonjena na torbu, a zapravo sam pritiskala mjesto koje boli i brojala do sto, dišući kroz bol.
Digni noge i torbu! začula sam.
U polupraznoj čekaonici čistačica je prala pod.
Ne mogu, boli me trbuh promrmljala sam.
Da zovem hitnu? upitala je sa suosjećanjem, žena ženi.
Ma ne… Izdržat ću do bake…
Vlak je prošao u istoj pozi, skupljena sam škripala zubima od boli. Kako sam stigla do bakine kuće, nisam ni zapamtila.
Baka me dočekala na vratima već na prvu pogledavši promrzlu unuku, podočnjake i zategnuto čelo odmah joj je bilo sve jasno.
Bako, imaš nešto protiv bolova? šapnula sam.
Hajde, skini sve sa sebe, odmah! Potpuno si mokra i promrzla! žurila je baka oko mene.
A onda je ona slika kakvu mogu napraviti samo bake mir, toplina i briga.
Još uvijek sintetičke najlonke, a bez čarapa! gunđala je baka dok me zavijala u frotirasti ogrtač.
Bako, što nam žene moramo trpjeti!
Ma, dok se ne udaš, i ja sam tako patila, kasnije bude lakše tješila je smiješeći se.
I evo me, u vunenim bakinim čarapama, predugačkoj pidžami, njezinoj kariranoj kuti i omotana u omiljenu tamnozelenu bakinu maramu.
A tablete? vikala sam iz kupaone.
Prvo pojedi tri žlice vruće pileće juhe. Hajde, kroz ‘ne mogu’!
Baka je već slagala tanjur s juhom i dvije tablete uz šalicu nečeg kiselog, biljnog, toplog. Procijedila je čaj od ljekovitih trava.
Juhica, bakina njega, tableta i čaj brzo su učinili svoje: bol je nestala, oblila me vrućina i opuštanje. Marama bi sad već bila suvišna. Baka je još nešto utrljavala po čelu svojim balzamom i špricala mi u usta kapljicu domaće tinkture.
Poželjela sam zaspati odmah tu, naslonjena za stolom. Skoro sam već klonula. Sreća. Ali, prava sreća me još čekala: meka perina i jastuci, bijela posteljina. Legla sam u krevet kao da imam sto kila. Kad je baka navukla pokrivač sa svih strana, nisam se mogla ni mrdnuti.
I taman prije nego ću zaspati, pomislila sam:
“Ne želim se udati! Nitko me neće voljeti tako nježno i bezuvjetno kao moja baka.”
