Moja sestra me je na vlastitom vjenčanju smjestila za najzabačeniji stol u sali, iza same kuhinje. Zamislite, 32-godišnja, samostalna žena s vlastitim stanom, sigurnim poslom i dobrim primanjima, sjedi na dvanaestom stolu na najnepoželjnijem mjestu tik uz vrata, gdje konobari stalno užurbano prolaze s tacnama, udaraju o moj naslon, a iz kuhinje izlazi jak miris pečenog mesa od kojeg mi je teško disati.
Za mojim stolom sjede samo dvije mlađe rođakinje od nekih dvadeset pet godina i brbljava tetka koja po stoti put, s važnim izrazom, naglašava: “Ne smiješ predugo čekati s djecom, Ana.”
Moja sestra Ivana cijelu večer pokušava od mene napraviti predmet žaljenja. S vremena na vrijeme me odvede najuglednijim gostima mladoženje i namjerno glasno kaže da sam “previše izbirljiva”, a potom gorko sažaljeva što “tako lijepa žena još nema nikog”. Ljudi joj kimaju i daju savjete poput: “Trebaš biti jednostavnija” i “Više dolazi u crkvu, Ana.” Kad je došlo bacanje buketa, Ivana ga teatralno baci u potpuno krivom smjeru, kao slučajno, i pred svima doda:
Izgleda da će moja sestra još malo morati čekati.
Gledam na sat, već smišljam kako ću kroz kuhinju proklizati do izlaza, kad me iza leđa iznenadi muški, smiren i samouvjeren glas:
Samo se pravi da si ovdje sa mnom. Obećavam, brzo će požaliti što te tako tretirala.
Okrenem se. Ispred mene stoji muškarac od kojeg mi na trenutak stane dah visok, uredan, u savršeno krojenom odijelu, s tamnosmeđim očima i malo prosijedih u sljepoočnicama.
Tomislav, nasmiješi se lagano i predstavi, rođak od mladoženje.
Bez čekanja na moj pristanak, ali s potpunim poštovanjem, povuče stolac do mene i blago nasloni ruku na naslon mog stolca. U sali trenutačno nastane šuštanje šapat putuje s jednog na drugi stol.
Moja sestra, koja je uz šank s čašom pjenušca, odjednom se ukoči. Osmijeh joj zadrhti, lice joj mijenja izraz.
Da nisam čula tko sam zapravo taj muškarac pored mene, sve bih smatrala zgodnom slučajnosti. Kasnije saznajem Tomislav nije običan “rođak mladoženje”. On je jedan od najpoznatijih i najbogatijih mladih poduzetnika u Slavoniji, čovjek čije ime prepoznaju i oni koji ne prate poduzetništvo.
Mlad, uspješan i, što je svima najzanimljivije, slobodan. Upravo su zato mnoge žene kriomice pogledavale prema njemu, ne bi li uhvatile njegovu pažnju. Nitko nije uspio do ovog trenutka.
Tomislav mi sjedi tako blizu kao da je to potpuno prirodno. Smije se, nagnut mi blizu šapuće koješta, potpuno ignorira znatiželjne poglede oko nas.
Gosti izmjenjuju poglede, neki su još i otvorenih usta od šoka. Ivana me gleda kao da će joj čaša ispasti iz ruke.
Tomislav se, i dalje tihim glasom, naginje prema meni i kaže:
Sigurno si umorna od svih tih mudrih savjeta, zar ne? Vjeruj, nisi ni približno onakva kakvom te prikazuju.
U tom trenu shvaćam dvije stvari prvo, više se ne osjećam posramljeno niti stjerano u kut, a drugo ovaj čovjek nikako nije slučajno prišao baš meni.
A toga je trena cijela sala to dobro primijetila.
