Prije petnaest godina dogodila mi se jedna priča koje se još uvijek sjećam kao da je bila jučer. Jedna djevojčica iz dječjeg doma promatrala me svojim krupnim zelenim očima nekoliko minuta, a onda me iznenada upitala: Imate li kćer? Ne, začuđeno sam odgovorila.
Uz tiho uzdahnuće i tužan pogled rekla mi je: Zar ne biste voljeli imati? Dok sam pokušavala shvatiti što mi želi reći, nastavila je: Mogu ja biti vaša kći. Ako, naravno, to želite
Mislima sam odlutala. Imala sam sina od 20 godina. Nisam osjećala potrebu za još jednim djetetom. No, njezina rečenica: Kćerka nikad nije višak. i veliki, otvoreni pogledi potpuno su me očarali.
Oduvijek sam sanjala o kćeri. Priželjkivala sam malu princezu kojoj bih kupovala haljinice, ukrase, lutke, s kojom bih se igrala i šminkala, baš onako kako to rade majke i kćeri. Ali imala sam sina i nisam se usudila poželjeti drugo dijete. Pomislila sam: Sad sam već žena u godinama. Je li moguće da odgajam djevojčicu? Pogotovo jer je to bio moj nedosanjani san. Naravno da bih voljela! odgovorila sam, a ona me zagrlila kao da od rođenja nismo bile razdvojene.
U tom zagrljaju osjetila sam svu njezinu ljubav koju je godinama skupljala živeći bez roditelja. Malena Petra tada je imala pet godina. U dom je došla kad je imala godinu i pol dana. Roditelji su joj izgubili život u prometnoj nesreći u kojoj je još šestero ljudi poginulo. Od tada je Petra sanjala o obitelji, ali, kako se često događa, većinu djece iz doma brzo udome, a ona je uporno čekala.
Ne možete ni zamisliti koliko je bila sretna kada je konačno dobila novu rodbinu i koliko je truda uložila da nauči imena svih članova naše obitelji. Svi su je odmah zavoljeli, bila je djevojčica puna ljubavi. Moj suprug isprva nije bio za ovu moju odluku, ali čim je upoznao Petru, njezino ga je šarm osvojio u trenu. Odmah nas je počela zvati mama i tata, a suprugu više nije palo na pamet da se od nje odvoji.
Sve je Petri lako išlo, igrala se i učila rame uz rame s vršnjacima. Kad je krenula u prvi razred, odmah se istaknula bistrinom i logičkim razmišljanjem. Nedavno je pronašla novu strast: Petra piše pjesme. Postala je mezimica svima, a ja sam zahvalna sudbini što sam baš tog dana otišla provjeriti onaj dječji domJednu večer, kada je kuća bila tiha, sjela je uz mene i tiho pročitala pjesmu koju je sama napisala:
Mama, tvoje srce pronašlo je moje,
iz sna si me probudila rukama toplim kao dom.
Tvoj osmijeh je sunce što briše oblake tuge,
s tobom sam potpuna tvoja kći, tvoje blago snova.
Dok sam je slušala, suze su mi navirale same od sebe. Taj trenutak, njezina nježnost, njezini stihovi sve su to bile moje nesuđene želje, sada već ostvarene. Više nisam sumnjala Petra je bila dar koji je sudbina dugo čuvala za mene.
S Petrom sam naučila da je ljubav važnija od svega, i da porodica ne znači uvijek ista krv, nego otvoreno srce. I danas, petnaest godina kasnije, uvijek se iznova zahvaljujem onoj sudbonosnoj večeri kada sam odabrala biti njezina mama, dok je ona, svom snagom djetinje duše, birala mene. Zajedno smo napisale najljepšu pjesmu pjesmu o obitelji.
