Bakin kućerak
Opet si kupila kavu u kafiću! samo što je Ivana zakoračila u stan, Marko ju je dočekao s prijekorom.
Kupila sam pokušala je pomirljivo. Ali ta šalica košta samo 50 kuna krenula je objašnjavati.
Čak 50 kuna! prekinuo ju je Marko.
Ali sam uštedjela 100 kuna, tako da tvoje zamjerke nisu utemeljene.
Kako si, molim te, uspjela uštedjeti? podrugljivo upita Marko.
Ovako! Dvaput sam ušla u tramvaj s ostalim putnicima.
Zar nisi kupila kartu?
Još nisam. Mislila sam, ako me kontrola zaustavi, tad ću kupiti ali nisu me!
Pa dobro promrmlja Marko. Ali bolje ti je da kupiš kartu i voziš se kao svi normalni ljudi.
Ivana kimne glavom i uputi se prema kuhinji.
Evo, kupio sam što sam mogao raširi ruke Marko.
Nema veze uzdahne Ivana i krene pripremati večeru.
Nemoj zaboraviti na baku podsjeti je Marko, a Ivana se jedva suzdrži da ne plane; ta Markova baka dobro zna u kakvoj su stisci, pa opet ni s čime ne pomaže, a još je i moraju hraniti.
Neću, potrudila se zvučati mirno.
Za večerom baka Marija, kao i uvijek, bila je nezadovoljna: ovo joj ne valja, ono joj smeta. Ivana se ljutila, znala je da ni Marku to nije drago, ali on je šutio.
Kad ćete konačno doći u selo? upita iznenada baka.
Zašto bismo išli tamo? pita Marko.
Kako zašto? Kuću treba prodati. Koliko već stoji prazna i propada
Ma bako, ta se kuća vjerojatno već srušila.
Marko očito nije htio nikamo putovati.
Baka baci vilicu i zadrhti cijelim tijelom:
Kuća nam je bila čvrsta! Stoji i danas! Ti nisi nikad ni bio tamo. Trebate otići i prodati je.
Nisam bio, niti namjeravam!
A recite, kad ste zadnji put bili tamo? umiješa se Ivana.
Pa Prije dvije godine kad su posljednji podstanari otišli. Više nisam nikoga uzimala kaže baka. Prijateljičina kći mi se javila prošle godine, kaže sele se. Oni su i pazili na kuću. Javila sam tvojima, samo se vade na poslove A sad im trebaju novci. Idite tamo, Marko, dat ću ti punomoć.
I, hajdmo reći da je kuća u redu ali stoji na selu, tko će za nju dati pravu cijenu? bio je Marko skeptičan.
Mislim da nam se isplati otići i vidjeti kakvo je zaista stanje uhvati se Ivana za tu misao.
Ivana!
Pogledaj, skoro nam je godišnji. I onako nemamo novca za pravi odmor. Možemo otići i sve ispitati nije popuštala Ivana.
Marko je uzdahnuo:
Nemamo novca ni za put, ni za punomoć.
Ja ću vam dati reče baka Marija. Marko i Ivana iznenađeno su je pogledali, ali baka je nastavila kao da ništa nije rekla, nastavljajući kritizirati Ivaninu večeru.
***
Nakon večere, Marko je pokušao odgovoriti Ivanu od puta u bakinu kuću.
Ivana, vjeruj mi, tamo te čeka samo razočaranje.
Ti nikad nisi bio tamo, a ipak ne želiš ići. Možda uspijemo dobro prodati, možda se izvučemo. Možemo pokušati!
Marko je negodovao i tvrdoglavo odbijao. Ivana je zaplakala:
Umorna sam od svega ovoga. Ne vidiš li? Nitko nije mogao znati da će ovako završiti. Hajde da pokušamo! Nećemo izgubiti ništa. A ako nam se posreći, zaradit ćemo koju kunu više i nećemo brojati svaku lipu!
Dobro, dobro, mala Marko je sjeo kraj Ivane i polako ju pomilovao po ruci. Probati ću pronaći novac za put.
Marko, ako baka želi platiti, prihvatimo ponudu.
Marko se osmjehnuo:
Ti ne poznaješ moju baku Ona ponudi pomoć i zaboravi. Onda ja riješavam sve.
Ne brini, ja ću je podsjetiti. To umijem.
Ivana je uhvatila Markov iznenađen pogled i kroz suze se nasmiješila:
I moja je baka bila takva
***
Mjesec dana kasnije, vlak je veselo škripao kotačima dok su Marko i Ivana putovali prema nepoznatoj kući.
Marko joj je nešto govorio, a Ivana je odsutno kimala, zamišljena.
“Pitam se, kako smo završili ovako? Sve nam je išlo dobro, oboje smo imali pristojne plaće, budućnost pred nama. A sad? Plaće, ali jedva pokrivamo skrb za Markovog oca i operaciju moje mame. Zašto nam se sve skupilo odjednom?”
Znala je, mogli su uzeti kredit, ali tko zna što nas čeka? Ako se Markov otac ne oporavi, novac će stalno trebati Dugovi će samo rasti Strašno! Takav život nije željela.
Samo da ta kuća nešto vrijedi! Samo da je dobra!
Odjednom je osjetila lakat u rebra i trgnula se.
Opet me ne slušaš reče Marko.
Istina. Razmišljam o kući.
Marko je uzdahnuo.
Sve će biti dobro, mala. I ja se nadam da će nam kuća pomoći. Šteta što nikad nisam štedio
***
Približavali su se kući. Očekivali su neku trošnu baraku, ali iznenadilo ih je što je kuća bila čvrsta, čak i dvoetažna, od drveta.
Gledaj, nije loša reče Marko. Teško za povjerovati da je tako stara
Da, bilo bi šteta je prodati složi se Ivana.
Marko otvori kapiju i pred njima se ukaže zapuštena okućnica.
Ovdje ćemo se nagraditi posla.
Ivana je virila iza njegovih leđa kad začuju tiho kašalj.
Oprostite, tko ste vi? pojavi se susjed.
Ja sam unuk bake Marije reče Marko. A vi ste?
Susjed sam. Ostajete dugo?
Vidjet ćemo odgovori Marko.
A baka Marija je dobro?
Naravno, živa, hvala Bogu.
Ne misli li prodavati kuću? upita susjed.
Marko je htio reći da hoće i raspitati se treba li mu, ali Ivana ga preduhitri:
Ne, poslala nas je da sredimo sve.
Šteta, ja bih je kupio
Pogleda malo okućnicu, malo kuću:
Za to vam neće puno dati. Zemlja nije nešto, zapušteno, a kuća sigurno ima rupa
Znate li vi da je ovo zaštićeno područje? Ovdje zemlja vrijedi! začudi se Ivana.
Susjed je htio nešto reći, pa samo odmahnu rukom i ode.
Marko iznenađeno pogleda Ivanu.
Odakle ti to znaš?
Čitala sam oglase, znam cijene u ovom kraju. Nije to baš jeftino kako ti misliš.
Hajde, idemo unutra, da vidimo što i kako.
***
Za nekoliko dana dolazili su ljudi i pitali žele li prodati kuću i zemlju. I nudili dobre cijene. No Marko im je objašnjavao da se mora dogovoriti s bakom Marijom i da bi bilo dobro da ona dođe osobno.
Znaš, Ivana, ja bih još svratio do agencije za promet nekretninama rekao je Marko Ivani.
Ivana je slegnula ramenima, ali istina, nadala se da će se s novcem njihova mala obitelj maknuti iz svakodnevnog brojanja svake kune.
Hoćemo li uređivati kat? upitala Ivana.
Samo je jedna soba puna starih stvari. Neka, ostavimo to budućem vlasniku.
Ja bih svejedno prekopala. Među starudijom se ne zna, možeš pronaći nešto vrijedno, reče Ivana.
Misliš na što?
Ne znam ali od prvog dana sanjam isto: traži na katu. Nismo ga ni pogledali.
Čudno, ja sam unuk bake Marije, a ti sanjaš snove U redu, sutra ćemo pregledati tu sobu.
***
Nakon nekoliko dana, stvari su bile razvrstane. Neke su doista imale neku vrijednost, ali ništa posebno.
Vidiš, nema ništa raširi ruke Marko.
Vidim samo bi nam još trebalo zidove ili podove provjeriti, pa i iza slika.
Ivana pritekne jednoj slici kad joj iznenada prostirač sklizne pod nogom pa padne na koljena.
Sve se odigralo tako brzo da joj Marko nije stigao pomoći.
Joj! reče Ivana, pokušavajući ustati.
Čekaj malo zaustavi je Marko.
Pomakne sag i pogleda pod.
Vidi, ove daske su nekako drukčije
Ne vidim
Jesu, sigurno su!
Marko čučne i krene kuckati, pa donese alat, podigne daske.
Ispod su bila skrivena tri škrinjice. Marko ih izvadi i otvori prvu. Na Ivanino iznenađenje, bila je puna nakita.
Ivana je zanijemila.
Ne mogu vjerovati! šapnula je.
Jesu li vrata zaključana? upita Marko. Sad će netko doći u najgorem trenutku.
Zaključana su, potvrdi Ivana.
Pregledali su sve škrinjice.
Ne moramo ni prodavati kuću, reče Marko. Dobro si inzistirala da dođemo! Ja sam sam nikad ne bih išao.
Baš smo dobro napravili što smo došli, kaže Ivana.
U srcu joj je bilo laknulo možda će opet živjeti kao prije, ili i bolje.
***
Vrijeme je prolazilo. Ivana i Marko su se vratili u grad. Prodali su nešto nakita, ali život im se nije promijenio. Štedjeli su na svemu. Marko je uporno gasio svjetla, pazio na vodu i plin. Svađe su postale sve češće.
Sad perem svu posudu, a tek na kraju isperem, i opet ostanu fleke! žali se Ivana prijateljici.
Ivana, traži Marka da ti to pokaže, nek on opere. Kako inače?
Misliš da ja izmišljam? Sve misle da je Marko idealan. I ja sam mislila. Ali ljubav kao da je nestala kad je nastalo ovo natezanje s novcem. Mi se još stisnemo, opet on štedi. Pa zar ni za lijek mami mi nije dao! Sve mu dam, cijelu plaću, on dijeli kako zna i za njegovog oca i medicinu, ali mojoj mami neće dati. Zar to nije nepravedno?
Pa nemoj mu više davati. Kažeš da imate dovoljno.
Ne davati Ali obitelj smo
A za uloške ti odvoji?
Ne snađem se nekako
Moraš imati barem nešto za sebe, Ivana.
Naravno, Ivana je pokušavala objasniti, ali Marko nije shvaćao.
Zašto ti treba vlastiti novac? Reci što trebaš, ja ću kupiti.
Ona bi rekla, ali Marko bi zaboravio
***
Jedan dan bio je kao i svaki drugi. Ivana je došla s posla i krenula kući kuhati večeru. Marko je ušao, a vani je brzo pao mrak pa je Ivana upalila svjetlo.
Rekao sam ti da pališ samo svjetlo iznad štednjaka.
Andrej, ne vidim dobro u mraku!
Ma što ti treba vidjeti toliko, postao je ljut. Prošao je stanom i povalio svjetla pa razljutio baku Mariju.
Vi me ovdje ne cijenite! Ja idealna, a vi! razdražen je Marko.
Ivana je uzdahnula; nikako da shvati da joj treba svjetlo kad kuha.
Ajde, ne galami! zaderala se baka Marija. Ugasi to svjetlo, ja ću ovdje s Ivanom.
Sjedne za stol i načas ušuti.
Sve u redu? upitala je Ivana.
Sve, sve. Samo sam te htjela nešto zamoliti ne mogu se sjetiti
Baka se zamisli, a Ivana nastavi s večerom.
Ah! Sjetila sam se! Zalij mi cvijeće u mojoj sobi, Ivana.
Naravno! odvrati Ivana i vikne Marku:
Marko, večera je!
Za pet minuta dovikne Marko.
Ivana slegne ramenima i iskoristi pet minuta za cvijeće. Uzme lončić s vodom i ode u bakinu sobu. Otvori vrata i zatekne ustajao zrak. Namršti se i uđe. Krene upaliti svjetlo, ali sjeti se kako je Marko prije par minuta grintao što svjetlo gori.
“A zalit ću bez svjetla”, pomisli Ivana. Zalijeva nekoliko lončanica, ali kod jedne se sagne pa joj u oko zađe grana. Zaurla od boli.
Što se događa? u sobi se stvori Marko.
Oko! Povrijedila sam oko! Zovi taksi, idemo na hitnu! grdi Ivana sama sebe u sebi što je baš ona tu grančicu stavila da bi cvijet bio čvršći.
Kakvo taksi! Vozit ćemo se autobusom!
Zovi taksi! pobjesni Ivana. Neću izgubiti oko zbog tvoje štednje! Dočeka me mrak!
Baka Marija se stvori kraj Ivane i pomogne joj odijevati jaknu, za razliku od Marka.
Što stojiš, zovi taksi!
Možda hitnu?
Dok dođe hitna!
I tada Marko napokon reagira.
***
Ivana sjedi u kafiću s prijateljicom i smiješi se.
Nije mi jasno, razvela si se? pita prijateljica.
Tako je ispalo. Nemamo što dijeliti, ni djece, ni imovine.
A Marko? Pristao je?
Ma to više nije ni bitno. Mi smo prestali razumjeti jedno drugo. Onda sam shvatila, dragulji koje smo našli kao da su ga promijenili. Nije ih ni prodao, samo je cupao na vlastitim i mojim primanjima i hranio svoga oca, njegovu skrb, nas i baku Mariju
Ivana zastane, pa doda:
Počela sam se bojati vraćati se kući. Samo prigovaranja. Shvatila sam da više nema ljubavi.
Hm tiho reče prijateljica.
Ali sad mi je dobro. Sama odlučujem i o sebi i o svome novcu. Znaš što je najzanimljivije?
Prijateljica odmahuje glavom.
Baka Marija mi je poklonila kuću. Možeš li vjerovati? Rekla je da u vlastitom unuku više nije sigurna Ozbiljno? raširi oči prijateljica.
Ivana klimne i nasloni se dovoljno da šapatom doda: Sve je napisala kod javnog bilježnika i to bez Marka, bez ikog. Rekla je: “Ti si jedina koja zaslužuje novu priliku, dijete moje.”
Prijateljica se nasmiješi i zagrli Ivanu oko ramena: Znači sad imaš i dom, i mir. Što ćeš sad?
Mislim otići ću tamo. Urediti ću joj vrt. Posaditi ljubičice i bosiljak ispred prozora, kako je ona voljela dok je mogla. Možda i otvorim neku malu radionicu ili okupljanje za susjede, kad sve obnovim. Pravila bih kolače, pekla kruh… A možda, znaš, napokon i meni dođe ljubav ona koja ne gasi svjetla u polovici stana.
Obje prasnu u smijeh.
Ivana pogleda kroz prozor, gdje je mračno jutro polako svitalo u sunčan dan. Po prvi put nakon dugo vremena osjetila je da joj dah ne stoji u grlu, a težina iz ramena polako nestaje. Zamislila je kuću: kako svijetlo iz prozora nježno pada po stolnjaku, kakvo bi mirisalo cvijeće, i kakva bi mogla biti nova tišina ona što ne guši, nego grli.
Bila sam u pravu, šapnula je sama sebi, ponekad je dom ono što sama izgradiš od svega što je ostalo.
I naruči dvije kave, ovaj put bez grižnje savjesti.
