Nakon što sam rodila, malo sam se udebljala. Težina zapravo nije značajno narasla, ali… Moj muž je počeo prigovarati oko toga, stalno nešto prigovara, kao da je to najvažnija stvar na svijetu.
Umjesto da mi kaže: Nije važno, draga, još uvijek si mi najljepša i da pričeka da se oporavim, on je jednostavno otišao. Tako silovito, da se jednog dana više nikada nije vratio. Ostala sam s djetetom u naručju, ne moram ulaziti u detalje mislim da vam je sve jasno.
Na kraju sam se umorila od vlastitih mračnih misli. Skupila sam snagu i odlučila vratiti kontrolu nad svojim životom. Uzela sam psa, bigla sam mu ime Floki, i počela svako jutro trčati s njim uz Jarunsko jezero. Počela sam jačati trbuh, iako mi je bilo jako teško psihički, ali bavljenje sportom mi je bar skrenulo misli s tuge. Navikla sam se na vježbanje, a kad sam pronašla posao u Zagrebu, učlanila sam se u fitness klub.
Za razliku od trenera u našem kvartu, trener u fitness klubu bio je strpljiv, pažljiv, pravi profesionalac. Nakon nekoliko godina redovitog treniranja, ne samo da sam vratila dobru liniju nego sam je ponegdje i poboljšala! Barem za jedan i pol puta! Ponovo sam zavoljela svoje tijelo, ponovno sam zavoljela sebe.
Jednog dana, vraćajući se iz teretane s torbom i u sportskoj opremi, primijetila sam bivšeg muža pred ulazom. Drži cvijeće i kutiju Bajadera… Zvonio je na vrata, ali naš sin mu nije htio otvoriti. Tada sam shvatila da imam priliku ovdje i sada ostvariti san mnogih žena koje su ostavljene…
Da ga natjeram da žali, da ga vidim slomljenog. Namjestila sam kosu, brzo sam napravila pet trbušnjaka na stepenicama, podigla prsa i odlučno mu prišla…
A znaš što mi je rekao? Gospođice, živite li u ovoj zgradi? Možete li mi otvoriti vrata?
Gorko sam se nasmijala, pokrila sam lice rukama, osjećajući neopisiv trijumf, odmaknula sam se… Rekao sam nešto smiješno? odjednom se razbjesnio… Što te nasmijalo? upitao me. Prisjetila sam se kad smo u matičnom uredu, tamo kod Trga bana Jelačića, obećavali jedno drugome ljubav i zaštitu… Okrenula sam se prema njemu i rekla Još uvijek ne mogu prestati smijati se! Pogledao me zbunjeno. Imaš deset sekundi da napustiš ovo dvorište hladno sam rekla. Mogu li barem vidjeti sina? zamolio je. Izađi… samo izađi! Otišao je, a ja sam ga pratila pogledom, stalno se okretao prema meni… Ali ništa nije pomoglo. Snove ostvaruješ kad to zaista poželiš.
