Dnevnik Tuđa gošća
Bilo je to početkom ere mobitela, kada smo moja supruga i ja bili tek vjenčani i uselili se u novi stan. Stanovi u toj zgradi bili su nešto posebno, raspored im je bio zaista vau. Sve nam je odgovaralo, ali na istom katu zapali su nas malo neugodni susjedi. Iako sam tada bio prilično mlad, bio sam dosta ozbiljan čovjek, radio sam na odgovornom mjestu i navikao sam na poštovanje. Supruga bi me u šali zvala mojim punim imenom.
Izlazim iz stana i naletim na novu susjedu; ni dobar dan, ni doviđenja! Pomislim: neće ni ona, pa neću ni ja! I tako sam i ja bio tvrdoglav!
Onda je došao trenutak za useljenje! Pozvali smo rodbinu i prijatelje na malo slavlje. Malo smo produžili feštu, ništa strašno. Onda susjed odmah zvoni na vrata, i ja mu otvorim. On meni, kao da sam neki klinac, kaže da je kasno! KAO DA JE NJEMU TO ZA REĆI! Subota je, tek pola dvanaest navečer! Previše si daju za pravo! Još se vadi na ženu: Nju boli glava i želi spavati! Od tada sam ih potpuno ignorirao, ma makar ulazili u isti hodnik u isto vrijeme! Moja žena je i dalje pozdravljala, ali ja tvrdoglav do kraja! Neka nauče kako se ponašati prema pristojnim ljudima! Ponosan i tvrdoglav!
Prošlo je neko vrijeme bez ikakvih kontakata. Jedne večeri, dođemo kući, a ispred zajedničkih vrata sjedi mlada žena. Kad nas je ugledala, obradovala se: Ja sam sestra vaša susjede, stigla sam iz daleka i čekam ih već tri sata. Smijem li barem sjediti u hodniku? Van je strašna mećava i užasno je hladno! Vani je zaista vjetar rušio drveće. Pustimo je unutra, a ja s dozom autoriteta pitam: Vi niste odavde? Gdje vam je prtljaga? Objasnila je da je ostavila kovčege u garderobi na kolodvoru, misleći da će joj šogor pomoći sutra donijeti stvari. Preteško mi je bilo sama vući po onakvom nevremenu.
Ušao sam u stan i rekao ženi: Ako svoju rođenu sestru nisu dočekali po ovakvom nevremenu, možda uopće nije njihova rodbina! Možda je neka prevarantica, a mi je pustili unutra! Bio sam sumnjičav i nepopustljiv!
Sjeli smo večerati, ali mene je stalno nešto kopkalo zbog te neznanke izvan naših vrata. Provirio sam kroz špijunku jadna žena leđa pritisnutih na hladni zid, samo čeka. Supruga me zove za stol, ali ne mogu jesti. Stalno mislim na tu gošću. Dolazim joj i nudim čaj i stolicu, ali u stan joj ne dam. Pitao sam je zašto ju sestra nije čekala, a ona jednostavno kaže: Htjela sam ju iznenaditi! Skoro bi trebala roditi, a trudnoća joj je bila teška… došla sam da joj pomognem, da budem uz nju i bebu bar u početku. Slušam je, ali ostajem sumnjičav. Susjeda trudna? Nisam ni primijetio!
Svakih nekoliko minuta idem do vrata, gledam kroz špijunku. Žena strpljivo sjedi i čeka. Supruga je brzo zaspala, a ja nikako! Zatvorim oči, ali stalno mislim na nju. Koliko samo truda i vremena treba da iz neke daljine dođeš do tuđeg grada, u nevrijeme… Mora da je iscrpljena.
Pogledam na sat, skoro ponoć. Skočim iz kreveta, navučem kućni ogrtač i ljutito izletim. Dosta! Ulazite! Bit ćete naš gost večeras! Iznenadila se i razveselila, ali i zahvalila. Bilo joj je neugodno, ali nisam popuštao. Dao sam joj ogrtač, ručnik, pokazao joj kupaonicu. Čim se otuširala, inzistirao sam da pojede nešto. Namjestio sam joj krevet u gostinjskoj sobi i poželio laku noć. Te večeri bio sam brižan i suosjećajan.
Na stolu sam ostavio poruku susjedima: Kod nas vam je sestra. Ne buditi je prije 6:00.
U 8 ujutro netko zvoni na vrata. Otvorim susjed sretan kao dijete. Ispostavi se da mu je žena baš te noći rodila sina. Zamislite, postao sam otac! Imamo sina! Osjetio sam val njihove sreće, kao da se prelila i na mene. Neopisivo! Kao da je nešto lijepo i veliko ušlo u naš život.
Mama i beba uskoro su bili doma. Susjeda mi je blistala od zahvalnosti jer sam te noći primio njenu malu sestru.
Zna znati biti uvjeren da poznaješ i sebe i druge. Sudiš, voliš se prepirati ili biti protiv. A onda dođe taj trenutak kada ljutnja samo nestane! I tek tada shvatiš život možeš osjetiti istinski samo otvorenog srca! Meni je to pokazala noćna gošća u našem stanu.
