Zet
Stalno se ponavljate. Moj privatni život iz prošlosti je samo moja stvar.
Moj sin živi s majkom u Zagrebu, potpuno ih uzdržavam.
Marina to zna. Nikad joj nisam ništa zatajio.
Ali ona je još mlada! Ne zna razliku između istine i laži!
Mama, tata, upoznajte ga. Ovo je Goran. Moj budući muž.
Gordana je osjetila hladan propuh niz kralježnicu, iako je dnevni boravak bio pregrijan od radijatora.
Pogled joj je polako skliznuo sa sjajne Marine na muškarca na pragom.
Nosio je skupocjeni kaput od vune i u ruci nosio ogromnu košaru s egzotičnim voćem i bocu prošeka s voskom na čepu.
Slaven, koji je stajao uz ženu, ukočio se. Gordana ga je čvrsto uhvatila objema rukama.
Koliko ti je godina, Gorane? prosiktao je otac.
Muškarac je smireno zakoračio u dnevni boravak.
Trideset i osam, Slavene. Ako se ne varam, mi smo vršnjaci.
Vršnjaci… zacrvenjela se Gordana. Marina, ti… ti to ozbiljno sada govoriš?
Mama, nemoj odmah! Marina se naperila. Rekli ste da želite da budem sretna!
Sretna sam. Volimo se. Ostalo su samo brojke na osobnoj!
Brojke? Slaven je prvi progovorio i napravio korak naprijed, istisnuvši ženu ramenom. Dok si krenula u prvi razred, ovaj već je pio i curao po birtijama!
Znaš li ti uopće što radiš, Marina? Za dvije godine četrdeset!
Trideset i osam, tata! povikala je kći. I bolje se prema meni odnosi nego što si ti ikad prema mami!
On me čuje! Cijeni!
Cijeni je, ha… Slaven je tražio podršku kod Gordane. Jel’ čuješ ti ovo?
K’o da ju je još u rodilištu zaskočio!
Goran, ili kako već… Imaš li ti imalo srama?
Goran tiho spusti košaru.
Razumijem vas, iskreno. Da imam kćer, i ja bih planuo.
Ali nismo tu da se svađamo, zar ne?
Volim Marinu. I želim se njome oženiti.
Izdaj se iz kuće tiho reče Slaven.
Tata! Ako ode on, idem i ja! Marina se uhvati za njegovu jaknu. Više me nećete vidjeti! Jel’ jasno?
Gordana je gledala kćer i nije je prepoznavala. Gdje je ona mirna djevojčica koja je prije nekoliko mjeseci svezivala pletenice i molila za pomoć oko seminarskog iz povijesti?
Marina sad stoji stisnutih šaka, spremna na borbu za čovjeka kojeg su roditelji tad prvi put vidjeli.
Molim vas, sjednimo i porazgovarajmo mirno Gordana pokuša smiriti atmosferu. Slavene, molim te. Gorane, sjednite i vi.
Goran kimne. Svi sjednu za stol.
Kad je ovo počelo? Gordana ozbiljno pogleda kćer. Oni buketi za osamnaesti… ruže, zlatni privjesak… sve on?
Marina podigne bradu.
Da. I pola godine ranije također on.
Slaven ustane.
Znači, imala je sedamnaest?! Znaš li da sad mogu zvati policiju?
Goran nije ni trepnuo.
Samo smo pričali, Slavene. Nisam prelazio granice. Nisam glup; poznat sam poduzetnik, pazim na ugled.
Išli smo u kino, davao sam joj poklone. Čekao sam da napuni osamnaest pa da sve bude službeno.
Čekao je… Slaven hoda kuhinjom. Čuješ li ti ovo? Pripremao ju je kao pitu od jabuka!
Tata, prestani! Marina vikne. Ja sam to htjela! Zaljubila sam se kad sam ga prvi put vidjela u Studentskoj caffeu.
Ja sam prva prišla!
U kafiću je prišla… Slaven zgrabi se za glavu. Dete si, Marina! Što znaš o životu?
A ti si znao? Marina poskoči za ocem. S dvadeset i jednom si oženio mamu! Niste imali ništa! Stan u najmu, makarone na pola, da ne kažem!
Hoćeš li da i ja to proživljavam? Hoćeš li da gladujem sa studentom u podstanarstvu, brojim eure do stipendije?
Bili smo sretni i mladi! odbrusi Gordana. Imali smo zajedničku budućnost. Rasli smo zajedno!
A ja i Gogo (umiljeno) smo već odrasli! Marina zagrli Gorana s leđa. S njim je sigurno, mirno.
Vratio me prošli tjedan iz Pariza, dok ste vi mislili da sam kod prijateljice na moru!
Goran Gordana ga pogledala ravno. Pogledajte nas. Mi smo vaši vršnjaci.
Meni je trideset i osam. Njemu isto toliko. Za dvadeset godina Marini će biti trideset i osam, a vama blizu šezdeset.
Bit ćete penzioner dok će Marina možda htjeti dijete ili novi posao. Tko će odgajati vašu djecu?
Osigurao sam sebe i Marinu za nekoliko života, Gordana blagim glasom reče Goran. O djeci ne brinite. Imat će sve. I Marina isto.
Ne planiram umrijeti sa šezdeset. Vježbam, zdrav sam.
Vježbaš… promrmljao je Slaven, vraćajući se za stol. Slušaj, sportašu. Razumiješ li da joj uništavaš život?
Sad je poludjela na poklone i Pariz. A kad zaželi izlaziti s vršnjacima, a tebi će samo do kauča i Dnevnika?
Ne gledam Dnevnik mirno reče Goran. Marina ni ne voli izlaziti po klubovima. Puno pričamo. Imamo iste interese.
Kakve bi vi mogli imati zajedničke interese? Gordana digne ruke. Crtiće? Učiš je optimizirati poreze?
Obožavamo arhitekturu, klasičnu glazbu i putovanja, nabroji Goran mirno. Marina je ozbiljna za svoje godine. Dosadno joj je s vršnjacima. To sama kaže.
Naravno joj je dosadno! pukne Slaven. Vršnjaci joj ne mogu kupiti zlatne sitnice!
Tata, vrijeđaš me! Marini zaiskre suze u očima. Misliš da sam na pare? Da nema ni lipe bio bi opet samnom!
Ma, ma, pričaj bajke Slaven gleda u prozor. Sve smo mi to čuli.
Cijelu večer raspravljali, zajednički jezik nisu našli. Marina pokupi torbu i ode iz kuće.
Gordana gleda u prazno, sjedi na kauču. Slaven puši na balkonu, iako je prestao prije pet godina.
Gle, Gogo… pa to je ludost ulazi Slaven, nosi miris dima. Trideset i osam. Moj vršnjak.
Možda smo išli u osnovnu istovremeno, samo u drugim gradovima. Kako ga zvati zet? Ne ide mi na jezik.
Zaljubljena je, Slaven. Prava ili nebitna sad nas ne čuje.
A onaj… Zmija! Vidiš koji je sklizak? Sve iskalkulirao. Čekao sam osamnaest. Ma fuj!
Sigurno po svuda ima ovakvih Marina.
Ne vjerujem, Slaven. Djeluje ozbiljno. Baš to i plaši.
Da je ženskaroš, Marina bi brzo prozrela. Ali on želi obitelj. Marina je rekla, želi djecu. Odmah dvoje.
Slaven lupi šakom po stolici.
Djecu? Od KOGA? Od djeda? Zna ona da za deset godina njemu mogu popucati leđa, tlak…
A ona mlada cura! Njoj će se živjet’!
Sutra u DORH idem odlučno kaže Slaven. Neka ga istraže. Otkad traje ta ljubav. Zgnječit ću ga.
I izgubit ćeš ju zauvijek šapće Gordana. Vidio si joj oči. Samo čeka da postanemo neprijatelji.
Onda će on postati ne samo voljeni muškarac, nego i spasitelj, junak koji ju štiti od loših roditelja.
To želiš?
Slaven klone.
Što sad? Pomiriti se? Pozvati ga na roštilj i žaliti se jedan drugome na koljena pred oluju?
Ja ću probati pričati s njom. Sutra. Bez tebe.
***
Sutradan se Gordana sretne s Marinom u malom kafiću kod fakulteta.
Marina dođe točno, sva svježa, blistava, novi kaput jasno, nije ga sama platila.
Bok, mama Marina sjedne na rub stolca. Ako si došla odvratiti me, gubiš vrijeme.
Došla sam piti kavu sa svojom kćeri koju nisam vidjela od jučer uzvrati Gordana. Kako ti je?
Gogo ima golem stan u centru. Predivno, mama… Knjižnica, panoramski prozori. Sada imam garderobu!
Lijepo, dušo. Ali garderoba je samo ormar. Kužiš li da je život s muškarcem više od prozora i haljina? Razlika je i u navikama.
Kućanstvo nam ne smeta, Marina se smije. Ima domaćicu. Ne radim ništa.
Gordana uzdahne, miješa kavu.
Marice, poslušaj nas. Ne želimo ti loše. Samo strahujemo. Sad si na vrhuncu osjećaja.
A Goran… on je taj dio prošao. Zna kako igrati na osjećaje, stariji je od tebe život cijeli.
Mama, kakav život? Dvadeset godina, to ništa nije! Marina frkne. U Austriji se uopće ne ženi prije tridesete.
Upravo to. Njemu skoro četrdeset, tebi jedva osamnaest. Još nisi odrasla. Gledaš svijet kroz njegove naočale.
Što kad shvatiš da si ti negdje drugo, a on ostao iza?
Misliš da sam glupa? sužava oči Marina. Da ne znam?
Mislim da žuriš. Sačekaj godinu. Samo živite zajedno, bez braka. Provjeri osjećaje.
Ne. Gogo želi sve po zakonu. Da sam mu žena, ne samo cura podstanarka. Poštuje me.
Ili te želi zakucati dok nisi progledala ubaci Gordana.
Znaš što, mama? Marina stane. Vi i tata ste ljubomorni.
Ljubomorni jer nikada niste imali ljubav iz bajke. Cijeli ste život krpali ratu kredita za onu jadnu staru četvorku u Zapruđu.
A ja sam imala sreće. I to mi ne praštate.
Marice, prestani! Nema ljubomore! Srce nam puca od brige!
Nemojte ništa pucat. Udajem se za mjesec dana. Prijavili smo se. Dođite ako hoćete. Ako nećete, vaša stvar.
Marina izađe iz kafića.
***
Doma čeka razjareni muž.
Pribavio sam podatke kratko kaže. Goran Perković. Vlasnik lanca zaštitarskih firmi. Razveden.
Ima sina iz prvog braka, petnaest mu je. Možeš li vjerovati? Naš zet ima sina skoro kao Marina!
Gordana prekrije lice dlanovima.
Isuse, Slaven… Samo to nam je falilo.
Zvao sam bivšu mu. Kaže da je grub, jedva pobjegla s djetetom…
Njoj reći neće. A i da kažemo, neće povjerovati.
Idem mu sutra u ured. Pošteno, od muškarca do muškarca.
Nemoj, Slaven! Samo ćeš pogoršati…
No Slaven je otišao u ured. Razgovor nije uspio.
Slušaj, Perkoviću naslonio se na masivni stol Znam sve o tvojoj bivšoj. I za sina.
Zašto mutiš glavu djetetu? Ima 18! Otac joj možeš biti!
Slavene, Goran nasloni glavu na naslon Stalno se ponavljate. Moj privatni život je moja stvar.
Sin mi je u Zagrebu s majkom, uzdržavam ih. Marina zna sve. Ništa joj nisam sakrio.
A ona? Mlada je! Ne razlikuje istinu od laži!
Ona je žena. Napravila je izbor. Predlažem mir. Nemojmo raditi hrvatsku dramu.
Vjenčat ćemo se, s odobravanjem ili bez njega. Odvjetnici su ispitali sve. Vaše prijetnje ništa. Ne zadržavam vas više. Doviđenja!
***
Svijedba je bila za mjesec dana. Gordana i Slaven nisu došli. Marina kasnije pošalje slike: ona u nevjerojatnoj haljini poznate dizajnerice, Goran u smokingu, stoje ispred starinske vile pod kestenima, a sve izgleda kao san u kojem možeš letjeti, ali ne možeš ništa promijeniti, riječi se pretaču u šaptaje, a vina i egzotičnog voća stalno ima bez kraja.
Vani, padao je gusti snijeg, i činilo se da se zvukovi graje s vjenčanja ne čuju više kroz prozor. Samo sjećanje na djevojčicu s pletenicama pleše između zidova stare zagrebačke sobe.
