Par sretno živi. Oženili smo se u tridesetoj. Rodio nam se sin. Imali smo skladnu obitelj. Financijski smo dobro stajali. Kupili smo stan u Zagrebu, a staru kuću na selu u blizini Varaždina preuredili u pravu ljepoticu, s modernim sadržajima. Putovali smo na godišnje odmore po Europi. Bio sam svojoj ženi vjeran, nije mi ni na pamet padalo gledati druge žene.
Sin nam je odrastao i oženio se simpatičnom djevojkom. Oboje su imali oko dvadeset godina. Baš smo kao ja i Josip, samo deset godina ranije, razmišljala je moja žena sretno. Pomogli smo mladima kupiti mali stan u Splitu.
Moja žena bila je presretna. Ipak, s godinama, ili možda naglo, zbog nekih praznovjerja, postala je nemirna. Bojala se da bi ta idila mogla nestati. Što ako se nešto loše dogodi…
I dogodilo se.
Moja draga žena je preminula.
Dugo sam se oporavljao. Ali nakon nekog vremena naučio sam ponovno živjeti. Počeo sam raditi, iako sam ranije bio većinom kod kuće.
Svi su govorili kako treba pokrenuti ostavinski postupak. Otišao sam sa sinom kod javnog bilježnika. Nisam razumio zašto baš sve trebamo dijeliti po zakonu polovica ionako pripada meni, polovica nje, mislim. Nemamo druge nasljednike, njezini roditelji su preminuli davno.
Bilježnik me pozvao u ured. Za stolom je sjedila meni nepoznata žena.
Njezina polovica imovine pripala joj je oporukom.
Nisam mogao vjerovati, gledao sam naizmjence u bilježnika i tu ženu. Izgledala je starije, nije bila privlačna oko pedeset godina, što znači da ju je nešto posebno vezivalo za moju ženu.
Bilježnik mi objasni da postoji oporuka. Žena ju je napisala prije 27 godina i, budući da nikad nije poništena, ona je i dalje važeća.
Netko stran…
Zaljubili su se, poput filmskih likova. Mladi, završili fakultete cijeli život pred njima.
On joj je bio prva ljubav, a to mu je posebno značilo. Pazio ju je, često bi kazao Ti si moje dijete, iako su bili istih godina. Ona se sretno smijala.
Jednom su gledali film u kojem se zaljubljeni parovi ostavljaju jedan drugome oporuku. Ideja im se svidjela, smijali su se i zajedno napisali: Sve moje pripada tebi. Zauvijek. Djevojka je rekla da to ništa ne znači bez potpisa službenika, pa su otišli kod bilježnika. Poslije su nazdravili šampanjcem i proslavili ljubav.
Zatim je došao život. Njegov otac je teško obolio i s majkom je putovao u Njemačku na liječenje.
Djevojka, ostavljena sama, nekoliko puta se vidjela s poznanikom, ostala trudna. Prosidba je stigla brzo. Majka joj je rekla da se uda bolje nego da čeka onoga koji je daleko, ovo je sigurna opcija. Stara ljubav nije odgovarala na pisma.
Udala se. Preselili su se u Rijeku kad je muž dobio dobar posao. Rodila je kćer, ali braku nije išlo, ubrzo su se rastali.
Ona se svakako sjetila te oporuke i kasnije je napisala novu za svoju kćer.
Šokirala se kad je primila preporučeno pismo. Mislila je da je bivšu ljubav već zaboravila, no onda je pročitala njegovo ime i sve joj se vratilo koliko ga je voljela!
On je zaboravio na oporuku zbog briga oko bolesnog oca. Otac je preminuo, majka se također razboljela. Kad je doznao da se ona udala i preselila, odlučio je nastaviti dalje. Upoznao je svoju buduću ženu. Nije bilo one velike ljubavi, ali cijenio ju je, sve je bilo ozbiljno. Živjeli su skladno.
Što sad? Hoće li ona uzeti polovicu? Žena pita.
Kako je čudno što je ostavila tu oporuku, baš me morala tada jako voljeti, razmišljao sam. I sad će ona uzeti ovu polovicu, kao uspomenu na nju.
Od sada je polovica tvoje imovine moja, reče mi žena.
I to nije bilo bilo koja polovica stan, kuća, auto, štednja u kunama.
Srce mi je stalo prvo mi je žena umrla, a sad još i ovo, osjećam izdaju.
Toliko godina zajedno, a ona nije ni jednom spomenula bivšu ljubav!
I sada, odjednom, da joj dajem toliko novca…
Tužio sam je, ali ništa nisam postigao, samo sam trošio živce.
Morali su joj isplatiti novac.
Kupila je novi stan i otišla na more s kćerkom.
Hvala ponavljala je svaki dan.
