Ovaj događaj se događa u jednoj hrvatskoj osnovnoj školi, davne 1986. godine. Svjedoci, osmogodišnja djeca iz razreda, nikome ništa nisu ispričali, pa priča nije izašla u javnost. Čak ni roditelji, koji su vjerojatno doznali kako je sve prošlo, nisu imali prigovora učiteljici. Nitko.
Za ovu priču sam prvi put čula od same učiteljice. Cijeli život su je mučili osjećaji krivnje i grižnje savjesti zbog jednog učenika s kojim je postupila poprilično strogo.
Moram priznati, ni danas ne znam što bi bilo ispravno napraviti.
U manji dalmatinski grad tada je nakon fakulteta stigla mlada učiteljica razredne nastave. I sama je bila gotovo dijete tek 22 godine. Iskustva nije imala, ali je imala veliku želju: preuzeti svoj prvi razred i dokazati sebi i drugima koliko vrijedi i profesionalno i kao osoba.
I, treba priznati, dobro joj je išlo. Dobila je razred s djecom koja su odabrana nakon pomnog pregleda (paralelni razred je bio specijalizirani), pa su i ocjene i ponašanje bili na razini. I disciplina je bila na zadovoljavajućoj razini.
Naravno, među trideset i petero učenika uvijek će biti onih koji testiraju granice. Učiteljica hajdemo je zvati Mirjana Ljubić nije imala puno problema s njima, brzo ih je uspjela zainteresirati i uključiti u život razreda. Svi, osim jednog
Taj učenik, Ivan, bio je iz obitelji bez oca. Majka se njime nije posebno bavila: nahranila ga i pustila ga da se snalazi. Zato je Ivan odrastao kao vuk samotnjak, bez volje i znanja kako bi normalno komunicirao ni s djecom, a pogotovo ne s odraslima.
Mirjana je svim silama pokušavala uspostaviti kontakt s Ivanom, ali bez rezultata. Sve je radio nasuprot iz inata. Cijeli sat bi znao sjediti ispod klupe i praviti grimase ostaloj djeci, izazivajući smijeh. Ponekad je koristio grube psovke, i to namjerno glasno, kako bi ga svi čuli. Vrijeđao je ostale, posebice djevojčice, koliko god je mogao. Povremeno bi, za velikog odmora, namjerno pušio iza škole čak ni osmaši si to nisu dopuštali.
Kada bi mu netko nešto prigovorio, Ivan bi bahato odgovorio:
I što ćeš mi sad?
Ali najgadnije od svega Ivan je bio sklon pljuvanju! Nije bilo djeteta u razredu na kojeg nije barem jedanput pljunuo. To je radio s posebnim zadovoljstvom: skupio bi što više sline i s namjerom ispljunuo prema žrtvi
Koliko god ga Mirjana pokušavala urazumiti, razgovarala, sramila ga pred razredom, nije imalo efekta. Inat i pljuvanje su se samo nastavili.
Tad je Mirjana odlučila razgovarati s njegovom majkom. Inače nije tako rado uključivala roditelje, ali ovoga put nije imala izbora.
Molim vas, porazgovarajte s njim. Više ne znam što da radim. Već je sve ispljuvao, uskoro ću i ja doći na red.
Majka joj je obećala pomoći, a potom ga je kod kuće istukla drvenom kuhačom. Ivan je idući dan u školu stigao sav plav, s mržnjom u očima.
Toga dana je, usprkos svemu, proširio područje svojih napada počeo je pljuvati i na hodniku, najprije kriomice, a potom sve otvorenije. Vidjelo se da uživa u tome što zlostavlja druge. Smijao se kad bi vidio zgražanje i suze ostalih učenika. A što je najbolje, ponekad je izazivao i starije osnovce. Nije imao ni trunke straha.
Stariji dečki nekoliko su ga puta ulovili, dobro ga isprebijali i pustili. On bi pobjegao desetak metara i iz daljine im psovao najgadnije što je znao.
Riječju, drugi razred je bio izluđen Ivanovim ponašanjem. Vrhunac svega bio je kad je jednog dana pljunuo ravno na glavu geografskoj profesorici koju su svi obožavali. Popenjao se na stepenice i pljuvao prema svima koji su prolazili ispod profesoricom je vjerojatno zamijenio s učenicom.
Ona ni nije primijetila što se dogodilo, ali su zato sve jasno vidjeli maturanti koji su profesorici i rekli, pa onda Ivana dobro izribali. Završio je u školskom dispanzeru.
Mirjana, ovo može jako loše završiti, rekla joj je pedijatrica kad je Ivan izjurio iz ambulante nešto se mora poduzeti.
Probala sam sve, ničemu ne sluša, postaje sve gori odgovorila je učiteljica umorno.
Takvi kao on, tiho reče doktorica razumiju samo na svom jeziku.
Što to znači? Da ga i ja pljunem da shvati? upitala je Mirjana, bijesna više na situaciju nego na bilo koga.
Ne znam sliježe ramenima kolegica.
Taj razgovor joj je ostao duboko urezan. Nakon batina, Ivan je bio mirniji neko vrijeme, a onda opet po starom.
Jednoj djevojčici iz razreda bio je rođendan, donijela je čokoladne bombone, počastila sve, svi su je zajedno s učiteljicom čestitali. Ivan je opet morao napraviti scenu: pljunuo je slavljenici ravno u lice. Djevojčica je briznula u plač Ivan je stajao, smješkao se i izazovno gledao učiteljicu Što ćeš sad?
Tu je Mirjana izgubila živce.
Pozvala je Ivana do ploče. Bez riječi je zaključala vrata iznutra. Pogledala je djecu ozbiljno i rekla:
Neka stanu svi, u koje je Ivan barem jednom pljunuo.
Ustali su gotovo svi.
Mnogo puta smo pričali koliko je ružno i neprimjereno ovo ponašanje, ali on nas ne razumije. Mislim da, osim ako mu ne pokažemo, neće shvatiti nikada. Sad ćemo mu svi objasniti.
Djeca su u šutnji gledala učiteljicu.
Odobravam svima vama da napravite nešto ružno, što pristojni ljudi ne rade. Sad svatko od vas može jednom pljunuti Ivana, kako bi razumio koliko je to gadno i bolno. Drugi način ne znam. Možda tek tada nešto shvati.
Djeca su prišla Ivanovom kutu. On je pokušao pobjeći, ali vrata su bila zaključana. U stisci kod umivaonika, redom su mu prišli i pljunuli ga neki ozbiljno, drugi s nelagodom. Skoro svi su sudjelovali. Nitko se nije smijao, nitko riječ nije rekao.
U razredu se čuo samo Ivanov škrgut zubi
Kad su svi sjeli, bilo ga je žao i gledati. Ispod njega je bila lokva.
Ivan je sjedio na podu, skrivao lice rukama, suze su mu se slijevale niz lice.
Mirjana je gledala razred ravnodušno. Tišina je bila gotovo fizička.
Ne znam za vas, ali mene je sram rekla je tihim glasom, sram me i zbog sebe i zbog njega, i zbog nas svih.
Djeca su gledala u pod.
Zapamtite ovaj dan i nikada više nikoga ne vrijeđajte, ni riječima ni djelima upozorila je učiteljica. Vidjeli ste koliko ružno to može završiti.
Otključala je vrata. Ivan je izašao pogrbljeno, na pola sagnut, i nestao.
Ne moram vam govoriti da ovo ostane među nama. Znam da i sami shvaćate tiho je zaključila Mirjana. Idite kući.
Ivana nije bilo do kraja dana. Ni sutradan.
Mirjana ga je odlučila posjetiti. Pripremila se na neugodan razgovor s majkom, ali ona očito nije znala što se dogodilo.
Nije sav svoj, pravdala se, samo plače, u školu ne želi.
Mogu li razgovarati s njim? upita Mirjana.
Majka ju pozove u stan.
Kada ga je vidjela, Ivan se sakrio pod poplun.
Znam da te boli, reče Mirjana, stavljajući mu ruku na glavu, ali nije kraj svijeta. Bojiš se da će ti se svi smijati.
Ivan ne reagira.
Nisi valjda kukavica? Možda će se i rugati, ali nitko ti ne može nauditi.
Tišina opet.
Ako hoćeš, mogu tražiti da te prebace u drugi razred, možda će tamo djeca voljeti kad ih pljuješ?
Ivan iskoči ispod popluna, oči mu briljaju:
Neću više nikad pljuvati! Ne šaljite me zavapi, pa utihne.
Dobro, dečki i cure su zabrinuti, pitao sam se gdje si.
Ivan pogne glavu.
Mirjana mu razbaruši kosu:
Vidimo se sutra!
Vidimo se ponovi tiho.
Kad se Ivan vratio u razred, ponašali su se kao da ništa nije bilo.
Više nitko nikada nije pljunuo nikoga u tom razredu.
U višim razredima svi učitelji su govorili da takvog složnog razreda dugo nisu vidjeli.
Kao da su jedno tijelo, govorili bi.
Ili ih zauvijek veže neka velika tajna, šalili su se drugi.
Što god da je bilo, Mirjana kad je predala razred višim nastavnicima, preselila se u drugi grad i više nije dolazila u tu školu.
Godinama kasnije još ju je proganjao taj događaj, bojala se da je možda djeci napravila štetu.
Jednom sam je upitala što je bilo s Ivanom rekla sam joj da provjeri i da se smiri.
I tako je Mirjana saznala: kad je Ivan bio šesti razred, majka se udala za bivšeg časnika. Taj ga je poslao u vojnu školu i pomogao pri upisu.
Danas Ivan ima oko 45 godina. Časnik je u vojsci.
Cijelo vrijeme održava vezu s mnogima iz razreda. Nekoliko puta je došao i u stari grad.
A na okupljanjima nitko ne spominje tu staru priču o preodgoju Ivana. Čak ni u šali. Valjda su zaboraviliJednom prilikom, na proslavi 30 godina mature, stari razred ponovo se okupio. Svi su se nalazili u istom restoranu, prepunom radosti, zagrljaja i nostalgičnog smijeha. Netko je donio album sa starim fotografijama, drugi je pričao anegdote, a u jednom kutu sjedio je Ivan, sada stasit muškarac ozbiljna pogleda i nježnog osmijeha, odjeven u urednu vojničku košulju. Pridružila mu se Mirjana, kojoj su djeca koja je nekad podučavala još uvijek obavezno tepala učiteljice. Pogledali su se i trenutak je prošao u tišini, prepunoj nenamjerne težine.
Oprostite, rekao je Ivan, polako i tiho, znate uvijek sam se bojao da me zbog onoga svi pamte. Mirjana ga je gledala, a onda, nasmiješivši se tek krajičkom usana, odmahnula glavom.
Pamte te, Ivane svi, ali ne tako. Naučili smo od tebe najvažniju stvar kakvi nikad ne smijemo biti. A i kakvi možemo postati kad nam netko pruži ruku.
Ivan je na to samo kimnuo, a iz drugog kuta začuo se veseli povik: Dignimo čašu za razred! Za tajnu koja nas je zauvijek vezala!
Smijeh, topli pogledi, nema gorčine samo zajednička prošlost koja više ne boli, nego tiho uči.
Kasnije te večeri, dok su se rastajali, Ivan se prišuljao Mirjani i šaptom, gotovo dječački, rekao: Neću više nikada pljunuti nikoga. Obećao sam sebi davno, i još držim obećanje.
Mirjana ga je potapšala po ramenu i znala da je ipak, možda baš toga dana, u jednoj učionici davne 1986., napravila nešto ispravno.
I dok su svjetla restorana gasnula, a prijatelji se razilazili kućama, ostala je ta neizgovorena povezanost, kao tihi savez koji ih prati kroz cijeli život savez protiv onoga što je nisko, u korist onoga što je ljudsko.
